smotani

subota, 28.01.2012.

vatreni tjedan....

Ušutio sam se ovih dana... puno je razloga, ali, kao i uvijek, neki su „favoriti“. Naravno, jedan od tih je i Europsko rukometno prvenstvo a drugi, koji me već tri dana muči je... kako postati pomoćnik Ministra pomorstva na 20 tak dana... dovoljno vremena za upoznati neke osobe koje odavno želim, a opet, ma koliko kratko trajalo, ostavilo bi velikog traga.. šestomjesečna plaća ... dovoljna za promijeniti autić... i, siguran sam, pomogao bi Premijeru u onom „sorry“... no, dobro, prebolio sam to radno mjesto i sav se emotivno ali i fizički prepustio tekmama. Sa Španjolcima sam skoro ostao bez TV-a – bacio sam papuču u ekran i, isti tren, poželio uhvatiti ju, ali... moja rukometna ruka još uvijek dobro gađa – srećom, osim pogođenog cilja nije bilo druge štete.... dobro, prosipane kokice se ne računaju... tekma sa Francuzima je nešto što me ispunilo sportskim duhom. Bio sam ponosan ali bome i rastrčan po sobi... slatka pobjeda i jedan „Adio“ dojučerašnjim favoritima sa prvenstva...Na žalost, nemili događaji poslije ovih utakmica, preplavili su vijesti i sportski uspjeh kao da je bačen u sjenu. Tenzije su rasle... i bilo je teško pratiti ih.... I dok smo se svi „psihički“ pripremali za „vatrenu“ tekmu sa Srbijom, dok su se pokušavale, na pomalo čudan način smiriti tenzije... u četvrtak popodne zazvoni fon....“matori, dolazi sutra na tekmu! Kupili smo karte, a nama za „kaznu“ i mi ćemo s tobom navijati za Hrvatsku!“ ..Nije baš da sam na prvu shvatio što su rekli moji veliki prijatelji koje sam upoznao nakon rata.. upoznao sam ih preko posla..i, malo po malo, postali smo dobri frendovi... kako su oni često u našoj Metropoli prijateljstvo se nastavlja i tim susretima.... no, pojasnili su mi... kupili su karte u djelu koji je rezerviran za naše navijače,,, ne moram reć da me ova gesta dojmila... počeo sam mucati od uzbuđenja i već sam u glavi slagao kako krenuti... no, neke obveze na poslu nisu mi dopuštale da odem s ekipom oko podneva a poslije, čini mi se, uz sve kontrole kakve su bile ne bi niti stigao... no, bio je tu i mali strah da putujem sam.. kako god, javio sam im da ipak ne dolazim... dobro, neću ponoviti što su mi rekli...ali, obećali su, „navijat ćemo mi za tebe“. No, da bi mi adrenalin podigli do vrhunca, prije same tekme, redovito su me izvještavali „krenuli smo prema Areni“, „stigli smo“, „kako su nas sad prepipali specijalci“ ( ko im je kriv kad su imali karte za „Hrvatski dio“ ... da nisu, mogli su i baklje i boce unijeti...)... poruka pred intoniranje himna bila je „uzmi pivo i živio!“... krenule su himne ... pa i Lijepa naša... dok sam sa nevjericom slušao fućkanje zazvonio je fon... ne, nisam ih čuo, ali...čuo sam onu „šaku“ navijača među kojima su bili i moji frendovi, kako, jedva čujno, pjevaju Lijepu našu...iako, znam, pjevali su je iz sveg srca ali.. teško je bilo nadjačati onaj, u najmanju ruku, nesportski čin ponašanja.... no, i to je bilo dovoljno da srce zatreperi.... doista sam tada, prvi puta, zamjerio sebi što sam toliko odgovoran prema poslu... što nisam rekao... sorry, ja idem... Tekma je počela.... papuče su na sigurnom, flaše malo dalje od dohvata ruke.... Prvo poluvrijeme na vrhuncu usijanja... radost, adrenalin, strah... strah koji se u drugom vremenu pokazao opravdanim,,, ne, neću analizirati niti želim bilo što polemizirati..ali, jedno, svakako najviše vrijedno.... bez obzira na okolinu, bez obzira na uvrede, atmosferu koja je bila usijana, nesportskom laserskom ometanju naših golmana i, još mnogo čemu... kraj... sportski zagrljaj suparnika, čestitke pobjedniku.... sport je, ipak, na parketu pobijedio... o ostalome doista ne želim... neka svakome ostane na savjesti .. a naročito ono gađanje bocom... A poraz... ne treba klonuti... i bronca, treće mjesto, je zlatno! Ostaje žal...ali i vjera da se dečki mogu sabrati i u „repasažu“ dobiti Španjolsku.... a time i više nego zasluženo treće mjesto. Ne zaboravimo...više od desetljeća u vrhu Europske i Svjetske rukometne elite... kontinuitet i kvaliteta... Iskrene čestitke Kaubojima... nemamo im što zamjeriti, naprotiv! A mojim Beogradskim prijateljima koji su utakmicu gledali s našim navijačima i dobili porciju uvreda namijenjenu nama (skoro i batina...)... jedno veliko HVALA! A nedjelja... još uvijek nisam načisto...ići ili ne.... popodne kreće moja ekipa i do tada ću morati donijeti odluku.... jer, karta mi je v žepu a spavanje osigurano.....

- 09:28 - Komentari (33) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.01.2012.

Na Sleme, na Sleme, na Sleme..:)

Kako je bilo i u planu, današnji sam dan, nakon puno godina, posvetio Zagrebačkoj gori. Doduše, ne i samom vrhu Sljemenu, ali, svakako jednom predivnom dijelu Medvednice za koji me vežu moji davni „planinarski“ počeci. Godinama se nisam odvažio niti na tu, kako kažu najmanje zahtjevnu, stazu broj 13 zbog svojih problema s nogom i ostalim sitnicama... no, nakon, sada mogu sigurno reći, uspješnog tretmana kod dragog mi Kire, ovaj je, do prije par mjeseci pothvat za mene, danas bio, samo, malo jača šetnja.... istina, ne mogu reći da sada ne osjećam malo ugodnih bridenja u nogama...ali, to je normalno jer, ovaj dio mišića na njima odavno nije bio pod ovakvom „torturom“ Ujutro sam, uz kavicu malo prelistao novine na netu i pogled kroz prozor ukazivao je predivno vrijeme na našoj „gradskoj planini“.... no, malo kasnije, kao da mi se sakrila u oblacima ili magli...nisam bio siguran.... ali ubrzo je postalo jasno – magla se podigla i opet je pucao predivan pogled prema Medvedgradu.... krenuo sam preko Save po dio ekipe – jer, nepotrebno je da svako dolazi svojim autom pa smo...zbili redove... sunce koje me škakljalo dok sam prilazio autu obećavalo je lijep dan...i, počela je moja nova avantura... dok sam prelazio Savu ostao sam u šoku...s one strane – magla za poludit... ne vidim prst pred nosom...doduše, pri tom sam zaboravio skinuti sunčane naočale koje su mi do prije koju sekundu i te kako trebale... Ovaj se dio ekipe skupio i vrlo živahno smo krenuli put Lagvića..... kako gužve po gradu još nije bilo brzo smo stigli do gore, i, malo dalje od crkve, prislonili auto....ostatak ekipe već je bio tu.... krenuli smo... Stazu je još krajem 19. st. dao izgraditi grof Miroslav Kulmer kako bi njegova supruga mogla nesmetano uživati u predivnoj šumi . Vjerojatno kao i mi danas, šetala je sa svojim psićima koji su joj pravili društvo.... da, i mi smo imali tri mala slatka „krpelja“ koji su, poput pravih planinara, nestašno trčakarali malo naprijed, pa natrag, ma malo šuškanja po lišću od kojeg se naša najhrabrija Vestička stalno okretala s upitnikom Tko šuška?? Nakon nekog vremena dočekala nas je oaza bršljana – ti nametnici tako su lijepo srasli sa drvom da čine predivne „skulpture“ – iako, nisam siguran koliko to odgovara samom drveću, očito je, nekako su se dogovorili...i, u čast tog dogovora dali i malo prostora za malo odmorište.... koje, ipak, nismo još koristili... Nakon Bršljanove oaze slijedi lijepi dio hrastove šume koja se pomlađuje Potok Kraljevac neprestano je šumio, ali zbog niskog vodostaja nismo ga odmah vidjeli... nadam se samo da nije opet neka „Crna kraljica“ ( ne, ne, ne mislim tu na našu dragu Blogericu Crnu kraljicu već na, kako povijest pretpostavlja, Barbaru Celjsku, drugu ženu kralja Sigismunda-Žigmunda Luksemburškog ) umiješala svoje prste..... Kao i uvijek, u prirodi mi oko zapne na male bespomoćne „zvijeri“... skoro sam stao na ovog mališana koji je, vrlo hrabro, kručio stazom br. 13... kada sam ga počeo „loviti“ fotoaparatom svi su se uskomešali i maleni je vrtirep bio podosta nestašan – nikako da mi se namijesti za pravu sliku kako bi otkrio da li je šumski miš ili šumska rokva– i za jedno i za drugo imam za i protiv... pa, neka bude, maskota staze br. 13... ( ja ipak glasam za miša – presudile su nogice i prsti, i njuškica ) Nakon malog zadržavanja sa ovim šumskim stvorom, sada s druge strane potoka Nastavili smo svoj prvi ovogodošnji planinarski pohod... ( doduše, meni je prvi u nekoliko zadnjih godina) Drvo iz kamena kao da pjeva jednu još nenapisanu pjesmu „i kamen je srce, zar ne? “ I malo poučnog gradiva o stijeni iz koje raste ali i koja je i te kako dio našega grada.... Šuma i dalje odiše jednom predivnom tišinom Tek ponekad ju poremeti lavina lišća koja se spušta sada praznim koritima pritoka potoku Kraljevac... Preko ovog mostića može se do „Medvedgrada“...ali, to ćemo jednom drugom prilikom, nadam se, uskoro U daljnjoj laganoj šetnji, uz puno šala, smijeha ali i uživanja u svojim mislima, tišini, prirodi ugledao sam „kraj“ putovanja... Izletište „Kraljičin zdenac“ je na vidiku.... Kratka pauza, sokić, voda, i...povratak.... Vraćali smo se cestom jer je, sada već poprilično odmrznuta staza kroz šumu, bila sve skliskija...lako je bilo uz breg, ali, čini mi se da bi niz breg po tim klizalištima bilo malo naporno...a ponegdje čak i „opasno“ – mislim na onaj dio koji je malo doživio pomicanje tla – odron i potrebno je obilaznim putem ga obići ( naravno, mi smo išli „starom“ stazom i vrlo uspješno nadišli taj odron ) .. Lagano spuštajući se uživali smo u pogledu, šumu potoka koji je i dalje, iako malen, glasno pjevaju spuštajući se u grad.... Skretanje za Medvedgrad ... to nam je slijedeći cilj... sada nekako mislim, za prvi put, bilo bi previše.... Neko planirano vrijeme prolaska staze je oko 60 minuta ( neki, planinarski kriteriji) ... mi smo ga prošli za dva sata – ali, iskreno, bez žurbe, sa zastajkivanjima, mojim stalnim zaostajanjem jer nešto moram sliknuti, igre sa malom šumskom maskotom.....povratak je bio brži što je i logično jer smo se kotrljali prema dolje .... 2.7 km staze po šumi i, vjerojatno nešto manje u povratku po cesti, sasvim je dobar učinak današnjeg dana ... jer, nije to šetnja po nasipu..... I, još malo i domeka sam.... Iskreno, jedva sam čekao doći doma i skinuti dokoljenke... bilo mi je vruće a i malo odmora i koja cigareta ne bi škodila .... jer, izlet u prirodi, proveo sam bez jednog dima – i samo recite da nisam ekološki osvješten... nisam zagađivao našu predivnu tvornicu kisika.... Nakon klope malo sam prilegao, i, za svaki slučaj, navinul vuru na 19.30.. i, zadrijemao sam... samo ne znam što me probudilo.. dal vura ili grmljavina s Jaruna.... no, čim sam se pohvatal, setil sam se da Kinezi slave Kinesku Novu godinu – godinu Zmaja koja započinje 23.1. i u čiju čast je Kinesko veleposlanstvo organiziralo predivan vatromet.... Dragi Kinezi, sretna Vam Nova godina...godina Zmaja! ( i nadam se da je dost s pucanjem, da su sve Nove prošle... doduše, možda još pokoja grmljavina za neke naznake medalja...ali, o tom, potom.) sutra, ( već danas ) referendum i uz malo odmora i neke lagane aktivnosti po stanu.... ( znam koji mi je slijedeći spot.... )

- 00:30 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 21.01.2012.

Vršac, Novi Sad.... :)))))

Uf, uf... ovaj tjedan mi je naporan.... u svakom pogledu... pa treba moći svaki drugi dan toliko trčati, skakati, padati... a onaj drugi .... plivati, tonuti, izranjati... sportski tjedan, čini mi se dosta uspješan... OK.. malo sam ljut na zadnju tekmu vaterpola...ali, treba znati podnijeti i poraz i u nastavku pokazati da mi možemo i bolje.... No, naravno, moja ljubav – rukomet je nešto što sam doista ovaj tjedan pratio sa velikim žarom.... i, priznajem, tek u trećoj, današnjoj tekmi, nisam zapalio onu previše.. nisam pojeo koji badem previše, kikiriki, kokice koje su u prethodnoj tekmi sa Slovencima završile na tepihu ( nisam kriv kaj mi je zdjela bila na putanji mog šuta ) .....kako god, sa tri pobjede smo lijepo startali i nadam se da se nećemo ugledati na Francuze kojima, čini mi se, nešto nejde ove godine – no, polako... prvenstvo se tek zahuktava...a ja... ja ću nadam se ovaj vikend i malo odmoriti od ovih napornih fizičkih aktivnosti i, ako bude pristojnog vremena, skoknuti do Sljemena... pao je snijeg – vidim ga kako je malo zabijelio Medvednicu i nekako mi došlo uhvatiti planinskog zraka... i malo progacati po njemu .... nadam se bez mojih spektakularnih padova i proklizavanja I što reći.... rukometaši, odmorite se i najbolje tek dolazi.... BILI ZADNJI ILI PRVI SAMO NEKA NAŠ GLAS GRMI! Zadnji ne bumo…a prvi…. Drugi…treći…. Svejedno…. Samo lijepo odigrajmo do kraja Sretno Kauboji! A ja idem polako ispunjenog i radosnog srca na počinak…. uhvatiti snagu za sutrašnju šetnju….

- 00:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.01.2012.

brifing :)

Vikend, obilježen osobnom sjetom, ali i osjećajem ponosa na 20 godina od priznanja Lijepe naše, ponosa i veselja za Ivičinom pobjedom, u iščekivanju velikih nastupa naših rukometaša ali i vaterpolista, prošao je i u kratkoj nabavci, posjetu kumovima i kumici, ali i u velikim aktivnostima po stanu. Čini mi se da nikada neću doći do farbanja jer stalno nešto izmišljam, prebacujem, preseljavam .... a farba čeka..... U laganom razgovoru sa kumovima, kavicom, upoznavanjem sa svim pripremama za nastavak školske godine, ali i uz, kao ovlaš spomenutoj, konstataciji kako joj je uskoro rođendan, kumica me ovaj vikend primila „na red“... iako, znao sam da će jednom doći do ovakvog razgovora sa njom... naročito zato što je sve starija, više kuži i u sve se miješa ....ipak, nisam bio spreman za njega pa me uhvatila na „krivoj nozi“ Započelo je prošlo ljeto kada sam, usred nekih osobnih šokova, stresova na poslu, poprilično malo vodio računa o sebi – počev od prehrane, preko koka kole, cigareta do neurednog života u svakom pogledu na koji je kuma reagirala jednom prilikom prilično burno. Naravno da sam badave imao svoje „argumente“ za višestruko povećanje što ispijanja kole, što popušenih cigareta, a naročito za „klopu s nogu“.... o snu...ma naravno da ne moram niti reć da sam se „branio“ pa to mi je dost... i tak bum jednom spaval do mile volje..... Istina, nisam niti primjetio da mali vražičak sve pozorno upija i ko zna što u svojoj glavici slaže .... ovaj sam vikend bio kod njih na kavici, i, uživao u društvu ali ne i u predavanju koje mi je mali gremlin priredio.... kada sam, uz kavicu, kako je i red, izvadio cigarete i zapalio, onako sa guštom, pogledala me i primjetila „ kume, a zašto ne prestaneš pušiti? Vidi koliko si tu a tek si prvu zapalio...znači, možeš bez njih!“ ostao sam, iskreno, zatečen.... pokrenuo se razgovor o štetnosti pušenja i o navici, ovisnosti, kako ko nazvao isto.... kuma je, uglavnom, prestala pušiti ( zapali, tu i tam kad je neko društvo, ali, to je zanemarivo) a kum i ja, ne damo se odreći tog gušta. Iskreno, dokazao sam da mogu bez tog zla .. ali, neki gušt mi je zapaliti, naročito nakon dobre klope, uz kavicu, u društvu, a da ne govorim kad mi malo živac proradi...mmmm nema slađeg nego ga onda iz pete povuči... Započeo je opaki razgovor... „koliko dnevno popušiš?“ pa... kako kada.. ako idem van popušim više, ali, vrtim se oko oko kutije ( više manje) .. „a koliko si ljetos pušio kada te mama onako jako špotala?“ pa.... oko tri četiri kutije ( one preko nisam brojao a bome niti prijavio) .... OK,OK... znam da je to bilo puno previše, ali, okolnosti su bile takve da sam negdje morao imati ispušni ventil...doduše, čini mi se da je to bio usisni. Nisam baš uvjerio je kako sam se lijepo disciplinirao.. jer, uslijedila je kanonada dječje špotancije... koja je, gle čuda, ponavljala ljetos čujene riječi „znaš da ti to škodi zdravlju, moraš misliti na sebe....“ pokušao sam i kuma uvući u razgovor kako bi se, zajedno, lakše „obranili“, ali, niti u jednoj rečenici ne propustivši reći kako je to štetno, kako smo neodgovorni, kako se trebamo odreći toga, kako smo bedaci i slično.... moram priznati, kum mi i nije bio neka podrška....jer, kratko mi je dobacio „neka malo i tebe preodgaja....“ poslije mi je rekao ( naravno da gremlin ne čuje) kako je počeo poskrivečki, kao u školi, pušiti... prije se skrivao od roditelja sad od djeteta ...no, dok je ta žustra rasprava trajala...pobrala je prazne kutije cigareta koje kum ima u pričuvi za punjenje smotanih i pozvala i njega kako bi nam pročitala što sve piše na tim kutijama.... i uz svaku imala pokoji komentar, pitanje – koje, znam da ne mogu citirati, ali, tako sam ih zapamtio..... Hoćete dobiti rak pluća? Prvo što mi je na pamet palo bilo je „pa ja jesam rak... ništa nova ne bi dobio“ Dobro kume, samo se ti šali.... kopala je malo po kutijama i izvukla novu Vidiš, a ti imaš problema sa srcem! Malo sam ju pogledao, i, gotovo nehajno odgovorio..“ pa zar ti nisi čula da su mi nalazi super?! Ne brini, i taj dio je riješen“ Pogledala me onako filozofski, kopala po kutijama... Dobro, istina, ubija... ali, evo, smanjio sam.... „a to znači da će vas ubiti malo kasnije?“ hm..moram priznati da mi je došlo nasmijati se, a znam, ne smijem.... pogledao sam kuma sa vapajem za pomoć.... pogledao je svoju ljubimicu i tiho rekao „pa vidiš mišu da je tata puno smanjio.....“ da, doma, al ja ne vidim koliko vani pušiš! Dakle, shvatio sam, opasno se namerila na nas dvoje.... kuma je tek tu i tamo virnula u boravak i s nekim, gotovo pobjedonosnim smješkom kuhala ručak... i taman sam mislio da smo završili sa predavanjem, kad.... Uf.. na ovo nisam bio nikako spreman... kum se zagrcnuo a ja, onako filozofski zaustio...“ma ne brini srećo, kum ti je i tako zakasnio na taj vlak....“ njeno mrštenje značilo je da slijedi jedna opaka..... ali, savladala se i pristojno rekla „ne zezaj se....“ Slijedeća kutija i komentar „bil buš rano starac“ izvukla je neki čudan osmijeh iz mene... pa srećo, ima ti kum već godina i nisam baš u cvijetu mladosti Pomalo jadna zbog mog svakog odgovora izvukla je, pobjedonosno kutiju, stavila pred mene i fiksirala me Hm... ovo je bilo nisko....ali, draga moja, pa zar ja pušim sada? Pušio sam uz kavu a to što si ti došla k nama to je tvoj problem... moraš i sama malo paziti.... no, sigurno je, shvatio sam da me ne želiš baš viđati s cigaretom i, ne brini, poštujem i pazit ću.... i dok sam ja imao svoj monolog mala je lijepo posložila mali kolaž cigareta ( doduše, ne ovako, jer to sam ja doma složio od nekih natpisa kojima nam je trljala nos) i zaključila u stilu „oboje me učite da moram paziti na sve što me se upozorava i da to moram primjenjivati... a zašto onda vi ne čitate što vam se tu lijepo kaže..... ako zaboravite, ako ne možete pamtiti...čitajte!“ sa podosta odrješitim glasom poručila nam je svoje želje.... rezultat svega.... objasnio sam joj da se pazim, da manje pušim, da redovito i zdravije jedem ( što se, bome, vidi i iz trbuščića koji je počeo rasti ) i da ću uz dijetu u klopi svakako paziti i na broj popušenih cigareta.... doduše, broj koji mi je odredila nije nešto na što mogu, barem u ovom trenutku, pristati...ali, dogovor je pao da ću nastojati u kratko vrijeme ( e nisam se dao nagovoriti na rok) doći na 10 komada dnevno.... i tako, sada kad idem na komp cigarete ostaju u drugoj sobi...jer uz njega nekontrolirano palim jednu na drugu..... a možda da neko vrijeme budem i malo duže tu.... naravno, ukoliko ostanem dosljedan da ne zapalim.... ali, istina, radi sebe prvenstveno, smanjio sam to zlo podobro.... i imao sam u planu još...samo, nisam znao da imam i kontrolora .... e pa super, sad ću ja njoj početi brojati životinjsko carstvo a sad idem gledati tekmu... za promjenu, u startu bum a onda..... ko zna ?

- 19:58 - Komentari (33) - Isprintaj - #

petak, 13.01.2012.

...

Čudan je ovaj tjedan bio... započeo je smijehom, prepričavanjem nekih prošlovikendaških dogođaja koji je prekinut tužnom viješću u koju i danas teško vjerujem... prošlu smo srijedu pili kavu, a ovu.... ovu smo ga ispratili na posljednji put... kolega, prijatelj četvrt stoljeća skupa u svim mogućim i nemogućim situacijama, zajednička druženja, vikendi, ljetovanja.... teško, doista teško sam pogledao ženi mu u oči...jer, prije desetak godina, u jednom od svojih „elemenata“ rekao joj je... kad se meni nešto dogodi.... on će biti uz tebe... stajao sam pred Njom...nijem, bez riječi, sa suzama koje su same bježale ma koliko ih zaustavljao.... „došao si.... biti pored mene... hvala ti....“ koliko god mi bilo teško, osmjehnuo sam se.... i tiho odgovorio...tu sam..uvijek ću biti.....no, uz tu tugu, bilo je lijepo vidjeti da se cijela „stara ekipa“ okupila.... bez obzira kuda su nas radni puti odveli... umirovljenici, bivše kolege, svi, baš svi smo se okupili prošetati s Njim posljednji puta.... teška je bila ta šetnja...ali, prijatelju, i sada kao i uvijek, okupio si nas, podsjetio kako je život nepredvidiv i koliko ga moramo cijeniti, voliti, poštivati.... i, zauvijek ću pamtiti tvoj stav prema njemu i baš kao i ti, nastojati ga tako i živjeti... prijatelju, srest ćemo se opet...jednom.... do tada.... sa ekipom koju si već, siguran sam, pronašao.... pratite naše, ponekad teške životne korake i... budite s nama.... I, tjedan je, zapravo, protekao brzo... prebrzo.... malo je bilo vremena za neka opuštanja jer, uslijedio je drugi niz kontrola.... koje su, sumnjivi mi doktori, preporučili iznenađeni prošlim nalazima...i, kako stvari, trenutno, stoje...još uvijek vodim ja.... nije bila šala već činjenica da se sve nešto „popravilo“... moji mehaničari, svi odreda, ipak su specijalisti ... a ja... dobar učenik – ma što se dogodilo činjenica je da sve ukazuje na vidna poboljšanja i to je nešto što i dalje uz, posebno moje čuđenje, izaziva veliko zadovoljstvo kod svih dragih mi ali i u mojoj glavi..... Danas sam, prošetao do majke... i, nakon dugo vremena, s njom porazgovarao poprilično dugo..... imao sam o čemu, a opet, sve je poznato, sve je znano... no, siguran sam da sam joj uz sutrašnji rođendan, donio najljepši poklon....svoje popravljeno zdravlje ali i neki čudan mir koji me obuzeo.... mir koji se dogodio u meni....iako, čini mi se to kao prepuštanju nekom valu.... ali valu koji nosi u nekom, vjerujem, dobrom smjeru...makar se samo nadao tome, lijep je osjećaj..pa, neka traje.... Majko, sutra će biti deset godina otkako sam te posljednji puta imao priliku zagrliti želeći ti sve najbolje za tvoj dan....ni sam ne vjerujem kako su te godine proletile.... kao da nekuda žure...ili...ili ja žurim? Ne znam, ali znam da sam danas poprilično sjetan, s tobom razgovarao o svemu.... i, znam, znam da ćeš mi opet, kao i uvijek do sada, prosvijetliti moje vijuge koje, kao što sam i sam, smotaju se u neki labirint i nikako potrefiti prava vrata..... no, kako sam i rekao...ovaj mir koji je ovladao mojim tijelom a nije neko bezvoljno stanje, daje mi vjeru u neka nova, sunčana jutra..... Majko, zapjevat ću sutra i zaplesati s tobom...baš onako kako smo znali za tvoj rođendan.... i, iako sjetan, možda i pomalo tužan.... bit ću sretan ... .jer znam da ti tako želiš...ali, majko, priznajem... nakon dugo vremena.... bit ću sretan jer i ja to želim..... Sretan ti rođendan, majko.....

- 23:35 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.01.2012.

dani za dušu...:)

Nakon ovog, produženog, vikenda završava se slavljeničko i nekako mirnije razdoblje... na poslu kreću male gužve, uobičajene „krajem godine“ ali ni približne onim stihijama koje sam proživljavao, još uvijek, bez obzira na tu gužvu, imam radno vrijeme i, iskreno, privikao sam se na njega – neka mi ga ne diraju. Polako se bliže kraju i moja „ulaganja“ u sebe samoga i, čini mi se da ću nakon tih putešestija, imati još više „zdravog“ vremena za sebe...što je jako dobro – jer, moje trošenje vremena poprima sve veće razmjere... No, kako god, i ovaj je vikend trebalo iskoristiti na najbolji način... započeli smo sa (konačno) proslavom „maminog“ okruglog rođendana – tu proslavu lovimo još od prošle godine, ali, uvijek je nešto poremetilo planove.. sada, konačno, na još jednom masovnom okupljanju, obilježili smo i taj njezin dan u jednom predivnom druženju... no, kako su ovi dani, doista bili predivni, druženje su htjeli nastaviti ...i, za jučer su se spremali u šetnju Bundekom... iako sam svoj susret s Bundekom vezivao uz jedan drugačiji način, nakon kratkog promišljanja, odlučio sam... ma, idem i ja.... makar prethodno se upoznati s mjestom na kojem želim ostvariti neke svoje snove... Po izlasku iz auta krenuli smo puteljkom uz jezero koje nije „plovno“ za ljude, ali, koje je i te kako lijep dom za pačji i ptičji svijet... Predivno je bilo uživati sa ovim patkicama u njihovom ronjanju, u njihovom šepurenju, u predivnoj slici koja je svake sekunde bila bogatija za još kojeg člana koji je izvirio iz neke uvalice Nasmijao me naziv staze kojom imaju namjeru prošetati.... Iskreno, iznenadio sam se malom količinom vode u jezeru...ali, suše su i tu pokazale ćudi prirode.... no, kako mi rekoše, sada je dobro... bilo je još i niže... Uživao sam u predivnom danu, u laganoj šetnji, šalama i pošalicama, sladoledu, u predivnom pogledu na klince koji, pod budnim okom roditelja, hrane labudove i upoznaju taj predivan svijet..... Da je premalo vode vidi se i na ovom dijelu gdje mostić koji spaja dvije „obale“ nadvisuje tek suhi „kanjon“..... I, dok se ekipa odlučila za još jedan krug, sjeo sam na klupicu i uživao u zvucima prirode, slikama s jezera, i, u mislima sam doista mogao osjetiti kako se snovi događaju u ovom predivnom ambijentu..... Jedan predivno proveden dan koji me ispunio nekom posebnom toplinom i osnažio dodatnom snagom..... baš kao i ove predivne labudove, među kojima sam i sam odabrao svoje favorite.....

- 20:18 - Komentari (29) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.01.2012.

novi početak.. :)

Prošao je još jedan vikend ... drugačiji od ostalih. Tek vikend nam je dat da dostojanstveno ispratimo Staru ali sa novim i svjetlijim nadanjima dočekamo Novu... istina, malo je to vremena za toliko kompleksan zadatak... no, nastojali smo ga obaviti na obostrano zadovoljstvo – da se Stara ne ljuti kako smo ju lako odbacili a Novoj da pripremimo teren za svakojake najave, nadanja, očekivanja.... Kako sam već svoje kulinarske zadatke u vidu sarme proslijedio kod „mame“ u čijoj smo hiži pripremali doček, mislio sam da su moji zadaci time završeni...i, lijepo lagano, pijem subotnju kavicu..kad...zvr... zvr.... znaš, ipak će još doći i „mala i njeni“, „opićena“.... kad je počela nabrajati malo mi se zavrtilo u glavi .... jel bu dosta klope? E pa, zato te i zovem... daj skokni u svoju mesnicu i zemi još malo odojka.... oni buju isto nekaj donjeli, ali, za svaki slučaj.... nikad nisam znao procijeniti što je to „malo“ pa sam se lepo zaputil u Novi Zagreb ( je, baš mi je bila usput mesnica) zel pol odojka (11 kg za polovicom glave) i nek si sad ona misli kaj bu s njim ... tateka je poslala po piće i još neke sitnice... nevjerojatna je, sam da ne bi falilo...a na kraju, slutio sam, svi ćemo doma nositi klopu ( dobro, ni to nije loše, ne moram brinuti kaj bum jel)... i tako, u rano popodne, donesem ja njoj te rekvizite, odmah me zaposli da pripremim za peć, navuče mi šircl....i, ostal sam u kuhinji do predvečerja... doduše, često mi je tatek delal društvo i polako smo počeli tamaniti velikog Jegermajstora (1,75 litra...grrr, sreća da ima pumpicu, pa nemrem s tim ciljat u čašu) .... i dok se odojak lepo pekel, naravno, zalevali smo mi i njega, izvana, tatek pripremal neku svoju salatu sa svim i svačim, nas smo si dvojca i popevali, i malo splahnjevali grlo, "mama" je imala druge pripreme i ponekad nas počastila pokojom dobrom pjesmom..... znao sam da bu naporno kad smo već u pet bacili ples na terasi.... prerano...prerano! oko šest je počeo dolaziti ostatak društva.... svaki sa pokojom zdjelom punom nečega... sad smo se mi muški, đentlmenski, povukli iz kuhinje da im ne smetamo... imaju one kaj sad delati.... i prešli smo na terasu ( zatvorenu u zimi) i polako nastavili nabijati kondiciju u svakom pogledu, a najviše u zezanciji..... do osam su tu, polako, nastale velike gužve... spojeni dnevni boravak sa terasom zamalo nam je bio...premali... uz smijeh, šalu, pjesmu i ples, uz predivno druženje, bacili smo malo oko i na večernji program...jer, rekao sam, volio bih pogledati ples sa zvijezdama... na kraju, ispostavilo se da smo do ponoći uživali uz program.... prvo je ženski dio inzistirao na osmom katu i pričama o Tonki i Selmi i pjesmama koje i danas rado slušamo.... onda sam se ja navukao na ples....ali, ne samo gledajući... pao je i prvi plesni performans a inspiraciju mi je, ovaj puta, dao nenadmašni Gobac....no, pojavom Merlinke mislim da su stvari ošle u „krivom“ smjeru... inspiracija kao da je izbijala na svakom koraku i nije nam trebalo puno za neki novi performans.... u svakoj kratkoj, ali nadasve potrebnoj pauzici, osim pića ubacili smo u sebe i nešto ića... malo po malo.... ali, počelo se taložiti.... pogledali smo malo i Škoru ali i sve više sami započinjali svoj program.... dakle, moram priznati, svi smo bili nekako..... a blentavi, kakvi bi bili... nakon ponoći, međusobnog čestitanja, par kratkih sms čestitiki, krenulo je ludilo koje je potrajalo do prve jutarnje kave kada su mamini „klinci“ došli sa dočeka od prijatelja.... kavica s njima..... i lagani doručak.... pokušao sam u jednom trenutku pitati kad je fajrunt.... mislim da sam, kao i uvijek, ostao usamljen i neshvaćen..... lagani razgovori, pokoja pjesma.... sve do prijenosa koncerta iz Beća....a onda, svako je zauzeo najbolju poziciju....ja onu na podu sa namjerom malo ubiti oko...ali, namjera je bila totalno neprihvatljiva... jer, predivno je bilo zaplesati valček na terasi koju smo malo otvorili da uđe kisika...... no, najljepši trenutak koji će mi ostati u sjećanju, bio je kraj koncerta, na lijepom plavom Dunavu i mi svi, na livadici.... jer, nije bilo mjesta za pothvat na terasi.... u pokušaju izvođenja "osmice".... nemam pojma kome je to palo na pamet...ali, mislim da smo zaslužili barem četvorku.... ok, pokoji krivi korak dodao se malom umoru, ali osmjeh i zadovoljstvo bili su neumorni.... Tek sam oko pola četiri, popodne dakako, došao doma....i, naravno, sa punom torbom klope - mislim da sam ovaj tjedan miran.. no, koliko god umoran, pospan, toliko sam i ispunjen i zadovoljan, ali i toliko pojačanog adrenalina je u meni da mi ništa nije pomoglo ubiti oko.... pa ne treba se siliti.... duga je noć.... Ako se po jutru dan poznaje, po prvom danu Nova godina...onda, nesumnjivo, ova će biti ispunjena smijehom, druženjima, plesom, posebnom toplinom..... i, nastojat ćemo da nam doista takva i bude.... jer ova doza unutarnje energije koja je potrošena stvorila je predivnu zalihu dobrog raspoloženja... čak do slijedećeg vikenda kada slijedi jedan jubilarni rođendan.... samo, ipak, nadam se da ne bu fešta od dva dana..... A kako još nisam našao Novogodišnji nastup dragog Davora poslužio sam se njegovim plesom u „kojem se puno trči“ iz takmičarskog dijela sezone u kojoj je nastupao...i, ne, ne mogu a ne prisjetiti se drage Milke Babović koja nas je, kao vremeplovom, vodila kroz prethodne sezone... eto, tako ću valda i ja za koju godinu sve čitati...previše zapisujem...

- 21:05 - Komentari (29) - Isprintaj - #