smotani

utorak, 17.05.2011.

Povuklo me....

Ja ću, ko Meri Cetinić....u prolazu.... Kako moje ludilo ne prestaje niti na jednoj fronti, morao sam razraditi taktičke pripreme i ovaj post pišem već danima. Već sam nekoliko puta mijenjao početak jer nikako stići do kraja. Prvo, svima bi se zahvalio na čestitkama za Uskrs i, naravno, iako to nisam tu poželio, mislio sam i ja na Vas ...., hvala na lijepim mislima, željama. Kao drugo, hvala Vam na brizi, iako me sasulo sa svih strana, i baš pred Uskrs imao i nekih tužnih, oproštajnih trenutaka, iako su se oni malo druge ali životne naravi i nastavili, ali, najavio sam neke turbulencije u životu koje su, istina, malo pojačale i koje će me neko vrijeme oduzeti od meni dragih hobija i dragih druženja, ali, kako sam i rekao..tu sam ja negdje ..... Jučer sam, ponukan jednim mailom koji me uputio da ipak malo škicnem na blog zbog jednog „ružnog“ komentara, ipak našao u toj svojoj turbulenciji snage volje i vremena za koju riječ. Nekima od Vas nakratko sam se javio i mahnuo, nekima ću to tek učiniti....OK, možda malo kasnim, ali nikad nije kasno. Koliko mi ko vjeruje, koliko ne ali jednostavno sam prekratak sa danom, vremenom ali i voljom koja kao da je naprasno nestala u nevidljivim tragovima a vrijeme bježi i dani se samo gomilaju. I ne, neću nikakve jadikovke jer svi mi znamo da je život isprepleten raznim dogodovštinama, životnim pričama, istinama...i baš zato je nešto što nas uvijek razlikuje .... ma nije ni bitno da li po dobru ili ne. I nisam, baš zbog tih životnih priča i istina, obrisao u prošlom postu komentar izvjesne Irene. Da, po stilu i načinu izražavanja mogao bih reći da se radi o „nasljednici“.... no, kako sam i sam nedugo bio u situaciji jedne „situacije“ neću tvrditi da je to baš ona...no, indicije postoje..... Vidim neke informacije kolaju i moram priznati, još kao mali, volio sam igru „pokvarenog telefona“ na koju me spomenuti komentar podsjetio. Siguran sam da je sve u životu negdje, u jednoj velikoj knjizi zapisano, da svi moramo proći mnoge trnovite putove.... samo, ponekad se pitam do kada? Najveći trn na tom putu uvijek su bili i jesu ovakvi jezici koji nastoje diskreditirati nekoga... i ne, nisam sada mislio na sebe jer mogu ja to i sam ne treba mi za to ničija pomoć iako se svi trude u tome mi pomagati. Doista, nikada neću moći razumjeti ljude koji, ma bili oni i prijatelji, činili oni to možda u dobroj namjeri, guraju nos gdje mu nije mjesto. Ovdje, apostrofiram, mislim na nos izvjesne Irene ali i prisjetio sam se onog svog ne tako davno, objavljenog posta o sjenama.... o da, tada je zabolio jedan drugi nos.... , u međuvremenu pojavio se još i jedan.... Vidim da su nosevi zauzeli dominantno mjesto u mom životu i svi pokušavaju, svaki na svoj način, nešto.... a ja, ja ostanem po strani, bivam označen kao Pinokijo a da pojma nemam o čemu je riječ. Da, i to je život. E pa, izvjesnoj Ireni i svim drugim Irenama želim reći da je moj život.... MOJ! U njemu sam imao puno bitaka, poraza, pobjeda...ali, iz svake, bilo pobjede, bilo poraza, izašao sam čista obraza i iskrenog srca – ma ko vjerovao ili ne, vrijeme je uvijek pokazalo istinu... zato i sada koračam uzdignute glave jer čekam istinu..... ona doduše neće ništa promijeniti ali će biti potvrda načinu mog života, odgoja, uvjerenja. Moram priznati, zaintrigirao me spomenuti komentar pa ću ga (bez dopuštenja autora) ponoviti (ne, ne zbog neke ljepote već zbog snage.... snage mržnje i zlobe, snage zloće koja je i te kako očita u njemu) • Vidim dugo te nema. Vjerojatno pokušavaš shvatiti kako prijatelji mogu biti okrutni? Čujem da je dugovječno prijateljstvo konačno puklo! Opet su ti pomagali u ljubavnim vodama i koliko čujem i pomogli (moram priznati smijem se ispalo je skoro isto kao i sa Sanjom). Lijepo je imati takve prijatelje i bilo je suludo toliko se truditi kad su oni sve sredili. To vam se malo vraća sve u životu što ste meni priuštili. Mislila sam da ću ovdje naći neke moralne savjete o prijateljstvu, neke žalopojke o životu. Izgleda da te konačno još nešto u životu pogodilo jače od Sanje i moram priznati nije mi žao. Ah, zaboravila sam da si i Sanju zaboravio pa sad kopaš po memoriji „ko je ta?“. Ljubav boli rekli su mnogi. Možda sam opaka i okrutna ali baš se smješkam. Lijepo je znati da ništa nije vječno. Možda se sada sjetiš da ti još jedino ja preostajem iako to ne želiš niti čuti. Ne treba težiti nečemu što ne možeš doseći kad postoji dohvatljivo. Čula sam štošta u kvartu i jedva čekam sresti te i barem izdaleka vidjeti kako to podnosiš. Baš me zanima koliko će dugo ovo ostati ovdje jer do sada si uspješno brisao munjevito moje komentare. Iako si me prozvao „nasljednicom“ ja ću se potpisati imenom. Irena (Irena 14.05.2011. 15:35) Ako si ti ta Irena na koju mislim povod si nekih mojih promišljanja.... .i, ne, ne, nemoj si laskati što se tebi obraćam posebno pored toliko lijepih, osjećajnih, prijateljskih komentara – samo pokušavam shvatiti koliko ljudska negativnost može daleko ići i ima li ona razuma, granica.... pokušavam shvatiti kako takve osobe mogu kročiti po ovome svijetu? Što se prijateljstva tiče – ne brini, tebi taj osjećaj nije poznat pa je suvišno da bilo što objašnjavam. Moja prijateljstva ostaju uvijek i zauvijek povezana prejakim sponama – ali, što tebi objašnjavati...ti i tako to ne razumiješ jer jedini prijatelj kojeg imaš je tvoja zloća.....i čini mi se da te i ona napušta a preuzima neka vrsta.... ma neću niti izreći – ipak sam ja fino odgojen. Jedino, bilo bi dobro, kad već slušaš kvartovske priče zamisli se ko i s kojom namjerom ih je izrekao. Vidiš nisam izbrisao tvoj komentar – a znaš zašto? Zato jer mi ovaj i te kako liči na pravu tebe pa sam htio da i moji blogo prijatelji „upoznaju“ osobu o kojoj sam ovdje dosta govorio. Ah, da..... skoro sam zaboravio..... ova tvoja nemoralna ponuda .... na nju ću ipak odgovoriti...... na snazi je, koliko se sjećam, još uvijek, zabrana...zar ne? Rekao sam.... sve je u nekim knjigama zapisano i to, to je život... sve da poludim do neke mjere (a prije bi se ubio), vjeruj, od tvoje me zloće štiti i slovo na papiru. Živjelo pravo i onaj koji mi je tu odluku ishodio. Eto vidiš, prijatelji se uvijek pobrinu za prijatelje.... Da, vidim, doduše nehajno i usput, otrvonu strelicu koja mi je upućena „Ah, zaboravila sam da si i Sanju zaboravio pa sad kopaš po memoriji „ko je ta?“ nehajno ću i odgovoriti – ne, nikada ju nisam i neću zaboraviti i uvijek će biti predivan dio mog života. No, izvjesna Ireno, život koji je možda malo stao, malo me zamislio, podario mi je i dobrotu i ljubav osobe s kojom sam prihvatio život kao takav i s tim sam spoznajama, otvorenog srca, krenuo dalje. I da, u pravu si kad kažeš da me je nešto pogodilo jače od Sanje.... svaka Amorova strelica ubada na drugačiji, jači i noviji način....sad, siguran sam, ništa ne razumiješ ali, oprosti, nemam ti vremena objašnjavati jer nemaš ni osnovne temelje da bi shvatila o čemu govorim. Znam da te ubija znatiželja do kuda sam stigao, znam da ću uvijek biti predmet tvojih spletki, ali, vjeruj, nikada, baš nikada neću osjetiti potrebu da ti bilo što odgovorim. Ipak, reći ću da sam se i ja nasmijao tvojoj zloći – a najviše onom dijelu „ljubav boli“ – pa ti niti tu bar nemaš problema – tebe nema što boljeti jer u tebi nema ni trunka osjećaja pa se ljubav kao takva niti ne prepoznaje....usudio bih se reći .. .to je velika sreća za ljubav .... I, ako može zamolbica... nemoj se više truditi jer ovo je bila jedina replika koju sam imao za reći ma što napisala.... ja ipak svoje dragocjeno vrijeme mogu pametnije utrošiti...samo sam pokušao, ako uopće išta dopire do tebe, reći ti da malo poradiš, makar sada, na sebi.... ili ne moraš...i tako to nikome ne treba osim tebi..... a dvije ti i samoj tebi bi bilo previše! Hm.... ili bi to baš bilo ono pravo...za tebe..... A ja ... ja sam i dalje u nekom vrtuljku.... previše fronti a premalo metaka (ne, nisam ratnički raspoložen samo .... malo moja ironija progovara). Dok se na jednoj fronti borim ni sam više ne shvaćam za što, ali na fronti koja strašno iscrpljuje, uzima vrijeme, krade noći, druga se zakomplicirala da više nemam naziva tom čvoru...i, nemam pojma ko to može otpetljati (vjerojatno onaj koji je zapetljao a to nisam ja ), usputne fronte pričinjavaju neko zadovoljstvo u odmaku od svega. .. ali nedostatno da mi nadoknade vrijeme, san, volju..... ovakva će euforija potrajati i dalje...... no, iskreno, dobro je da su misli zauzete, iako teškom koncentracijom, nekim drugim, doduše životnim, stvarima nego onima koje su još životnije ali s kojima baš nemam neke vjere u budućnost. Ma ne, nisam ja izgubio vjeru samo mi se čini da su se svi drugi ali i mi sami potrudili bodljikavom žicom posuti taj put. Pitam se da li doista svaki put mora biti opločen trnjem? Da li uvijek trebamo voditi neke bitke koje nas iscrpljuju, povrijede, koje nas troše umjesto da usmjerimo snagu na osmijeh, radost, sreću? Možda sam malo nostalgičan jer sam zaboravio kako pravi osmijeh zrači, možda sam sentimentalno vezan za onaj koji je naprasno skinut s moga lica....ali, nikada, baš nikada, ma kako sve bilo protiv, neću odustati od vjere u njega...... Iako je bilo i nekih, siguran sam ljepših stvari, za podijeliti s Vama ove su nekako preuzele inicijativu..... možda baš zato što sam u nekom vakuumu kojem ne vidim kraja, možda zato što iz njega i ne želim izaći, možda..... puno je možda a malo je odgovora ... no, jednom, kad vrijeme dozvoli, kad se sve malo slegne, kada mi se vrati moje vrijeme, siguran sam da ću podijeliti, po sjećanju i osjećajima, neke trenutke koje je vrijedno zabilježiti. Doduše, neki možda neće biti obilježeni onako kako sam priželjkivao a neki...... ko zna? Ne mogu a da se malo ne pohvalim ... uspješno sam stigao na krstitke malom Mrvičku. Već je Mladen bio spreman u moje ime držati malenog...ali, kum ko kum, stisnuo je gas i stigao na vrijeme sa službenog puta. Bravo ja.... kumiću, neće tebi biti lako sa mnom. A ne, nisam zaboravio ni kumicu.... Pričest slijedi.... Otegnuo se nešto taj moj... „u prolazu...“ ... pa baš sam mogao i post napisati I da ostanem dosljedan i svom raspoloženju ali i onome što je u meni.... neka tiho svira..... I mislio sam završiti nekim svojim „mislima“ koje su same od sebe pronašle put ovih dana....ali, nekako mi se Dunjina razmišljanja sama po sebi nametnuše..... pa ću, uz zahvalu na njima, citirati dio..... „...tad želja se stvori bolnija no ikad dok sjaje zvijezde kako nebu godi i shvatim iznenada da mi valja poći na put daleki koji nikamo ne vodi....“ Hvala Ti Dunja! Hvala Vam svima ... rekao sam ja, nećete me se tako lako riješiti...

- 00:35 - Komentari (51) - Isprintaj - #