smotani
subota, 28.01.2012.
vatreni tjedan....
Ušutio sam se ovih dana... puno je razloga, ali, kao i uvijek, neki su „favoriti“. Naravno, jedan od tih je i Europsko rukometno prvenstvo a drugi, koji me već tri dana muči je... kako postati pomoćnik Ministra pomorstva na 20 tak dana... dovoljno vremena za upoznati neke osobe koje odavno želim,  a opet, ma koliko kratko trajalo, ostavilo bi velikog traga.. šestomjesečna plaća ... dovoljna za promijeniti autić... i, siguran sam, pomogao bi Premijeru u onom „sorry“... no, dobro, prebolio sam to radno mjesto i sav se emotivno ali i fizički prepustio tekmama. Sa Španjolcima sam skoro ostao bez TV-a – bacio sam papuču u ekran i, isti tren, poželio uhvatiti ju, ali... moja rukometna ruka još uvijek dobro gađa – srećom, osim pogođenog cilja nije bilo druge štete.... dobro, prosipane kokice se ne računaju... tekma sa Francuzima je nešto što me ispunilo sportskim duhom. Bio sam ponosan ali bome i rastrčan po sobi... slatka pobjeda i jedan „Adio“ dojučerašnjim favoritima sa prvenstva...Na žalost, nemili događaji poslije ovih utakmica, preplavili su vijesti i sportski uspjeh kao da je bačen u sjenu. Tenzije su rasle... i bilo je teško pratiti ih.... I dok smo se svi „psihički“ pripremali za „vatrenu“ tekmu sa Srbijom, dok su se pokušavale, na pomalo čudan način smiriti tenzije... u četvrtak popodne zazvoni fon....“matori, dolazi sutra na tekmu! Kupili smo karte, a nama za „kaznu“ i mi ćemo s tobom navijati za Hrvatsku!“ ..Nije baš da sam na prvu shvatio što su rekli moji veliki prijatelji koje sam upoznao nakon rata.. upoznao sam ih preko posla..i, malo po malo, postali smo dobri frendovi... kako su oni često u našoj Metropoli prijateljstvo se nastavlja i tim susretima.... no, pojasnili su mi... kupili su karte u djelu koji je rezerviran za naše navijače,,, ne moram reć da me ova gesta dojmila... počeo sam mucati od uzbuđenja i već sam u glavi slagao kako krenuti... no, neke obveze na poslu nisu mi dopuštale da odem s ekipom oko podneva a poslije, čini mi se, uz sve kontrole kakve su bile ne bi niti stigao... no, bio je tu i mali strah da putujem sam.. kako god, javio sam im da ipak ne dolazim... dobro, neću ponoviti što su mi rekli...ali, obećali su, „navijat ćemo mi za tebe“. No, da bi mi adrenalin podigli do vrhunca, prije same tekme, redovito su me izvještavali „krenuli smo prema Areni“, „stigli smo“, „kako su nas sad prepipali specijalci“ ( ko im je kriv kad su imali karte za „Hrvatski dio“ ... da nisu, mogli su i baklje i boce unijeti...)... poruka pred intoniranje himna bila je „uzmi pivo i živio!“... krenule su himne ... pa i Lijepa naša... dok sam sa nevjericom slušao fućkanje zazvonio je fon... ne, nisam ih čuo, ali...čuo sam onu „šaku“ navijača među kojima su bili i moji frendovi, kako, jedva čujno, pjevaju Lijepu našu...iako, znam, pjevali su je iz sveg srca ali.. teško je bilo nadjačati onaj, u najmanju ruku, nesportski čin ponašanja.... no, i to je bilo dovoljno da srce zatreperi.... doista sam tada, prvi puta, zamjerio sebi što sam toliko odgovoran prema poslu... što nisam rekao... sorry, ja idem...  Tekma je počela.... papuče su na sigurnom, flaše malo dalje od dohvata ruke.... Prvo poluvrijeme na vrhuncu usijanja... radost, adrenalin, strah... strah koji se u drugom vremenu pokazao opravdanim,,, ne, neću analizirati niti želim bilo što polemizirati..ali, jedno, svakako najviše vrijedno.... bez obzira na okolinu, bez obzira na uvrede, atmosferu koja je bila usijana, nesportskom laserskom ometanju naših golmana i, još mnogo čemu... kraj... sportski zagrljaj suparnika, čestitke pobjedniku.... sport je, ipak, na parketu pobijedio... o ostalome doista ne želim... neka svakome ostane na savjesti .. a naročito ono gađanje bocom... A poraz... ne treba klonuti... i bronca, treće mjesto, je zlatno! Ostaje žal...ali i vjera da se dečki mogu sabrati i u „repasažu“ dobiti Španjolsku.... a time i više nego zasluženo treće mjesto. Ne zaboravimo...više od desetljeća u vrhu Europske i Svjetske rukometne elite... kontinuitet i kvaliteta... Iskrene čestitke Kaubojima... nemamo im što zamjeriti, naprotiv!  A mojim Beogradskim prijateljima koji su utakmicu gledali s našim navijačima i dobili porciju uvreda namijenjenu nama (skoro i batina...)... jedno veliko HVALA! A nedjelja... još uvijek nisam načisto...ići ili ne.... popodne kreće moja ekipa i do tada ću morati donijeti odluku.... jer, karta mi je v žepu a spavanje osigurano.....  |
- 09:28 - Komentari (33) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||