„Because of“ puno rečenog na ovom mjestu o Leonardu Cohenu u moje 2,5 godine, teško mi je, i nakon onog što su drugi tako lijepo rekli o njemu ovih dana, bilo što novo napisati o samom koncertu. Jedan je to od onih događaja koji ulaze u moju povijest za koje samo protok vremena može pronaći prave riječi. Ako bude sreće, jednom ću pisati ( a vi čitati...) :
DAVNE, 2010. GODINE U MOM GRADU, ZAGREBU, GOSTOVAO JE „KANADSKI KRALJ TUGE“, LEONARD KOEN. ARISTOKRATSKOM POJAVOM, GLASOM POPUT PROMUKLOG SLAVUJA, SNAGOM SVOJE POEZIJE I VIRTUOZNOM SVIRKOM, OSVOJIO JE SRCA I POMILOVAO DUŠE DESET ILI VIŠE TISUĆA GLAZBENIH „VJERNIKA“ NAŠE DOMOVINE. TA GODINA SVJETSKE KRIZE, KOJA JE UZ POLITIČKE POTRESE U ZEMLJAMA TRANZICIJE BUKVALNO ISPRAZNILA DŽEPOVE NJENIH ZAPOSLENIH, A POSEBNO NEZAPOSLENIH GRAĐANA, NIJE SPRIJEČILA NJEGOVE OBOŽAVATELJE DA UNATOČ SKUPIM ULAZNICAMA NAPUNE TADA NAJMLAĐU, NAJVEĆU I NAJLJEPŠU DVORANU NAŠEG GRADA.
TU NOĆ, KOJU DO DANAS NISAM ZABORAVILA, U LATICAMA „BIJELOG CVIJETA“ SANJAO SE TRI SATA JEDAN LJEPŠI ŽIVOT, KOJI JE BLIZU ŠEST DESETLJEĆA STVARAO ZA NAS SVOJOM POEZIJOM I MUZIKOM, DALEKO OD ZLA, LEONARD COHEN.
Možda ću se sjetiti, a nadam se da hoću, kojoj književnici sam uputila osmijeh sreće i poštovanja dok smo zajedno prale ruke u toaletu, i ona mi ga uzvratila.
Znam da neću zaboraviti radost moje prijateljice što zajedno sanjamo, i izraz lica njenog sina, u čijim krupnim očima sam prepoznala onu sreću i tugu iz njegovog ranog djetinjstva, koju sam voljela.
I znam, da bih željela uvijek pamtiti kratko poznanstvo uz dvije popušene cigarete s djevojkom, koja je prekinula ljetovanje na otoku da bi došla na koncert; kojoj sam rekla o sebi ono za što su trebale godine da ispričam bliskima, i čula priču o njenom mladom i ne tako lakom životu pred udaju. Sigurno neću zaboraviti da me je dvadeset godina mlađa žena pitala jesam li na „fejsu“ i da bi tako voljela da se družimo.
Kada je zvono posljednji put označilo kraj pauze, uzbuđeno smo se rastale i izgovorile svoja imena. Tek tad mi je rekla da je profesorica književnosti, da je iz Rijeke i da puši koliko i ja.
Pomilovala sam je po glavi, kao da mi je kćer.
Jer, to je bila noć ljubavi, „sa očima izvan svakog zla“...
I sjetit ću se, sigurna sam, ha ha ha, da nismo čuli OVU...manje poznatu, ali meni izuzetno dragu:
DODATAK:
Kako je pjesma nastala inspirirana poezijom grčkog pjesnika
Konstantina Kavafisa (1863.- 1933.), ovo je prilika da se i njega sjetim:
Bog napušta Antonija
Kad se iznenada u ponoć začuje
nevidljiva družba kako prolazi
sa svirkom zanosnom, s glasovima kliktavim -
sreću svoju koja nepovratno izmiče, djela
promašena i zamisli života svog
sasvim iznevjerene, ne oplakuj uzalud.
Kao odavna spreman, kao junak,
zbogom reci Aleksandriji koja nestaje.
I nipošto se ne obmanjuj, nemoj reći kako je
to bio samo san, kako te sluh prevario;
isprazne nade takve nemoj prihvaćati.
Kao odavna spreman, kao junak,
kako ti dolikuje, jer si bio dostojan takva grada.
Odlučnim korakom priđi prozoru
i osluhni s ganućem, ali bez moljakanja
ili tužaljke neodvažnih,
kao posljednji užitak zvukove,
čudesna glazbala tajanstvene družbe,
te reci zbogom Aleksandriji koju gubiš.
Grad
Kažeš: "Poći ću u neku drugu zemlju, poći ću do drugog mora.
Naći će se drugi grad bolji od ovog.
Svaki moj napor je ovde proklet, osuđen;
i srce mi je - kao leš - pokopano.
Dokle će mi um ostati u ovoj tmini.
Kud god da skrenem pogled, kud god da pogledam,
crne ruševine svog života spazim, ovde,
gde sam proveo tolike godine, proćerdao ih i upropastio."
Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći druga mora.
Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretati
istim. U istom ćeš susedstvu ostariti:
u istim ćeš kućama osedeti.
Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Da nekud drugde odeš - ne nadaj se -
nema za tebe broda, nema puta.
Kao što si svoj život ovde proćerdao, u ovom tako malom kutu,
straćio si ga i na celoj kugli zemaljskoj.
Post je objavljen 28.07.2010. u 03:10 sati.