SPIG
subota, 28.01.2017.
PRIČA O POVIJESNOM LETU CHARLIE LINDBERGA
|
It's the greatest shot of adrenaline to be doing what you have wanted to do so badly. You almost feel like you could fly without a plane. CHARLES LINDBERG  Kao prvo lijep pozdrav! Ovo nije obična priča. Ovo je čista magija. Moje ime je Charles Augustus Lindberg. Za tjedan dana, točnije 04.veljače, napunio bih 115. rođendan da 26.kolovoza 1974. nisam preminuo. I to na Havajima. Vjerujem da većina čitatelja zna tko sam i zbog čega ću zauvijek zlatnim slovima ostati upisan u povijest najvećih ljudskih dostignuća. Da nema tog čisto tehničkog detaljčića sumnjam da bih ikad gostovao na SPIG - u. O čemu je riječ? Vratit ćemo se načas u daleku prošlost. Točnije u vrijeme kad sam bio mlad. I živ. Dakle, po završetku 1.svjetskog rata,1918. upisao sam se na sveučilište u Madisonu. Tu sam prvi put u životu vidio ono što zovu air show. Zrakoplovstvo je postala moja opsesija. 1924. upisao sam se u 'Nebraska flying school' u Lincolnu i ubrzo sudjelovao u manjim priredbama. Ništa specijalno. Šetanje po krilima aviona i iskakanja sa padobranom. Bezvezarija. Te iste godine krećem u zrakoplovnu školu u San Antoniu u Teksasu i uskoro postajem prvi poštanski pilot na relaciji Chicago -St.Louis. Ulovio sam mot i odlučio ostvariti svoj životni san. Naime, još je 1919. neki bogati papak iz New Yorka ponudio 25 000 dolara za prvi interkontinentalni let i to od New Yorka do Pariza. Par optimista je pokušalo, ali svi do jednog su završili neslavno. Bio sam mladić avanturističkog duha i nekako uspio nagovoriti par poslovnih ljudi iz St.Louisa da mi budu pokrovitelji. Ubrzo je počela izgradnja aviona koji smo nazvali 'Spirit of St.Louis'. Prema riječima jednog promatrača, bila je to (pazite sad!) ''dvotonska leteća benzinska kanta''. Mediji su se sa mojom idejom sprdali, ali to me nije previše tangiralo. Kaže moj prijatelj Spigorovski da kad jedan čovjek počne razmišljati drukčije od većine ta ista većina ga proglasi čudakom ili pak luđakom. Samo da nije takvih ljudi ne bi bilo znanosti. A bogami ni ovakvih manijaka kao što sam ja. 20. SVIBNJA 1927. 07. 54 h ZRAČNA LUKA, ROOSVELT FIELDING, LONG ISLAND, NEW YORK Kad je g. Spigorovski vidio moje uzletanje usporedio ga je sa guranjem karijole pune betona po neravnoj livadi. Pa pogledajmo zajedno. Sad kad vidim to skakutanje sjetim se onog vica kad je orao cijelu večer lokao u kafiću i kad ga je u ponoć konobar izbacio, pokušao je letjeti, par puta zamahnuo, poletio i nakon par sekundi se srušio pedeset metara dalje u neku blatnu njivu. Digao se onako sav prekriven blatom i rekao: - U jebo te, pa ja kao da nisam orao, ja kao da sam kopao. Iako samo polijetanje neodoljivo podsjeća na Grunfa iz Alan Forda - evo me! Poletio sam! Radijski voditelji su dali sve od sebe kako bi stvorili sliku totalnog umobolnika, ali ja sam……letio. Sa sobom sam ponio vode i pet (5) sendviča. Kad su me reporteri pitali čemu samo toliko moj odgovor je bio: - Ako stignem u Pariz neće mi trebati više. A ako ne stignem, onda još i manje. Najurnebesniji dio priče slijedi sad. Ne znam zašto je g.Spigorovskom to toliko smiješno, ali smiješno mu je. Dakle, što moj avion nije imao? Radio? Ne! Kočnice? Ne! Ne znam što je toliko smiješno u činjenici da Duh St.Louisa nije imao - PREDNJI PROZOR. Ne znam, možda i među Vama postoji netko kome je čudno da na let preko Atlantika dug 6670 kilometara letiš u avionu koji nema prednji prozor. Meni je to u tom trenutku bilo normalno i ne znam čemu od toga praviti cirkus. Mirno i opušteno voziš i svakih sat vremena malo izviriš glavom di si. Ono zeru proćiriš. Da nisam mrtav više od 40 godina možda bih se i naljutio, a ovako me i nije nešto briga. Spigorovskom je prilično smiješno i to što sam prilikom leta dosta često bio na visini od tridesetak metara i kaže da pokušava zamisliti kontejner od dvije tone nasred oceana na visini od tridesetak metara i moju glavu blesavu u kabini bez prednjeg prozora kako svako malo izviruje. Kaos! Let je trajao 33,5 sati. Mnogima ni dan danas nije jasno kako sam bez radija, navigacije i prednjeg prozora uspio preletjeti ocean i pogoditi Evropu, ali pogodio sam. Ajde nije sve baš tako crno. Imao sam ipak par dobrih kompasa i - periskop!!!!!! No vratimo se mi na moj let. Dakle, idući detalj je također urnebesan. Zamislite grupu ribara nedaleko od irske obale kako 21.svibnja 1927. bacaju vršu i odjednom čuju kako nešto prdi daleko na pučini. Nakon što pogledaju lijevo i desno dignu glavu prema nebu i vide krntiju s krilima kako se lagano približava. Leti na visini od 20 - 30 metara. Da bi stvar bila bolja za upravljačem sjedi moja malenkost opremljena kartom masnom od fete salame koja mi je ispala iz sendviča i tek onako radi provjere viknem im iz aviona (pazite tek ovo sad!): - Na koju stranu je Irska ???? Ribari se jednom rukom čvrsto drže za međunožje da se od smijeha ne popišaju u gaće, a drugom mašu u smjeru Dublina. 21.SVIBNJA 1927. PODNE MANJE KVARAT PARIŠKI AERODROM LA BOURGET Masa od 150 000 ljudi s nevjericom gleda u nebo. Minute prolaze sporo kao vječnost. I napokon! Čuje se prdež! Povijesni prdež! Čas na 15, čas na 20 metara od tla. Dolazim! Ostalo mi još malo sendviča i vode, glava mi je od propuha otekla kao kuhinjski bojler, motirao sam im da se maknu jer 'Duh St.Louisa' nema kočnice (poludiću) …. Eto! Trijumf! U svoju rodnu Ameriku vratio sam se 10.lipnja i to brodom, a u znak počasti pratilo me 4 razarača i 40 aviona. Odlikovalo me svim mogućim odlikovanjima. Ostatak mog života je također izuzetno zanimljiv i tko želi nek ga pronađe na Wikipediji. G. Spigorovski bi jedino izdvojio detalj da sam istovremeno imao više žena, istovremeno im pravio djecu i bio jebač par exellance. Umro sam 1974. I to na ljeto, baš u vrijeme kad je Oliver na Splitu pjevao Ča će mi Copacabana. RIJEČ UREDNIKA Eto! Ovim putem bih se samo još jednom htio zahvaliti gospodinu Charlieu na gostovanju u današnjoj epizodi. Let od 33 sata u avionu koji nema prednji prozor i koji pri dolasku u Evropu pita ribare na kojoj strani se nalazi Irska se ne događa baš često. Zapravo meni ova priča nije smiješna. Urlam. Inače,gospodin Lindberg me svojevremeno malo zajebao, a da toga nije ni svjestan. Daleke 2006. prijavio sam se za kviz 'Tko želi biti milijunaš?' i upao u onih 100 luđaka kojima se kvalifikacijsko pitanje postavlja telefonom. Nakon kraćeg upoznavanja teta me je zapitala koliko je trajao Charliev let i ja sam nakon kopkanja po hard disku u kojem su pohranjeni besmisleni podaci smještenom kraj malog mozga - bubnuo 38 sati. Nisam puno promašio, ali nisam ni upao! Bolje da sam falio jer bi Charlie sirota za tih 5 sati više sigurno pojeo sve sendviče. Gospon Charlie, počivajte u miru! Vaš 'SPIG' |
- 21:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 16.01.2017.
INVENTURA 2016 (part 2)
|
Na veselje 'SPIG' - ova cijenjenog čitateljstva nastavljamo šetnju kroz drugu polovicu 2016. Bit će svega - od gašenja jednog stvarno nezgodnog požara, rješavanja gorućih političkih problema, sviranja klapske verzije Thunderstrucka pijanim Njemcima do citiranja meni najdraže izjave u 2016. SPIG at his best. DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' -a ! Di smo ono stali? Aha ... Dakle, šesti mjesec. Bojkot HNS - a. Šesti mjesec ostat će i zapamćen po tome što je digitalizacija došla svome kraju. Toliko sam joj se veselio, a na kraju je ispala najobičnija predizborna floskula. Ono što ću pamtiti dok sam živ su ta 24 dana u lipnju. Prvo dobiješ 99% glasova unutarstranačke podrške, spektakularnu pobjedu i lice ozareno srećom. Na krovu si svijeta. Nisi se ni takoreći ni osvijestio od tog veličanstvenog trijumfa, a točno 24 (slovima - dvadeset i četiri) dana kasnije ti si - adio! Dojučerašnje kolege ti okreću leđa i prave se kao da te nikad u životu nisu vidjeli. Ne mo'š virovat'! Ipak, nije sve tako crno. Moram priznati da je većina izjava izrečenih u prvoj polovici 2016. pravo vrelo mudroslovlja i vrijedno da ih se istetovira na podlakticu, ali meni je jedna ipak van konkurencije. Dotični gospodin iz gornjeg odlomka je u jednom trenutku rekao da su oni - nada. Dakle, oni su nada. Nada. Hope. I have a dream. MLK. One man come in the name of love one man come and go ... Za razliku od nekih ja se s čovjekom apsolutno slažem. Povremeno se bavim glazbom i iz prve ruke sam dobro upoznat sa glazbenim ukusom većine onih koji su se u toj izjavi prepoznali. Jedino mi je izjava ostalo malo nedorečena jer se ne zna da li se mislilo na Nadu Topčagić ili Nadu Obrić. SRPANJ TUP! ŠPLJAS! TRAS! FIJU! Umro Bud Spencer. Još jedan idol iz mladosti većine pasioniranih ljubitelja 'SPIG' - a (znači obadvojice plus Wind). Nego, ajmo mi na veselije teme. Riječ, dvije o promenadi. U srpnju smo na rivi svirali promenade. Što su promenade? Jedan od najjednostavnijih, najzabavnijih i najjeftinijih oblika turističke ponude (onome tko to voli, normalno). Dok jedan poznati zadarski pjevač za nastup uzme novaca koji mu jedva pokrije jedan popravak branika, desnog blatobrana, prednjeg fara i obaju vrata nakon što se tri - četiri puta godišnje vesel kao letva zabije u zid, svirači u promenadama su jednostavni i skromni ljudi. Koncepcija je krajnje jednostavna, ali i za nespremne pomalo nezgodna. Kreneš od prvog restorana i odsviraš nekoliko pjesama. Turistkinje nas ovako zgodne fotografiraju, a zatim se odnekud pojavi litra graševine i litra mineralne. Srpanj je, vruće je i hladni gemišt baš paše. Čaša prema okupljenima. Ćin - ćin! Cheeeers! Na idućoj terasi ponovno ovacije i odnekud se pojavi pet velikih točenih karlovačkih. Gazda nazdravlja skupa s nama, a kako je srpanj i vruće je pola litre pive baš paše. Onaj gemišt od maloprije svejedno nismo ni osjetili. Nakon dva - tri sata pjesme i nekoliko litara hladnog svega, nakon što smo prošli sve zore bile, vela luke, providence, ruže crvene i škrinje ljubavi ponekad bacimo i neku sebi za dušu. Trbuh poslije toga nerijetko zaboli od smijeha, ali u tome i je osnovni smisao ljeta. Ako ste kojim slučajem član žirija Omiškog festivala molio bih Vas da donji isječak jednostavno zaobiđete. Kad se obiđu sve terase krećemo iz početka. Na slici dolje 'Stand by me', mjesto sa najboljim palačinkama nadaleko i dvije nama skroz nepoznate turistice koje nisu ni svjesne da su zahvaljujući 'SPIG' - u upravo ušle u legendu. Ako se kojim slučajem prepoznaju ovim putem ih srdačno pozdravljam.  Zadnja promenada u srpnju završila je na jednoj prepunoj terasi u društvu raspjevanih Slovenki. Cure su okupljene u vlastitom vokalnom sastavu i stvarno ne znaš da li ljepše pjevaju ili izgledaju. Kad tamo negdje u sitne sate nad pospanom uvalom tišinu načas prekine njihova verzija pjesme 'Dalmatino, povišću pritrujena' to su trenuci koji se jednostavno ne zaboravljaju. Slovenke rules! KOLOVOZ Mjesec otvorenog lova na Pokemone započet ćemo s jednim neobičnim upitom. Gospodin je iz metropole, ali kao da je Poljak. Zanimala ga je cijena apartmana, može li s njim doći gratis neka baba (?) samo dva dana i - koliki je popust u slučaju lošeg vremena. Šta ja znam, ako ti paše možemo ti u slučaju nevere po danu dati važić slanih srdela i litru maslinovog ulja. Dali bi ti možda i više, ali prošle godine su stvarno nikako rodile. Stoj doma, majstore, nitko neće ni primijetiti da nisi došao. I pozdravi babu. 13. 08. 2016.  Jedni su nemoćno gledali kako se sprema katastrofa. Rado bi oni pomogli, ali tu se bez kanadera ionako ne može ništa. Strpit ćemo se do jutra. Problem ćemo prepustiti da ga riješi netko drugi. Kako smo navikli. Mi tu ionako ne možemo ništa. Zato što sve uvijek rješava netko drugi zato i jesmo na ljudskom, moralnom i civilizacijskom dnu. Mi ostali koji nismo htjeli gledat kako Žirje nestaje u pepelu otrčali smo gore. Formirali zmiju od parsto metara. Grabili more praznim kantama jupola, kainima, sićevima za maltu. Smiješni, smotani, neorganizirani. Od 7 do 77. Ne znamo jedan drugome ni imena ni prezimena, ni da li smo za Plenkovića ili Milanovića ili nekog trećeg i samo prebacujemo te kante iz ruke u ruku. Prvu, drugu, treću, stotu ... Nitko nema pojma da li će to što radimo donijeti rezultat jer je vatra dobro podivljala, ali ne staje se ni jedan trenutak. Gliserima u pomoć dolaze vatrogasci iz okolnih mjesta. Borba traje i traje i traje i odjednom ... Nebo više nije prošarano paklenim ognjem. Gotovo je? Tad se prolomio usklik oduševljenja - UGAŠENO JE! Nitko ne vjeruje, ali je. Čudo! Pravo, pravcato čudo. Kroz šumu se u jedan iza ponoći prolomio gromoglasan aplauz! BTW - u Ustavu RH piše da je svaki građanin dužan pomoći u slučaju požara. U vatrogasnom pravilniku pak stoji da je civilima zabranjen pristup požarištu. Fora. A tko će gasiti do dolaska vatrogasaca? Oni koji sastavljaju te pravilnike? ... Jedino što želim je ovu noć zaboraviti što prije. A gospodi kojima nije mrsko signalne rakete ispaljivati u borovinu drugi put si ih slobodno usmjerite u glavu. Nećemo ni primijetiti da Vas nema. Dva dana nakon ovog horrora svjedočili smo prizoru vrijednom milijun kuna. Doslovno. Nečim neviđenim u čitavoj povijesti ovih prostora. Prizoru o kojem bi se mogle napisati knjige i snimiti filmovi.ž Prizoru koji bi mogao biti predmetom na fakultetu. Za one koji znaju o čemu se radi zahvaljujem im na osmijehu koji im je zaigrao na licu, a ovi ostali nek slobodno zavire u arhivu. Isplati se. Kolovoz je pri kraju. Upiti 'sconto, sconto' sve su rijeđi. Ferragostu je kraj. Ciao, bella! U to ime ide nezaboravna pjesma u izvedbi supruge Billa Cosbya, mladog Edgar Allan Poa i Alena Islamovića. RUJAN 05.09. Moram priznati da nešto tako još nisam čuo. Bio ja tako na jednom mjestu i priđe meni dečkić od nekih pet - šest godina i iz čistog mira izvali - ti nisi bogat! Opa! Materijalno na prvom mjestu. Klasična moderna greška u odgoju! Na prvu mi je to bilo smiješno, a onda sam se sjetio jedne anegdote od prije desetak godina. Megauspješni direktor jedne hiperprofitabilne kompanije često bi navraćao u butigu gdje sam radio. Vidis na njemu da je pun kao brod. Svakog ljeta došao bi s nekim nabrijanim autom vrijednim pitaj Boga koliko. Tako je došao i taj put, kupio šta je mislio, krenuo prema izlazu, a onda zastao, okrenuo se i pitao - jesi li vidio moja nova kolica? Ja se pravim blesav i pitam - šta ste postali tata? On se nasmije i kaže - auto, bogati auto. I izađem ja vani, a ono stoji neka spuštena, nabrijana zvijer. Čudo od auta. Vrijedi pitaj Boga koliko. Ima se bogami s čim pohvalit. Vrijedilo je zastat i okrenut se. I dan danas imam osjećaj da bi pukao da to nije napravio. I mislim se ja tako kako mora da je zajebano kad ležiš na novcima, a u glavi nisu puno daleko od onog malog s početka priče. Kad sam ja bio mali moj pojam bogatstva bio je Bajo Patak. Bio i ostao. 11.09. Na famozni 11. rujna održani su ponovljeni izbori. Ništa specijalno osim što mi se ostvarila želja da taj dan ne pada kiša. Jedna od najbitnijih stvari kod održavanja izbora je da ne pada kiša. Zašto? Pa eto, tko god na izborima pobijedio i dalje će sve biti isto, a nastavak objašnjenja slijedi: ...................................................... Poželjno je da je na dan izbora lijepo vrijeme. Nema većeg poniženja nego kad pun ljubavi, vjere i ponosa odeš na biračko mjesto, biraš kandidata za koga čvrsto vjeruješ da će nešto promijeniti i na izlazu shvatiš da ti je netko ukrao kišobran. .................................................. LISTOPAD Sezona gotova. Rekordna kao i obično. Turisti otišli. Sezonskih poslova više nema. Klupe i stolovi se s terasa unose unutra i pokrivaju najlonom. Bubnjaju jesenske kiše. Savršeno doba za rješavanje jednog od gorućih problema. Problem pobačaja. Svi pričaju o nekom zapošljavanju i obrazovanju, gospodarskom procvatu, a nitko se ne bi uhvatio ovog gorućeg problema. Problema koje tišti sve napredne i suvremene države svijeta. Od Konga preko Zimbabvea do Burundija. Ako mene pitate rješenje je u edukaciji. Mlade bi jednostavno trebalo educirati. Samo ih educirati. Znači, tijekom čitavog života se poseksaš deset puta i imaš desetero djece. Krajnje jednostavno. Radi užitka se ionako seksaju jedino pingvini, međimurske voluharice i perverznjaci. STUDENI Studeni je i mjesec kad su u nas počeli 'ah, tako američki' motivacijski govori protiv depresije. U minusu si tri plaće, stol pun neplaćenih računa, a ovi te uče da se veseliš leptiru u letu i cvijeću na livadi. ..................................... Prekinuti začarani krug depresije i uzeti život u svoje ruke. To je moto predavanja koja su u zadnje vrijeme postala jako popularna. Sve puno ko šipak. Sve poludilo. Pljuni na svoju facu i postani čovjek. Dosta ste vi nas gazili - viče neko. Već vidim kako neka cura zaposlena u 'Plodinama' skida sa sebe pregaču, pokazuje svima oba srednja prsta, zalupi vratima i od sutra okreće novu stranicu u svom životu. Počne raditi u 'Djela'. ...................................... Krajem studenog saznali smo i da već godinama jedemo zaleđene mamute. Mamuti u šumi. Slijedi status: Pričamo mi neki dan o onom mesu koje stoji zaleđeno tek nekih tridesetak godina pa je 'uplovilo' u crnogorsku luku i kaže jedna cura: - Najstrašnije je što kupiš komad mesa koje stoji u ledu tolike godine, otkineš koliko ti treba, a ostatak ... staviš u led da bude i za drugi put. Smijem se, a plakao bi ... PROSINAC I evo nas na kraju. 2016. Bila je to jedna meni jako, jako draga godina. Godina koje ću se uvijek rado sjećati. Godina u kojoj su me ljudi koji su cijelog života imali jedinicu iz povijesti učili o povijesti. Uglavnom, godina u kojoj sam shvatio da je apsolutno sve što znam o životu - pogrešno. O kulturi, povijesti, seksu ... svemu. Sve mi ljudi lijepo objasnili. I drago mi je da u tom neznanju nisam jedini. Za kraj jedna izjava. Po mom skoromnom mišljenju - najbolja izjava 2016.  Budući da sam godinu započeo s lopatom u ruci red je tako je i završiti. Lijep pozdrav Maurice |
- 16:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #
petak, 06.01.2017.
SEDMI ROĐENDAN 'SPIG' - a
|
06. siječnja 1412 - rođena Ivana Orleanska 1938 - rođen Adriano Celentano, talijanski pjevač, glumac i redatelj 1931 - Thomas Edison prijavio svoj zadnji patent 1939 - Al Capone pušten ranije iz zatvora 1946 - rođen Syd Barret 1947 - Pan American Airlines postaje prva komercijalna linija određena za letove oko svijeta 1953 - rođen Malcolm Young, ritam gitarist AC/DC 1955 - rođen Rowan Atkinson 1993 - umro Dizzy Gillespie, američki glazbenik 1993 - umro Rudolf Nurejev, ruski baletni plesač 2010 - rođen SPIG Sedmi rođendan SPIG - a. Kažu da je bolje da nestane ljudi nego običaja. Pošto je ljudi ionako sve manje i manje još su nam ostali samo običaji. A običaji su ipak svetinja. Bez neke velike slavljeničke euforije. Samo mali pregled 2016. Osmijeh od uha do uha zagarantiran. SIJEČANJ Početak kalendarske 2016. nam je svima dokazao da nitko od nas nema pojma ni o čemu. O budućnosti ni riječi. Samo prošlost. Prošlost na sto načina. Non stop. Od jutra do mraka. Ne možeš virovat. Vjerojatno za budućnost treba mozga pa tu nastaje većina problema. Kako sam u tom siječnju bio obični nebitni broj na šibenskom Zavodu za zapošljavanje priznajem da nikad kao dotad nisam osjetio gorku istinu u legendarnoj izjavi jednog talijanskog pisca. Najgori oblik očaja koji može zavladati u jednom društvu je sumnja da je uzaludno živjeti pošteno CORRADO ALVARO Čemu se školovati, čemu se nadati da će biti bolje kad neće. Nego ajmo mi na veselije teme. Zapravo od sad nadalje isključivo veselije teme. Polovicom siječnja umro je Grizzly Adams.(ala veselja) U to ime jedan lijepi SPIG - ov fb status. ............................................... Davne 1983. jedne nedjelje išli smo na kupanje na Krk. Krenulo se rano jer su se djeca doma morala vratiti do pet i po. Zašto? Pa u pet i po je na TV bio crno bijeli Tarzan sa Đoni Vajsmilerom. Ej, Tarzan, jebate ... Kad bi danas daljinskim mijenjali programe i kad bi naletjeli na taj film većina populacije bi ga gledala maksimalno pet sekundi. Onda je stvar bila drukčija i sjećam se da nije bilo mulca koji se od sreće nije tresao pred televizijom. O dječjim serijama da i ne pričam. Na spomen svake i dan danas se rastegne osmijeh od uha do uha. Na statusu jednog fb prike piše da je umro Grizli Adams. Obožavala ga je ista ona ekipa koja se zbog crno bijelog Tarzana od sreće tresla pred televizijom. Dobra serija. Dobra, stara vremena ... ako ništa imali smo 30 - ak godina manje... VELJAČA Početkom veljače osim što su me tadašnji ljudi na vlasti 24 sata na dan uvjeravali da nemam pojma ni o čemu slijedilo je još jedno razočarenje. Od svih aveti prošlosti suočio sam se najstrašnijom. Kolike li sam noći od straha pišao u gaće, budio se znojan, a od sjene jakete na stolici mislio da je Teksaški masakr motornom pilom 2. ............................................................... Ljeto 1986. Ciklus filmova strave i užasa. Nas četiri pet gledamo 'Noć vještica'. Od straha zamalo dobili febru. Idem doma. Sam. Put do kuće bez asfalta. S jednom jedinom uličnom lampom. Koja nikad nije radila. Jest da sa rive dopiru glasovi i neka daleka muzika, ali jebi ti to. U ušima svira ona legendarna tema za koju sam tek kasnije saznao kako je nastala. Karpenter bi pustio svoje filmove, napušio bi se kao krava, a onda sjeo za klavijature. Mrak. Svaka sjena, svaka grana, svaki šušanj lupa direktno u moždani centar za posrati se od straha u gaće. Mi smo prikaze .. bam - bam. Nekako došao doma. Zaspao s upaljenom lampom. Jedva. Puno godina kasnije naletim na sliku glumca zbog kojeg sam te noći zamalo umra od straha. Ala komedije.  ................................................................. Veljaču ću pamtiti po završetku gradnje monumentalnog zida na ulazu u naše lijepo mjesto. Priča o zidu je osvanula na naslovnici, bila rado čitano štivo i literarni spomenik radu ... Pošteni rad je kod nas odavno nebitna tema pa za sve one koji takve stvari vole, a još uvijek nisu emigrirali.  OŽUJAK U ožujku sam, samcat, u znoju lica svog, bez ičije pomoći promijenio u kući sva vrata i štokove. Kad bi Petar Grašo znao kolika je to zajebancija vjerujem da mu nikad ne bi palo na pamet pjevati 'zauvijek zalupi vratima'. Lako Vam je, stoko, lupati kad ih niste sami montirali. U ožujku sam se uspio zaposliti. Za razliku od početka godine u ožujku sam bio skroz dobro raspoložen. Slijedi status ... ......................................................................... I pređem ja tako autom preko Tišnjanskog mosta (pređem, ne preletim) i skrenem prema Jezerima. Vozim ja tako stotinjak metara, a kad ono desno na trotoaru stoje tip i žena zagrljeni i ljube se. Lijepo obučeni, izgledaju kulturno i pristojno, biće mojih godina i baš se onako solidno, da prostiš, zažv ... ljube. Umjesto da su kao svi normalni Hrvati u kurcu, očajni i depresivni, usred Tisnog u pet manje kvarat oni se - ljube. I što je najstrašnije izgledali su mi skroz simpatično. Prošao sam kraj njih i pogledi su nam se susreli. Bit će da su primijetili da sam se nasmiješio pa su se i oni nasmijali meni. Klasično šamaranje osmijesima. Nitko tu nije lud. Samo prije ili kasnije treba cijelu životnu konstrukciju promijenit'. .......................................................................... Istovremeno dok sa radija i televizije traje 24 - satno ispiranje mozga čitam knjigu 'Simpsoni i filozofija' i u njoj ulomak koji me oduševio ... ...u epizodi 'Žalosna Lisa' Lisa se ne uspijeva pomiriti s konvencionalnim poimanjem domoljublja. Na satu glazbenog, umjesto da svira jednostavne note pjesme 'Zemljo moja, ovo je o tebi' (iznimno popularna američka domoljubna pjesma) ona na saksofonu improvizira bolećivi jazz - solo. ''U 'Zemljo moja, ovo je o tebi' nema nikakvog šašavog bee - boopa!'', kaže joj nastavnik. ''Ali u tome i je smisao moje zemlje'', sa snažnim uvjerenjem izjavljuje Lisa, ''Ja oplakujem beskućnika koji živi u autu, poljodjelca iz Iowe kojem su zemlju oduzeli bezosjećajni birokrati, rudara iz West Virginie ...'' ''Sve je to lijepo i krasno ...'', prekida je nastavnik, ''... ali, Lisa, nitko od tih neugodnih ljudi neće biti na recitalu idućeg tjedna'' ... TRAVANJ Početkom travnja umro je Gallieno Ferri. Tužna vijest za sve ljubitelje stripa starije od 40 koji znaju o kome je riječ, a za ove ostale nemam pojma zašto još uopće hodaju po zemlji. (vjerujem da bi mi na ovo netko ljutito rekao - a zašto bih ja trebao znat ime autora Zagora - al' meni se stvarno ne da s čovjekom svađat'.) Samo nekoliko dana kasnije umire i Otto Reisinger. Legenda kojeg ću uvijek pamtiti po najjačoj izjavi za koju su izjave Miše Kovača skroz početničke (s tim da je šjor Otto rekao živu istinu). Kad su ga jednom prilikom upitali kako je moguće svaki dan smisliti novu (i to odličnu karikaturu) za dnevne novine ovaj je odgovorio: - To uopće nije problem, to bi mogao i svaki drugi genije. Travanj 2016. ostat će i zapamćen kao datum kad je svjetlo dana za mene ugledala najbolja pjesma u cjelokupnoj povijesti hrvatske diskografije. Mnogi se možda neće složiti sa mnom, ali to stvarno nije moj problem. Jedna od rijetkih pjesama koje kad slušaš jednostavno zaustavi vrijeme. I tako svaki put. SVIBANJ Svibanj mi je jedan od najdražih mjeseci u godini. Favourite mjesec. Let the sunshine in. Jebeš ovu smrzotinu vani. Svake godine dok budem živ sjetit će me da mi se upravo u svibnju ostvario jedan od najvećih životnih snova. Nekom je san novi Mercedes, nekom jahta, a nekom sastaviti anagram za anale. Iako nisam navikao da me puno hvale osjećaj kad uspiješ ući u antologiju hrvatske enigmatike je totalno ludilo.  Inače, na proljeće je AC/DC prašio sa novim pjevačem. Kad sam pogledao par klipova moram priznati da sam bio izuzetno zadovoljan viđenim. Zadovoljan iz prostog razloga što mi je malo falilo da kupim karte za koncert .... Mr'š! U svibnju je riješena i jedna od najvećih misterija u kompletnoj povijesti muško ženskih odnosa. Jedna od onih stvari koja te danima tjera na razmišljanje. Hvala teti Wind za ovo! ............................................................. Svakom se to bar jednom dogodilo. Dakle, dobar si, nježan, emotivan, vrijedan i voliš je ono da je to jedno čudo. Ne bi je dirao, samo bi je gledao, samo bi slušao kako se smije, gledao bi je dok spava, slušao kako diše i ti si njoj super, al' ona ipak hoda s nekim priprostim divljakom koji je vrijeđa, ponižava, omalovažava, a nerijetko i nježno probije nogom. Zašto je to tako? Pa eto, postoji na svijetu puno žena koje su kao cvijet, a da bi cvijet rastao i razvijao se potreban mu je đubar! .............................................................. Esencijalna teorija. Kraj svibnja 2016 sasvim lijepo stane u samo dvije rečenice Marija, Slavko, Tomislave, Jadranka, Lana, Filipe, Krunoslave, Strahimire, Borna, Zvjezdana, Hrvoje, Bruno, Ankice, Barbara, Vesna, Ivice, ulazite u kombi ... Vozimo mamu u rodilište. LIPANJ Tužna priča sa ispadanjem hrvatske reprezentacije na Euru 2016. Moram priznati da me stvarno bilo razvalilo jer u onom općem čemeru i kulminaciji idiotizma prvih šest mjeseci ta nam je jebena pobjeda trebala kao kruh. Onaj tko se ne slaže sa mnom nek se slobodno baci kroz prozor. Bio mi je i zanimljiv bojkot hrvatske reprezentacije. Ima jedna vrlo, vrlo zanimljiva teorija. Zanimljiva prvenstveno defektolozima. Dakle: HNS je postao leglo kriminala zahvaljujući kokošarima. Svi do jednog koji se bune protiv HNS - a glasaju i glasat će uvijek za kokošare. U čemu je onda problem, pizda li mu materina i problemu . Da ne bismo završili u gorkom tonu završim prvu polovicu ovog SPIG - ova pregleda 2016. sa prikazom čiste, stopostotne sreće. Ovo mi je ujedno i jedan od omiljenih jutjub klipova uopće. Potpuno je nebitno tko su šta su, odakle su, kako izgledaju, potpuno je nebitno kako pjevaju. Ovo je definicija sreće da ti srce stane. Nema predaje! Znam ja da su se ljubitelji SPIG - a gladni štiva taman zalaufali, ali moram ići izvadit suđe iz perilice i spremat' večeru. Drugi dio bit će još bolji. Lijep pozdrav! MAURICE (kraj prvog dijela) |
