MALI SUNCOKRET
07.06.2013., petak
"STO JADA"Sto jada (Novosti, Beograd, 2013) je naslov nove knjige Emira Kusturice. Nakon velikog uspeha autobiografije Smrt je neprovjerena glasina, slavni režiser je napisao knjigu priča. Četiri priče (od ukupno šest) kao da čine konture labavog romana koji izvire sa margina Kusturičinog životopisa, ali dve, možda najbolje, deo su nekog drukčijeg i neobičnijeg književnog sveta. * Obično ovo ne radim. Kritiku čitam nakon... čitanja. Moj pogled pada na korice upravo dobivene knjige, a ovom „pogledu“ na pročitano, nisam mogla odoljeti: Crna slova, beli papir Muharem Bazdulj S drugom se knjigom, kažu, dokazuje jesi li ili nisi pisac. Jedna knjiga može i da ti se omakne, kao što se, za života, rekao bi Edvard Ficdžerald, svakom može omaknuti da napiše deset ili dvanaest pjesama, samo ako su zvijezde u pravoj konstelaciji. Takve te pjesme, međutim, ne čine pjesnikom, kao što te ni jedna (jedina) knjiga ne čini piscem. Za to je potrebno nešto više. Otud dolazi ta mistifikacija "druge knjige", rasprostranjena i među akademskim proučavaocima književnosti i među novinskim kritičarima i među kafanskim znalcima. Prva (dobra) knjiga može, znači, da ti se omakne, ali sve ti je džaba ako sa drugom – omaneš. Pred nama je, dakle, druga knjiga jednog pisca, ali je posljednja stvar koju možemo očekivati to da se o njoj sudi na način na koji se sudi o drugoj po redu knjizi nekog drugog pisca. Razlog za to je jednostavan. Autor knjige Sto jada, šestodijelne zbirke pripovijetki koja se ovih dana pojavila pred čitaocima u izdanju beogradskih Novosti, je Emir Kusturica. * JA, STRAŠNA REČ: Postoje ljudi kroz čije se živote istorijske epohe simbolički prelamaju, manje njihovom zaslugom ili krivicom, a više zarad nekih racionalno teško objašnjivih okolnosti. Emir Kusturica je jedan od takvih ljudi. U valjda najgore ratno vrijeme, pred kraj druge ratne zime, kad su, ali bukvalno, ratovali svi protiv svih, Kusturica je pisao da nema te istorije koja može da opravda potkivanje živog čovjeka. Inspiratori potkivača danas vladaju uz odobravanje međunarodne zajednice i međunarodnoj zajednici uvijek podobnih intelektualaca, dok se Kusturicu proglašava simbolom "nacionalističke retorike" i izlaže ga se ostrakizmu. Znakovita je u tom smislu medijska recepcija njegove autobiografije Smrt je neprovjerena glasina. Kusturičini ogorčeni neprijatelji uglavnom su je kudili, a da je nisu ni pročitali. Kritičarske pohvale su pak najčešće bivale površne i rutinske. Knjigu su, međutim, prigrlili čitaoci, pa se prodala u preko stotinu hiljada primjeraka, a zainteresovala je i strane izdavače, i to mnogo više nego svi ti silni romani ambicioznih ovdašnjih literarnih činovnika betonski tvrdo uvjerenih u svoju genijalnost koju veliki svijet samo što nije prepoznao. Cinik bi vjerovatno rekao da i interes publike i interes stranih izdavača manje imaju veze sa kvalitetom Kusturičinog pisanja, a više sa žanrom autobiografije. Biografije i autobiografije slavnih ljudi, pa još i – kako se to kaže – kontroverznih, hitovi su uvijek i svuda. Bio bi to, međutim, pogrešan ugao gledanja. Smrt je neprovjerena glasina jest valjda i najmanje moguće estradna verzija (auto)biografije Emira Kusturice… * Priča Sto jada je zapravo priča o velikoj (cjelo)životnoj ljubavi začetoj u djetinjstvu. Dragan Teofilović zvani Zeko i Milijana Gačić, pionirska prvakinja SR BiH u šahu, u tom smislu nisu previše drukčiji od Tenga Kavane i Masami Aomame iz Murakamijevog romana 1Q84. Meni je to, potpuno subjektivno govoreći, najmilija priča u knjizi. * Najgore se tu lome oni koji i u jednom i u drugom vide nešto svoje, oni koji su, gdje god da su živjeli, zapravo simbolički živjeli u nekoj imaginarnoj ulici 29. novembra. To su oni čija slika svijeta nije crno-bijela jer sadrži i polutonove, oni koji odbijaju plesati na muziku klavira čije su tipke ili samo crne ili samo bijele, oni kojima je nakon gubitka domovine ostalo tek nekoliko akorda, nekoliko pejzaža i slika, snovita sjećanja na zaboravljeni ili izgubljeni zavičaj te jezik, arabeskni ples crnih slova po bijelom papiru. U pozadini buke i bijesa medijskih manipulacija i društva spektakla, takvima se obraća umjetnost Emira Kusturice. Izvor: VREME/ BR 1164./ 25. 04. 2013. P.S. A ni ovom odlomku s početka priče “Sto jada”, ne mogu odoljeti, iz posve osobnih razloga  “Dragana Teofilovića su zvali Zeko ne samo zbog toga što je volio da jede mrkvu. Imao je velike oči koje su vidjele ono što je malo ko u Travniku primjećivao. Kad se 8. marta 1976. naslonio na banderu, nije ni sanjao kakav obrat slijedi u njegovom životu. Gledao je u neonsku svjetlost koja se palila u Ulici 29. novembra , a mučilo ga je pitanje zašto 9. marta, već pet godina zaredom, otac Slavo zaboravlja na njegov rođendan? ---- -Kad bih nekako mogao da iz kalendara izvadim 9. mart, život bi mi bio lakši – mislio je dječak.” * A ne mogu ni ovom skroz friškom materijalu: ---------- Pošto je video uklonjen od strane YT jer je treća strana rekla drugoj, a onda ova prvoj, i tako redom… što mi je skroz bezveze, rado punim ovaj novonastali ispražnjen prostor, ne manje zanimljivim "materijalom": Pupak su vrata ljudske duše „Nemoguće je zaboraviti tu jesen i radost koju mi je pričinio Branko Ćopić, kao što, hvala Bogu, nije moguće zaboraviti ni fotografiju na kojoj stoji moj otac sa našim velikim piscem. Ta slika je nastala u hotelu „Evropa“, gdje su se sreli moj otac i Branko. * Stisak njegove ruke nikad neću zaboraviti. * A onda mi je u glavu iznenada došla očeva priča o tugi koja obuzima čovjeka ispod pupka i o Rusima koji zbog toga za stomak kažu život. Držeći majku za ruku, ni sam ne znajući zašto, ispalio sam: -Čika Branko, zašto Rusi stomak zovu život? -Zato što iza pupka leži duša, a života nema bez duše! Ovdje! – pokazao je na moj pupak i zagolicao me. Nasmijao sam se, a on mi je šapnuo: -Treba paziti… -Znam, da mi se duša ne prospe! -Nije! Čuvaj dušu da je neko ne pojede! * Kud god krenem u svijet iz Sarajeva, valja proći Beograd. To je moja veza sa svijetom. Uvijek se tu rado zaustavljam, prespavam kod tetke Ane. U centar grada put vodi preko Brankovog mosta. Svaki put dok prelazim most, ugledam čika Branka. I mašem mu. Mašem ja njemu, ali maše i on meni." * Emir Kusturica, Sto jada Oznake: Emir Kusturica |
Hvala Đorđe! 
