MALI SUNCOKRET
28.07.2010., srijeda
BECAUSE OF...„Because of“ puno rečenog na ovom mjestu o Leonardu Cohenu u moje 2,5 godine, teško mi je, i nakon onog što su drugi tako lijepo rekli o njemu ovih dana, bilo što novo napisati o samom koncertu. Jedan je to od onih događaja koji ulaze u moju povijest za koje samo protok vremena može pronaći prave riječi. Ako bude sreće, jednom ću pisati ( a vi čitati...) : DAVNE, 2010. GODINE U MOM GRADU, ZAGREBU, GOSTOVAO JE „KANADSKI KRALJ TUGE“, LEONARD KOEN. ARISTOKRATSKOM POJAVOM, GLASOM POPUT PROMUKLOG SLAVUJA, SNAGOM SVOJE POEZIJE I VIRTUOZNOM SVIRKOM, OSVOJIO JE SRCA I POMILOVAO DUŠE DESET ILI VIŠE TISUĆA GLAZBENIH „VJERNIKA“ NAŠE DOMOVINE. TA GODINA SVJETSKE KRIZE, KOJA JE UZ POLITIČKE POTRESE U ZEMLJAMA TRANZICIJE BUKVALNO ISPRAZNILA DŽEPOVE NJENIH ZAPOSLENIH, A POSEBNO NEZAPOSLENIH GRAĐANA, NIJE SPRIJEČILA NJEGOVE OBOŽAVATELJE DA UNATOČ SKUPIM ULAZNICAMA NAPUNE TADA NAJMLAĐU, NAJVEĆU I NAJLJEPŠU DVORANU NAŠEG GRADA. TU NOĆ, KOJU DO DANAS NISAM ZABORAVILA, U LATICAMA „BIJELOG CVIJETA“ SANJAO SE TRI SATA JEDAN LJEPŠI ŽIVOT, KOJI JE BLIZU ŠEST DESETLJEĆA STVARAO ZA NAS SVOJOM POEZIJOM I MUZIKOM, DALEKO OD ZLA, LEONARD COHEN. Možda ću se sjetiti, a nadam se da hoću, kojoj književnici sam uputila osmijeh sreće i poštovanja dok smo zajedno prale ruke u toaletu, i ona mi ga uzvratila. Znam da neću zaboraviti radost moje prijateljice što zajedno sanjamo, i izraz lica njenog sina, u čijim krupnim očima sam prepoznala onu sreću i tugu iz njegovog ranog djetinjstva, koju sam voljela. I znam, da bih željela uvijek pamtiti kratko poznanstvo uz dvije popušene cigarete s djevojkom, koja je prekinula ljetovanje na otoku da bi došla na koncert; kojoj sam rekla o sebi ono za što su trebale godine da ispričam bliskima, i čula priču o njenom mladom i ne tako lakom životu pred udaju. Sigurno neću zaboraviti da me je dvadeset godina mlađa žena pitala jesam li na „fejsu“ i da bi tako voljela da se družimo. Kada je zvono posljednji put označilo kraj pauze, uzbuđeno smo se rastale i izgovorile svoja imena. Tek tad mi je rekla da je profesorica književnosti, da je iz Rijeke i da puši koliko i ja. Pomilovala sam je po glavi, kao da mi je kćer. Jer, to je bila noć ljubavi, „sa očima izvan svakog zla“... I sjetit ću se, sigurna sam, ha ha ha, da nismo čuli OVU...manje poznatu, ali meni izuzetno dragu: DODATAK: Kako je pjesma nastala inspirirana poezijom grčkog pjesnika Konstantina Kavafisa (1863.- 1933.), ovo je prilika da se i njega sjetim: Bog napušta Antonija Kad se iznenada u ponoć začuje nevidljiva družba kako prolazi sa svirkom zanosnom, s glasovima kliktavim - sreću svoju koja nepovratno izmiče, djela promašena i zamisli života svog sasvim iznevjerene, ne oplakuj uzalud. Kao odavna spreman, kao junak, zbogom reci Aleksandriji koja nestaje. I nipošto se ne obmanjuj, nemoj reći kako je to bio samo san, kako te sluh prevario; isprazne nade takve nemoj prihvaćati. Kao odavna spreman, kao junak, kako ti dolikuje, jer si bio dostojan takva grada. Odlučnim korakom priđi prozoru i osluhni s ganućem, ali bez moljakanja ili tužaljke neodvažnih, kao posljednji užitak zvukove, čudesna glazbala tajanstvene družbe, te reci zbogom Aleksandriji koju gubiš. Grad Kažeš: "Poći ću u neku drugu zemlju, poći ću do drugog mora. Naći će se drugi grad bolji od ovog. Svaki moj napor je ovde proklet, osuđen; i srce mi je - kao leš - pokopano. Dokle će mi um ostati u ovoj tmini. Kud god da skrenem pogled, kud god da pogledam, crne ruševine svog života spazim, ovde, gde sam proveo tolike godine, proćerdao ih i upropastio." Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći druga mora. Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretati istim. U istom ćeš susedstvu ostariti: u istim ćeš kućama osedeti. Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Da nekud drugde odeš - ne nadaj se - nema za tebe broda, nema puta. Kao što si svoj život ovde proćerdao, u ovom tako malom kutu, straćio si ga i na celoj kugli zemaljskoj. |
Hvala Đorđe! 
