Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
nedjelja, 22.01.2012.
Na Sleme, na Sleme, na Sleme..:)
Kako je bilo i u planu, današnji sam dan, nakon puno godina, posvetio Zagrebačkoj gori. Doduše, ne i samom vrhu Sljemenu, ali, svakako jednom predivnom dijelu Medvednice za koji me vežu moji davni „planinarski“ počeci. Godinama se nisam odvažio niti na tu, kako kažu najmanje zahtjevnu, stazu broj 13 zbog svojih problema s nogom i ostalim sitnicama... no, nakon, sada mogu sigurno reći, uspješnog tretmana kod dragog mi Kire, ovaj je, do prije par mjeseci pothvat za mene, danas bio, samo, malo jača šetnja.... istina, ne mogu reći da sada ne osjećam malo ugodnih bridenja u nogama...ali, to je normalno jer, ovaj dio mišića na njima odavno nije bio pod ovakvom „torturom“
Ujutro sam, uz kavicu malo prelistao novine na netu i pogled kroz prozor ukazivao je predivno vrijeme na našoj „gradskoj planini“.... no, malo kasnije, kao da mi se sakrila u oblacima ili magli...nisam bio siguran.... ali ubrzo je postalo jasno – magla se podigla i opet je pucao predivan pogled prema Medvedgradu.... krenuo sam preko Save po dio ekipe – jer, nepotrebno je da svako dolazi svojim autom pa smo...zbili redove... sunce koje me škakljalo dok sam prilazio autu obećavalo je lijep dan...i, počela je moja nova avantura... dok sam prelazio Savu ostao sam u šoku...s one strane – magla za poludit... ne vidim prst pred nosom...doduše, pri tom sam zaboravio skinuti sunčane naočale koje su mi do prije koju sekundu i te kako trebale...
Ovaj se dio ekipe skupio i vrlo živahno smo krenuli put Lagvića..... kako gužve po gradu još nije bilo brzo smo stigli do gore, i, malo dalje od crkve, prislonili auto....ostatak ekipe već je bio tu.... krenuli smo...
Stazu je još krajem 19. st. dao izgraditi grof Miroslav Kulmer kako bi njegova supruga mogla nesmetano uživati u predivnoj šumi . Vjerojatno kao i mi danas, šetala je sa svojim psićima koji su joj pravili društvo.... da, i mi smo imali tri mala slatka „krpelja“ koji su, poput pravih planinara, nestašno trčakarali malo naprijed, pa natrag, ma malo šuškanja po lišću od kojeg se naša najhrabrija Vestička stalno okretala s upitnikom Tko šuška??
Nakon nekog vremena dočekala nas je oaza bršljana – ti nametnici tako su lijepo srasli sa drvom da čine predivne „skulpture“ – iako, nisam siguran koliko to odgovara samom drveću, očito je, nekako su se dogovorili...i, u čast tog dogovora dali i malo prostora za malo odmorište.... koje, ipak, nismo još koristili...
Nakon Bršljanove oaze slijedi lijepi dio hrastove šume koja se pomlađuje
Potok Kraljevac neprestano je šumio, ali zbog niskog vodostaja nismo ga odmah vidjeli... nadam se samo da nije opet neka „Crna kraljica“ ( ne, ne, ne mislim tu na našu dragu Blogericu Crnu kraljicu već na, kako povijest pretpostavlja, Barbaru Celjsku, drugu ženu kralja Sigismunda-Žigmunda Luksemburškog ) umiješala svoje prste.....
Kao i uvijek, u prirodi mi oko zapne na male bespomoćne „zvijeri“... skoro sam stao na ovog mališana koji je, vrlo hrabro, kručio stazom br. 13... kada sam ga počeo „loviti“ fotoaparatom svi su se uskomešali i maleni je vrtirep bio podosta nestašan – nikako da mi se namijesti za pravu sliku kako bi otkrio da li je šumski miš ili šumska rokva– i za jedno i za drugo imam za i protiv... pa, neka bude, maskota staze br. 13... ( ja ipak glasam za miša – presudile su nogice i prsti, i njuškica )
Nakon malog zadržavanja sa ovim šumskim stvorom, sada s druge strane potoka
Nastavili smo svoj prvi ovogodošnji planinarski pohod... ( doduše, meni je prvi u nekoliko zadnjih godina)
Drvo iz kamena kao da pjeva jednu još nenapisanu pjesmu „i kamen je srce, zar ne?
“
I malo poučnog gradiva o stijeni iz koje raste ali i koja je i te kako dio našega grada....
Šuma i dalje odiše jednom predivnom tišinom
Tek ponekad ju poremeti lavina lišća koja se spušta sada praznim koritima pritoka potoku Kraljevac...
Preko ovog mostića može se do „Medvedgrada“...ali, to ćemo jednom drugom prilikom, nadam se, uskoro
U daljnjoj laganoj šetnji, uz puno šala, smijeha ali i uživanja u svojim mislima, tišini, prirodi
ugledao sam „kraj“ putovanja... Izletište „Kraljičin zdenac“ je na vidiku....
Kratka pauza, sokić, voda, i...povratak....
Vraćali smo se cestom jer je, sada već poprilično odmrznuta staza kroz šumu, bila sve skliskija...lako je bilo uz breg, ali, čini mi se da bi niz breg po tim klizalištima bilo malo naporno...a ponegdje čak i „opasno“ – mislim na onaj dio koji je malo doživio pomicanje tla – odron i potrebno je obilaznim putem ga obići ( naravno, mi smo išli „starom“ stazom i vrlo uspješno nadišli taj odron ) ..
Lagano spuštajući se uživali smo u pogledu, šumu potoka koji je i dalje, iako malen, glasno pjevaju spuštajući se u grad....
Skretanje za Medvedgrad ... to nam je slijedeći cilj... sada nekako mislim, za prvi put, bilo bi previše....
Neko planirano vrijeme prolaska staze je oko 60 minuta ( neki, planinarski kriteriji) ... mi smo ga prošli za dva sata – ali, iskreno, bez žurbe, sa zastajkivanjima, mojim stalnim zaostajanjem jer nešto moram sliknuti, igre sa malom šumskom maskotom.....povratak je bio brži što je i logično jer smo se kotrljali prema dolje .... 2.7 km staze po šumi i, vjerojatno nešto manje u povratku po cesti, sasvim je dobar učinak današnjeg dana ... jer, nije to šetnja po nasipu.....
I, još malo i domeka sam....
Iskreno, jedva sam čekao doći doma i skinuti dokoljenke... bilo mi je vruće a i malo odmora i koja cigareta ne bi škodila .... jer, izlet u prirodi, proveo sam bez jednog dima – i samo recite da nisam ekološki osvješten... nisam zagađivao našu predivnu tvornicu kisika....
Nakon klope malo sam prilegao, i, za svaki slučaj, navinul vuru na 19.30.. i, zadrijemao sam... samo ne znam što me probudilo.. dal vura ili grmljavina s Jaruna.... no, čim sam se pohvatal, setil sam se da Kinezi slave Kinesku Novu godinu – godinu Zmaja koja započinje 23.1. i u čiju čast je Kinesko veleposlanstvo organiziralo predivan vatromet....
Dragi Kinezi, sretna Vam Nova godina...godina Zmaja!
( i nadam se da je dost s pucanjem, da su sve Nove prošle... doduše, možda još pokoja grmljavina za neke naznake medalja...ali, o tom, potom.)
sutra, ( već danas ) referendum i uz malo odmora i neke lagane aktivnosti po stanu....
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )