Srela sam Rozog. Još uvijek je točno moje visine.
Stajao je ispred mene i gledao me pogledom kojim te može gledati samo onaj tko je to pravo ostvario u nekoj nježnijoj prošlosti, gledajući te jednako tako dugo i predano. Ustvari, onaj koji te voli.
Stajao je ispred mene u rozoj majici. Nešto smo jedno drugome izgovorili tek toliko da nešto nabacamo u međuprostor. Zapravo nije bilo potrebno. Znamo se jako dobro.
Rozi i ja.
Tako to nekako biva. Sretneš nekoga koga voliš, a na koga neko vrijeme nisi ozbiljnije pomislio, pa se onda sljedećeg dana nađeš kako sjediš u kuhinji i promatraš zeleno lišće kroz prozor.
Iskopaš par lijepih uspomena, par škakljivih, par smiješnih, dobro promješaš i sam u sebi napraviš juhu. Ne prođe dugo, a upravo ti ta juha krene curiti iz očiju.
Nebo je danas jako plavo, a drveće uglavnom stoji na svome mjestu. Dolje na ulici po sredini ceste leže bijele crte. Jedan, dva, tri, četiri ulične lampe. Gdje je sada Rozi? Gdje smo Rozi i ja?
Ja sjedim ovdje ispred ovog prozora, a tko zna gdje je Rozi.
Post je objavljen 11.04.2012. u 22:36 sati.