petak, 22.10.2021.
Zvijezda
 Vođ im zvijezde bajni čar svaki od njih nosi dar, nije darak sam, s njim je srca plam Zvijezda je rođena - kaže se kad netko postane slavan. Ako nekog beskrajno hvalimo - "kujemo ga u zvijezde". Zvijezde su visoko, a što mi, obični zemljani imamo s njima? Što nam govore zvijezde? Kad netko dobro prolazi u životu, veli se; rođen pod sretnom zvijezdom. Može li to biti istina? Pogledajmo što označuje Zvijezda u životu Isusa Krista od njegovog rođenja pa do uskrsnuća. Kao zvijezda vodilja misao o Velikom Kralju - Mesiji sjala je u glavama triju mudraca s Istoka čitavog njihovog istraživačkog života. Bili su veoma učeni ljudi, za ono doba, zvjezdoznanci. Cijelo vrijeme pogleda upravljenog prema nebu, gotovo je neshvatljivo kako su krenuli na put - tragom najsjajnije zvijezde, koja se tada pojavila na nebu. Hodili su za njom, a kako je ona nestajala iz njihova vidokruga, išli su dalje i dalje, ne bi li je opet ugledali. I, tako, susretoše se njih trojica na tome putu. To imje bio prvi znak - putokaz za daljnje istraživanje. Sada su Trojica zajedno na putu za istim ciljem, blagoslovljeni od Trojedinog Boga, ojačani vjerom i nadom, idu dalje za Zvijezdom. Zaustaviše se pred štalicom. U štalici, siromašnoj i trošnoj, nađoše Dijete, tek rođeno; Uz njeg skromno se šćućurili roditelji - putnici, koje je na putu zatekao iznenadan Događaj. Pastiri su ondje, veselo se klanjaju Djetešcu i darivaju ga. Osmjeh Majke sve govori; ovdje se nebo spustilo na zemlju u zagrljaju neizmjerne ljubavi. Opet trojstven znak obasjan sjajem zvijezde - Marija, Josip i mali Isus povezani božanskom ljubavlju. Zajedništvo Marije i Josipa ostvareno je u jednoj želji-stremljenju; da u svom životu i u svojim srcima ugoste samoga Boga. U ovoj slici je sva znakovitost. Prva Trojica (mudraci), spremni za sve teškoće velikog putovanja, prihvatiše dragovoljno glad, žeđ i umor, da bi na kraju Puta došli Rođenomu. A ovo drugo Troje, u zajedničkom siromaštvu, poniznosti i ljubavi već su postigli svoj cilj - ovdje je s njima, kod njih, Emanuel, Riječ koja tijelom postade. Prelijepo za naše oči zamućene tjeskobama i brigama svakodnevice, za naše duše onečišćene grijehom. Možemo li barem u ove svete dane zaboraviti na sve brige, da bismo pogleda upravljenim prema nebu mogli vidjeti njegovu Zvijezdu, ili bolje, našu Zvijezdu. Dijete je rođeno, odraslo, propatilo život sve do Kalvarije i Uskrsnuća, a njegova Zvijezda i dalje sja. Svi ju možemo vidjeti kad okupani skrušenošću, čistih srdaca, puni povjerenja dolazimo pred siromašnu Kućicu - Štalicu u kojoj se rađa Život. Poklonimo se i mi, ne misleći da smo preveliki za te "djetinjarije", jer i samo Nebo je ovdje sišlo, a sjaj Zvijezde je njegov znak. Ako još nismo našli Dijete, potražimo Zvijezdu Danicu - Mariju, ona će nam dati sigurnost i nadu kako će doći Spasitelj, svega svijeta Razveselitelj. Danica, jutarnja zvijezda, siguran je znak zore, novoga dana, koji sigurno dolazi- Stoga se već sada radujemo još većem nadolazećem blagdanu Uskrsnuća Kristovog, kad s cijelom Crkvom zajedno pjevamo: Na nebu zora rudi i zemlju od sna budi...Aleluja! Oj, pjevaj, kliči u sav glas!... ... jer Zvijezda je najavila rođenje, a ona će nas tako isto dovesti i do Uskrsa Gospodinova i -našega. Sretan Božić! Marija Bulić (objavljeno u listu Tomislavljevo župe sv. Roka, Vinjani (BiH), za Božić 1996. br.2 (44) Oznake: o Isusovoj zvijezdi, na životnom putu, vjera, tri kralja |
četvrtak, 21.10.2021.
Snaga susreta (Nepropadljivo blago)
|
Često mi se postavlja pitanje o smislu (besmislu) čovjekova svekolikog stvaralaštva. Ako razmotrimo tezu o prolaznosti svega, o propadljivosti svih materijalno sazdanih stvari (ili cjelokupnog materijalnog svijeta što nas okružuje) odmah se nameće pitanje: Čemu se truditi, zašto raditi i stvarati materijalna dobra, ako je sve osuđeno na propast?! Svako djelo ljudskih ruku, umjetnički radovi, tolike stvari koje čovjek s naporom čini i trudi se uzdržavati, ništa neće ostati zauvijek; pa i ljudske spodobe osuđene su unaprijed na umiranje, smrt. Čuvamo fotografije, skupljamo poštanske marke, razne uspomene; a kad odemo s ovoga svijeta ništa ne nosimo sa sobom. Dokle i kako će to naši nasljednici, bilo potomci ili oni koji če to koristiti poslije nas., kako dugo će sve te stvari čuvati od propadanja. koliko će se uopće moći time koristiti? Hoće li uspomena na ikoga od nas trajati duže nego jedno stoljeće? A poslije? Sve pada u zaborav. Kad pokušam shvatiti smisao stvaralačkog rada čovjekova, onda ne mogu vidjeti drugu svrhu do duhovne. Ta duhovna korist (ili stvarnost) je samo ona LJUBAV koju je svatko od nas uložio u djela svog stvaralašva. To je ono što je jedino vrijedno i korisno, nepropadljivo, ono što ostaje zapisano u "knjigu vječnosti" - to je ono blago koje skupljamo na nebesima. Samo iskrena, najpredanija LjUBAV, koju ulažemo uz naš trud i zalaganje, je ono što se isplati, što nije uzalud potrošeno. Iz te ljubavi izvire nova pokretačka snaga svijeta a iz nje se rađaju nove ideje i novi poticaji za neko novo stvaralaštvo. To je sjetva iz koje se ubire ljetina za nove narašaje. To je onaj ŽIVOT koji struji u rijeku vječnoga života. Tko sa mnom ne sabire, taj rasipa...Kristove su riječi. Dakle, ako moja duhovna snaga, pa bila ona i kao iskra malena, nije sposobna upaliti drugu svjetlost, ona je beskorisna. Ako djela koja stvaram nisu uspjela probuditi, u ljudima koje susrećem želju za novim stvaralaštvom, onda je sve što učinih prazno, besplodno, znači nedostaje u njima "kvasac ljubavi". Kao što "malo k v a s c a u k v a s a sve tijesto"...kao što se "ne stavlja svjetiljka pod stol, nego na stol da svjetli svima u kući"..."grad na gori ne može ostati sakriven"- Ako moje djelo ostaje neotkriveno, onda ono ništa ne vrijedi. Pa iako su mnoga najvrijednija djela nastala u skrovitosti tj. poniznosti srca, ne ističući se samohvalno, opet trebaju negdje izaći "na vidjelo". A kakvo bi to svjedočanstvo bilo ako se nigdje i nikada ne može objaviti ili ako nitko od njega nema koristi. Mjera za korist je ovdje ljubav. Što god učinimo na ovome svijetu zato što m o r a m o, ili s teškim mrmljanjem gotovo da oduzimamo pravu vrijednost učinjenom. Ako, pak, pružimo čašu hladne vode s ljubavlju, to vrijedi više nego ako nahranimo desetoricu uglednih i bogatih ljudi radi svoje osobne koristi. Ispružena ruka koja daje s ljubavlju, koja radi s ljubavlju, pere suđe, čisti ulice s ljubavlju, pozlaćena je duhom DOBROTE koja ju upisuje u knigu vječnoga kraljevstva. Tako se gradi neprolazno Kraljevstvo , ljubavlju u Duhu Svetom. Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći...riječ je Gospodnja. Kako je lijepo i obogaćujuće kada prolazeći ovim svijetom u ovom životu susretnemo nekog istoga duha. U slučajnom susretu započneš razgovor s nekim suputnikom i otkriješ kako i on slično razmišlja kao i ti, i slično postavlja stvari, iako u stalnom hodu traženja vječnog plamena zapada u slične situacije sumnje u svrsishodnost. To je taj isti Duh, duh Boga Živoga, Sveti Duh, Pokretačka snaga, koji jest Osoba, a ta osoba komunicira istodobno i sa mnom i s tobom i povezuje nas u Jedinstvo. O, kako je posvećujući njegov blagi lahor doživljen snagom susreta. I tada otkriva blago nepropadljivo koje nosi svatko u sebi kao školjka svoj biser, i ponekad ga poklanjamo voljenoj osobi. No nije lako otkinuti taj svoj biser da bi ga se darovalo drugome. Treba mnogo hodanja, odricanja, truda i mukotrpnog sabiranja kako bi se opet došlo do bisera. Možda netko u cijelom svom životnom vijeku uspije načiniti samo jedan biser, ali ga onda na koncu odnese sa sobom u grob, jer nije susreo nekoga "od povjerenja" da bi mu poklonio svoj "biser" s ljubavlju. Takav život je bio i ostao besplodan jer nije uspio doživjeti SNAGU SUSRETA. Marija Bulić Oobjavljeno u Tomislavljevu, Listu župe Sv.Roka, Vinjani (BiH), za Božić, 1998. br. 1. (46) Oznake: meditacija, nepropadljivo, duhovno, vječno |
