MALI SUNCOKRET
28.04.2011., četvrtak
DAN UOČI...SJEĆANJE: MAJKA, LADY DI „Lady Diana Spencer ( 1. juli 1961 - 31. august 1997) bila je prva supruga britanskog prijestolonasljednika, Charlesa, princa od Velsa. Sinovi koje mu je rodila, William (1982.) i Henry (1985.), su drugi i treći u nasljednom nizu za britansku krunu. Rođena je u malo poznatoj, staroj grofovskoj porodici, kćerka Johna Spencera i njegove prve žene, Frances Burke Roche. Bila je potomak englesko-škotskih kraljeva čiji potomci nisu nikada sjeli na britanski tron... Otac i majka su joj se razveli kada je imala samo osam godina, što je uveliko uticalo na njeno odrastanje. Charles, na kojeg se vršio pritisak da se oženi kako bi osigurao nasljednika, već je bio u svojim tridesetima kada je upoznao dvanaest godina mlađu Dianu. Jedini uslov koji mu je majka, kraljica Elizabeta II od Ujedinjenog Kraljevstva, postavila pri odabiru supruge bio je da joj nevjesta bude protestantkinja. Također je bilo poželjno da bude kraljevskog ili bar plemićkog porijekla, te da je djevica. Diana, koja je tada radila kao dadilja u Londonu, ispunjavala je sva kraljičina očekivanja. Charles i Diana zaručili su se 24. februara 1981. godine, a vjenčali 29. jula u katedrali St. Paul's, a ne u Westminsterskoj opatiji, što je tradicija, pošto opatija nije imala dovoljno mjesta za sve zvanice. Diana se pred oltarom zbunila i pomiješala Charlesova srednja imena. Vjenčanje je pratilo 750 miliona ljudi. Prvu bračnu noć princ i princeza od Velsa proveli su u zamku lorda Mountabattena, u čast Charlesovih roditelja koji su tu proveli svoju prvu bračnu noć...“ ( Izvor: Wikipedia) OVAKO JE TO BILO PRIJE 30. GODINA: A OVAKO JE TO IZGLEDALO DANAS: 29. 04. 2011. točno u podne, po našem vremenu, vjenčali su se britanski princ William i Kate Middleton. Bilo je lijepo; bajka u stvarnosti. Dojmila me se čipka na mladenkinoj vjenčanici, žuta boja svečane odore bake, kraljice Elizabete II, revija šešira svih oblika i boja na glavama uzvanica, i, gospodin Elton John sa svojim bračnim drugom. Sretno im bilo! |
26.04.2011., utorak
STOLJEĆE DINAMADvije trećine svog života, i jednu trećinu Dinamovog, proživjela sam u svom domu s pogledom na njegov stadion. S balkona sam slušala pobjede i poraze, radosti i tuge, i pratila njegov život; na istom balkonu sam često razmišljala o svom životu, s pogledom na njegov „dom“. U mlađim danima, znala sam i zapjevati zajedno s navijačima. Čak, i na proslavi jedne Nove godine pjesma posvećena Dinamu, postala je hit večeri. Kada su mladi iz druge sobe začuđeno pitali: Tko to tamo pjeva? Dobili su odgovor: Mama i njena prijateljica.  Sretan ti 100. – ti rođendan, DINAMO!  ŽIVJELI!  |
21.04.2011., četvrtak
SRETAN USKRS
Ponekad sam svojoj svekrvi, uz njenu bogatu blagdansku trpezu s obveznom šunkom pečenom u tijestu, opisivala uskršnji peretak moje bake. Govorila bih joj: to Vam je bilo nešto s okusom između kolača i kruha, žuto i okruglo kao vjenčić, kao perec ali s bočnim roščićima i rupom u sredini u kojoj bi se smjestilo šareno jaje, pisanac.
Nikad nisam vidjela kako to baka pravi jer su nas čekali već gotovi u velikoj pletenoj korpi zajedno s išaranim uskršnjim jajima u manjoj. Svi gosti bi dobili jedan „komplet“ i po tom šarenom običaju, tvrdom tijestu i zvuku takmičarskog susreta jaja, uz naš smijeh, pamtim blagdan Uskrsa. Od bake je običaj preuzela tetka, a njene kćeri naslijedile recept. Zahvaljujući sestričnama, okus peretka i djetinjstva se srećom još uvijek, iako rijetko, čuva i vraća. Ne znam praviti peretke ni šarati jaja, niti ispeći šunku u tijestu. Ali sam ponešto napravila s čim ću nas obradovati za dolazeći blagdan: objesila na prozore trpezarije proljetne zavjese s cvjetićima, osvježila bijelu boju stolica i obukla ih u žutu tkaninu, a okolnim jastučićima navukla novo zeleno i narančasto ruho. U glavi složila uskršnji meni, a u trgovini kupila žutu travicu i čokoladna Happy eggs; istina, neće biti zvuka tucanja jaja, ali bit će radosnog šuškanja šarenog staniola i dobrog jela. HAPPY EASTER EVERYONE!  |
13.04.2011., srijeda
"DOZA ODRŽAVANJA"
Na današnji dan, prije tri godine, gledali smo, a sutradan i čitali ovo:
“Pola milijuna blogova na Blog.hr-u! Zagreb, 14.04.2008., 09:30 | Blog.hr Svega mjesec dana prije četvrtog rođendana Blog.hr-a, u nedjelju, 13. travnja u 14:18 sati, na najvećem hrvatskom blogerskom servisu otvoren je jubilarni 500-tisućiti blog! Impresivan rast hrvatske blogosfere te omjer broja kreiranih blogova i stanovnika, pokazao se internetskim fenomenom ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu.” * * * * * P.S. Tog dana sam napisala 12.-ti post; nešto o shoppingu, inspiraciji i frustraciji, licima i „zvjezdanom nebu“, i poželjela stići do svoje izmaštane brojke. Dobar dio puta sam prevalila. Da li ću doći do željenog ...ne ovisi samo o meni, naravno. Uvijek postoji, nažalost, onaj životni „X faktor“, ili neki „face“ koji ti mrsi račune. No, i „doza održavanja“ je put; cool staza, uz ponoćnu kišu i tananu muziku koja slijedi, prava cesta do mirnog sna.    "J * BATGA"(Hvala!) EMINA Sinoć, kad se vratih iz topla hamama, Prođoh pokraj bašte staroga imama; Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina, S ibrikom u ruci stajaše Emina. Ja kakva je, pusta! Tako mi imana, Stid je ne bi bilo da je kod sultana! Pa još kad se šeće i plećima kreće... - Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!... Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina, Ne šće ni da čuje lijepa Emina, No u srebren ibrik zahitila vode Pa po bašti đule zalivati ode; S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste Rasplete joj one pletenice guste, Zamirisa kosa ko zumbuli plavi, A meni se krenu bururet u glavi! Malo ne posrnuh, mojega mi dina, No meni ne dođe lijepa Emina. Samo me je jednom pogledala mrko, Niti haje, alčak, što za njome crko'!... 1903. ŠTO TE NEMA?... Kad na mlado poljsko cv'jeće Biser niže ponoć nijema, Kroz grudi mi želja l'jeće: "Što te nema, što te nema?" Kad mi sanak pokoj dade I duša se miru sprema, Kroz srce se glasak krade: "Što te nema, što te nema?" Vedri istok kad zarudi U trepetu od alema, I tad duša pjesmu budi: "Što te nema, što te nema?" I u času bujne sreće I kad tuga uzdah sprema, Moja ljubav pjesmu kreće: "Što te nema, što te nema"... 1897. ALEKSA ŠANTIĆ (1868. – 1924.) Zbogom! IVICA VIDOVIĆ (10.05.1939. – 18.04.2011.) |
11.04.2011., ponedjeljak
NIJE O ANDRIĆU...„Često se setim Kafke. Dubok je nauk njegova iskustva. Razmotrimo za trenutak Kafkinu situaciju. On živi u Pragu, u Češkoj. Ali ne piše na češkom, već na jednom jeziku u Češkoj manjinskom, on piše na nemačkom. Pa ipak, Kafka nije Nemac, on je Jevrejin koji ne piše na hebrejskom, kome judaizam ne nudi nikakvo rešenje, koji svom ocu piše: 'Tvoj judaizam za mene je iscrpljen.' To je, dakle, ta čudovišna Kafkina situacija, njegova neukorenjenost, bezdomnost, lišenost. Nemac među Česima, Jevrejin među Nemcima, i obrnuto, Nemac među Jevrejima i Čeh među Nemcima. Kafka je uvek pripadnik manjinskog, marginalnog, onoga što nema svoju zemlju i svoj dom. Nije li nam ostavio u nasleđe jedno iskustvo neophodnosti izmeštenosti, kliženja, nužnosti odbijanja identiteta koji bi nas sveo samo na jednu obalu? Jer, ako smo od više obala, onda je drugi nepresušni rezervoar čije nam prisustvo neće ugroziti gravitaciju.“ (Iz eseja: Dozvoliti drugog ) Dragan Velikić, O piscima i gradovima, 2010. |
03.04.2011., nedjelja
POPIS SJEĆANJAZa razliku od prošle, ova je subota bila još sunčanija i bez vjetra, a ja daleko vedrija i poletnija. Potrudila sam se da me tramvaj odveze baš tamo gdje svi žele biti viđeni subotom. Nitko mene nije sreo niti sam ja koga vidjela, a i šta bih imala od tog. Dok je, podudarnost smjera s tramvajske reklame dućana i mog cilja, bila slučajna. Asistirala sam pri kupovini nekih odjevnih predmeta neophodnih za tople dane koji nam dolaze.Iako dućan koji će uskoro izazvati subotnje groznice, a i ostalih dana i noći, još nije otvoren, naša kupovina je bila uspješna i u onim starim kojima te vuku navike. A i navika da se na Cvjetnom odmorim uz kapučino, novine ili listanje neke friško kupljene ili posuđene knjige je nešto što me čini sretnom, bez obzira koji je dan u tjednu. Uz Sunca i cvijeće, i ja procvjetam. Hoću reći, za razliku od prethodne subote nisam čekala doma da me nešto stigne, nego sam krenula u susret novom. ..suncu, gradu i ljudima. No, sjećanja ne biraju mjesto i vrijeme, pa te stižu ma gdje bio. Zvonila je Crkva u neposrednoj blizini, pa sam se htjela ili ne htjela, sjetila svoje bake iz rudarskog gradića Ljubije i crkvenog dvorišta kao najbližeg njenog susjedstva. I, naravno sebe u njemu i jedne igre skrivača u udubljenjima vanjskih crkvenih zidina. Onda sam se sjetila Kafke, jer je jedan od četiri mladića - dječaka koji je izgleda jedini pročitao njegov Proces, interpretirao djelo ostalim. Začudo, pozorno su ga slušali, a i bila je to skraćena verzija kakva i dolikuje ovako lijepom suncem obasjanom danu. Bilo mi je neprijatno okretati se da vidim kako izgleda taj za stolom koji je pročitao knjigu, ali sam mu zapamtila glas. Malo sam se i listajući novine prisjetila svih popisa stanovništva u kojima sam se potpisivala, i ne malo se iznenadila, da pojedinca koji bi eventualno lagao o osobnim ili općim pitanjima koje sadrži popisivački upitnik, čeka novčana kazna. Nema to neke veze sa mnom, i općenito, zašto bi ljudi lagali, ali sjećajući se mojih izjava u prethodnim popisima, kada bi se usporedili s onim što ću sada izjaviti, doista bi ispalo kako ja lažem. Npr.'81. godine, na meni vrlo komplicirana pitanja o tom kojim jezikom tko u mom domaćinstvu govori, što smo ja i popisivač jedva «riješili», sjećam se da smo se slatko ismijali kada sam na pitanje kojim se jezikom služii dijete, odgovorila: Ne znam... Na njegovo: Kako? Rekla sam: Pa...još ne govori. REP - OVI Na pitanje, što je tamo novo, Odgovori samo: Vidi si ovo! |
