MALI SUNCOKRET
11.11.2011., petak
TRPEZARIJSKI POSTDani se skratili, a noći otegle. Štipa me magla, vjetar živcira. Stigle me i neke tužne vijesti. Rasule se misli; radost se zakopčala. Tražim neki kutak u kom ću uz dodatni trud prebroditi ovaj prvi nalet zime. I sjetim se: Sarma. Nasmijem se i zapjevam: Evo zime, Evo sarme! I počnem se radovati. Volim onu toplinu koju ona uz miris širi domom. Volim ju jesti i čekati mjesecima. Volim zadovoljstvo napravljenim, koje traje danima. Volim njihovu radost uz neizostavno: Doobbrraaa! K'o bakina! Jedno je to od najpoetskijih jela s naših prostora, bivših i sadašnjih. O sarmi su se pjevale pjesme, pričale priče ne samo na blogu, nizali recepti od davnina, i nikad joj se nije ništa zamjeralo. Za razliku od ćevapa, koji su bili često i pored omiljenosti granični kamen, sarma se, unatoč istoj pradomovini (po mnogima Turska, a spominje se i Bugarska) uspjela ugurati u domaće jelovnike, i postati jelo bez granica. Čak je zauzela počasno mjesto na zimskim prazničnim trpezama. Sarma je jelo koje ne otkriva svoju cijenu niti vaš imovinski status. Zahvaljujući kiselom kupusu, koji je ujedno i naša specifičnost u odnosu na pradomovine gdje se motala u slatki, iz svakog stana, kuće ili vile šalje jednak mirisni signal. To, da li je netko stavio suho meso ili kosti, i koji omjer riže i faširanog, ono je što razlikuje naše sarme i nas, ali ostaje tajna svakog doma. Dok kuhamo sarmu, svi smo isti; jednako mirišemo. Sjeti me to jednog profesora koji je objašnjavajući studentima razliku između naših gradova i istočnih susjeda, našeg i njihovog podrijetla i pripadnosti, kao glavni kriterij uzeo upravo miris: kao, tamo se gradovima širi miris ćevapa, a kod nas toga nema. Onda se jedan student naivno pobuni, što ću i ja nešto docnije u tekstu, i stane nabrajati ekspanziju ćevabdžinica diljem naše metropole, počinjući od centralnog trga. I pokvari profesoru teoriju i raspoloženje vraćajući ga u stvarnost. A meni je jučerašnju radost sarme pokvarila cijena kiselog kupusa. Najmanju glavu među deset ponuđenih u našem najvećem trgovačkom lancu, platila sam 22 kune. Bila je teška oko 2kg što je i za praznično jelo previše. Znam da su prve radosti skupe: prva sarma, kao i prvi sladoled, i prvi kukuruz, i trešnje i jagode, i prvi kesteni...ali baš deset puta skuplji finalni produkt od baze, okrutna je stvarnost. Krenem se za ručkom buniti, ali me brzo ušutkaju: Dobar tek! Dok se jede ne priča se! Doobbrraaa! Omjer nije nitko primijetio. Da nije bloga, ostao bi tajnom, a moja priča bez kraja...  |
Hvala Đorđe! 
