MALI SUNCOKRET
04.09.2011., nedjelja
KOLODVOR K.Požurite gospođo, govori šofer ženi na sjedalu br.5. Ona ga zbunjeno gleda: Pa, nije ovo K. Jeste, jeste, nastavlja on i ne gaseći motor kreće prema prtljažniku autobusa. S torbom u ruci, žena pita: A šta je sad ovo? Pokazujući jednom i drugom rukom, prema ogromnim leđima prizemnih zdanja. On odgovara: Ovo vam je strani trgovački lanac, a ono je domaći. Bože, bože...ponavlja žena. Vrata se zatvaraju. Žena stoji, mi odlazimo. Sigurno je nije dugo bilo, pomislim gledajući u svjetleće reklame. Ne zna da grad K. nema više autobusnog kolodvora. Ostala mu je možda neka petina ili šestina od onog što prvi put vidjeh prije tridesetak godina, kad rekoh: Lijepog li grada! Ovako je već nekoliko godina. Godine ružnom ne brojim, jer one se i same duplaju. Dugo već ne pušim onu jednu ili dvije cigarete u pauzi. Nema restorana, čekaonice, kioska, parka i parkinga, ljetnih terasa i nekoliko brojeva perona. Samo jedan, posut šljunkom, koji nas i čeka i ispraća. Kolodvore dobro pamtim. Oni su prvi dodiri s gradom, nježni ili grubi. Događa se da kažem: znam taj grad iako ga nisam upoznala. Slutim ga iz negdje pohranjenih slika neke klupe bijele ili zelene sa spuštenom torbom uz ogradu; cvijeta koji visi u posudi ili drveta uz stazu u blizini česme; nekog lica, ili pohabane turobne kulise viđene na kolodvoru nekad, u prolazu. Volim lijepe kolodvore. Na njima su susreti veseliji, čekanje kraće, kave slađe, a odlasci i rastanci lakši. S jednog takvog sam se upravo vratila. I pokušavam na kratko odložiti sve što će mi uskoro stići s kolodvora, neizgovoreno a svakim pokretom rečeno u našem skoro običnom razgovoru: On meni: Ne brini... Ja njemu: Čuvaj se... On meni: Sredio sam ti skype... Ja njemu : Sretan put... On meni još nešto, na što ja htjedoh još nešto jako važno dodati...ali ne rekoh ni riječi. |
Hvala Đorđe! 
