smotani
nedjelja, 05.06.2011.
vikend posebnog ozračja...
Ovaj, za mnoge poseban vikend i sam sam proveo posebno. Iako propustivši ovaj posjet Svetog Oca cijelo sam vrijem proveo u jednom posebnom ozračju.... možda zato što je ovaj vikend posvećen obiteljima, možda iz zdravstvenih razloga, možda zato što sam u nekoj strci s vremenom ali i pred vrlo važnim osobnim odlukama i putovima koje život nosi, možda zbog silne napetosti koju u sebi imam ... ili iz nekog drugog razloga.... ovaj sam vikend želio u miru i tišini promisliti o svemu.... naravno uz aktivnosti koje me uvijek opuštaju. Ništa manje nisam bio prisutan velikom posjetu Pape...iako, uz mali ekran, popratio sam svako njegovo obraćanje, „bio“ i s mladima na Trgu, bio sam i na Misi posebno posvećenoj obiteljima....uz koju sam, svojim molitvama, uputio snagu svim roditeljima da svoju djecu podignu i usmjere na pravi put.... posebno sam molio za snagu, radost i vjeru roditeljima mojih kumića ali i svih mi dragih prijatelja.... no, uz sve te molitve, prigodne emisije, našao sam vremena i za sebe, svoj ranč, svoje gušte..... ali i potrebe koje sve ono u čemu toliko uživam, traži... Već u petak sam se primio košenja.... jer, najavljivali su kišu a bio sam odlučan ovaj vikend, ma kako, završiti s drugom livadom... nekako uvukla se neka nelagoda da mi tamo nešto puzi a ja ne vidim..... kako dan dugo traje, uspio sam podosta pokositi ali i obići biljke, ustanoviti da je kiša luđački padala proteklog tjedna i ogolila mi redove graška tako da su, jadnici, izvirili svoje glavice i buduća stabla u nezaštićeni svijet....  no, ostale biljke se poprilično dobro drže u inat neverama koje su, gotovo, svakodnevne...  Mislim da ću uskoro ubrati i prvu tikvicu   A ni krastavce neće trebati dugo čekati   Paradajzić je još mali...ali, kad naraste, bit će veliki  ( doduše ne i ovaj jer to su moje omiljene „čičoline“) Mahune su se izborile za svoj izlazak u ovaj svijet.....   Kao i ova gospoda koja su mi, svako malo, pretrčavala po putu....    Na žalost, u travi su neodgovorni roditelji ostavili svoje mališane....  koje ni teoretski nisam mogao vidjeti.... preživjele sam zaštitio i nadam se da će uskoro trčkarati mojom livadom.... Nevrijeme koje po pravilu dolazi navečer, kada sav normalan svijet ide spavati, pravilo mi je zaglušujuću buku od koje, kao i uvijek, navru neka sjećanja....   Ali je zato slađe, oko šest ujutro, gledati izlazak sunca i veseliti se, makar malo, njegovim zrakama ...   ....koje kao da pomažu osušiti natopljenu zemlju....  Danas, nakon prijenosa Mise, završio sam košenje ( pa jesam li ja tvrdoglavi magarac ili nisam – ni tuče ni nevere nisu me spriječile u mom naumu) – doduše, poprilično mokar i usijane glave ali zadovoljan čistinom koja je „ostala“   Iza sedam krenuo sam doma...namjeravajući stati kod frendice ( u Gorici ) i pričekati prolazak Pape prema aerodromu, mahnuti mu... no, nevrijeme kojim sam vozio jako me usporilo i zapeo sam u koloni.... ipak, i sami pogled na „štićenu“ kolonu koja je prolazila u meni je izazvao neki poseban osjećaj.... mahnuo sam Papi i poželio mu sretan put u njegov dom.... nevrijeme zbog kojeg i nisam uspio na vrijeme stići na ciljano mjesto, polako je jenjavalo... i ono se smirilo ... nebo je utihnulo... propustili su nas i krenuo sam kući.... polako je izviralo sunce.....  i dok je Papa u hangaru razmjenjivao oproštajne riječi... ugledao sam dugu.... i ona je obasjala nebo.... predivan je to bio pogled..... lijepa slika za ispraćaj dragog nam gosta....    Prilazeći kući čuo sam na radiju da je Papin avion počeo rulati po pisti.... prethodno su uzletila dva Miga koja će ga otpratiti do granice sa Italijom... nekako čudnog osjećaja, polako, krenuo sam s parkinga prema zgradi.... u tom trenutku, iznad glave, preletila su dva Miga... kreću na poseban zadatak.... ispratio sam ih pogledom..... sretan Vam povratak kući Sveti Oče.... Doista poseban vikend..... na jedan poseban način pratio sam ovaj Pastoralni posjet Svetog Oca  |
- 23:50 - Komentari (32) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||