smotani

petak, 24.06.2011.

neplanirano ali ugodno :)

Trebao je ovo biti.... produženi vikend na moru..... trebao je.... zamisao je bila takva, no, ponekad nejde sve kako smo htjeli, zamislili... Kako je ovo bio jedini izgledni trenutak da se ovo ljeto uputim malo prema plavom Jadranu a da ostanem dulje od jednoga dana, tako sam sve snage usmjerio na to da danas ne moram, barem fizički, biti na poslu... druga opcija je, naravno, ranč ... gdje bi, bez obzira na nedostatak mora i kupanja, napunio baterije i bio koristan svome tijelu.... no... U ponedjeljak, konačno, definiramo da ja neću dežurati već „mama“ a je nam izbor...ili ona ili ja...... a kako smo oboje „đentlmeni“, ona pušta mene, ja nju ... morao je neko „presuditi“..a to je bila igra „par nepar“....oduvijek sam se volio igrati... dakle, iako totalno iznenađen, u glavi sam počeo razmišljati... hm, bit će gužve na cesti, vruće je, ko će taj put izdržati, nije li bolje da odem do ranča... i dok sam se tako dvoumio prekinuo me telefonski poziv „stari, ukočena sam.....“ Tako je započeo moj prvi dio produženog vikenda.... frendica, spominjao sam je ovdje, koja je uvijek uz mene kad je najpotrebnije, koja je moje rame ali i stup u nekim situacijama, savjetnik ali i veliki kritičar, ostala je ukočena i sama. Mama joj je izvan grada i planira hitan povratak, ali do tada.... Stigao sam poslije posla i imao što vidjeti... naravno, srećom da imamo ključeve od stana (međusobno) jer ne znam kako bi mi otvorila vrata.... doveli ili bolje rečeno, donijeli su je s posla....naravno da sam se prvo dobro našalio na njen račun jer baš ona, uvijek ima meni za reć da se ne pazim, zašto dižem teško, zašto ovako..... a sama, sama je propustila taj dio pažnje posvetiti sebi.... no, kada sam uz njen smijeh vidio i suze shvatio sam da opako boli.... organizirao sam injekcije, tabletice, i naravno, pokazao da i ja mogu nju njegovati kad zatreba a ne samo ona mene...pa zato postoje „braća“....iako ne rođena...ali braća po životu..... tek nakon nekog razgovora shvatio sam da nije stigla ni jesti u toku dana....a bila je večer..... brzo sam glavu zabio u frižider i složio papicu za okrjepu.... i, naravno, ostao prespavati.... navečer je njezina mama javila da nema šanse slijedeći dan stići jer...nema karata – pa da, produženi vikend, svi putuju.... vrlo oprezno i sa strahom me pitala za moje planove...a oni su bili jednostavni – u utorak moram na posao, ali, sve ću joj pripremiti na dohvat ruke...i ne, ne brinite... dok se vi ne pojavite ja ću biti uz malu.... ni dlaka joj s glave neće pasti, ništa joj neće faliti.....a vjerojatno ću joj i dosaditi.... I tako sam se, u utorak, poslije posla, ulogorio kod nje.... konačno smo našli vremena i za naše razgovore kojima uvijek neko želi „kumovati“.... a sada smo imali svoj mir.... doznao sam štošta i o nekim njenim dogodovštinama, ali i ona o mojim.... nazdravili smo čašom mineralne za moj posao.....i dobro raspravili o nekim životnim situacijama.... uvijek sam želio imati sestru ... i, ona je, ona je seka po mojoj mjeri – iako, moram priznati, njene kritike nekad ne mogu ni čut koliko su oštre...ali, ono što najviše cijenim i volim kod nje.... upravo je iskrenost i otvorenost... a s njom me je uvijek dovela do neke ceste .... zadnji hod i pad baš nije shvatila, ali, kao onu lutkicu, vratila me je ponovo na put.... život ide dalje.... i ide ... znam Jučer je, navečer, stigla i mama ... a ne, neću reći konačno jer mi je baš odgovaralo nekome eksperimentalno kuhati, nekoga nasmijavati, ali i biti pri ruci u svakom trenutku.... i, bio sam presretan jutros, kada je, makar na par sekundi, makar i uz moju pomoć, sjela na krevet.... to...to je veliki napredak..... nakon „primopredaje“ naše „maze“ uputio sam se doma.... Kako mi se malo poremetio „radni ritam“ imam neke zaostatke i, odlučio sam, ostatak vikenda provesti doma.... jer, veza na ranču mi stalno puca a neke stvari, ma koliko još bio tu, moram odraditi.... Kako god bilo, ipak sam se malo odmorio.... od utorka nisam bio za kompom (to je dokaz da ipak nisam ovisnik ) – pa nepristojno je u gostima raditi...a i, imao sam druge, ozbiljnije, zadatke – iako, moram priznati, mala je puno bolji bolesnik od mene..... nije uopće zahtjevna, naprotiv.... Možda neobično proveden dio produženog vikenda...ali meni je donio neko smirenje koje mi je trebalo, razgovor sa bliskom osobom pred kojom, sve i da hoću nešto sakriti, ne mogu...jer...čita me kao otvorenu knjigu.... pomalo otvorenih očiju iako nejasnih zaključaka (tako uvijek završimo ozbiljne razgovore) idem u susret novom danu...., iznutra povrijeđen, ali.... izvana nasmijan..... život uči...a Smotani nikad da nauči....ali, neke lekcije, iskreno, više niti ne želim učiti..... pa nisam jedini koji je preskako gradivo u životu....a doista, doista nisam više spreman na sebi okušati se nekim „životnim lekcijama“... A tebi draga Ea želim brzi oporavak..... i da, uskoro, za posebnu prigodu, zaplešemo i mi ( ma i sa štapom ak treba...) a na more....pa stignemo

- 19:30 - Komentari (38) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.06.2011.

opet ispočetka.... :)

Ovaj petak kao da je bio 13-ti. Imate li ponekad osjećaj da je dan stvoren da vas stavi na sve moguće kušnje? Da vas postavi pred sve moguće izazove? Da od vas traži maksimum koncentracije, prisebnosti a da svi, koji su na ma koji način dotakli vaš život, odluče, baš taj dan, učiniti maksimum da vas izbace u orbitu... Počelo je od jutra..... no, ne, neću o tome jer, u inat svemu, uz podršku dragih prijatelja, uspio sam dan završiti...uspio sam, posljednjim atomima snage, ipak, stići do ranča. Kako je situacija na poslu sve samo ne normalna, kako su se neki potrudili „uljepšati“ mi dan na svaki način, jedva sam čekao kraj..... a kraj je trebao biti razgovor – drugi krug Danteovog pakla.... razgovor za možebitni posao..... nije, iskreno, nije nimalo bilo lako koncentrirati se – iako, testove sam, prema njihovim riječima, riješio na više nego zadovoljavajući način - zbog čega sam i ušao u najuži krug za ovaj razgovor, trebalo je, nakon svih udaraca dana a nekih i životnih, smoći snage, izbaciti sjetu i posvetiti se razgovoru. Uspio sam, teško...ali, uspio sam razgovor odraditi dosta profesionalno iako, kruto, nezgrapno. Vjerojatno sam grozno izgledao kada sam upitan – jel te strah, jel se nešto dogodilo? Ne, nije me strah razgovora, samo mi je dan malo krivi... događa se to u životu..... Vjerojatno sam uspio osigurati radnu egzistenciju za neko, vjerujem dulje, vrijeme – naravno, ako uspijem posložiti sve kockice sadašnjeg posla – a o tome ovisi i daljnji nastavak.... malo komplicirano, ali, znam...znam što moram – odgovornosti se nikada nisam plašio a najmanje bježao od nje – naročito ne u ovom trenutku kada.... na žalost, nema ko..... samo, treba se pozbrojati... ovaj petak, osim tog razgovora, zaboraviti i ne misliti na njega... a sada ću se opet pitati... mogu li? Razgovor kao da je malo unio svjetlosti nakon vrlo sivog dana i, totalno rastresen, krenuo sam na viksu..... ključevi su, uslijed nekog prekopavanja po torbi, ostali na stolu u firmi ( srećom, susjedi imaju rezervni) i nekako sam, ipak, ušao i u kuću. Naravno da sam, za prvo punjenje, za prvu pomoć, odmah prošetao.... i, naravno, imao što sa vidjeti Konačno su ovi bumbari koji me stalno salijeću, učinili dobro djelo i oplodili cvijetove tikvica – nisam se stigao sam „igrati“ s njima, a kako je krenulo, kako me optužuju sa svih strana, mogli bi me i pedofilom proglasiti – zamisli, spaja muške i ženske, male i mlade, cvjetove tikvica....da pedofil, definitivno Daljnja šetnja je pokazala da krastavci lijepo napreduju i da ću, ako me neko ne preduhitri, uskoro probati i svoj vlastiti (hm... ne, nije zaražen – nadam se) Shvatio sam da ću imati i prvu berbu graška.... a i novoposađeni dobro napreduje U poslijepodnevnim aktivnosti prekinulo me brujanje na nebu...svašta sam pomislio... pa stampedo.... moja ljubimica mi je skoro razvalila ogradu, ali, uvrijeđena što ju želim slikati, okrenula se i sa svojom ekipom krenula dalje u šetnju I mali radišni pauk kao da je tražio svoje mjesto i mir.... Pravi je doživljaj, tek, uslijedio.... jučer... pomalo frustriran, nabijen čudnim emocijama, odlučio sam pozabaviti se garažom.... nikako za to vremena a moram, pred novu sezonu "top lesa", maknuti kože svojih ljubimica što su mi lani ostavile ... napravile su pravi nered po policama.... i, krenem ja, otvorim garažu, a ono... kapitalka, smotana ko i ja, podigne glavu i ... ne zna se ko se više uplašio... ma vidla ona ili ne...ali, ja sam vidio.... zatvorio sam vrata i zbrisao na puš pauzu... nek se emocije smire .... u ponovnom naletu krenuo sam opreznije, iako, bio sam siguran da nije više na istom mjestu... samo...gdje li je? Polako sam pregledao pod, zavirio ispod cisterne za ložu, pogled lijevo, desno... penjem se pogledom... gledam... a ona, taman se smješta u novo sklonište ... bojler joj je omiljeno mjesto gdje svake godine nalazim...barem dvije tri kože.... ajde, odmori ti.... Ni danas se nije makla iz svog skrovišta samo se, čini se, dobro ustoličila, opustila i zalegla...neka, samo ti nanaj a ja sam uspio, nakon čišćenja, i vratiti sve stvari.... Kišne kapi malo su ukrasile cvijeće...bar ne moram zalijevati... A ja sam, pomalo regeneriran...... bacio još jedan pogled na ranč...kako je proletio vikend pa zar baš moram doma.... (moja ljubimica, frendičino vlasništvo, – oboje skupimo jednaki, teleći pogled, kad se nešto...mora.... )

- 20:10 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.06.2011.

počelo je.....

- 19:50 - Komentari (21) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.06.2011.

napunjene baterije :)

Srećom pa postoje vikendi. Da ih nema, siguran sam, trebalo bi ih izmisliti! Kakav – takav brejk od svakodnevnice, ludila. Tjedan je, kao i mnogi do sada, proletio u strci na poslu, ali i mnogim dogodovštinama koje su ga malo „začinile“... jedna od onih koje ću pamtiti je izvlačenje kuke za štrik nad kadom..... i to baš kad je bio pun .. trenirke, majice, čapare.... prestrašno.. možete li zamisliti scenu dok se tuširate a napadne vas trenirka... bježeći od nje naletite na majicu koja, flekava od ulja, liči na neman koja grabi sve pred sobom.... jedva, jedva sam preživio taj napad bez pada u kadi, bez razbijenih dijelova oko sebe.... neprospavana grmljavinska noć nešto je na što sam navikao.. .samo, nešto ih je previše u zadnje vrijeme.... , lijepi razgovori, ugodna društva odveli su, barem tih trenutaka, misli u neke mirnije vode.... i ne, neću o poslu jer, čini mi se, i tako uzima previše moga vremena – bar tu, neko vrijeme, ne želim razmišljati.... koliko još? Iako, čini mi se, velika većina nas broji „sitno“... no, kako je i život satkan od sitnica i taj „sitno“ želim vidjeti kao pozitivno.... „svako zlo za neko dobro“ – ono je što mi je često ovih dana na pameti..... Ne mareći što sam morao odraditi nekoliko sati u službi „njihova veličanstva“ ovaj sam vikend svoje srce i dušu, opet, napunio pozitivnom snagom koju preko tjedna tako bjesomućno trošim. Neke sitnice ostale su nedovršene ali, malo rezanja živice, malo košenja livade oko kuće, malo „friziranja“ vrbi, malo prčkanja po vrtu uvijek izmame neki poseban osmjeh i zadovoljstvo..... Naravno, najviše sam se raspametio nad šumskim jagodama, koje, kao da me uvijek nagrade kad se spustim do ruba ranča.... Nakon što sam se nauživao jadogica – a bilo ih je, vjerujte.... provjerio sam kako napreduju rane jabuke – oooo već sada su, iako još u razvoju i pomalo reske, poprilično fine i dobro izgledaju....Vrt se oteo kontroli u svakom pogledu... više me niko ništa ne pita i sve je počelo rasti, bujati..... No ipak, najveće zadovoljstvo su, ovaj vikend, izvukle iz mene vrbe ... ne, ne žalosne.... kako su se raspojasale do neslućenih razmjera, kako me uvijek neka „pomazi“ u prolazu... odlučio sam nešto napraviti s njima. Davno, dok sam bio klinac, želja mi je bila biti frizer.... a samo zato da majci uvijek napravim lijepu frizuru jer.... nikada nije imala ni vremena ni novaca za to... i sada, kada sam sa velikim škarama za živicu, krenuo prema vrbama, sjetio sam se te svoje dječje želje.... e pa... evo prilike da se pokažem na „modelu“. Pregledao sam model sa svih strana kako bi, u glavi, vizualizirao najbolju frizuru.... Malo su „dlake“ razbacane na sve strane, ali, odlučio sam upristojiti ove svoje biljkice... pa nemreju mi tak na ulazu dočekivati sve drage koji dođu.... Ko pravi meštar, primio sam se posla... u tijeku rada sam shvatio da ću morati kupiti i male škare kako bi lakše uspio ošišati „iza uha“ a i kako bi lijepo sredio šiške... no, kada sam sve pogledao, zurka, za prvi puta, nije uopće loša.... Na posljednjoj frizuri shvatio sam što znači biti nestašno „dijete“ – kako god ja htio nešto složiti, ova vrba kao da je rasla kada i kako se njoj htjelo...pa sam, za prvu intervenciju nad njom izveo kompromis... pola po njenom, pola po mojem...neka polusređena hipijevska zurka I dok sam se ja zabavljao u "salonu" osjetio sam da me neko vreba.... okrenuo sam se... a ono..“moja“ maca izbezumljeno gleda i pita se....“uči ili ne? Kaj ak i mene dohvati..??“ Vrt je, naravno, oteo malo mog vremena ali i divljenja.... dobro se, za sada, bori s vremenom, a, čini mi se, uskoro slijedi i prva berba graška... mmm kao da već miriši riži biži i, konačno me ovo predivno stvorenje ( barem jedno ) udostojalo svog pohoda

- 21:30 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.06.2011.

vikend posebnog ozračja...

Ovaj, za mnoge poseban vikend i sam sam proveo posebno. Iako propustivši ovaj posjet Svetog Oca cijelo sam vrijem proveo u jednom posebnom ozračju.... možda zato što je ovaj vikend posvećen obiteljima, možda iz zdravstvenih razloga, možda zato što sam u nekoj strci s vremenom ali i pred vrlo važnim osobnim odlukama i putovima koje život nosi, možda zbog silne napetosti koju u sebi imam ... ili iz nekog drugog razloga.... ovaj sam vikend želio u miru i tišini promisliti o svemu.... naravno uz aktivnosti koje me uvijek opuštaju. Ništa manje nisam bio prisutan velikom posjetu Pape...iako, uz mali ekran, popratio sam svako njegovo obraćanje, „bio“ i s mladima na Trgu, bio sam i na Misi posebno posvećenoj obiteljima....uz koju sam, svojim molitvama, uputio snagu svim roditeljima da svoju djecu podignu i usmjere na pravi put.... posebno sam molio za snagu, radost i vjeru roditeljima mojih kumića ali i svih mi dragih prijatelja.... no, uz sve te molitve, prigodne emisije, našao sam vremena i za sebe, svoj ranč, svoje gušte..... ali i potrebe koje sve ono u čemu toliko uživam, traži... Već u petak sam se primio košenja.... jer, najavljivali su kišu a bio sam odlučan ovaj vikend, ma kako, završiti s drugom livadom... nekako uvukla se neka nelagoda da mi tamo nešto puzi a ja ne vidim..... kako dan dugo traje, uspio sam podosta pokositi ali i obići biljke, ustanoviti da je kiša luđački padala proteklog tjedna i ogolila mi redove graška tako da su, jadnici, izvirili svoje glavice i buduća stabla u nezaštićeni svijet.... no, ostale biljke se poprilično dobro drže u inat neverama koje su, gotovo, svakodnevne... Mislim da ću uskoro ubrati i prvu tikvicu A ni krastavce neće trebati dugo čekati Paradajzić je još mali...ali, kad naraste, bit će veliki ( doduše ne i ovaj jer to su moje omiljene „čičoline“) Mahune su se izborile za svoj izlazak u ovaj svijet..... Kao i ova gospoda koja su mi, svako malo, pretrčavala po putu.... Na žalost, u travi su neodgovorni roditelji ostavili svoje mališane.... koje ni teoretski nisam mogao vidjeti.... preživjele sam zaštitio i nadam se da će uskoro trčkarati mojom livadom.... Nevrijeme koje po pravilu dolazi navečer, kada sav normalan svijet ide spavati, pravilo mi je zaglušujuću buku od koje, kao i uvijek, navru neka sjećanja.... Ali je zato slađe, oko šest ujutro, gledati izlazak sunca i veseliti se, makar malo, njegovim zrakama ... ....koje kao da pomažu osušiti natopljenu zemlju.... Danas, nakon prijenosa Mise, završio sam košenje ( pa jesam li ja tvrdoglavi magarac ili nisam – ni tuče ni nevere nisu me spriječile u mom naumu) – doduše, poprilično mokar i usijane glave ali zadovoljan čistinom koja je „ostala“ Iza sedam krenuo sam doma...namjeravajući stati kod frendice ( u Gorici ) i pričekati prolazak Pape prema aerodromu, mahnuti mu... no, nevrijeme kojim sam vozio jako me usporilo i zapeo sam u koloni.... ipak, i sami pogled na „štićenu“ kolonu koja je prolazila u meni je izazvao neki poseban osjećaj.... mahnuo sam Papi i poželio mu sretan put u njegov dom.... nevrijeme zbog kojeg i nisam uspio na vrijeme stići na ciljano mjesto, polako je jenjavalo... i ono se smirilo ... nebo je utihnulo... propustili su nas i krenuo sam kući.... polako je izviralo sunce..... i dok je Papa u hangaru razmjenjivao oproštajne riječi... ugledao sam dugu.... i ona je obasjala nebo.... predivan je to bio pogled..... lijepa slika za ispraćaj dragog nam gosta.... Prilazeći kući čuo sam na radiju da je Papin avion počeo rulati po pisti.... prethodno su uzletila dva Miga koja će ga otpratiti do granice sa Italijom... nekako čudnog osjećaja, polako, krenuo sam s parkinga prema zgradi.... u tom trenutku, iznad glave, preletila su dva Miga... kreću na poseban zadatak.... ispratio sam ih pogledom..... sretan Vam povratak kući Sveti Oče.... Doista poseban vikend..... na jedan poseban način pratio sam ovaj Pastoralni posjet Svetog Oca

- 23:50 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 01.06.2011.

još se ne dam, još me ima ;)

Kako je bilo i za očekivati ludilo me odvuklo od svih dragih zanimacija i gušta.... ali, kao da dokazujemo onu „što te ne ubi to te ojača“...e pa sada...da sam ojačao baš i nisam..... ipak i sa desetak kila manjka još uvijek stojim na svojim nogama. Dapače, rekao bih, letam ...čak... s jedne lokacije na drugu, s jednog puta na drugi, s jednog „specijalca“ na drugi.... tako da sam dva petka zakasnio na vikend...aha, jel se to vama kad dogodilo? Dođem nakon cjelodnevne strke doma, krepan od umora, zavalim se u krevet da poravnam leđa...a ono...hop – do jutra... i onako smotan kakav jesam, hop, kupiona i bris... poberem lap, torbu s papirima i juriš na posao. Dođem u garažu pet do osam i čudom se čudim kaj me portir posebno pozdravlja i žali.... na parkingu .. nigdje žive duše... pa dobro di su svi? Kaj je ovo? Dođem u firmu, mrak, tišina – ne da nema motoriziranih nego nema ni pješaka! Hm..... započnem dan kao da me se ništa ne tiče...doći će svi.... oko pola devet polako kljuca... nekaj ne štima, nekaj ne štima! Nazovem „mamu“....zvr....zvr.....zvr.....zvr....zvr.... MOLIM ups...kaj se dere, pak je zaspala... čuj, kaj je s tobom, zaspala si? NE, SPAVALA SAM! MAGARAC JEDAN KAJ TREBAŠ? Hm... dobro jutro draga, pa zabrinuo sam se kaj te nema.... DI ME NEMA? Pa na poslu miša mu! AAAAA KIKIIIIII, SUBOTA JEEEEE! Ups.... pssst....spavaj ...oprosti...laku dan..... gledao sam u telefon pet minuta u čudu – fakat sam posenilio! No dobro kad me već podsvijest dovela, zasučimo rukave.... U BOOOJ...... koja uživancija bez zvrndanja telefona.... no, kako smo svi u pojačanim aktivnostima zbog famozne dezorganizacije, pardon, reorgannizacije, a opet, dodatno smanjenih kapaciteta zbog odlaska još jedne porodilje ( to je ona peta koja „nije bila sigurna“ ), pa zbog odlaska „stimulativnih“ umirovljenika ( a je im stimulacija...daj kaj daš..:)...ma da ne kukam dalje .... oko jedanaest se pojavila i mama.. poprilično oštrog pogleda..... i smirenog glasa.... izvoli gablec.... mmmmm moja omiljena štrudla.... isplatilo se prevariti i doć na posao. Drugu sam subotu, onako znalački, prespavao do devet..i, probudio me fon.. pogledam na vuru..aaaaaa... kasnimmmmm... MOLIIIMMMM s druge strane urnebesni smijeh.... da nisi možda spavao? Samo da vidiš kako je kad te probude...subotom... ajde, kad nisi već na ranču, dođi na ručak i usput ćemo završiti..... Nakon ta dva velika propusta odlučio sam poslušati dobar savjet jedne drage osobe.... „ pa zapiši si u mob da te podsjeti..“ i tako, petkom u 15,50 zvoni podsjetnik „spremaj se i briši na ranč!“ ...i, ne kasnim više .... Naravno, ta dva tjedna bila su idealna da mi priroda pokaže kako ona brzo napreduje dok ja kaskam u svakom koraku života... trava me, na drugoj livadi, prerasla, ruže su procvale a vrtovi....hihihi bila je prava nauka pronaći ono kaj sam posadio.... no, ove me radne aktivnosti vesele i barem to vrijeme ne stignem razmišljati o ničem osim o tim predivnim biljkama, o njihovoj ljepoti i razularenosti.... hm...to me nekako podsjeća, ipak, na život.... Česte grmljavinske nepogode opet me dovode u stanje stend baj .... za pod spreman.... ali, molim svekoliko nebo da bude malo tiše....i malo manje opakije.... a ne da mi svoju svijetlost isijava iz prekidača...drži se gromobrana.... I tako, leteći, trčeći ,,, pokušavam uhvatiti ovaj ludi nametnuti tempo, iako sve je jasnije..... puno nas neće nastaviti trčati ni počasni krug....... no, kažu, svako zlo za neko dobro...e pa čekam to dobro... neće me valjda, opet zaobići..... ma neće, neće garant... kad pogledam ovu ljepotu...dovoljno je da mi vrati osmijeh i snagu za svaki novi izazov.... neka igre počnu...ma ne..neka se nastave.. U razmišljanju spot ili slike prekinula me „jedna vaga“....koja je prevagnula (pa zato i vage služe ) Iako sam danas već naišao na post o plesu kod drage Carle nsiam mogao odoliti ne staviti ovaj svoj spotić koji ima storiju.... nedugo na jednom druženju (hranjenju) sa našim kolegama bili smo u jednom restaču sa domaćom glazbom (znaju oni odabrati). Dečki su lepo svirali zagorske popevke da mi je sve došlo zaplesati.... ponese muzika, ponese... No, zadubili smo se u jedan ozbiljni razgovor a u pozadini se čula najava samo za gospona J.... i njegovu „nesretnu ljubav“ ...no, kako oni slabašno razumiju naš jezik uživili su se u muziku... i hop...“Kiki, may I ask....“ ups.... moja „ljubimica“ .... istina pokušao sam se izvući, ali negodovanje svih prisutnih ( više njenih kolegica i kolega) dovelo me u nezavidan položaj... Hm... ma kud sve tud i to..... i, ne sumnjajte, kako je nagovaranje potrajalo morao sam „za kaznu“ otplesati još jedan ples...a taj...e taj me izmučio.....dečki su raspalili čardaš a moje su noge raspalile navečer onu poznatu „joj boli, joj boli, tko ti plesat dozvoli?“ ... No, kad sam već confused Kiki, smoto sam joj spotić za uspomenu na „naš prvi“ ples... ah, koja romantika..... i to baš nije bio dobar potez... kada je u razgovoru shvatila da je to priroda sa mog ranča pala joj je ideja da jedan vikend provedu tamo...... nadam se da će zaboraviti..iako, sumnjam, nisu oni confused.... A za ovaj je post, u ovo doba, definitivno kriva moja migrena..... ni zid ni čekić nisu pomogli pa sam ju odlučio malo zabaviti I da ne zaboravim.... Prva pričest prošla... stigao sam u zadnji čas..ali, stigao sam.... doduše, izbjegao sam kasnije druženje, ali kumica je to nadoknadila jednom svojom predivnom gestom...o kojoj...drugi puta ...

- 01:15 - Komentari (29) - Isprintaj - #