XII
verige bi pukle onkraj uporišta
da štedjeli nismo opet više druge
nego što smo sebe iz svojih skrovišta
gdje se zavukosmo plašeć se poruge
da nam griješna duša (što mene se tiče)
nije smjela leteć doseći vrhove
i odatle prosut svjetlost naše priče
na tamne ulice na sive trgove
grla punog pjesme glasa punog zlata
ozariti htjedoh anđela svog srca
i visoko dići među bijela jata
da nebo ne plače da zemlja ne grca
al da zloduh stalno ne ruje ne grebe
i tlapnje bi brže stizale do tebe
|