spookie dizajn

humph.

treba li rezimirati proteklu godinu na samom njenom kraju, ili je to bolje napraviti na početku nove?
uvijek sam u dilemi kad se svode svi računi.
pa ću to sad lijepo preskočiti.
jednostavno, ne da mi se.
kad svi to rade, ja baš neću.
u inat.
babarogama.

a i danas ću, za promjenu, malu ostaviti da se odmori.
i sve ću u ich formi.
nakon dugo vremena.

zadnji su mi tjedni ove stare sve, samo ne blistav svršetak jedne ere.

obilježeni 24-satnom želučanom virozom čije posljedice osjećam i dva tjedna poslije.
izgubila sam tri kile, pa sam sad ispod pedeset.
nemam apetit, pa i ne jedem.
što nije dobro.

imala sam final fight s vlastititom roditeljicom (ono sam drugo ime zaboravila).
izašla kao moralni gubitnik.
i s nekoliko miliona živčanih završetaka u minusu.
što ne znam da li je dobro ili ne.
(a o tome da neću dobiti kuću jer sam nezahvalna, da i ne pričam)

svojim ponašanjem povrijedila sam oca, kojeg volim najviše na svijetu.

dobila sam neobjašnjive bolove.
najprije u zglobu desnog palca.
pa u zglobu desne madibule.
i sad na kraju, u desnom kuku.
i ne prestaju.
a traju već tjednima.
(o tome kako me svako malo presijeca u leđima, da i ne govorim)

božić mi je bio zakurac.
da prostite na bezobraznoći.

veselim se dočeku nove samo zato što volim csi serije.
a na jednom programu imaju ih sve!
pa znam da ću se lijepo provesti.

uf

vidim da sam krenula u bediranje, a to mi nije bila namjera.
nisam ja od onih koji vole kukati.
no...

DRAGI MOJI,

ŽELIM VAM NAJLJEPŠI DOČEK I JOŠ LJEPŠI POČETAK

NOVE – GODINE, STRANICE, LJUBAVI ...

voli vas lela.

Dragi moji blogeri, znani i neznani,


mala vam želi sretan, blagoslovljen, i nadasve miran


Božić, te da ga provedete u krugu vama najdražih ljudi!

Danas, dana 8. 12. godine Gospodnje 2006.,


mala s ponosom objavljuje da je:


diplomirala


i



tako postala



DOKTORICA


VETERINARSKE


MEDICINE



u to ime, živjeli!!!!!

Sunce obasja moje grudi, osvijetli moje golo tijelo i nisam osjećala hladnoću, izgarajući u nekoj toplini–toplini iskre koja se rasplamsava u vatru, vatre koja se rasplamsava u krijes, krijesa koji se rasplamsava u požar koji se više ne može ugasiti.

Znala sam. I željela sam to.

Znala sam da ću od tog časa nadalje upoznati nebesa i pakao, sreću i bol, san i očajanje, da više ne mogu obuzdati vjetrove koji su puhali iz skrivenih zakutaka duše.
Znala sam da će me od tog jutra voditi ljubav–iako je ona bila u meni još od djetinjstva, otkad sam ga prvi puta vidjela. Jer nikad ga nisam zaboravila–makar sam se smatrala nedostojnom da se borim za njega.
To je bila teška ljubav, s preprekama koje sam se libila savladavati.

Nikada, nikad u životu ne bih pomislila da će se on–nakon toliko vremena–još uvijek sjećati.
Bili smo djeca, živjeli smo zajedno i otkrivali svijet držeći se za ruke.
Ja sam ga voljela–ako jedno dijete može uistinu razumjeti što znači ljubav. Ali sve se to dogodilo davno–u nekom drugom životu, gdje bezazlenost širom otvara vrata srca svemu dobrom što život donosi.
Sada smo odrasli i odgovorni. Priče iz djetinjstva pripadaju djetinjstvu.

Paulo Coelho:
Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala

zbog riječi

(ne)izgovorenih,

svatko se sa svoje strane puta

(u sebi )

rumeni