srijeda, 09.10.2024.
Prirodna selekcija
|
"Previše je ljudi na tom svijetu" Brojno. Moglo se čuti "mudrolija" raznih u vrijeme Covid-19 epdemije. Promatram neke promjene u prirodi, zapravo se događaju sukcesivno, stalno. Tri stabla breze bila su posađena ispred naše stambene zgrade; jednu je polomila jaka ljetn oluja, pa su je ljudi do kraja otpiliti, kako bi očistili nered u parku. druga do nje se iz korjena osušila, zbog radova građevinskih strojeva u blizini. Ostala je još jedna od tih triju i ta se razvila u najljepše stablo. Koliko je ovdje bia u pitanju prirodna selekcija, prosudite sami.  Bog ne gleda na svijet kao čovjek, čovjek gleda što očima vidi, a Bog vidi što je u srcu. Čija će biti žena? Sedmorica braće imali je za ženu, ni jedan nije ostavio potomka. Čija će biti žena o uskrsnuću? -pitali Saduceji Isusa..samo da ga iskušaju, a sami u svome nauku pobijali su vjeru u uskrsnuće! Kakve li podle lukavosti. Sada i ovde neću ulaziti u daljnju raspravu o tome što im je Bog odgovorio, jer njima to nije ni bilo važno. Naposlijetku su mu povlađivali pred drugima , jer su se bojali da ne izgube ugled pred mnoštvom. Bog je vidio njihove namjere i što im je u srcima, ta htjeli su samog Isusa "uhvatiti u riječi," da bi ga osudili. Mene ovdje zanima; kako se događa prirodna selekcija na svijetu, i ima li Bog ovdje svoje prste. Do kuda seže čovekova "sloboda" da čini što hoće, da selektira, uništava Život, ubija, sve pod parolom; TREBA NAPRAVITI REDA, SMANJTI BROJNOST. I onda kako to da "svakakvi" neinteligentni, neodgojeni, neupućeni, nezdravi i lijeni mogu rađati, imati djecu, a brojni pametni, zdravi, lijepi, ugledni, nemaju ili čak ne mogu roditi. Ovo mi je pitanje jako slično onome što sam čula na ulici, u prolazu; prolazio pokraj čovjeka patuljastog rasta neki dvometraš, a maleni ga pogleda i s uzdahom kaza: kako je Bog neke nadario! Tako Čovjek vidi svijet oko sebe; kao konkurenciju, što je drugi dobio,a ja nisam. meni bi bolje bilo da onoga pored mene nema, ja bi bio zdraviji, napredniji kad mi ovi drugi ne bi disali moj zrak, trošili vodu i napredovali samo tako... A kako Bog gleda na rast, brojnost, kako On selektira? "Tko želi biti najveći, neka bude svima poslužitelj" "Tko ne primi kraljevstvo Božje kao malo dijete, ne može biti moj učenik "Tko se ponizi, bit će uzvišen! ........i tako još puno toga što nam je ostavio Veliki kao putokaz znači selikcija s božje strane ravna se promatrajući ljudsko srce, a ono se samo u Ljubavi ostvaruje..... Takva, Božja ljubav ne umanjuje nikoga, ne uništava, ona samo raste, širi se i umnožava... Na kraju ovog razmišljanja imam osjećaj kao da nisa ništa novo ni pametno rekla (otkrila) ..Mi smo,ljudi, ograničeni zbog svojeg Ega. Orostite mi. Možda ipak netko pronađe tračak NADE u ovom tekstu 3 Oznake: brojnost ljudi, brojnost netalentiranih, prirodna selekcija |
utorak, 28.11.2023.
Svaki osel, na svoj posel (tata)
|
Danas, na rođendan, mojeg dragog tate,sjetim se crtica iz njegovog (našeg) života. I njegovih duhovitih primjedbi. Nije puno govorio, ali uvijek me iznenadio s nekom kratkom uzrečicom, vrlo duhovitom, uglavnom ohrabrujućom. Takve su izreke, doskočice bile uglavnom u vezi s trenutnom situacijom, ali u njoj se krila, često veza s čitavom životno povijesti, tradicijom. Neke su mi ostale uvijek u pamćenju, a i sad ramišljam o njima, i životnim istinama koje su sadržavale. Kao srednjoškolka nosila sam jednu krpenu torbu za preko ramena, a sašivenu od starinskog platna, mama mi ju je sašila. Bio je to hit mode u ono vrijeme, vrijeme mini suknje, ali i odjevnih predmeta izvedenih iz tradicijske kulture, ručnih radova. I tako spremam se ja u popodnevnu smjenu, odjevena, počešljana, torba od domaćeg platna prebačena preko ramena...a tata se smješka i dobaci..".kao i ja dok sam bio đak :Torbak na ramak, pa u školak!" odmah mi je bilo jasno kako su djeca u njegovo vrijeme polazila u školu i s kakvom opremom. ćesto razmišljam o tome izamišljam kako je izgledala torbica malog đaka u 30-tim godinama prošlog stoljeća. Unjoj nisu bile knjige ni teke, već mala ploćica i kreda za pisanje, neki su nosili komad (kvrga) kruha, za užinu, kukuruznog a poneki iz imućnijih obitelji i bijelog.. I tako, vraćam se na tatine doskoćice. Jednog dana oko podne vraćam si iz škole, prve smjene, a tata na dvorištu radi nešto s planjkama, pili fosne, ili tako nešto. A ja pozdravim i bubnem:" hej radiš ti, sivonja jedan!" To znači magarac,. ("Radim ko sivonja") mislim da mu je to bila posebno draga životinja, jer se s njom često uspoređivao Jer tata je običavao reći. nakon što smo ujutro zjedno doručkovali: "Idemo sad! Svaki osel, na svoj posel!" Imao je još raznih uzrečica, koji put zabavnih, a koji put prijekornih, no o tome nekom drugom prilikom. Nap: osel, osao - magarac Tata, Sretan ti rođendan! tamo negdje u nebeskim dvorima, gdje uživaš u miru i vječnoj radosti! duboko vjerujem  Čvrsti katolik, kakav je bio, ipak rado je slavio socijalistički Praznik rada, 1.svibnja! još mu je draže bilo kad je katolički kalendar uveo spomendan Josipa radnika, baš na taj 1.5. "A ja sam stolar, drvodjelja kak je i on (sveti Josip) b Dojmovi: otac, jak, uporan, često i tvrdoglav, ali nježnog srca nije jadikovao nego radije nešto šaljivo dobacio, a tako istinito i poučno ne odustaje od svog puta, posla Uzrečica: ako je neko bio tvrdoglavo uporan reklo bi se : "zapeo ko sivonja!" Oznake: moj otac, stolarija, odgoj, optimist, izreke |
ponedjeljak, 16.01.2023.
Bez kune
 Euri su sve posložili na svoje mjesto. Koliko treba platit, platim za ono što moram kupit u svakodnevnoj potrebi. "Nikad nije bio Trgovac Beznovac"Beznovac" Trgovci imaju, svih vrsta; novčanica, apoena. Pa neka oni vode svoju brigu. Meni je sve ponuđeno "na tacni". Caru carevo, Bogu božje! Naš Gospodin Isus Krist nije umnažao novce, a kruhove je. Za nahranit gladne ljude. I plaćao je porez. Kad su mu farizeji prigovorili; zašto njegovi učenici ne plaćaju porez, odmah je zapovijedio svojima neka plate. Čiji je ovo novčić?- pitao je svoje provokatore pokazavši im denar. Čija je slika na novčiću? -Careva! odgovoriše. -Pa dajte, onda, caru carevo! a Bogu božje! HR Nova godina Zadnjih sto kuna dadoh u banci za paketić euro kovanica. I sad ih čuvam, jer je moja kći zapela za to kako ove nove "ispod čekića" treba sačuvat kao vrijednost, uspomenu. A ja sam samo smjerala da imam za kruh nakon 1.1. Ovo je najsmireniji doćek nove godine jer sam ju uspjela dočekat bez duga. (To mi je bila novogodišnja želja kroz dugi niz godina.) Hvala Bogu i svima svetima! Ovaj mir u duši i slobodu ne može se ničim platit. Daj nam Bog zdravlje, k tomu veselje!.....i da niste nikome ništa dužni! P.S. Što se tiče svojih državnih obilježja - imamo zastavu. No to je već za drugu temu. Oznake: dnevnik, novac, politika borbe protiv siromaštva, hrvatska svakodnevica |
nedjelja, 08.05.2022.
Moji svibanjski dani (rođendani)
|
Mjesec svibanj. Naviru sjećanja, emocije.. Sjećanja naviru, a s njima i emocije...  Uglavnom su to lijepa sjećanja, mirisi svibanjskih vedrih dana, i večeri. Rođendan sam slavila uglavnom s prijateljima, od školskih dana, u našem domu. Moja mama bi mi ispekla neki kolač, a prijateljica donijela svoj fotoaparat, pa smo često i zabilježili to druženje.. Već s 14 godina znala sam sama praviti tortu. Kako je prijateljici Miri tata donio iz Njemačke mikser za tući biskvit, tada sam i ja zamolila moje roditelje da isto i meni nabave. Eto, i od tada sam svake godine sama pravila tortu i pekla "fine" kolače-  Vrtić moje mame bio je prepun cvijeća, uvijek je nešta cvjetalo, sezonski. Za moj rođendan načešće su bili rascvjetani tulipani, mirisni šeboj i dr. Najljepši dar za 19-ti rođendan bila su 19 crvenih tulipana od mame iz vrtića..ovo pišem na Majčin dan, stoga su moje misli danas povezane s mojom majkom i mojim rođendanima, svakako. Hvala ti, majko, tamo gdje tvoja duša sada u miru uživa u nebeskim poljanama  A za ime sam zahvalna mojem tati, koji mi je izabrao ime, i od kojeg nije odustajao; Ime najljepše od svih Žena, Kraljice neba i zemlje, Majke i Kraljice mjeseca SVIBNJA, RUŽE OTAJSTVENE- U našoj kontinentlnoj klimi obično su prve ruže u cvjetnjaku počele cvjetati baš oko mog rođendana, prvoj dekadi mjeseca svibnja  - Oznake: mjesec maj, majka, otac, ruže, rođendani, sreća, poštovanje, njeno |
subota, 26.03.2022.
a kad odem
a kad jednom odem ostati će ova opustošena planeta sjetite se tada prijatelji dragi da smo jednom skupa bili na toj dragi voljeli smo puno i željeli svašta nitko ne smje reći da smo bili NIŠTA pustite po jednu slanu suzu za me ""Bog joj dušu prosti u sve vijeke amen Oznake: sjeta, stihovi, trenutak, misao, odlazak, osama |
petak, 22.10.2021.
Zvijezda
 Vođ im zvijezde bajni čar svaki od njih nosi dar, nije darak sam, s njim je srca plam Zvijezda je rođena - kaže se kad netko postane slavan. Ako nekog beskrajno hvalimo - "kujemo ga u zvijezde". Zvijezde su visoko, a što mi, obični zemljani imamo s njima? Što nam govore zvijezde? Kad netko dobro prolazi u životu, veli se; rođen pod sretnom zvijezdom. Može li to biti istina? Pogledajmo što označuje Zvijezda u životu Isusa Krista od njegovog rođenja pa do uskrsnuća. Kao zvijezda vodilja misao o Velikom Kralju - Mesiji sjala je u glavama triju mudraca s Istoka čitavog njihovog istraživačkog života. Bili su veoma učeni ljudi, za ono doba, zvjezdoznanci. Cijelo vrijeme pogleda upravljenog prema nebu, gotovo je neshvatljivo kako su krenuli na put - tragom najsjajnije zvijezde, koja se tada pojavila na nebu. Hodili su za njom, a kako je ona nestajala iz njihova vidokruga, išli su dalje i dalje, ne bi li je opet ugledali. I, tako, susretoše se njih trojica na tome putu. To imje bio prvi znak - putokaz za daljnje istraživanje. Sada su Trojica zajedno na putu za istim ciljem, blagoslovljeni od Trojedinog Boga, ojačani vjerom i nadom, idu dalje za Zvijezdom. Zaustaviše se pred štalicom. U štalici, siromašnoj i trošnoj, nađoše Dijete, tek rođeno; Uz njeg skromno se šćućurili roditelji - putnici, koje je na putu zatekao iznenadan Događaj. Pastiri su ondje, veselo se klanjaju Djetešcu i darivaju ga. Osmjeh Majke sve govori; ovdje se nebo spustilo na zemlju u zagrljaju neizmjerne ljubavi. Opet trojstven znak obasjan sjajem zvijezde - Marija, Josip i mali Isus povezani božanskom ljubavlju. Zajedništvo Marije i Josipa ostvareno je u jednoj želji-stremljenju; da u svom životu i u svojim srcima ugoste samoga Boga. U ovoj slici je sva znakovitost. Prva Trojica (mudraci), spremni za sve teškoće velikog putovanja, prihvatiše dragovoljno glad, žeđ i umor, da bi na kraju Puta došli Rođenomu. A ovo drugo Troje, u zajedničkom siromaštvu, poniznosti i ljubavi već su postigli svoj cilj - ovdje je s njima, kod njih, Emanuel, Riječ koja tijelom postade. Prelijepo za naše oči zamućene tjeskobama i brigama svakodnevice, za naše duše onečišćene grijehom. Možemo li barem u ove svete dane zaboraviti na sve brige, da bismo pogleda upravljenim prema nebu mogli vidjeti njegovu Zvijezdu, ili bolje, našu Zvijezdu. Dijete je rođeno, odraslo, propatilo život sve do Kalvarije i Uskrsnuća, a njegova Zvijezda i dalje sja. Svi ju možemo vidjeti kad okupani skrušenošću, čistih srdaca, puni povjerenja dolazimo pred siromašnu Kućicu - Štalicu u kojoj se rađa Život. Poklonimo se i mi, ne misleći da smo preveliki za te "djetinjarije", jer i samo Nebo je ovdje sišlo, a sjaj Zvijezde je njegov znak. Ako još nismo našli Dijete, potražimo Zvijezdu Danicu - Mariju, ona će nam dati sigurnost i nadu kako će doći Spasitelj, svega svijeta Razveselitelj. Danica, jutarnja zvijezda, siguran je znak zore, novoga dana, koji sigurno dolazi- Stoga se već sada radujemo još većem nadolazećem blagdanu Uskrsnuća Kristovog, kad s cijelom Crkvom zajedno pjevamo: Na nebu zora rudi i zemlju od sna budi...Aleluja! Oj, pjevaj, kliči u sav glas!... ... jer Zvijezda je najavila rođenje, a ona će nas tako isto dovesti i do Uskrsa Gospodinova i -našega. Sretan Božić! Marija Bulić (objavljeno u listu Tomislavljevo župe sv. Roka, Vinjani (BiH), za Božić 1996. br.2 (44) Oznake: o Isusovoj zvijezdi, na životnom putu, vjera, tri kralja |
četvrtak, 21.10.2021.
Snaga susreta (Nepropadljivo blago)
|
Često mi se postavlja pitanje o smislu (besmislu) čovjekova svekolikog stvaralaštva. Ako razmotrimo tezu o prolaznosti svega, o propadljivosti svih materijalno sazdanih stvari (ili cjelokupnog materijalnog svijeta što nas okružuje) odmah se nameće pitanje: Čemu se truditi, zašto raditi i stvarati materijalna dobra, ako je sve osuđeno na propast?! Svako djelo ljudskih ruku, umjetnički radovi, tolike stvari koje čovjek s naporom čini i trudi se uzdržavati, ništa neće ostati zauvijek; pa i ljudske spodobe osuđene su unaprijed na umiranje, smrt. Čuvamo fotografije, skupljamo poštanske marke, razne uspomene; a kad odemo s ovoga svijeta ništa ne nosimo sa sobom. Dokle i kako će to naši nasljednici, bilo potomci ili oni koji če to koristiti poslije nas., kako dugo će sve te stvari čuvati od propadanja. koliko će se uopće moći time koristiti? Hoće li uspomena na ikoga od nas trajati duže nego jedno stoljeće? A poslije? Sve pada u zaborav. Kad pokušam shvatiti smisao stvaralačkog rada čovjekova, onda ne mogu vidjeti drugu svrhu do duhovne. Ta duhovna korist (ili stvarnost) je samo ona LJUBAV koju je svatko od nas uložio u djela svog stvaralašva. To je ono što je jedino vrijedno i korisno, nepropadljivo, ono što ostaje zapisano u "knjigu vječnosti" - to je ono blago koje skupljamo na nebesima. Samo iskrena, najpredanija LjUBAV, koju ulažemo uz naš trud i zalaganje, je ono što se isplati, što nije uzalud potrošeno. Iz te ljubavi izvire nova pokretačka snaga svijeta a iz nje se rađaju nove ideje i novi poticaji za neko novo stvaralaštvo. To je sjetva iz koje se ubire ljetina za nove narašaje. To je onaj ŽIVOT koji struji u rijeku vječnoga života. Tko sa mnom ne sabire, taj rasipa...Kristove su riječi. Dakle, ako moja duhovna snaga, pa bila ona i kao iskra malena, nije sposobna upaliti drugu svjetlost, ona je beskorisna. Ako djela koja stvaram nisu uspjela probuditi, u ljudima koje susrećem želju za novim stvaralaštvom, onda je sve što učinih prazno, besplodno, znači nedostaje u njima "kvasac ljubavi". Kao što "malo k v a s c a u k v a s a sve tijesto"...kao što se "ne stavlja svjetiljka pod stol, nego na stol da svjetli svima u kući"..."grad na gori ne može ostati sakriven"- Ako moje djelo ostaje neotkriveno, onda ono ništa ne vrijedi. Pa iako su mnoga najvrijednija djela nastala u skrovitosti tj. poniznosti srca, ne ističući se samohvalno, opet trebaju negdje izaći "na vidjelo". A kakvo bi to svjedočanstvo bilo ako se nigdje i nikada ne može objaviti ili ako nitko od njega nema koristi. Mjera za korist je ovdje ljubav. Što god učinimo na ovome svijetu zato što m o r a m o, ili s teškim mrmljanjem gotovo da oduzimamo pravu vrijednost učinjenom. Ako, pak, pružimo čašu hladne vode s ljubavlju, to vrijedi više nego ako nahranimo desetoricu uglednih i bogatih ljudi radi svoje osobne koristi. Ispružena ruka koja daje s ljubavlju, koja radi s ljubavlju, pere suđe, čisti ulice s ljubavlju, pozlaćena je duhom DOBROTE koja ju upisuje u knigu vječnoga kraljevstva. Tako se gradi neprolazno Kraljevstvo , ljubavlju u Duhu Svetom. Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći...riječ je Gospodnja. Kako je lijepo i obogaćujuće kada prolazeći ovim svijetom u ovom životu susretnemo nekog istoga duha. U slučajnom susretu započneš razgovor s nekim suputnikom i otkriješ kako i on slično razmišlja kao i ti, i slično postavlja stvari, iako u stalnom hodu traženja vječnog plamena zapada u slične situacije sumnje u svrsishodnost. To je taj isti Duh, duh Boga Živoga, Sveti Duh, Pokretačka snaga, koji jest Osoba, a ta osoba komunicira istodobno i sa mnom i s tobom i povezuje nas u Jedinstvo. O, kako je posvećujući njegov blagi lahor doživljen snagom susreta. I tada otkriva blago nepropadljivo koje nosi svatko u sebi kao školjka svoj biser, i ponekad ga poklanjamo voljenoj osobi. No nije lako otkinuti taj svoj biser da bi ga se darovalo drugome. Treba mnogo hodanja, odricanja, truda i mukotrpnog sabiranja kako bi se opet došlo do bisera. Možda netko u cijelom svom životnom vijeku uspije načiniti samo jedan biser, ali ga onda na koncu odnese sa sobom u grob, jer nije susreo nekoga "od povjerenja" da bi mu poklonio svoj "biser" s ljubavlju. Takav život je bio i ostao besplodan jer nije uspio doživjeti SNAGU SUSRETA. Marija Bulić Oobjavljeno u Tomislavljevu, Listu župe Sv.Roka, Vinjani (BiH), za Božić, 1998. br. 1. (46) Oznake: meditacija, nepropadljivo, duhovno, vječno |
četvrtak, 13.05.2021.
Prugica, šumska željeznica
  Iz dolnjeg dijela grada vozio je "vlakić" koji je povezivao mjesnu Šumariju sa dijelovima šuma na brežuljcima Moslavačke gore, a služio je za prijevoz trupaca u dolinu. Kad je vozio u brda vagončići su bili prazni, ili opterećeni samo s jednim redom trupaca, tako da se moglo i nešto drugo prevoziti na njima. Dakle baba je bila žena od kojih 100tinjak kg, ja dijete od 20tak, predškolsko, znam da nisam mogla imati više od 6 god. Dakle pošle smo, baba i ja, do livade, to je zapravo bila čistina, pokraj potoka, čiji tok je pratila "prugica", i čekale da se pojavi mala lokomotiva. Kako je mene bilo strah hoću li uspjeti uskočiti, jer doslovce je trebalo skočiti gore na trupce dok se vlakić kretao! Baba je uvijek prva naskočila i sjela na trupce, a onda me hrabrila da i ja odmah za njom, zapravo povukla me gore. Nisam puno tada razmišljala zašto prvo ona uskače na vlakić, a kasnije mi je sinulo..Naravno u slučaju da meni "pobjegne" i zadnji vagončić, ja bi se u tom slučaju vratila doma i nikom ništa. No ako bi se desilo da baba ne uspije, a da je mene stavila na trupce, tada bi ja otišla sama u nepoznato, to se moralo izbjeći. I tako nas dvije na vlakiću, oko nas izmiću polja, kuće, šumarci, povjetarac nam miluje lica, ja se stiskala uz baku na "opasnim mjestima", ako je vlak prolazio laganim zavojem ili pojurio brže, to mu je bilo moguće samo na ravnom ili na laganoj nizbradici.. Dovezle smo se tako našom lokalnom prugicom do odredišta, sišle s vlakića blizu tetkine kuće, a to nam uopće nije bio problem, jer ona se nalazila na vrlo strmom brežuljku, pa je vlakić ovdje morao jako usporiti. Ostale smo tamo nekoliko sati ( kod tetke u gostima ), a onda smo se vratile po "redu vožnje" koji smo samo mi znale.   dojmovi: - veselje izleta u prirodi sa velikom dozom avanturizma - neopisiva radost i uživanje u događaju, nakon što se prebrodi prvotna nesigurnost i bojazan - uspomena na predivne trenutke koje mi je omogućila "ta maćeha moga tate", ali uvijek ponavljam, meni je bila prava baka jer druge nisam imala Još želim zabilježiti nešto u vezi ove šumske željeznice koja ja opstojala u mojem gradu polovicom prošlog stoljeća. Još i danas postoje ostaci željezničkog mosta na jednom dijelu toka rijeke Kutinice koji teče centrom grada, mada je pruga i željeznica odavno zbrisana s lica zemlje, a trgovinu koja se nalazi u mojem kvartu i danas nazivamo Trgovina kod Prugice. Sjećam se da je još dugo godina prugica sijekla cestu na tome mjestu, no kasnije je pobrisan i taj zadnji trag. Šine su izvađene kad se stavljao novi asfalt. Meni je ostala u živom sjećanju, a kako i ne bi?! Oznake: vožnja vlakićem, šumska željeznica, doživljaj iz djetinjstva |
ponedjeljak, 03.05.2021.
Svadba
 nešto jako smiješno, ali istinito..  Bilo ja to na svadbi moga strica Ćire (nadimak). On je mlađi brat mojeg tate i živio je u susjednoj kući s djedom, kao što sam već rekla. Meni su bile 4 godine, možda koji mjesec više. S obzirom da je u našoj novosagrađenoj kući bila velika prostorija namijenjena za stolarsku radionu, a djed i njegova druga obitelj živjela još u starom čardaku, odlučili su kako će se svatovi održati u našoj kući. Sve je to bilo normalno i prihvatljivo, ta mi smo se viđali svaki dan, voljeli smo našeg stricu, očekivali ga da se vrati iz JNA, i kad se vratio ubrzo se odlučio i oženiti. Ali evo što ću vam ja ispričati... Sjećam se ko danas, velikog mojeg plača, strašnih suza, i dernjave, tako da me nisu dugo mogli smiriti.. Dakle ovdje su bile uobičajene svakojake ludorije koje bi prijatelji priredili mladoženji, i to su manifestirali tako da bi upali usred pira, kad je bilo najveselije.. Nekoliko tih fakina kostimirali su se u Smrt sa kosom,Magarca i vodiča i oni su upali u našu kuću i kaao da će odvesti strica, MOJEG STRICU,k tome su i svi svatovi glumili, prihvatili igru kao da će odvesti mladoženju, i tak je to potrajalo, to natezanje, svi se uskomešali, dograbili ovi mog strica.. Kad sam ja udarila u dernjavu, plač, kričala sam, ne dam ga , ne dam ga, uzeli su moga stricu, ja ne znam ni sama šta je moja mama poduzela, ali za badava je bilo sve smirivanje, uzalud su mi dokazivali kako to nije prava Smrt, kako su to "maškare.. tek kada su izašli van nakon što su morali pustiti strica, jer nije im uspio "štos" nakon moje velike dernjave..tek tada sam prestala plakati.. no meni je bila pokvarena fešta, ono hopsanje, ples, muzikaši, sve mi je to izgledalo kao neka velika parodija, ostala sam oprezna stalno pogledavajući na vrata da se one strašne "prikaze" slučajno ne vrate" dojmovi- sjećanje na svadbu moga strica: - prvo veliko uzbuđenje zbog povećanje familije - prekrasna mladenka, moja buduća strina bila je jako lijepa djevojka tamne, bujne kose, tip grčke boginje - vjenčanica nije imala klasična obilježja, bez vela, samo tokica na glavi, kostim svijetlo bež boje, s ne predugom suknjom, sve je to meni izgledalo moderno, kao u američkim filmovima - a onda one "strašne" prikaze, Smrt sa kosom, "nepozvani gosti - poslije sam opet voljela takve običaje i budalaštine, jer imala sam iskustvo koje sam osjetila na vlastitoj koži, nitko me više nije mogao prevariti ni zastrašiti, kakvi Krampusi i vragovi Oznake: stric, svadba, smijeh i suze |
Baba i "beba"
|
spominjući se djeda, predobrog čovjeka, moram napomenuti kako je on bio osoba koja je, uz mojeg tatu najsvjetliji lik moga djetinjstva, uspomene koje sam sačuvala na njega vezane su i uz najtužniji gubitak, prvi takav u mom životu, jer djed je umro kad sam imala 8 godina.. Ni jednu baku nisam upoznala, umrle su prije mog rođenja, a djedova druga žena bila je naša baka, a zvali smo je "baba" - tako ju je zvao njen pravi unuk, pa smo i mi prihvatili.. Moja mama, a niti njezina druga snaha nisu s njom bile u dobrim odnosima, njihove kontakte obilježavale su svađe, a s tim uvezi nastojale su i nas djecu navesti da se svrstavamo. Jedan događaj proizašao je iz takvih (ne) prijateljskih odnosa moje mame i babe: S obzirom da je urbanizacija našeg malog gradića uzimala maha, naš djed, na nagovor babe i sina (moga strica) rasprodavao je zemlju koja se sastojala od više njiva s ruba grada. Kako je to postajalo građevinsko zemljište tako su dobivali poprilične svote novaca. A naravno da su razmjerno tome - trošili, stric i strina pozivali goste, veselja je bilo u susjednom dvorištu.. Na nagovor moje majke skupila sam odvažnosti i upitala babu bi li meni nešto donijela sa sajma, na kojeg su se ona i djed spremali otputiti u susjedno mjesto (pa znala sam da idu trošiti novce). Ona mi obeća kupit veliku "bebu" (lutku). Kako sam s nestrpljenjem čekala njihov povrtak sa sajma toga dana! Evo, vraćaju se! Ugledam zaprežna kola u dnu ulice..Baba,baba! Jesi mi kupila bebu? Čekaj dijete, umorni smo...Silaze s kola, djed sprema vučne pogone (krave) u staju, baba u kuću..Tek nakon nekoliko dana usudih se ponovo pitati. Baba sjela na krevetu, raščešljava kosu, i govori: dijete, imali smo nezgodu, znaš ti kako treba biti oprezan kad se prelazi preko drvenog mosta s kolima.. djed je malo popio tog dana.. a na mostu se jedan kotač izmakao i skoro smo završili u jarku.. a šta je najžalosnije.. ma kupila sam ti lutku, ali je upala ispod mosta i više ju nismo mogli pronaći.. Pitala sam babu gdje se nalazi taj most pa da idem sama provjeriti, možda ja budem bolje sreće, možda pronađem "izgubljenu" lutku.. ne znam dijete, zboravila sam, bilo je mračno.. Vratila sam se doma tužna i razočarana, s jednim gorkim iskustvom, osjećala sam se prevarena, izigrana, nevoljena.. no prošli su i ti trenuci..Baba mi je kupila na dar zlatne naušnice, za moj 18.ti rođendan, djeda već odavno nije bilo među nama, od njiva i zemlje, moje djedovine, ostale su samo uspomene Oznake: uspomene na jednu jedinstvenu babu |
petak, 23.04.2021.
Literarni rad
|
ha, sjećanja naviru.. i tako sad sam se sjetila kako sam dobila jednu "književnu" nagradu u VII razr. osnovne: Na satu hrvatskog nastavnica nam je zadala temu; nešto kao sjećanje na mrtve, poginule heroje.. Ja sam napisala nešto gdje se spominje njiva, žito, cvijeće (makovi), učiteljica je moj rad izabrala i poslala u prijateljski grad Zaječar (Srbija), a oni tamo izabrali su taj moj sastavak kao najbolji i tako meni dodijelili Nagradu O.Š. Milenko Brković - Crni iz Zaječara. Nagrada se sastojala između ostalog od jedne knjige ( U registraturi ), čuvam je i danas, na unutrašnjosti korica napisana je posveta na ćirilici A znate što je najsmiješnije od toga svega - najmlađi sin mi, nije učio ćirilicu, i ne razumije što piše na toj posveti, koja je još k tome rukom pisana, a potpis i pečat direktora prijateljske škole iz Srbije Oznake: literarni rad, ŠKOLSKI, osnovna škola, nagrada |
Djed
 Mi smo živjeli odmah pokraj djedove kuća, zapravo bile su spojene dvije kuće jednim zidom. A s djedom je živio drugi sin kojeg je njemu rodila tatina maćeha, stric, strina i moj bratić. No od svega lijepog iz tog sretnog djetinjstva, ostalo je sjećanje na trenutke provedene s djedom na njivi: Sami moj djed i ja, plug s kravskom zapregom, velika prašnjava njiva.. djed je pravio jarke plugom, žureći za kravicom koja je vukla naprijed, a ja sam iza njih išla s kanticom "sjemenskog" krumpira i sadila. Razmak između posađenih krumpira morao je biti koliko je jedno moje stopalo (šestogodišnakinje ). Iako sam odrasla u miljeu malog obrtničkog gradića, koji je u povijesti nastao kao trgovište, jer ovamo su dolazili seljaci iz okolice kupovati razne potrepštine, ljudi iz naše ulice, gotovo svi su bili poljodjelci. Njive su se nalazile na raznim mjestima uokolo, na rubovima gradića. Djed je također bio seljak, a posjedovao je nekoliko takvih njiva uokolo "grada" kao i vinograd, a kod kuće je bila i krava, da se ima vlastito mlijeko. xxxxxxxxx |
četvrtak, 22.04.2021.
Utapljanje
|
Na ovo sjećanje prvog susreta s morem nadovezuje se sjećanje na jedan jako stresan događaj iz djetinjstva, kad sam se gotovo utopila. Dogodilo se prije mog prvog kupanja na moru. Dakle imala sam oko 5 god. Moja starija sestra i ja pošle smo u društvu dječurlije iz susjedstva na kupanje u potoku koji je tekao kroz naš gradić. Djeca i omladina iz čitavog našeg mjesta složili se i napravili na šancu malo veće "kupalište" tako da su načinili "branu" od pijeska i granja, pa je na tom mjestu bila malo veća dubina kako bi nam bilo ljepše za kupanje. Neki su izvodili i skokove u vodu, a hrabriji i vratolomije. Dok je moja sestra ostala na obali ja sam ušla u vodu i kupanac je bio predivan, pravo osvježenje u vrućem ljetnom danu. Ali nisam znala plivati, (tada još). Voda je bila mutna zbog muljevitog dna potoka a i zbog pijeska koji se dizao skupa s muljem. Odjednom osjetih da sam izgubila tlo pod nogama, valjda jer sam upala u rupu koja je nastala zbog izvađenog pijeska, a ja samo tonem.. voda mi je ulazila u usta jer sam zijevala pokušavajući dozvati upomoć. Kad sam se već gotovo počela gušiti osjetim kako me nečija ruka uhvatila za kosu i povukla van.. To je bila jedna odraslija djevojka, inače sportašica iz našeg grada. Spasila mi je život, i to sasvim slučajno. Jer ona se kupala s ostalima u tom šancu, . U jednom trenutku nešto kao da joj je reklo, pogledaj iz sebe; i ona pomisli :nije li ovdje u vodi pokraj mene bilo neko dijete, pa posve instiktivno počne rukama tražiti nešto ispod površine vode kao da hoće uloviti ribu ( voda je bila tako mutna, gotovo neprozirna pa nije mogla vidjeti da sam ja dolje ) i stvarno napipa mene u dubini. xxxxxxxxx Eto to je bilo moje prvo iskustvo kad sam za dlaku izbjegla smrt. Nikad neću zaboraviti ovu osobu koja me u zadnji čas izvukla iz vode i tako spasila od utapljanja. |
Prvi susret s morem
  doživjela sam sa 6 godina, a bilo je to za boravka u Rijeci. Mama je povela mene i stariju sestru, dok je njmlađa ostala kod kuće s tatom. Krenule smo vlakom, iz našeg gradića preko Zagreba, rano ujutro još za mraka, a kad se razdanilo i sunce već obasjavalo Kvarnerski zaljev, prvi put sam ugledala to divno veliko plavetnilo koje se u daljini spaja s nebom. Nikad neću zaboraviti prvo kupanje u bistroj, mirisnoj i slanoj vodi.. Nećete vjerovati plaža se nalazila u centru Rijeke, negdje u blizini Delte, danas je tamo neka industrijska zona..No neću se sada upuštati u analiziranje čistoće primorskih gradskih plaža. Ali sigurno se sjećam kako je onda tamo bilo prekrasno, čisto more, plaža posuta bijelim šljunkom, prepuna domaćih kupača, ali i turista. Osim dojma što je na mene ostavilo more; neizrecivo je opisati doživljaj susreta s ljudima iz drugih krajeva domovine i svijeta.. Jedna obitelj iz Slovenije, otac, majka i dvoje djece koji su se dolazili kupati na tu plažu imali su sa sobom foto-aparat, pa kako su više puta bili u našoj blizini tako su i nas uslikali, a kasnije nam i poslali fotografiju poštom.. Zanimljivo i nezaboravno za mene također je ostalo u sjećanju prvo penjanje uza Trsatske stube. Kako nismo imale mogućnosti ostati više od tri dana, mama nam je našla smještaj u privatnoj kući na vrhu trsatskog brijega, jer je htjela da upoznamo i naše najstarije Marijansko svetište. Kako u ono vrijeme još nije vozio gradski autobus na Trsat, jedini način hodanja do plaže bio je stubama, koji je naravno bio vrlo naporan kad su uzme u obzir nadmorska visina, ljetna žega i brojnost stepenica. A djeca kao mi mogu biti jako lijena ako im nešto nije interesantno činiti, jer nije zabavna igra. Ipak meni nije uopće bilo teško to uspinjnje, nakon kupanja jer je nopisivo koliko radost mi je priuštilo prvo kupanje u moru, ali i sve ostalo što sam prvi puta doživjela u Primorju. Zanimljivo mi je bilo, a na to nam je mama skrenula pozornost, kako su tamo (na Trsatu) postojali mali ograđeni vrtovi s povrćem i cvijećem, a mi smo se čudili kako biljke mogu uspijevati na tako škrtoj zemlji punoj nekakvih kamenčića, crvenoj kao kod nas na ciglani, i još po takvoj vrućini, o suši da i ne govorim. Onda nas je mama "educirala" i ispričala nam da je primorska klima blaga i kako ovdje nema velike zime i smrzavice kao kod nas, ovdje mnoge biljke, kao i različito grmlje i raslinje ostaje zeleno preko čitave godine, a mi smo se divili, jer smo navikle da je doma sve drugačije.. xxxxxxxxx pojmovi vezani uz sjećanje na prvi boravak u Primorju: -plavo more -lovor, ružmarin ( zimzelene biljke ) -vrtovi različiti od onih u zavičaju - ljudi iz drugih područja - sunce, plaže, novi grad, barke, riba, vrelina kamena -stare građevine (Trsatske stube, i toranj sa satom stare gradske vijećnice a koji nije vezan uz sakralni objekt) Oznake: prvo kupanje u moru, putovanje na Jadran, s majkom i sestrom |
