MALI SUNCOKRET

25.08.2014., ponedjeljak

„Railway Man“



„U jednom trenutku mržnja mora prestati.“ ( Eric Lomax)



Ovih dana puno se priča o filmu „Tragovi prošlosti“. Prikazuje se istovremeno u našim i kinima u regiji, a uz specijalne goste predstavljen je i na SFF-u.

Meni je to film koji se, nakon dugog čekanja jednog baš dobrog, „da gledati“, a možda i pamtiti.

Uz muziku iz filma, ostavljam ovdje i „zapis“ kojeg će se mnogi gledatelji, vjerujem, poželjeti prisjetiti:


„Na početku vremena sat je kucnuo jednom

Pade kap i sat otkuca dva

Od kapi nastade drvo i sat otkuca tri

Tada je drvo napravilo vrata i sat je otkucao četiri

Zatim je čovjek oživio a sat je otkucao pet

Nemoj brojati,
nemoj trošiti sate na mjerenju vremena…

Pogledaj, ja stojim pred vratima i kucam.“






(Datum objavljivanja: 17. sij 2014. sprayler)


P.S.

Dobro je i to, što gledanje ovog filma podsjeti čovjeka na ona dva kultna: „Most na rijeci Kwai“ i „Tanka crvena linija“.

- 11:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.08.2014., srijeda

Rođendanska torta



Nakon albuma „Old Ideas" iz 2012., Cohen će nam i ove 2014. podariti album imena „Popular Problems".

Bit će to veličanstvena poetsko-glazbena torta kojom će nas počastiti za svoj 80. rođendan.

Čekajući rujan, zagrizimo komadić nove poezije, uz dodatak stare muzičke kreme:


Almost Like The Blues


I saw some people starving
There was murder, there was rape
Their villages were burning
They were trying to escape

I couldn’t meet their glances
I was staring at my shoes
It was acid, it was tragic
It was almost like the blues
It was almost like the blues

I have to die a little
between each murderous plot
and when I’m finished thinking
I have to die a lot

There’s torture, and there’s killing
and there’s all my bad reviews
The war, the children missing, lord
It’s almost like the blues
It’s almost like the blues

Though I let my heart get frozen
to keep away the rot
my father says I’m chosen
my mother says I’m not

I listened to their story
of the gypsies and the Jews
It was good, it wasn’t boring
It was almost like the blues
It was almost like the blues

There is no G-d in heaven
There is no hell below
So says the great professor
of all there is to know

But I’ve had the invitation
that a sinner can’t refuse
It’s almost like salvation
It’s almost like the blues
It’s almost like the blues

Leonard Cohen





(Datum prijenosa: 20. svi 2011. Otilija011)

- 12:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.08.2014., nedjelja

„VELIKI I MALI“



Jučer se navršilo 30 godina od smrti Dušana Radovića, pjesnika za djecu, aforističara i novinara.

*

Bili smo nakad, ti mali, a ja velika. Čitala sam ti tad često Duškovu „Sredu“. Jednom si me pitao jesu li lama i ljama ista životinja, pa nakon mog potvrdnog odgovora pronašao si u kolekciji duplića „Životinjskog carstva“ sličicu broj 233 i zalijepio je uz pjesmu koju prepisujem iz knjige:

LAME

LAME, LAME,
bele LAME,
sa žiponom
vune runske,
mogle biste biti dame
elegantne i vrhunske.
Ali zašto? Šta će dama
među tim životinjama?

*

Onda si rastao, narastao i odrastao, i jednom mi kupio foto aparat, koji trenutno nešto šteka pa ne mogu preslikati tu devetu stranicu knjige , nego sam se „snašla“.





A kad me danas zagrliš, poljubiš i kažeš „Mala mama“, ja odmah porastem od sreće što si ti sad tako veliki, mali i mili moj.
kiss

* * *

Nepravedno je što čovjek ne može upamtiti sve što bi želio od onog što je Duško Radović napisao i izgovorio, ali zato mu se može vraćati kad god to, i kako poželi:


VELIKI I MALI

Jedva čekamo da porastemo
i da se sećamo
kako je bilo lepo
kad smo bili mali.


MAME

Imate li nešto za mame?
Imamo krilo, dlan i rame.
Kada su mame tužne i same?
Dobri su krilo, dlan i rame.
A kada nešto boli mame?
Neka nam stave glavu
u krilo, na dlan ili na rame!

*

Deco, tata vam je ostavio mamu za uspomenu.
Kad god vidite mamu, setite se tate.

*


JAK

U Aziji jutro
- u Evropi mrak,
U Evropi slovo
- u Aziji znak,
Evropa je ovde
- Azija čak, čak,
U Evropi b i k
- u Aziji J A K!



Dušan Radović, Sreda - pesme i aforizmi, BIGZ Beograd, 1983.


*

„Oni najpre ne znaju ništa, a zatim dugo putuju, lutaju i otkrivaju dok ne saznaju “sve”.

I tu se završava najljepša čovjekova avantura, poslije svega nekoliko godina spontanog i nekoristoljubivog života bez smisla i cilja. Udaljimo se od djetinjstva a ne približimo cilju. Cilja nema, cilja života, ne sam život, i mi se nostalgično počinjemo vraćati dobu kada smo bili najbliže životu i sebi. Sva umjetnost je, čini mi se, pokušaj da se život ponovo doživi ali na onaj način, onim čulima i glađu, onako bogato, slobodno i nevino. Biti djetinjast i neozbiljan, jer je sve drugo manje ozbiljno i mudro.“

(Dušan Radović:Zašto je važno biti djetinjast i neozbiljan)


* * *

P.S.

U tom vremenu kad si ti bio „mali“, tvoj otac i ja smo „kao veliki“ razgovarali o novozaposlenoj izuzetno zgodnoj tajnici u jednoj firmi. Znajući pobliže čovjeka „na položaju“ koji ju je zaposlio, opširno smo opričali i prethodne njegove zaposlenice sličnog izgleda, ne očekujući da su vrata tvoje sobe otvorena i da nas čuješ. Otac je bio vrlo precizan, detaljan i slikovit u opisu zgodnih žena oduvijek, pa i tad, imenujući zaposlenice- sekretaricama, kako se u to vrijeme često govorilo.

Tog istog ljeta si jedan dan dotrčao sav uzbuđen iz dvorišta da me obavijestiš kako se curica koju si tad jako, jako volio, vratila s mora. Pokušavao si detaljno opisati kako izgleda u zelenoj suknjici i rolama, kakva joj je frizura, kako je pocrnila na moru, i kako je još ljepša nego prije. U tom opisu si bio sve uzbuđeniji, pa ti je ponestalo „epiteta“, i na kraju si samo uzdahnuvši rekao:

„Joj, lijepa je k'o sekretarica!“

Volim se tog sjećati.

A bila je doista od djetinjstva tako lijepa, da su se i moje oči radovale svakom susretu s njom.



(Datum prijenosa: 7. tra 2009. Rob984)

*

„Deco, da li više volite mamu ili tatu?
Mame imate previše, tate premalo – šta vam više smeta?“ (D.R.)


*


P.P.S.

Evo mame opeeeet: s novim fotićem
kiss




*



- 19:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.08.2014., petak

Turistička

Da nisam pročitala članak u tisku pod naslovom:

POBUNA NA ŠOLTI 'Pijetlovi nam otjeraše turiste! Ima ih osam, kreću u 3 ujutro i ajde ti spavaj uz to!' (JL),

vjerojatno sad ne bih pisala o Stomorskoj. Jer, jednom već jesam, spominjući tad moje ljetne čizmice tzv. kanađanke, za koje mi neki od dragih tamošnjih ljudi rekoše da sam s njima prizvala kišu koja nije pala na otoku devet mjeseci, a među njima je bio i netko sa prezimenom koje se spominje u pročitanom novinskom članku.
Kiša je tad bila rijetkost na nekim otocima, što ću godinu kasnije bolje shvatiti gledajući veliku reklamu u srcu Hvara na Hvaru, koja je turistima obećavala besplatan boravak za onaj dan ljeta u kojem ih ona zalije.

U Stomorskoj sam provela tri duga topla ljeta moje davne mladosti, i svako od njih živi u sjećanju kao jedno od najljepših jednomjesečnih perioda mog života.

Prvi odlazak ću pamtiti po susretu s ljepotom Šolte koju je teško riječima iskazati, i po sreći što se moja majka u Stomorskoj napokon nasmijala nekadašnjim smijehom koji ju je krasio prije naše porodične tuge. Pjevala se tad pobjednica Splitskog festivala, pa je i ona suznih očiju ponekad zapjevušila Zoru koja će „proplakat“.

U stričevoj kući na brdu, sjedeći u širokom prozorskom oknu skupljenih koljena, pijući hladan Fructalov „Dvojni C“ u onom sjajnom jastučastom pakiranju sa prilijepljenom slamkom, jutrima sam zadivljenim pogledom pratila sunce i barke na moru, a noću čekala da se sa zvijezdama upale u daljini i splitski ferali. Tako me naime vidjela i pamtila moja majka u svojim zimskim pričama o Stomorskoj.

Drugom ljetu se vraćam s radošću zbog tog što sam svu prethodno doživljenu ljepotu Šolte mogla podijeliti sa prijateljicom i prijateljem, koje smo, uz stričevu dozvolu, poveli sa sobom na more.
Bio je to bajkovit ljetni mjesec plivanja u dnevnim i noćnim užitcima, iskustvo prvih vožnji gliserom na susjedni Brač, brodicama noću na zabave u Nečujam, vrelih penjanja u Gornje Selo i puta u Grohote, i puno druženja i novih prijatelja, najljepših pratilaca naše mladosti.

A trećeg ljeta se sjećam najviše po spremanju jednog važnog ispita ostavljenog za jesenji rok, na pustoj pločastoj plaži koju je u Stomorskoj izvajalo more.

Ne pišem ovo da bih rekla koliko je netko od nas bio dobar ili velikodušan, nego:

teško mi je danas zamisliti ljude, rođake ili prijatelje koji bi tri uzastopna ljeta ponudili svoju kuću nekom za jednomjesečni odmor bez novčane naknade. Također mi je teško zamisliti i neku majku, koja bi se za svog odmora bez ikakve protuusluge, uz svoje dvoje djece, prihvatila briga i obaveza oko tuđe djece, samo da bi ispunila želju svom djetetu.
Naravno da mi je teško u ovom kišnom ljetu kad krpimo turističke srpanjske rupe kolovoškim meteo rupicama, u sjećanje vratiti onakvu otočku žegu.
A najteže od svega shvaćam, kako bi to pjev pijetlova mogao rastjerati turiste iz Stomorske!
Pa ako horozi, kokoti, pivci ili kako ih već tko zove, kukuriču i danju i noću, kao što su to pijetlovi oduvijek činili, zar se turisti danas tako malo rekreiraju, zabavljaju i vole, da im je san toliko plitak i čipkast.

Možda danas, u ovom stoljeću, pored svoje djece i dalje volimo tuđu, ali, osim na one komšijske krave iz drevnih priča, počeli smo opasno gunđati i na pijetlove u susjedovom dvorištu. Brine me to, i samo se čini da je nevažno za turizam.

Pišem ovo da ne zaboravim Stomorsku, i obradujem sebe i prijateljicu uskrslim sjećanjem s povodom.

Pišem ovo „ka likariju“, i „da mi prođe vrijeme“ blagdanskog dana u sjećanju na nešto dobro i lijepo.






(Datum objavljivanja: 14. svi 2012. SoltaIsland)


- 21:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.08.2014., srijeda

„To Have and Have Not“



Umrla je slavna glumica Lauren Bacall (1924. - 2014.)

Počivala u miru.

*

Pišući nedavno o izabranoj naj-filmskoj rečenici 2013. koju je izgovorio Humphrey Bogart u filmu Casablanca 1942. naišla sam i na ovaj, meni zanimljiv i posebno lijep podatak iz godine njegove smrti, 1957.:

„Njegovi kremirani ostaci sahranjeni su na groblju Forest Lawn Memorial Park u Glendaleu u Kaliforniji. Zajedno s njim zakopana je i mala zlatna zviždaljka, koju mu je poklonila njegova buduća supruga, Lauren Bacall, prije nego što su se vjenčali. U spomen na njihov prvi zajednički film, bilo je ugravirano:

"Ako želiš nešto, samo zazviždi."




To Have And Have Not "The Whistle Scene"

(Datum objavljivanja: 10. stu 2013. Konstantina Dacheva)

Directed by Howard Hawks, Based on the novel To Have and Have Not
by Ernest Hemingway, Release date(s) October 11, 1944 (United States)


- 11:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.08.2014., utorak

Oh Captain, My Captain!




O KAPETANE! MOJ KAPETANE!

O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila,
Luka je blizu, zvona čujem, klicanje ljudi i trk,
Dok oči prate čvrsti naš brod, što pristaje smion i mrk!
Ali o srce! srce! Srce!
Na palubi je moj kapetan,
U svojoj rujnoj krvi leži,
Mrtav i ledan.

O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stiču
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
O kapetane! Oče!
Ko u snu nekom gledam
U naručju mi ovdje ležiš
Mrtav i ledan.

Usne su mu blijede, mirne, kapetan samo šuti,
Bezvoljno bilo mu stoji, ruke mi ne ćuti.
Usidrio se brod naš, dovršen naš je put,
S plovidbe strašne vratismo se, cilj je postignut.
Kliknite obale! Zvonite zvona!
A ja- sjetan i bijedan
Palubom šetam, gdje leži kapetan,
Mrtav i ledan.




O kapetane moj!

O kapetane moj! Naš prođe strašni put;
Dobili smo šta smo hteli, nesta talas ljut.
Luka je tu, i zvona su, oduševljeni ljudi;
Dok oči prate broda pramac, junačke mu grudi.
Al' srce! Srce! Srce! O!
Teče krv k'o crven med,
Na palubi gde kapetan
Leži hladan, bled.

O kapetane moj! Sad ustaj, počuj zvona zvuk;
Zastava za tebe je, za tebe trube huk,
Za tebe cveće, ukrasi, obale su pune sve;
Mnogi ljudi došli su, svi oni zovu te.
Kapetane, oče moj,
Sad ustaj, to je red;
Jer san je to da na palubi
Ležiš hladan, bled.

Kapetan ne odgovara, tih je otac moj,
Ne oseća moju ruku, nema damar svoj.
A brod je na sigurnome, njegov prođe put;
On dobitnik je, pobednik, on pređe talas ljut.
Hajd' obale, zvon'te zvona,
A u srcu led;
Na palubi moj kapetan
Leži hladan, bled.

Walt Whitman (1819-1892)
(Pjesma je napisana povodom Lincolnove smrti.)


*


„Legendarni američki glumac i komičar Robin Williams u ponedjeljak je pronađen mrtav u svom domu u Tiburonu u Kaliforniji, potvrdila je lokalna policija.“ (JL)


Vijest u koju ne želim povjerovati večeras, a koja se neće novim danom promijeniti.

Žao mi je, do Neba.


Dead Poets Society





(Datum prijenosa: 16. ožu 2011. TheNeverworld)


Danas:

„Ne plači, molim te. Znam sve. Baš sa V. pričam o njemu. Ispada da ona „tužni klaun“ je arhetipska u njegovom slučaju, tim više što je bio simbol, a ne samo glumac."




- 01:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.08.2014., ponedjeljak

SUPERMJESEC


Ovih dana se puno pisalo o „supermjesecu“, najbližem punom Mjesecu ove godine nama Zemljanima. Sjajniji, veći, bliži, praćen početkom dvodnevne meteorske kiše, čiji ćemo vrhunac vidjeti pred zoru 13. kolovoza, usmjerio je sinoć naše radoznale poglede ka Nebu.
Čitajući romantične esemesove koji su pratili tu svemirsku čaroliju, poslani od dragih mi ljudi, uglavnom onih „iz pedeset i neke“, pitam se jutros jesmo li mi „zadnji romantici“ ili smo pak, realni strašljivci, koji znaju da im je 2034., kada će se taj fenomen ponoviti, predaleka budućnost. Nebeskom prizoru na koji se čekalo dvadeset godina smo srećom sinoć svjedočili.

Nemoguće je naš opstanak prognozirati, ali za ovo što slijedi, vjerujem da će poživjeti i čuti se ponegdje i u toj dalekoj, budućoj noći, kao sinoć u našoj.




(Datum prijenosa: 14. kol 2009. fgojko)
Spot za pjesmu sa albuma "Djeca ljubavi" iz 1990 godine.


Zanimljivo, Mjesec je uvijek posebno privlačio ljudske poglede. Još za djetinjstva ponekad bi netko u društvu s ushićenjem uzviknuo: „Eno mjeseca!“, i svi bi s radošću pogledali visoko i kao omađijani ga pratili i imenovali zvjezdano društvo, brojali i dugo čekali da se neka zvjezdica oklizne na svjetlucavoj stazi i padne „samo za“ nas.




(Datum objavljivanja: 19. lis 2012. Ena243)

P.S.

Ponekad bi opet netko, možda manje romantičan, banalno prekinuo tu magiju rečenicom o zecu, i tada bi, umjesto zvijezda, padao s neba nakratko naš već prijekoran pogled.
Neću je ovdje ponoviti… Nije baš lijepa, čak ni za blog-uši. A znala je, istina rjeđe, biti i smiješna.


- 15:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.08.2014., srijeda

Čekam te...


Kuham danas grah (mladi), i kroz zamagljen prozor ponovo slušam kišu. Padne mi na pamet da na staklu ispišem: Čekam te (na ručak). A mogla bih i: bljak, jer ne volim grah.

Ovo je jedan od onih dana kada se jesen prišulja, i prerano me sjeti početaka školskih godina, nedovršene zadaće iz matematike, nekog grča u stomaku, i cipela za suho vrijeme, u koje nisi siguran da će ti zaštiti čarape od kiše.

Uskoro će on doći i donijeti mi priču, a možda i kavu. Te su priče sve teže, a putovanja na posao duža, koja skraćuje slušanjem radija.

Evo pričice od nekidan: po 1-om km se naknada za prijevoz smanjila na 0.70kn, a i dozvoljena stopa bolovanja za neki postotak.
Ili ona, kada kolega iz ljekarne poruči po pacijentu da imaju problem s liječnicima, jer prepisuju uglavnom jeftine lijekove.
Sve manje se pacijenti daju nasukati, pa mnogi govore da im takvi baš pašu.

(Možda ljudi počnu čuvati svoje doktore, jer su ih ovi počeli „ostavljati“.)

Odlazi tko može. On zna da ne može nikud, i da je umoran od borbe. Zato šuti i ne brani se.
Za ručkom priča ono što nema više volje govoriti na drugim mjestima. A ni ja ovdje naširoko prepričavati…no

Uzmem krpu i pobrišem maglu s prozora, i pomislim kako će mi možda danas donijeti novine i doći s pjesmom. Zna on to, bar dva puta tjedno. Na pragu mi zapjevuši obično onu koja ga isprati prije nego zalupi vrata auta.

Neke od njih mi se ne svide, pa nakon: Dobar dan, kažem: Daj šuti.

Ali, ova mi je draga:



Klapa Rišpet - Lumin

(Datum objavljivanja: 5. lip 2012. Duje, ka)

P.S.

Za popodnevne smjene, ručak je iza 20:00.


- 17:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.08.2014., ponedjeljak

Glavobolje*


Ove godine imamo manjak Sunca, i svima nam nedostaje. Odražava se to štetom na mnogim poljima naše djelatnosti, pa od tog manjka glava sve više boli. S mora sam došla bijela i „nenaplivana“, a stanje cvijeća i voća koje sam zatekla po povratku ličilo je na kasno-jesenju sliku. Cvijeće ocvalo, što suho, što gnjilo, a voćnjak, bez ijedne šljive i omiljene kruške viljamovke, sa nešto zakržljalog ploda jabuka, za koje ovdje najčešće kažu „pišci“. Dočekala me i ogoljela „petrovača“, koja bez obzira na meteo prilike pola stoljeća rađa i cijelom susjedstvu služi za prve gibanice, štrudle i pite jabukovače.
Kažu očevici, i ono malo jabuka obrstili čvorci (brljki) preko noći. Hoće oni na grožđe, trešnje, višnje, ali da pojedu jabuke, ni najstariji, a to su tri susjede preko osamdeset godina, ne pamte.
Sjetilo me to da se ni na moru nisam najela smokava, jer su smokvu u dvorištu u kojoj uživam već nekoliko godišnjih odmora u istom terminu, u roku od dva dana pojele ptice kojima ne znam ime.
Kakva je to glad spopala naše ptice, čudim se danima.
Za razliku od prošle godine kada sam mnogim susjedima i prijateljima kašetama dijelila i jabuke i kruške, a šljive za rakiju nesebično poklanjala, ove godine, unatoč obećavajućem proljetnom cvatu, i sama već kupujem domaće voće. Ne pamtim kada sam to zadnji put radila. Uvijek je bilo dovoljno plodna godina, bar za vlastite potrebe.

Znalo se dogoditi u ovom našem selu da s jedne strane ceste npr. ne rode šljive, a s one druge, lijeve ili desne, bogato rode. Pa bi onda jedni imali od čega peći rakiju i kuriti one preko puta s pitanjem što im ne radi vesela mašina, ali su se nesebično podijelile sa susjedima bistrice za pekmez, da ga zimi ima i sjever i jug. A već neke druge godine bi situacija bila obrnuta, i priroda bi sama napravila ravnotežu među posjednicima šljiva.

Ne znam šta nam se to sad događa, i kako to da je s obje strane ceste godina podbacila. Jedini izuzetak je voda kojom nas je priroda obilato zalila, poplavila i mnoge unesrećila, a od tog viška nas je skoro sve glava zaboljela.
I sama glavoboljna, dumajući tražim ravnotežu, pa zlobno u nemoći poželim da se ta moja boljka proširi na mnoge posjednike viškova raznih vrsta.

Slaba mi je to utjeha, ali ovakav omjer, doista nije fer.










P.S.

Jedva čekam da blog.hr opet proradi, pa da postam i blogam i radujem se. Jer, jedna sam od onih koja ga se još uvijek ne odriče, i voli ga. Ili, kako su takve, sada već davno, neki drugi nazivali onima „koji nemaju svoje živote“, misleći pri tom vjerojatno na manjak životnih sadržaja nezaposlenih i višak vremena, od kog nas danas, nažalost, u sve većem broju „glava boli“.





Ana Rucner i Vlado Kalember Zvijezde pjevaju 2014 - Let the sunshine

(Datum objavljivanja: 6. tra 2014. Miro Maric)


*(R)

- 17:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< kolovoz, 2014 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Srpanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Prosinac 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (2)
Travanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (2)
Listopad 2018 (8)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)