Tuga me obuzela...iako se, na žalost, svaki dan susrećemo s rastancima, rastom nezaposlenosti...kada dirne u tebe, kada dirne u tebi drage..ma i one manje drage..ali tvoje kolege..... slika postaje još mutnija. Mutnija od suza... suza onih koji će uskoro otići, suza naša za njima, za nama kao cjelinom, za nama... kao ljudima.... na žalost.... čini mi se da u ovakvim situacijama ispliva uvijek ono nešto iz nas što ne želimo ali o čemu smo možda podsvjesno mislili.....i na žalost, to u ovom trenutku nije nikome potrebno.... ali, ne neću o tome... jer, ma kako ružno zvučale te teško izgovorene riječi , u ovom trenutku, imam razumijevanja za svaku od njih...ali...ali ne i za one koji su tu bujicu izazvali.....
Iako nisam na prvoj listi za odstrel, kao stara kuka imam čast malo pričekati u redu – a ne znaju...ne znaju da me bole noge i da nemrem toliko stajati.... sve što se događa oko mene.....i te kako se tiče i mene..... a „zahvalnost“ mogu odati samo projektu kojeg, kako kažu, moram odguslati do kraja... a ne, nema više volje, nema poleta, nema niti razloga......a niti mi se više, u prazno, gusla...još do jučer imao sam volju i zasvirati, falšno, ali ipak.....
Jučer, u nekom anarhničnom razmišljanju, krenuo sam kumici... pun suza i dojmova koje ni danas ne posustaju ( a kako i bi kad se lista...širi..), htio sam samo malo odagnati misli, izljubiti malenu za kraj školske godine, popiti sokić.... i dok sam se vozio, obzirom na pravac kretanja, sjetio sam se kako sam jednu dragu osobu pozvao na koncert Hladnog piva u listopadu.... kada sam bio siguran da će tada sve biti iza mene, da će prestati ove traume...a tog trenutka, dok su suze same klizile, dok sam se pokušao sabrati, jedino sam bio siguran da bi mi jedna pivica dobro legla ...da jedna.. i dok sam tako vozio..nešto mi je, na mostu Slobode, upalo u oko.... auto, tablica, osoba.... a da taj čas odemo na pivo? Doduše, bez koncerta...ali, ipak pivo....gledao sam u tako poznato a tako daleko lice... lice koje nikada neću zaboraviti.... no ipak..i sam pogled u ovom trenutku, podsjetio me na sve lijepe i tople riječi, podsjetio me na svaki trenutak...i već sam uzeo mob... nazvati, pozvati na kavu, pivu...ali, sjetio sam se da se na nepoznate brojeve ne javlja.... a moj...moj je izbrisala..... no, ostao je taj predivan pogled, vidio sam i nove okvire od očala, vidio sam.....ma vidio sam svašta...ali samo sam ispratio pogledom, doslovno, sa svih strana...i, onako zbunjen, ugodno iznenađen.... zaboravio kud sam krenuo.... i dok je kumica čekala..... ja sam „pobjegao“ u zadnjem trenutku na drugu stranu (put je trebao biti isti...pa da ne ispadne... ) i na kraju, ovako smotan kakav jesam, sa nekim sasvim drugim mislima, našao se na svom parkiralištu....
Kako su se danas spoznaje širile, kako se situacija sve više zaoštrava, pospremio sam sve predmete koji bi mogli poletiti .... zar nije dosta što sam svoj, privatni, mob bacio nakon jednog poziva – poziva neizvjesnosti ...? Čak ni moj moralni čin pokušaja spasa jedne osobe zamjenom radnih knjižica nije urodio plodom... kažu, ne , ti ne, još.....
I da, tužan sam.... kažu da sve što je lijepo, kratko traje...a ja, ja onda mogu biti sretan da je to lijepo, uz povremene loše trenutke, opstalo 25 godina.... Osjećam se kao izdajnik koji je trenutno ostao, izdao one koji moraju otići, osjećam se kao najveći gubitnik jer.... izgubio sam velike prijatelje kao kolege, izgubio sam onaj neki čudan osjećaj radosti u radnom prostoru... osjećam se izigrano, prevareno a u istom trenutku se sam osjećam kao onaj koji je te iste prijatelje izigrao, prevario... Da li sam mogao učiniti više? Da li me može zadovoljiti moj pokušaj spasa jedne osobe...jer, nisu bitni ljudi...ne uvijek, bitan je broj...ja...ja sam očito, krivi broj... da, teško je izbaciti svu gorčinu i jad.... ali..... Sada preostaje – skupiti se... .pokušati, ma na koji način, naći snagu ali i volju za svaki novi dan...a nje...nje nema... kao da je isparila..... baš kao i sva tekućina na ovoj temperaturi..... zato, vraćam se na pivu... možda ipak, iako sam, prekršim još jednom obećanje (pa dobro, to je tek treći put...:) i popijem koju...litru dvije ....
Malo me pucaju sjećanja... sjećanja na prve radne dane, na kolege kojima sam sada prisiljen gledati u leđa...danas ja njima, uskoro još veći sretnici meni.... vrata se polako zatvaraju.... no, kako kaže ona stara „jedna se vrata zatvore, druga se otvore“..iskreno, meni koja god su se zatvorila ostala su čvrsto zabetonirana a nisam, nisam primijetio da su se ijedna odškrinula..a kamoli otvorila....no, uvijek postoji prvi put... možda je to baš sada.....možda...ko zna...niko ništa ne zna...
A kumica...sokić ćemo, ako bude sreće, odraditi u nedjelju kad se vraćam s ranča......jer, zaslužila ga je...a i, nisam je dugo...jako dugo vidio....naravno...pod uvjetom da idem na ranč...na što ću se.... u inat sutrašnjim, najavljenim turbulencijama, novim neizvjesnostima, možda i neuspjesima, nastojat prisiliti.... skupiti snagu, izbaciti emocije i, kao robot, krenuti dalje.... samo...mogu li ja to?
I, posebno za moju „divljakušu“.... i da se nikada nisi usudila zaboraviti me! Ma... neću ti dozvoliti!
Post je objavljen 16.06.2011. u 19:50 sati.