MALI SUNCOKRET
02.12.2011., petak
ŠTO TE BRIGA!Nakon popijene nedjeljne kave, budem se skockala. Ući ću u kaputić nedefinirane, sivo-bež boje kupljen prošle godine u „Zari“ i smeđkaste visoke čizme na petu, te okačiti na ruku odgovarajuću torbicu; lice, pokriveno diskretnom šminkom uokvirit ću laganim kovrčama forsiranim taj dan, a usne blago sedefastim ružem šampanj boje i razvući ih u osmijeh. Slobodnom rukom ću se privezati za mog partnera i osjetiti čoju njegovog kratkog crnog kaputa, a pogledom još jednom provjeriti kako mu stoji kapa iste boje, poklon s mog zadnjeg putovanja. Pođimo, reći ću. Već u liftu, ili na putu do...srest ćemo nekog od susjeda i veselo se pozdraviti. Nakon kratkog pješačenja, na portirnici će nas uputiti do našeg mjesta. Uz pozdrav i predaju osobne nekom od nadležnih, njega će na spisku pronaći odmah, a ja ću sa smiješkom čekati sebe. Njemu će predati listić, a meni postaviti dodatno, uvijek isto pitanje, na koje ću ja isto odgovoriti: Isto! Onda ćemo razdvojeni kartonom, s nadom, zaokružiti isti broj. Povjerili smo se jedno drugom: ja ću optimistično misliti na bolje sutra za sve nas, a on realistično na 3 mjeseca zakašnjelu isplatu odrađenih dežurstava. Nakon krugom definirane nade, u četvrtastu kutiju ćemo ubaciti listić i gledati dok ne potone. Silazeći niz stepenice, ponovo ću ga uzeti pod ruku, i na pitanje anketara: *Možete nam reći za koga ste glasovali*, on će odmah odgovoriti, a ja ću ovaj put, za razliku od prije 4 godine, s osmijehom odšutjeti...a u sebi promrmljati: što te briga! Laganim hodom krenut ćemo prema najbližem pušačkom kafiću u kvartu, skinuti kapute, sjesti i naručiti piće. On će se ogledati okolo i reći kako tu nije dugo bio. Ja ću zapaliti cigaretu i potvrditi da vrijeme brzo prolazi. Onda će me pitati zašto nisam odgovorila na anketu, i na moje glasno izgovoreno: Što te briga! zasmijat će se. Konobarica će nam ljubazno spustiti piće, on ga natočiti i podići čašu, a ja, slijedeći ga, nasmijano klimnuti glavom i reći: Živjeli!  |
Hvala Đorđe! 
