MALI SUNCOKRET
29.06.2013., subota
IZDVOJENO„BORBA ZA TRG TAKSIM BORBA JE ZA PRAVO NA SJEĆANJE“ Orhan Pamuk (JL, 24. 06. 2013.) Iz Muzeja nevinosti: I. * Ti rajski trenuci susreta ponekad su trajali veoma kratko. Na primer, ova fotografija koja pokazuje belu senku Fusun na trgu Taksim svedočanstvo je moje samoobmane koja je trajala samo sekundu-dve. * Zašto makar jednom nisam učinio ono što je toliko želela i otišao s njom na plažu Kilios? Zašto nisam mogao da spoznam vrednost tog velikog dara koji mi je Alah dao! Kad bih mogao da je vidim? Želeo sam da plačem onde gde sam ležao na pesku pod suncem, ali ni to nisam mogao da uradim znajući da sam kriv, pa sam zarivao glavu u pesak i patio. (Poglavlje 32. – Senke, pričine za koje sam mislio da su Fusun) II. * Najzad sam shvatio da neću biti kadar da vodim uobičajeni svakodnevni život, ako ne rešim da je zaboravim i ne načinim plan kako da to učinim. * Ovdje izlažem novu mapu Nišantaša, koju sam se tih dana silno trudio da oživim u svojoj glavi i da je usvojim. Odlučno sam sebi zabranio da stupim na mesta i ulice obojene crvenim. * Mogao sam da uđem na mesta označena narandžastim i da ih koristim kao prečice, ali ne duže od par minuta ako je baš potrebno, i pod uslovom da nisam pio, da bih ih odmah napustio gotovo trčeći. * I u žutim ulicama je trebalo da pazim. Put kojim sam izašavši iz Satsata svaki dan hodao do zgrade Merhamet da bih se našao s njom, bio je pun opasnih uspomena i zamki koje bi mi uvećavale patnju: poput puta koji je sledila Fusun dok je išla kući iz butika Šanzelize (stalno sam zamišljao taj put). Mogao sam da idem tim putevima, ali trebalo je da budem pažljiv. * Tu kartu sam uvek u glavi držao spremnu i zaista više nisam ulazio u crvenu zonu, verujući da će bolest polako proći, ali samo ako budem pazio. (Poglavlje 31. – Ulice koje me podsećaju na nju) + III. 27 *+ * = 28* 30. 06. 2013. (00:01) DAN NAŠE RADOSTI...  SRETNO!  (Published on Mar 9, 2012. HRCroatia) |
21.06.2013., petak
DOBRO JE...Ljeto je stiglo. More se ugrijalo. Zahtjev za legalizaciju predan. Stručno lice akontaciju zaprimilo. Netko se „ubacio“ s manjim poskupljenjem cigareta pa odgodio veće. Velike probleme šaljem jeseni. Male slažem u morski kofer i radujem se 1. srpnju.  P.S. Doktorima će sniziti plaće. Nisam skužila kojim. Btw, mog „dodu“ danas posjetilo 86 pacijenata, a jučer 2 više. No, za manjih vrućina, prosjek posjeta identičan je broju njegovih godina. Koliko je to, moji čitatelji znaju...(da se ne ponavljam)  Svima želim sretne praznike i da se općem prvosrpanjskom valu optimizma pridruži i pokoji, samo Vaš.   + +  + Kažu da je Mjesec večeras 30% sjajniji i 14% veći. Dignem glavu, baš je “k'o lubenica”, velim, i to ona velika, golema, na koju se i komšije zovu. A lijep je, i sjaji se, baš k'o Mjesseeeeccc! Neka... neka ga, neka plovi: ~* ~* ~* ~* ~* ~* ~* ~* ~* ~* ~* ~* ~* :-)* (Objavljeno u 13. 10. 2012. ExYuRitam ) (Objavljeno u 13. 02. 2013. Subspring ) 22. 06. 2013. u 23:30 Oznake: ljeto |
18.06.2013., utorak
OBIČNA RIJEČPoodavno sam gledala jedan latinoamerički film. Njegov prikaz u tv programu nije ništa obećavao, ali bilo je to vrijeme bez neta, satelitske, kabelske i digitalne, pa se često pristajalo na ono „daj što daš“. I sjedalo pred televizor. Ljetna noć na seoskom imanju. Glavni junak slavi rođendan. Uz prijatelje iz sela i njegovog grada, društvu se neočekivano pridruži i nepozvan gost, kojeg slavljenik samo površno poznaje. Izmijenio je s njim pokoju riječ u prolazu, ali ga je uglavnom izbjegavao vjerujući u priču da je mladić „pomaknut“. Povremeno bi opažao kako ga ovaj promatra iz nekog prikrajka plaže, parka ili ulice, i osjećao se nelagodno. Ponovo je osjetio isto dok ga je rukom pozivao da priđe k jednom od stolova, i nastavio se baviti svojim gostima. Kad je došlo vrijeme da se pozabavi odloženim poklonima, otvarajući polako jedan po jedan šareni paketić, prišao mu je mladić i stidljivo pružio nekakav zgužvani papirić. Slavljenik ga je raširio i upitno pogledao „pomaknutog“. Ovaj mu mucajući reče da mu za rođendan poklanja Riječ napisanu na papiriću. I kad god ju izgovori, sjetit će se njega. Što je dalje bilo, ne sjećam se. Znam da je riječ bila obična, ako takve postoje. Neka iz svakodnevne uporabe. Zaborav mi je mnoge filmove pokrao, ali komadić ovog još gužvam u sjećanju. Ima dana kada, bar u mašti, pošaljem nekim ljudima po jednu običnu... I tako, riječ po riječ... pomiču se kazaljke. (05. 06. 2013.) Horhe Luis Borhes - Danas (Uploaded on Oct 8, 2010azbukiaz) |
16.06.2013., nedjelja
Odgledala...Narator u filmu kaže: * Otac mi je dao jedan savjet: uvijek probaj vidjeti ono najbolje u ljudima, rekao bi. Kao posljedica toga, suzdržavam se osuđivati ljude. Čak i ja imam granicu. * - Ne želim razgovarati o tome, doktore. - Onda piši o tome. - Zašto bih to radio? - Sam si rekao da ti donosi utjehu. - Da, ali nije drugima donijelo puno utjehe. Nisam bio dobar. - Nitko te ne mora čitati. I uvijek to možeš spaliti. - O čemu bih pisao! - Bilo čemu. Što god ti donosi mir. Sjećanje, misao, mjesto... Zapiši to! * (Published on May 28, 2013Kim Ariana) The Great Gatsby - Young & Beautiful / Lana Del Rey I've seen the world Done it all, had my cake now Diamonds, brilliant, and Bel-Air now Hot summer nights mid July When you and I were forever wild The crazy days, the city lights The way you'd play with me like a child Will you still love me when I'm no longer young and beautiful Will you still love me when I got nothing but my aching soul I know you will, I know you will I know that you will Will you still love me when I'm no longer beautiful I've seen the world, lit it up as my stage now Channeling angels in, the new age now Hot summer days, rock and roll The way you'd play for me at your show And all the ways I got to know Your pretty face and electric soul Will you still love me when I'm no longer young and beautiful Will you still love me when I got nothing but my aching soul I know you will, I know you will I know that you will Will you still love me when I'm no longer beautiful Dear lord when I get to heaven Please let me bring my man When he comes tell me that you'll let me Father tell me if you can Oh that grace, oh that body Oh that face makes me wanna party He's my sun, he makes shine like diamonds Will you still love me when I'm no longer young and beautiful Will you still love me when I got nothing but my aching soul I know you will, I know you will I know that you will Will you still love me when I'm no longer beautiful Will you still love me when I'm no longer beautiful Will you still love me when I'm not young and beautiful P.S. I doista, „nije fer“...   No, fer je dati još malo mjesta u ovoj toploj nedjelji Lani Del Rey (Elizabeth Woolridge Grant) (Published on May 4, 2013Nicole da Rosa - Lana Del Rey ŕ Monaco. 04/05/2013, Ópera Garnier de Monte-Carlo. ) DODATAK: Lanine tetovaže: „Del Rey na lijevoj ruci ima tetovažu slova "M", kao uspomenu na nanu Madeleine, kao i riječ "raj". Na desnoj ruci ima istetoviran tekst "ne vjeruj nikome". Na prstu desne ruke ima istetovirane riječi "umrijeti mlad". (Wikipedia) Btw, pri pokušaju da ostavim ovdje kvalitetniji i atraktivniji video, kažu, ne može... idi na YT, kažu  |
13.06.2013., četvrtak
BLAGDANU dvorištu imamo mladu trešnju. Ove godine je prvi put rodila, pa se radujemo i pomalo beremo. Ja sam nestrpljiva, obrala bih ju cijelu, a on kaže da čekamo do Antunova, tad je skroz zrela. Danas je sv. Antun, zaštitnik sela, i mom mužu, uz Božić, najdraži blagdan. Uz sjećanja na bijele ljiljane, trešnje, kaleidoskope, drvene konjiće, klaker i sladoledare s kolicima, iz ove kuće je potekla i priča o janjetini. I da nije za ovih 36 godina dosta puta ispričana uz glavne likove i svjedoke događaja, mislila bih da je mašta obradila, a dijete prepričalo onu Jakšićevu pjesmu iz 1872... „Otac i sin“. Otac je bio kratko u zatvoru zbog problema oko zadruga. Majka se uz ostale poslove prihvatila i pečenja kruha za školu. Na Antunovo se njen sin rasplakao i rekao: „Da je naš tata s nama, danas bi nam kupio malo janjetine na kirbaju. Ne bi jeli samo trešnje.“ Onda je majka iz fertuna izvadila tog jutra dobivene pare od učiteljice i poslala sedam godina stariju sestru do crkve po janjetinu. Kasnije je plakala i gledala svoju djecu kako slatko jedu. Boraveći u Padovi prije šest godina, diveći se Bazilici sv. Antuna i uživajući u radosti ljudi čiji sam dio bila, sasvim slučajno baš 13. lipnja, žalila sam što on nije na mom mjestu. Uz obećanje da ću ga jednom „odvesti“ tamo, prošetala sam štandovima i pokupovala neuobičajeno puno suvenira, „igračaka“ za mog muža. Dok ih je razgledavao, bio je sretan; smijao se i pomalo suzio. Obećanje još nisam ispunila, ali se nadam da hoću. Trešnja je jutros obrana. Sad žurim; idem se dotjerati, pa kad stigne iz popodnevne smjene, „vodim“ ga na janjetinu.  P.S. (rekoh si: bez patetike, molim!) (Uploaded on Jun 13, 2011Nicola Caputo) |
12.06.2013., srijeda
1. srpanjU selu gotovo da i nema stare kuće „sa papirima“, a papire za kokošinjac, nema nitko. Otkako je stručna ekipa za legalizaciju postavila susjedu, njemačkom umirovljeniku, pitanje : „A kokošinjac?“, a on se na brzinu snašao i rekao da će ga srušiti, u selu se provodi akcija rušenja kokošinjaca. Ljudi su u panici pred novim nametom, a ni koke se ne osjećaju bolje. Kuće su ovdje mahom trošne i starije od 50 godina, a njihovi vlasnici uglavnom žive od poljoprivredne mirovine ili socijalne pomoći. Zajednica s djecom i unucima u ovom vremenu i nije neka prednost. Djeca su najviše zaposlena u drvnoj i tekstilnoj industriji koja je na izdisaju, s primanjima od 1 500 do 2 500 (kn), a unuci upisani u knjigu čekanja na burzi rada. Za gradnju ovih kuća i gospodarstava nisu se dizali dugoročni krediti, pravili projekti i dobivali poticaji. Za tako nešto nije bilo uvjeta. Uz pomoć seoskih majstora, rušilo se i dograđivalo po potrebi, a ovisilo o plodnosti godine i sreći. Dozvole za gradnju nisu bile neophodne ako su susjedski odnosi bili dobri; samo ti je susjed mogao naškoditi prijavom nekoj službi u Općini grada, jer mu tvoj, npr. prošireni svinjac, zaklanja vidik. O 1.srpnju se pri okupljanjima pred trgovinom priča kao o datumu kada će poskupiti duhan i isteći rok za prijavu legalizacije imanja. Govorim o većini. Onaj tanki sloj imućnih, s poticajima, be-em-ve-ima i John Deere-ima, možda razmišlja o svečanom ulaska u EU. Što se mene tiče, dijelim brige s većinom. U Europi sam na neki način već bila, a mnogi detalji o onima koji tamo jesu, ne raduju me. Srećom, kokošinjac sam odavno srušila, pa me ne muči još i gdje će koke spavati. Ipak bih o 1. srpnju voljela misliti bez opterećenja, veselo i s ponosom. Bilo bi lijepo da mi je ovih hladnih i kišnih lipanjskih dana glavna briga i pitanje: Bože, hoće li se more do tad ugrijati! (Uploaded on Aug 12, 2008 aquariusrecordshr) |
07.06.2013., petak
"STO JADA"Sto jada (Novosti, Beograd, 2013) je naslov nove knjige Emira Kusturice. Nakon velikog uspeha autobiografije Smrt je neprovjerena glasina, slavni režiser je napisao knjigu priča. Četiri priče (od ukupno šest) kao da čine konture labavog romana koji izvire sa margina Kusturičinog životopisa, ali dve, možda najbolje, deo su nekog drukčijeg i neobičnijeg književnog sveta. * Obično ovo ne radim. Kritiku čitam nakon... čitanja. Moj pogled pada na korice upravo dobivene knjige, a ovom „pogledu“ na pročitano, nisam mogla odoljeti: Crna slova, beli papir Muharem Bazdulj S drugom se knjigom, kažu, dokazuje jesi li ili nisi pisac. Jedna knjiga može i da ti se omakne, kao što se, za života, rekao bi Edvard Ficdžerald, svakom može omaknuti da napiše deset ili dvanaest pjesama, samo ako su zvijezde u pravoj konstelaciji. Takve te pjesme, međutim, ne čine pjesnikom, kao što te ni jedna (jedina) knjiga ne čini piscem. Za to je potrebno nešto više. Otud dolazi ta mistifikacija "druge knjige", rasprostranjena i među akademskim proučavaocima književnosti i među novinskim kritičarima i među kafanskim znalcima. Prva (dobra) knjiga može, znači, da ti se omakne, ali sve ti je džaba ako sa drugom – omaneš. Pred nama je, dakle, druga knjiga jednog pisca, ali je posljednja stvar koju možemo očekivati to da se o njoj sudi na način na koji se sudi o drugoj po redu knjizi nekog drugog pisca. Razlog za to je jednostavan. Autor knjige Sto jada, šestodijelne zbirke pripovijetki koja se ovih dana pojavila pred čitaocima u izdanju beogradskih Novosti, je Emir Kusturica. * JA, STRAŠNA REČ: Postoje ljudi kroz čije se živote istorijske epohe simbolički prelamaju, manje njihovom zaslugom ili krivicom, a više zarad nekih racionalno teško objašnjivih okolnosti. Emir Kusturica je jedan od takvih ljudi. U valjda najgore ratno vrijeme, pred kraj druge ratne zime, kad su, ali bukvalno, ratovali svi protiv svih, Kusturica je pisao da nema te istorije koja može da opravda potkivanje živog čovjeka. Inspiratori potkivača danas vladaju uz odobravanje međunarodne zajednice i međunarodnoj zajednici uvijek podobnih intelektualaca, dok se Kusturicu proglašava simbolom "nacionalističke retorike" i izlaže ga se ostrakizmu. Znakovita je u tom smislu medijska recepcija njegove autobiografije Smrt je neprovjerena glasina. Kusturičini ogorčeni neprijatelji uglavnom su je kudili, a da je nisu ni pročitali. Kritičarske pohvale su pak najčešće bivale površne i rutinske. Knjigu su, međutim, prigrlili čitaoci, pa se prodala u preko stotinu hiljada primjeraka, a zainteresovala je i strane izdavače, i to mnogo više nego svi ti silni romani ambicioznih ovdašnjih literarnih činovnika betonski tvrdo uvjerenih u svoju genijalnost koju veliki svijet samo što nije prepoznao. Cinik bi vjerovatno rekao da i interes publike i interes stranih izdavača manje imaju veze sa kvalitetom Kusturičinog pisanja, a više sa žanrom autobiografije. Biografije i autobiografije slavnih ljudi, pa još i – kako se to kaže – kontroverznih, hitovi su uvijek i svuda. Bio bi to, međutim, pogrešan ugao gledanja. Smrt je neprovjerena glasina jest valjda i najmanje moguće estradna verzija (auto)biografije Emira Kusturice… * Priča Sto jada je zapravo priča o velikoj (cjelo)životnoj ljubavi začetoj u djetinjstvu. Dragan Teofilović zvani Zeko i Milijana Gačić, pionirska prvakinja SR BiH u šahu, u tom smislu nisu previše drukčiji od Tenga Kavane i Masami Aomame iz Murakamijevog romana 1Q84. Meni je to, potpuno subjektivno govoreći, najmilija priča u knjizi. * Najgore se tu lome oni koji i u jednom i u drugom vide nešto svoje, oni koji su, gdje god da su živjeli, zapravo simbolički živjeli u nekoj imaginarnoj ulici 29. novembra. To su oni čija slika svijeta nije crno-bijela jer sadrži i polutonove, oni koji odbijaju plesati na muziku klavira čije su tipke ili samo crne ili samo bijele, oni kojima je nakon gubitka domovine ostalo tek nekoliko akorda, nekoliko pejzaža i slika, snovita sjećanja na zaboravljeni ili izgubljeni zavičaj te jezik, arabeskni ples crnih slova po bijelom papiru. U pozadini buke i bijesa medijskih manipulacija i društva spektakla, takvima se obraća umjetnost Emira Kusturice. Izvor: VREME/ BR 1164./ 25. 04. 2013. P.S. A ni ovom odlomku s početka priče “Sto jada”, ne mogu odoljeti, iz posve osobnih razloga  “Dragana Teofilovića su zvali Zeko ne samo zbog toga što je volio da jede mrkvu. Imao je velike oči koje su vidjele ono što je malo ko u Travniku primjećivao. Kad se 8. marta 1976. naslonio na banderu, nije ni sanjao kakav obrat slijedi u njegovom životu. Gledao je u neonsku svjetlost koja se palila u Ulici 29. novembra , a mučilo ga je pitanje zašto 9. marta, već pet godina zaredom, otac Slavo zaboravlja na njegov rođendan? ---- -Kad bih nekako mogao da iz kalendara izvadim 9. mart, život bi mi bio lakši – mislio je dječak.” * A ne mogu ni ovom skroz friškom materijalu: ---------- Pošto je video uklonjen od strane YT jer je treća strana rekla drugoj, a onda ova prvoj, i tako redom… što mi je skroz bezveze, rado punim ovaj novonastali ispražnjen prostor, ne manje zanimljivim "materijalom": Pupak su vrata ljudske duše „Nemoguće je zaboraviti tu jesen i radost koju mi je pričinio Branko Ćopić, kao što, hvala Bogu, nije moguće zaboraviti ni fotografiju na kojoj stoji moj otac sa našim velikim piscem. Ta slika je nastala u hotelu „Evropa“, gdje su se sreli moj otac i Branko. * Stisak njegove ruke nikad neću zaboraviti. * A onda mi je u glavu iznenada došla očeva priča o tugi koja obuzima čovjeka ispod pupka i o Rusima koji zbog toga za stomak kažu život. Držeći majku za ruku, ni sam ne znajući zašto, ispalio sam: -Čika Branko, zašto Rusi stomak zovu život? -Zato što iza pupka leži duša, a života nema bez duše! Ovdje! – pokazao je na moj pupak i zagolicao me. Nasmijao sam se, a on mi je šapnuo: -Treba paziti… -Znam, da mi se duša ne prospe! -Nije! Čuvaj dušu da je neko ne pojede! * Kud god krenem u svijet iz Sarajeva, valja proći Beograd. To je moja veza sa svijetom. Uvijek se tu rado zaustavljam, prespavam kod tetke Ane. U centar grada put vodi preko Brankovog mosta. Svaki put dok prelazim most, ugledam čika Branka. I mašem mu. Mašem ja njemu, ali maše i on meni." * Emir Kusturica, Sto jada Oznake: Emir Kusturica |
05.06.2013., srijeda
„neka ljudi pjevaju“Na satu povijesti, učiteljica priča: „Na lokalnim izborima, u našem glavnom gradu, po peti put je dobrom voljom građana za gradonačelnika izabran gospodin Milan Bandić. To je onaj čovjek, koji je krajem prošle godine pratio grupu Prljavo kazalište na onom povijesnom koncertu u glavnom gradu susjedne nam države, Beogradu, održanom nakon 26 godina izbivanja. Sjedio je u svečanoj loži i u njegovu čast (i pomoć), u redu i miru otpjevana je pjesma Mojoj Majci. Nakon toga je izjavio da će podržati koncert njihovog VIS-a Riblja čorba u Zagrebu, i sve popratio riječima: „neka ljudi pjevaju“.“ „Molim ja, molim ja... jel' to populizam“,... „Daj šuti... imaš Wikipediju. A sad, poslušajmo o čemu se radi... nisam neki fan, ali ove dvije pravo volim“, veli uč'teljica. (Uploaded on Sep 23, 2011supermarko55) (Uploaded on Aug 18, 2011BozaVirus91) Oznake: gradonačelnik |
02.06.2013., nedjelja
ROĐENDAN KNJIGEOvog proljeća u svijetu se obilježava jedan poseban rođendan. „Mali princ“ je napunio 70 godina. Sjećate se, knjiga je to o plavokosom dječaku, vladaru sićušne planete B612, koji djecu i odrasle uči o smislu i ljepoti; o opstanku i životu među zvijezdama, vremenu, prijateljstvu, pažnji i ljubavi. Zovu ga i „ambasador snova“, a stvorio ga je francuski vojni pilot Antoine de Saint-Exupery , pisac koji je jednom rekao: "Ako se pitate odakle sam ja rodom, odgovorit ću vam da sam došao iz djetinjstva. Došao sam iz djetinjstva kao iz neke zemlje". 1943. godine u New Yorku je prvi put objavljena knjiga „Mali princ“ ilustrirana piščevim crtežima, na engleskom i francuskom jeziku. Za ovih 70 godina života, prevedena je na 270 jezika i prodana u 145 milijuna primjeraka diljem naše planete. Bilo je to godinu dana prije misterioznog nestanka aviona nad Sredozemnim morem kojim je upravljao pisac. Prvi materijalni dokaz o njegovoj smrti je srebrena narukvica koju je 1998. pronašao jedan ribar, na kojoj su ugravirani uz piščevo i ime njegove supruge, dva prezimena i adresa prvih izdavača „Malog princa“. Knjiga je mnogostruko adaptirana u raznim oblicima, a u svijetu postoje meni poznata tri muzeja posvećena Malom princu. Jedan je u Japanu; drugi u Maroku gdje je pisac boravio 18 mjeseci između dva svjetska rata i pod zvijezdama Sahare napisao svoj prvi roman „Pošta za jug“, a treći je u Francuskoj na imanju na kom je provodio svoja ljeta. Imanje je nakon dva desetljeća neuspješnih pokušaja napokon nedavno otkupljeno, restaurirano i pretvara se u Muzej djetinjstva. U čast proslave u Francuskoj je objavljena nova biografija Antoinea de Saint-Exuperya, te reizdanje knjige i album sa audio snimkom romana iz godine moga rođenja, u interpretaciji velikog glumca Gérarda Philipea. U muzeju Grévin postavljena je voštana figura Malog princa, „amblematičnog junaka u cijelom svijetu, kojeg nosimo u srcu“, koju je otkrio piščev unuk. S ovim malim blog-pogledom na 70 godina života jedne knjige, i 44 godine života njenog autora, i načina na koji ih svijet slavi, pridružujem se proslavi. Velikoj knjizi o Malom junaku, šaljem rođendansku čestitku, iz srca. (Uploaded on Mar 16, 2008rulivede) * * * * * I on se vrati lisici: - Zbogom, reče joj on... - Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati. - Suština se očima ne da sagledati, ponovi mali princ da bi zapamtio. - Vrijeme koje si uložio oko svoje ruže čini tu ružu tako dragocjenom. - Vrijeme koje sam uložio oko svoje ruže... reče mali princ da bi zapamtio. - Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti je ne trebaš zaboraviti. Ti si zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ružu...  - Ja sam odgovoran za svoju ružu, ponovi mali princ da bi zapamtio. Antoine de Saint-Exupery, Mali princ Oznake: Mali princ |
