29.04.2007., nedjelja

geografija bolesti



Ležim u grmu, mravi mi masiraju koljena, a na licu se žari crvena fleka. Sred snajperskog križića na ranojutarnjem suncu lagano se budi tulipan.



Kad procvate ubit ću ga.



Na usijanoj šini optočenoj urinom i izmetom laganim povjetarcem uznemiren papir hoće slobodu. Ljepljivi tragovi govana njegove su rešetke.
Ja ga oslobađam i na njegovo mjesto postavljam žutu kovanicu. Uskoro će nastati dragocjeni dukat.


O Sizifu ne mislim najbolje. Tik pred orgazam ja kihnem i stanem. Zašto si stao?


Zbog Sizifa.




Okomito podno podnevne zvijezde trčim kao sumanut. Tako se volja snaži.


Moj hemoroid moj je jedini prijatelj. Nemojte mu zamjeriti, njegova je iritacija jezik kojim komuniciramo.



Svakomalo piruetom prekinem usamljeni hod. Pokušavam promijeniti rotaciju Zemlje.





Skidam koru s kruha i halapljivo je jedem dok nutrinu bacam svinjama. Jednom davno ugledao sam šupljine. Još i sada čujem eho pijanog pekara s cigaretom u ustima. Pjeva.






Kao mali, jedne noći, na zvjezdanom nebu ugledao sam brdašce, a na njemu spaljenu kuću.
Širio sam zjenice ne bih li pročitao broj. Šezdeset i jedan. Moj broj.


Ja mi kaže da prestanem.












Razum ubija maštu.






- 21:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #

27.04.2007., petak

Zubar svemogući



Edenski vrt, Eva sjedi pod drvetom i tjera muhe oko sebe.
«Ište, proklete, ište, govna nejele dabogda nejele!»
«A gdje je onaj moj probisvijet, ne dijelio više imena, list mu se u tange pretvorio, te se pretvorio?»
«Što se dereš kravo, što te spopalo, nikada više nevidjela meda, a bogami ni mlijeko?»
«Jesam rekla, ajde Bože reci ti meni jesam li rekla, jesam li te lijepo molila da mu ne daješ više da živima daje ime, jesam, naravno da jesam, a kako ti meni? Jesi li me poslušao? Nisi. Naravno da nisi. Evo me Adam naziva kravom, a ja sam žena, zapamti konju», okrene se prema Adamu, «ŽENA».
«Pa nisi ni ti pamet brstila, glupačo, opet si se nažderala bunike, surlo prehlađenog slona, pa me konjem smatraš! Kakav si napoj danas spremila, kakvu otrovnu živinu si u Pišonu ubrala, ubila te grožđica od sto kila?»
«Evo sam ti, srećo moja, oko šupka užegla, ljube moja, iz govna procvala, jabuku ubrala»
«Jabuku!? O sveto ime tvoje, Bože, jesu li te vegani odgojili, jesi li zaspao kad se na domaćinstvu jazavče pivom poškropljeno na ražnju znojilo? I ti si mi neki pravednik kad mi žirafi jabuku pod jazavca prodaješ».
Čuju se cvrčci što ih je Adam jučer, pijan od edenske rakije, dikobrazima nazvao.
«Što ću s jabukom? Može li se jabuka s kapulom jesti? Hoću li jabuku s vinom potjerati? Ha, nesrećo, rajčice nikad ne ubrala i od njih pasiranu kašu pravila, dabogda nepravila?»
«Ma znaš što, kuhaj si sam, žlundro lijena neodgojena, živ nebijo, makar ti On rekao da crknuti nikada nećeš»
«A je ti kuhanje, pih, cijeli dan pod drvetom češeš pičku i s onim oposumom (zmijom) igraš Jamba, kocke ti se u kuglice pretvorile, papira na kvadratiće neimala, penkalo neimala, a ni flomaster isto - kad odzvoni dvanaest ti se prvo posereš, pa se podrigneš, pa zaškiljiš na jedno oko i prdneš ko da si na dudu metan dudala, a onda se strovališ ko roda u kaljužu i onim svojim pandžama privučeš jabuku koju si prdežom skinula i sad je meni nudiš. Zapamti već jednom zauvijek, a kakve sam sreće zapamtit ćeš sutra, a svaki dan će biti sutra, a vječnost nam ne gine, ja bi jeo mesine, čuješ li me stoko brkata (mogla bi jednom počupat te dlakurine ispod nosa, ne moram baš znati što si iz blata njuškom izronila), MESINE!»
Uto zmija s drveta prosikće i da će lukavo zaustit, kadli Adam uzme kamenčinu i opali je po glavurdi.
«Oposumu prokleti, jesam li ti sto puta rekao da se ne miješaš u naš brak, nosila te na nogama cijela populacije Kine i Indije dabogda?»
Pokunji se zmija i odgmiže s grbom na glavi pa joj se žabe stanu kreketati «De-de-de-deeeeva, ahahahahahaha!»
«Ajde vraže, daj mi tu jabuku, Gihon ti se zamutio pa si obraz nikad više nevidjela!»
Sjedne potom Adam pod stablo, zapali cigaru, hineći sve laganiji bijes, i zagrize jabuku.
«O ti sunce milo, 'emti raj edenski, plomba mi ispala! Joooooj!!!»
Odjednom se nebo zatamni, munje zasvijetle, a plamene kugle zapale polje tulantova što ih Otac jutros stvori, pa zato ni ne znamo što su to tulantovi.
«Adaaaame! Adaaaame!»
«Što je doktore?»
«Jeeeesi liii platio dopunsko osiguranje?»
«Nisam Oče, zašto pitaš?»
«A štoooo miiiisliš kaaako ću tiii nooovu ploooombu staaaaviti?»
«#$%&/(@#!!!», zaurla Adam i ode van iz raja pronaći besplatnog zubara.





- 22:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

26.04.2007., četvrtak

Ja jedem gliste



Ljudi jedu što i svinje. Svinje jedu što i ljudi, a ponekad jedu i njih.
Ljude.
Ja jedem gliste.
Ubodem vilama u gnojište i mičem ih naprijed nazad i kad gliste stanu bježati od zemljotresa, jednu po jednu vučem ih za glavu, iscijedim zemlju i onda ih usisavam kao špagete.

Melinda je moja žena. Nismo oženjeni, ali kao da jesmo. Pobogu, živimo skupa već deset godina. Nije li to brak?

Ona ne zna da ja jedem gliste.

Često kuha špagete. One u bojama. Kad postavi stol, ja joj kažem «gle, senegalski češljugar», ona ustane i pohita na prozor, a ja iz džepa izvadim kutijicu i zagrabim one male, tamnocrvene, vižlaste gliste, najbolje za ribolov, i umiješam ih u špagete.
«Ljubavi, ti kuhaš bolje od sviju majki na svijetu zajedno».

Kalifornijske gliste nisu neka kvaliteta. Ugojene su i masne i okusom su nalik tvrdoj rajčici iz supermarketa. Ne jedite GMO gliste. Samo to ću vam reći.

Kada pada kiša vrijeme je za ručak.
Čuli ste za «švedski stol», no jeste li čuli za «švedski asfalt»? Možda?
Nema veze, sve je to isto. Neki grabe račiće i salatu, a ja kupim kišne gliste. Ni one nisu bogzna kakva delikatesa, no, bože moj, nisu tovljene kao kalifornijske.

Za marendu jedem male crvene.
«Ono pseto opet laje!»
Izađem u dvorište, pogladim Campija i uz put pomaknem oronulu kućicu. Njam.
Ove su najbolje. Migoljave, žilave, brze crvene glistice. Ima ih malo, ali kako pucaju.
Male crvene kavijar gliste.
«Dobar dan susjede, kako ste?»
«Ja dobro, a vi?»
«Bilo je i boljih dana. Nego, jučer sam tjerao kokoši iz vašeg vrta, pa mi ispao stari novčić, mogu li ga potražiti?»
«Samo izvolite»
Sline mi cure. Koliko trulih dasaka razbacanih po dvorištu. Koliko malih crvenih glista.
Neće li mi pozliti od njih? Neću li ih se zasititi?
To bi bio kraj. Ne mogu ni zamisliti da mi se ogadi mala crvena. Katastrofa.
Pojest ću dvije, tri, možda i pet, a ostalo ću staviti u kutiju i sakriti u škrinju, među svinjske kožice. Za sušne dane.
Najgore dane.

Kad bi bio rat i kad bih bio zarobljenik i kad ne bi nalazio gliste, ja bih kopao po ljudskim govnima.
Rat je, jebiga.

U Africi suša znači smrt. I u mojoj koži isto.
Nekima je korizma prije Uskrsa, a meni prije Male mise. Tada nema glista i ja jedem crve. Gadi mi se to.

«Kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori», piše na krpi iznad peči.
Jesu li gliste za ručak?
Ne?
Pa neka se onda pretvori u ugalj.





- 19:14 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Priča od pet minuta „Wannabe žena“



Sjeo sam na stolicu, upalio televizor i popio dvije tablete.
Glavna junakinja vukla je za skute mrkog muškarca i vrištala. Suze su prštale kao kapi pljuska odbijene s vrućeg asfalta.
U meni se ništa nije događalo, nikakva reakcija, nikakva promijena. Možda tablete djeluju s odmakom vremena?
Uzeo sam četku i stao četkati rijetku kosu. Pritom nisam osjećao nikakvo zadovoljstvo.
Ofarbao sam nokte, izvukao trepavice i stavio skupi ruž na usne. Nisam bio ushićen.
A onda sam uzeo kutiju AB pilula, bacio je u školjku, hračnuo u nju, izvadio kurac i stao pišati svud okolo kao pravi muškarac jer izgleda da nikada neću postati žena.


- 10:58 - Komentari (8) - Isprintaj - #

25.04.2007., srijeda

Priča od pet minuta "Reci kak se zoveš ti..."



Sjedim pokraj njega, na kauču i pričam mu vic o pičkama, ružnim i mlohavim, a ne tako starim, a on mi samo klima, neugodno se smiješi i pokušava gledati negdje u stranu.
Pomislim, da nisam možda prenapadan svojim urnebesnim vicevima, a on je možda odgajan u katoličkom duhu, njegovi su roditelji konzervativno tihi, kao što je tiho jezero ili moćvara usred šume gdje je vjetar odavno rekao zbogom
Ili je povučen tek tako, njegova filozofija, suočio se sa životom, jedan na jedan, mislima i odlučio da će do kraja biti tih, nenametljiv i ostavljati dojam sramežljive osobe.
A možda je doživio težak prekid, raspad sistema, utapanje životnih planova, eksploziju trenutka u kojem svud okolo lete šrapnele depresije?
Ipak ne, stavio mi je ruku na zapešće i rekao da je homoseksualac.

- 11:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

24.04.2007., utorak

Priča od pet minuta "Malo Đubre"


(uveo sam u književnost novu disciplinu - pisanje priče u pet minuta uz odbrojavanje štoperice - tko vara dabogda mu se osušila kara)

Da, upoznali smo se mimo njenog dečka, ja sam presjekao splet njegovih ruku i pive i uhvatio je za sitnu, mehku ručicu i nasmiješio se poput krelca u suton.
Od tog trenutka malo đubre mi se svidjelo.
A onda sam jednog dana otišao u Australiju i gledao prvo kolo Melbourna. Zajeban je taj strani, vrući svijet.
Nisam mislio na malo đubre, ali sam itekako mislio na ono hladno i rosno pivo koje se te večeri bućkalo u amorfnoj strukturi stakla.
Pozdravio sam klokane, kljunaše i koale i vratio se ovdje gdje nema grand slamova i vrućina zimi i ponovno sreo malo đubre.
Ono me poljubilo u lijevi obraz i reklo mi
„čuvaj se, prate me njegovi špijuni“
„pa što onda, samo smo se jednom rukovali“
„nema veze, ja sam luđakinja i kao takvoj jedan je dodir dovoljan“
Vratio sam se u Australiju i prerušio u klokanov tobolac u koji Aboridžini sada sakupljaju govna.



- 09:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

22.04.2007., nedjelja

Zašto se ne volim eksponirati?




ljut ko puška umoćena u gulaš ljut

Jučer sam bio prisutan predstavljanju Balkanskog književnog glasnika. Uskličnik.
Bio sam pozvan reći nešto iako sam kategorički odbijao govoriti. Uskličnik.
A onda sam rekao nešto. Besprincipijelni uskličnik.
Zahvalio sam se gospodinu Dušanu, glavnom i odgovornom. Zahvalni uskličnik.
No onda je morala nešto reći i ona, nekoć ćelava, «poetkinja», egzotična (izraz koji je ovisan o ukusima se ne raspravlja) junakinja uberkul stvarnosne predstave Veliki brat, dame i gospodo, Sanja Kvastek. Osamnaest uskličnika umočenih u neprobavljeni grah.
Što je prvo rekla?
Dok sam ja još u besvjesnom stanju bolesne treme, nakon na brzinu sklepanih panegirika odgovornom i glavnom (a upozorio sam ga da se ne volim eksponirati), poravnavao titanijski remen srebrnog sata Citizen, i blejao u pod tražeći nesavjesnost čistačice, egzotična je gospodična bez dlake na jeziku, ali sa kosom ispod cranuma, rekla kako je ovo što sam ja rekao smiješno (ne smiješno na način da sam izmislio vic svih viceva, nego nedvosmisleno blesavo, naivno i glupo) i stala se sprdati iz mene što je izazvalo reakciju vječne šutnje i koncentracije bijesa jednakoj onoj koncentraciji energije prije Velikog praska.
Ja iskreno zahvaljujem čovjeku koji je objavio tri priče jednog nepoznatog pisca-amatera i svrstao ga uz rame priznatim piscima na području Balkana, a ova se štemerica obrušila na moje krhko bivstvovanje u situaciji koju izbjegavam još od kad sam na jednom lokalnom FAK-u uz nazočnost B. Radakovića i nekolicine entuzijasta čitao ulomak iz svog romana «Pleme goričara» i kada mi se gomila listova pretvorila u salatu za moljce uslijed pretjerane vibracije traumatiziranih ruku.
Kao, ono, ja cmoljim i cmizdrim, a pravi pisci to ne rade. Oni samo pišu, kuliraju, javno se šale izmjenjujući urnebesne dosjetke s voditeljima književnih večeri, naravno, svi se smiju, spontano kao što je spontani pobačaj premlaćene jadnice, objavljuju im se djela samo na račun toga što pišu i što su svoji, puni sampouzdanja, ida, ega, imaju veliki kurac i do koljena obješene mošnje iz kojih je iskrenost izdrkana već na prvoj pričesti i prvoj ispovijedi.
Kad je završila ova za mene traumatična scena, uhvatila me dotična za rukav i onako, prijateljski iskreno (Judin dodir), čudeći se što sam kiseo, upitala ta nije valjda da se ljutim, na što sam joj odgovorio da je VRLO NEUGODNA i otišao popit piće, dva, osam da isperem govna sa sebe koja su, imam takav osjećaj, monsunski pljuštala po mojoj nesamopouzdanoj glavici.
U pozadini je svirao bend Radost s repertoarom od četiri i pol pjesme.
Ne da mi se više srati, obrisat ću dupe i u prilogu staviti fantastičan dah proze jedne andergraund spisateljice i poetkinje, vampiroidne buntovnice, provokativne i egzotične Sanje Kvastek
«…Bježim od realnosti i svakog emocionalnog kontakta.
Čini mi se da mi ne treba nitko.
Nitko koga ne volim.
Preživjet ću bez kurca.
Do sada jesam.»

- 13:54 - Komentari (22) - Isprintaj - #

19.04.2007., četvrtak

Žito, pepeo i Drezden




Rekao mi je da pogledam iza sebe i da mu kažem što vidim.
Kosac, žena mu i kćer, kose žito, dok ponad njih se sprema strašna oluja. Oblaci se poput galaksija uvijaju u sebe i munje paraju još ono malo nevinog neba.
To nije žito, kaže on. To su glave milijuna. Ono što vidiš, to je mali korak prema apokalipsi. Kosac je smrt, žena je smrt, a kćer im bilježi mrtve, stavlja reske na drvenu ploču, svaku za tisuću ljudi, i onda ih prekriži. Kada popuni ploču, pali je šibicama i otpuhuje pepeo koji se ubrzo pretvara u ništa. To ništa, to su mrtve duše. Osim slika, imena i uspomena, oni su ništa.
To je bio rat?
Da, to je bio rat.
Zaklopim oči, a zatim ih otvorim.
Pogledaj iza sebe, ponovno mi reče. Što sada vidiš?
Vidim nebo. Ono se više ne boja olujom. Na svojim krajevima rasplinuti oblaci, a u sredini tmina. Oni odlaze. Tko su ove tri spodobe zgrčenih lica i kuda idu?
Za oblacima, odgovori mi. Traže onu istu djevojčicu da im kaže gdje je pepeo njihovih bližnjih.
Pa zar oni nisu ništa i kao takvi nepronalazivi?
Oni to ne znaju. I bolje da je tako. Sve dok tragaju oni žive. Kada pronađu pepeo, pretvorit će se u ništa.
Opet zaklopim oči ne bih li izbrisao sliku.
Čujem sirene.
Otvorim oči i pogledam iza sebe.
Što rade ovi ljudi i kakve su to sirene, upitam ga.
Skupljaju pepeo. Iza milijun tona savezničkih bombi ostao je pepeo.
Drezden?
Da. Prepoznaješ li ova tijela?
Tragači pepela?
Da.
Pogledaj iza sebe.
Neću.
A što?
Pa dosta mi je depre.
Ma pogledaj iza sebe, ali oprezno, i pojedi opušak.
Zašto?
Ide murija, glupane.





- 22:04 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Brza priča


Što se može ispričati u pet minuta kada ti je šef otišao pišati?

Uletim u trgovinu, rekoh daj mi tu neka peciva, da, ovo s višnjom, lisnato? Ma boli me kurac kakvo je samo daj da grizem, jebo te miš i breskva.
Uleti lik, vidi se da nema što raditi u životu, pa eto, ulijeće u trgovine i kao nešto kupuje.
„Gospođo, smijem li vas nešto pitati, ali se nemojte ljutiti?“
„Recite“
„Zašto slušate ćirilicu?“
Tek mi sada do uha doprla nekakva jedva čujna glazba u kojoj je udio folka negdje oko 36 posto, kao, recimo u Magazina u najboljoj Huljićevoj namjeri da napravi hit ala Bela Bartok.
I onda mi se u glavi pokrene bujica.
Koju pičku materinu jebeš tu gospođu koja radi za tisuću i nešto kuna i boli je kurac što svira na radiju.
Idi tamo u folk klubove pa jebi one ćelavce, ako imaš muda, kretenu, lažni pitiespiičaru, glisto, konju i picajzlo zajedljiva.
Gospođa je nijemo stala, uplašila se, obrazi joj porumenili, a brada se naborala kao da će zaurlati od jada.
Gotovo.

Eto, pet minuta za priču, evo šefa, a ja kao nešto važno upisujem.

Pozdrav.



- 08:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #

18.04.2007., srijeda

Jedan dan živio sam s kravama.



Ja sam onaj lik koji kada na staklenim vratima dućana vidi natpis vuci, iako je on zalijepljen s druge strane i gledano iznutra piše naopačke, automatski vučem jer mi čitanje s lijeve i s desne strane dođe gotovo na isto.
Krave su bića koja vole da im se priča i da ih se češka po ćelu.
Kravama treba prilaziti pažljivo inače se prestraše i polako uzmiču.
Pivo radije otvaram priborom za jelo no otvaračem.
Krave treba puštati na pašu. Ne, one neće zbog toga davati više mlijeka, nego će se osjećati sretnim.
Često mi se piša i ne biram mjesto gdje ću se olakšati, pa makar bilo i podne.
I krave su ljubomorne kao i mačke, kao i psi, na kraju krajeva, kao i ljudi.
U banci se osjećam kao u crkvi, a u crkvi kao u banci. Ili blejim u semafor s rednim brojem ili blejim u razapetog Spasitelja.
Krave su podložne stresu.
Nikada ne bih jeo kineskim štapićima.
Svaka krava ima svoje ime i odaziva se na njega.
Jedan je umro miješajući karte, a drugi pušeći joint.
I krave trebaju pedikera.
Danas sam bio u banci i stvarno sam se osjećao kao u crkvi.
«Stranče naš,
vlasniče banke
koji jesi negdje na zapadu,
nepoznato je ime tvoje
i ti nikada ne dođeš na pojilište svoje,
ili to radiš kriomice,
daj mi danas
kredit od tri tisuće kuna,
s niskom kamatom,
i otpusti mi dugove moje,
kao što i ja otpuštam
dužnicima svojim,
kojima prodavah mlijeko,
i ne uvedi me u napast
da se okitim bombom
nego izbavi me
od suicida
amen»
Spram zapadnih, naše krave imaju veća prava.
Ponekad sanjam da sam budan i onda se približim krevetu i promatram sebe kako spavam…
Da su ljudi, krave bi čitale novine u carstvu hladovine, ovako samo zijevaju u hladu.
… i onda se budim, legnem da se probudim u slijedećem snu, ispijam jutarnju rakijicu i odlazim u štalu.
"Moji dugovi,
moji dugovi,
moji preveliki dugovi.
I zato molim tebe stranče,
Koji sjediš negdje u kožnoj fotelji,
Da mi dadeš samo
Još tri tisuće kuna.

S počekom od tri mjeseca"

Često pišem mada znam da sam iscrpljen i da mi oči ispadaju od blejanja u monitor.

- 00:02 - Komentari (15) - Isprintaj - #

16.04.2007., ponedjeljak

da se čuje glas naroda


Stiglo mailom

"Cijenjeni!
Evo već skoro godinu dana koristim vaš Max-tv i želio bih sa vama malo podijeliti svoje duševne boli i noćne more.Naime vaša usluga je sve samo ne usluga.Uslugu ste valjda htijeli napraviti mojoj bivšoj ženi da me vrag što prije odnese jer predpostavljam da su to njene intimne misli.Neznam samo što sam to vama učinio da me tako kažnjavate.MAX-TV.Prevara stoljeća koju ja iz mjeseca u mjesec uredno plaćam jer sam vezan ugovorom.Ako prekinem taj ugovor onda plaćam cca 1500,oo kn (neznam zašto) a uredno sam platio i uređaj (koji je po riječima operatera još u fazi testiranja) i instalaciju tog jako lošeg uređaja.
Malo o uređaju.Brzina mu je otprilike kao prvom računalu koji je napravljen a uvelike podsjeća na usporenu snimku golova samo što je ovaj vaš 10-tak puta sporiji.Taman kad učita program i čovik se fino namjesti da pogleda tv nakon naporna dana a ono slika sleđena.Nazoveš operatera na broj 08009000 i on ti kaže da je kod njih sve u redu i da uređaj resetiraš tako da ga isključiš iz struje.Nakon što se isključi moraš pričekati nekih bijednih 15-tak minuta i opet imaš sliku te se sav sretan ko mali prasac ponovno zavališ u fotelju i pokušaš shvatiti radnju filma jer je već prošlo nekih 20 min.Ako imaš sreće to će se desiti samo jednom u toku večeri a ako nemaš kao ja onda će ti se to desiti najmanje 5 puta tokom večeri.Sreća max-tv ima videoteku na kojoj možeš pogledati sve one stare i dosadne filmove koji su na tv-u reprizirani po 10-tak puta.Uz to što im je cijena veća nego u videoteci (10,12,15 kn) na svako drugom filmu slika se zamrzne te moraš prebaciti na tv pa se onda opet vratiti u videoteku da bi nastavio gledat započeto a svako prekidanje i ponovno učitavanje oduzme svega nekih bijednih 10-tak min.Imate filmove na svu sreću koje moraš prekidat samo 20 puta ali to i nije loše jer na kraju ispadne cijelovečernji film od 20-24 sata.Omjer filmova u videoteci je 10 naprema 1 u korist pornića(15 kn) i to je raj za bogate drkadžije sa jakim živcima.Unaprijed se ispričavam svima jer sam sad totalno popizdio.Ako ima gramatičkih poigrešaka cijenjena gospodo BOLI ME KURAC.Živci su mi otišli od vašeg usranog max-tv-a a sve to uredno plaćam iz mjeseca u mjesec jer sam vezan ugovorom koji mene obavezuje da ga plaćam a vas obavezuje da ga naplaćujete bez obzira koliko bio loš.Pri zadnjem javljanju operateru(prije pola sata)veli mi da mogu putem maila poslati prigovor i to su sva moja prava u ugovoru koji ako prekinem mora platiti.Znači u govnima sam svakako.Slobode su mi ograničene jer je ugovor pisan na moju štetu.Ostaju mi samo slobode govora.E pa to mogu iskoristiti na slijedeći način.Usvom adresaru imampreko 200 mail adresa pa ću ovaj mail poslati svima znanim i neznanim te ih zamolit (ako hoće da im i dalje šaljem one smiješne mailove) da ovaj prigovor proslijede svima znanim i neznanim.Pa će i ti znani i neznani to proslijedit svima znanim i neznanim pa će svi ti znani i neznani skužiti da je taj max-tv jedno obično govno umotano u reklamni celofan za jednu kunu(uređaj koji nevalja platiš ustvari 300 i nešto kuna).Koristeći i dalje svoju slobodu govora a nemoćan da bilo šta drugo napravim citirat ću Šešelja u Haškom postupku te vam poručiti.MOŽETE SVI DA MI POPUŠITE KUVAC UKLJUČUJUĆI I ONU BITANGU MAX -TV.JEBEM VAM MRTVU MAJKU LADNIM KURCEM SVIMA DILJEM EUROPE GDJE GOT POSTOJI T-COM I MAX -TV.Sad kad sam malo olakša dušu idem resetirati vaš uređaj po osmi put danas ili ću izabrati film iz vaše bogate naftalinske videoteke pa se sa njim natezat do kasno u noć.Nadam se da mi ne zamjerate na slobodi govora i na onom " jeben vam" jer vi mene jebete iz dana u dan i ja vam to uredno plaćam.Sa poštovanjem Ivica Šitum,Šimićeva 64 (uređaj je na gazdaričino ime Paškvica Makale) 21000 Split jmbg 2705965381903. "

- 23:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #

13.04.2007., petak

Dirigent


Evo napokon da uhvatim malo vremena da se posvetim pisanju i da priopćim nekome kome treba priopćenje pokoju riječ mudrosti, duhovnosti i prosranosti.



Postoje velike filharmonije i veliki dirigenti. Ove prve starije su od ovih drugih što je i logično i ne treba biti previše pametan da se to shvati.
Postoje i male filharmonije i mali dirigenti. Ove prve muku muče s državnim subvencijama, a ovi drugi u slobodno vrijeme rade posao koji se slobodno može nazvati poslom, a ne sviruckanje kurcu i mahanje rukom kako bi rastjerali muhe.
One srednje filharmonije i srednji dirigenti predmet su nekih drugih rasprava i nisam odgovoran za njihovo spominjanje.
U mojem mjestu živio je lik, malo udaren, u stvari pretjerano udaren u glavu. Ne znam je li imao roditelje, a ako ih je i imao oni bi se mogli zvati i nebrižnim.
Taj lik zvao se, nepravim imenom, gle vraga, Ludi.
Ludi je bio predmet sprdnje bezobzirnih lokalnih besposličara koji su svoje alkoholom ispunjene dane provodili u lokalnoj gostioni uopćenog imena.
Moj djed bio je dovoljno star da su ljudi nakon njegove smrti mogli reći da se može reći da je proživio život. Umro je od upale pluća, jedne smrznute veljače.
Volio sam priče svog djeda. Priče o vukovima i bitkama.
Baka je snažno vrisnula i umalo zakoračila na onaj put kojim je djed već koračao.
Sjećam se ledenih podova gradske bolnice, ljudi u prugastim pidžamama, blijedih i tužnih. Sjećam se i djevojke u strogo propisanoj uniformi i njenog uvježbanog recitala:
«Žao mi je. Gospodin je preminuo»
Plakao sam. Ne toliko zbog djeda koliko zbog majke. Majke su uvijek spontano tužne.
Djedovo tijelo ležalo je na crnom odru u stričevoj spavaćoj sobi. Još mi ni danas nije jasno je li ispod orahovog lijesa bio stol ili je za tu prigodu postojalo postolje koje je služilo samo da na njemu leži pokojnik.
Tamne spodobe, zakrabuljene u crne odore, glava zamotanih u crne marame, blijede i iscrpljene, tiho su žamorile i skvrčenim prstima prebirale crnu krunicu, onakvu kakvom su omotale djedove ukočene i sklopljene ruke.
Tu i tamo bi odlutale na neka druga bdijenja:
«Sirotoj Rozaliji štakori su preko noći pojeli kapke»
Od sveg na svijetu ja se najviše bojim štakora.
Muževi su lakomo ispijali vino, ali su ostajali prisebni.
Djeda su oprali i obukli u crno odijelo. Jesu li crne, ulaštene cipele bile nove ili su to one u kojima je hodio u crkvu?
Točno u podne pred kućom su zahrzali konji. Crna kočija s križem na vratima i kočijaš s grobarskom kapom, onom s crnim pleterom na obodu.
Povorka je bila duga, tiha i prespora. Ispred kočije ukočeni muškarci, a iza ucviljene žene.
Tko je nosio križ taj je bio sretan. Za razliku od spasitelja koji za svoju muku nije dobio pare.
Muškarci nisu plakali. Ludi jest.
Na ulazu se limena svita pripremala za finale. Tri melodije po izboru. Glazba, kakva god bila, ne ostavlja čovjeka ravnodušnim. Pogotovo ne posmrtni marš.
Ludi je stao dirigirati.
To je sve što sam htio večeras reći.





- 22:35 - Komentari (12) - Isprintaj - #

10.04.2007., utorak

autooglas




Izašao je novi broj Balkanskog Književnog Glasnika u kojem možete pročitati moju treću priču koja više nije toliko aktuelna, ali kvaliteta je uvijek u modi.
Obratite pažnju na lišće i trafostanicu iza mojeg krutog obraza te malu resku na ušnoj školjci koja je nastala uslijed sušenja dijela uha, a zbog poradi nestručnog i laičkog sebebušenja.








- 08:47 - Komentari (13) - Isprintaj - #

06.04.2007., petak

puf pant


Teško mi je priznati, ali morat ću: jučer sam se nalio ko tri žirafe i jedan oposum i sad na poslu glumim radišnog mrava av-av-avavav.
Mamuran sam ko bačva iznutra.

- 09:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

04.04.2007., srijeda

Ajne klajne patetik naht muzik und zahvale

(periodička lirska depresija)

Kako bih mogao platiti ovaj jebeni stan s krevetom koji na mojoj polovici ima rupu točno udubljenu za veličinu dupeta te kako bih mogao kupiti troslojni wc papir, a ne dvoslojni koji mi grebe šupak, osim posla koji radim osam sati dnevno još moram raditi nekoliko sati u fušu.
Zahvaljujući ovoj našoj zemlji blagostanja za koju smo se borili i zahvaljujući gamadi kojoj zahvaljujemo što nam je omogućila da grcamo u parama, moram raditi u prosjeku deset do dvanaest sati dnevno.

Na kraju ove kratke zahvale želim još pridodati da se ne osjećam sretan i da neka ide sve u pičku materinu

- 23:43 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>
Komentari On/Off

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
ČASOPIS TARZAN
glavni i odgovorni urednik: Sisajed


izdavač:www.blog.hr

novinski majl:
objes(e)ne@sise.hr




Blog.hr




Creative Commons License
Ovo djelo je ustupljeno pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada 2.5 Croatia.