spookie dizajn

Sunce obasja moje grudi, osvijetli moje golo tijelo i nisam osjećala hladnoću, izgarajući u nekoj toplini–toplini iskre koja se rasplamsava u vatru, vatre koja se rasplamsava u krijes, krijesa koji se rasplamsava u požar koji se više ne može ugasiti.

Znala sam. I željela sam to.

Znala sam da ću od tog časa nadalje upoznati nebesa i pakao, sreću i bol, san i očajanje, da više ne mogu obuzdati vjetrove koji su puhali iz skrivenih zakutaka duše.
Znala sam da će me od tog jutra voditi ljubav–iako je ona bila u meni još od djetinjstva, otkad sam ga prvi puta vidjela. Jer nikad ga nisam zaboravila–makar sam se smatrala nedostojnom da se borim za njega.
To je bila teška ljubav, s preprekama koje sam se libila savladavati.

Nikada, nikad u životu ne bih pomislila da će se on–nakon toliko vremena–još uvijek sjećati.
Bili smo djeca, živjeli smo zajedno i otkrivali svijet držeći se za ruke.
Ja sam ga voljela–ako jedno dijete može uistinu razumjeti što znači ljubav. Ali sve se to dogodilo davno–u nekom drugom životu, gdje bezazlenost širom otvara vrata srca svemu dobrom što život donosi.
Sada smo odrasli i odgovorni. Priče iz djetinjstva pripadaju djetinjstvu.

Paulo Coelho:
Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala