Ovih dana se puno pisalo o „supermjesecu“, najbližem punom Mjesecu ove godine nama Zemljanima. Sjajniji, veći, bliži, praćen početkom dvodnevne meteorske kiše, čiji ćemo vrhunac vidjeti pred zoru 13. kolovoza, usmjerio je sinoć naše radoznale poglede ka Nebu.
Čitajući romantične esemesove koji su pratili tu svemirsku čaroliju, poslani od dragih mi ljudi, uglavnom onih „iz pedeset i neke“, pitam se jutros jesmo li mi „zadnji romantici“ ili smo pak, realni strašljivci, koji znaju da im je 2034., kada će se taj fenomen ponoviti, predaleka budućnost. Nebeskom prizoru na koji se čekalo dvadeset godina smo srećom sinoć svjedočili.
Nemoguće je naš opstanak prognozirati, ali za ovo što slijedi, vjerujem da će poživjeti i čuti se ponegdje i u toj dalekoj, budućoj noći, kao sinoć u našoj.
(Datum prijenosa: 14. kol 2009. fgojko)
Spot za pjesmu sa albuma "Djeca ljubavi" iz 1990 godine.
Zanimljivo, Mjesec je uvijek posebno privlačio ljudske poglede. Još za djetinjstva ponekad bi netko u društvu s ushićenjem uzviknuo: „Eno mjeseca!“, i svi bi s radošću pogledali visoko i kao omađijani ga pratili i imenovali zvjezdano društvo, brojali i dugo čekali da se neka zvjezdica oklizne na svjetlucavoj stazi i padne „samo za“ nas.
(Datum objavljivanja: 19. lis 2012. Ena243)
P.S.
Ponekad bi opet netko, možda manje romantičan, banalno prekinuo tu magiju rečenicom o zecu, i tada bi, umjesto zvijezda, padao s neba nakratko naš već prijekoran pogled.
Neću je ovdje ponoviti… Nije baš lijepa, čak ni za blog-uši. A znala je, istina rjeđe, biti i smiješna.
Post je objavljen 11.08.2014. u 15:51 sati.