MALI SUNCOKRET
04.08.2014., ponedjeljak
Glavobolje*Ove godine imamo manjak Sunca, i svima nam nedostaje. Odražava se to štetom na mnogim poljima naše djelatnosti, pa od tog manjka glava sve više boli. S mora sam došla bijela i „nenaplivana“, a stanje cvijeća i voća koje sam zatekla po povratku ličilo je na kasno-jesenju sliku. Cvijeće ocvalo, što suho, što gnjilo, a voćnjak, bez ijedne šljive i omiljene kruške viljamovke, sa nešto zakržljalog ploda jabuka, za koje ovdje najčešće kažu „pišci“. Dočekala me i ogoljela „petrovača“, koja bez obzira na meteo prilike pola stoljeća rađa i cijelom susjedstvu služi za prve gibanice, štrudle i pite jabukovače. Kažu očevici, i ono malo jabuka obrstili čvorci (brljki) preko noći. Hoće oni na grožđe, trešnje, višnje, ali da pojedu jabuke, ni najstariji, a to su tri susjede preko osamdeset godina, ne pamte. Sjetilo me to da se ni na moru nisam najela smokava, jer su smokvu u dvorištu u kojoj uživam već nekoliko godišnjih odmora u istom terminu, u roku od dva dana pojele ptice kojima ne znam ime. Kakva je to glad spopala naše ptice, čudim se danima. Za razliku od prošle godine kada sam mnogim susjedima i prijateljima kašetama dijelila i jabuke i kruške, a šljive za rakiju nesebično poklanjala, ove godine, unatoč obećavajućem proljetnom cvatu, i sama već kupujem domaće voće. Ne pamtim kada sam to zadnji put radila. Uvijek je bilo dovoljno plodna godina, bar za vlastite potrebe. Znalo se dogoditi u ovom našem selu da s jedne strane ceste npr. ne rode šljive, a s one druge, lijeve ili desne, bogato rode. Pa bi onda jedni imali od čega peći rakiju i kuriti one preko puta s pitanjem što im ne radi vesela mašina, ali su se nesebično podijelile sa susjedima bistrice za pekmez, da ga zimi ima i sjever i jug. A već neke druge godine bi situacija bila obrnuta, i priroda bi sama napravila ravnotežu među posjednicima šljiva. Ne znam šta nam se to sad događa, i kako to da je s obje strane ceste godina podbacila. Jedini izuzetak je voda kojom nas je priroda obilato zalila, poplavila i mnoge unesrećila, a od tog viška nas je skoro sve glava zaboljela. I sama glavoboljna, dumajući tražim ravnotežu, pa zlobno u nemoći poželim da se ta moja boljka proširi na mnoge posjednike viškova raznih vrsta. Slaba mi je to utjeha, ali ovakav omjer, doista nije fer.   P.S. Jedva čekam da blog.hr opet proradi, pa da postam i blogam i radujem se. Jer, jedna sam od onih koja ga se još uvijek ne odriče, i voli ga. Ili, kako su takve, sada već davno, neki drugi nazivali onima „koji nemaju svoje živote“, misleći pri tom vjerojatno na manjak životnih sadržaja nezaposlenih i višak vremena, od kog nas danas, nažalost, u sve većem broju „glava boli“. Ana Rucner i Vlado Kalember Zvijezde pjevaju 2014 - Let the sunshine (Datum objavljivanja: 6. tra 2014. Miro Maric) *(R) |
Hvala Đorđe! 
