Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
petak, 13.01.2012.
...
Čudan je ovaj tjedan bio... započeo je smijehom, prepričavanjem nekih prošlovikendaških dogođaja koji je prekinut tužnom viješću u koju i danas teško vjerujem... prošlu smo srijedu pili kavu, a ovu.... ovu smo ga ispratili na posljednji put... kolega, prijatelj četvrt stoljeća skupa u svim mogućim i nemogućim situacijama, zajednička druženja, vikendi, ljetovanja.... teško, doista teško sam pogledao ženi mu u oči...jer, prije desetak godina, u jednom od svojih „elemenata“ rekao joj je... kad se meni nešto dogodi.... on će biti uz tebe... stajao sam pred Njom...nijem, bez riječi, sa suzama koje su same bježale ma koliko ih zaustavljao.... „došao si.... biti pored mene... hvala ti....“ koliko god mi bilo teško, osmjehnuo sam se.... i tiho odgovorio...tu sam..uvijek ću biti.....no, uz tu tugu, bilo je lijepo vidjeti da se cijela „stara ekipa“ okupila.... bez obzira kuda su nas radni puti odveli... umirovljenici, bivše kolege, svi, baš svi smo se okupili prošetati s Njim posljednji puta.... teška je bila ta šetnja...ali, prijatelju, i sada kao i uvijek, okupio si nas, podsjetio kako je život nepredvidiv i koliko ga moramo cijeniti, voliti, poštivati.... i, zauvijek ću pamtiti tvoj stav prema njemu i baš kao i ti, nastojati ga tako i živjeti... prijatelju, srest ćemo se opet...jednom.... do tada.... sa ekipom koju si već, siguran sam, pronašao.... pratite naše, ponekad teške životne korake i... budite s nama....
I, tjedan je, zapravo, protekao brzo... prebrzo.... malo je bilo vremena za neka opuštanja jer, uslijedio je drugi niz kontrola.... koje su, sumnjivi mi doktori, preporučili iznenađeni prošlim nalazima...i, kako stvari, trenutno, stoje...još uvijek vodim ja.... nije bila šala već činjenica da se sve nešto „popravilo“... moji mehaničari, svi odreda, ipak su specijalisti ... a ja... dobar učenik – ma što se dogodilo činjenica je da sve ukazuje na vidna poboljšanja i to je nešto što i dalje uz, posebno moje čuđenje, izaziva veliko zadovoljstvo kod svih dragih mi ali i u mojoj glavi.....
Danas sam, prošetao do majke... i, nakon dugo vremena, s njom porazgovarao poprilično dugo..... imao sam o čemu, a opet, sve je poznato, sve je znano... no, siguran sam da sam joj uz sutrašnji rođendan, donio najljepši poklon....svoje popravljeno zdravlje ali i neki čudan mir koji me obuzeo.... mir koji se dogodio u meni....iako, čini mi se to kao prepuštanju nekom valu.... ali valu koji nosi u nekom, vjerujem, dobrom smjeru...makar se samo nadao tome, lijep je osjećaj..pa, neka traje....
Majko, sutra će biti deset godina otkako sam te posljednji puta imao priliku zagrliti želeći ti sve najbolje za tvoj dan....ni sam ne vjerujem kako su te godine proletile.... kao da nekuda žure...ili...ili ja žurim? Ne znam, ali znam da sam danas poprilično sjetan, s tobom razgovarao o svemu.... i, znam, znam da ćeš mi opet, kao i uvijek do sada, prosvijetliti moje vijuge koje, kao što sam i sam, smotaju se u neki labirint i nikako potrefiti prava vrata..... no, kako sam i rekao...ovaj mir koji je ovladao mojim tijelom a nije neko bezvoljno stanje, daje mi vjeru u neka nova, sunčana jutra.....
Majko, zapjevat ću sutra i zaplesati s tobom...baš onako kako smo znali za tvoj rođendan.... i, iako sjetan, možda i pomalo tužan.... bit ću sretan ... .jer znam da ti tako želiš...ali, majko, priznajem... nakon dugo vremena.... bit ću sretan jer i ja to želim.....
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )