(uveo sam u književnost novu disciplinu - pisanje priče u pet minuta uz odbrojavanje štoperice - tko vara dabogda mu se osušila kara)
Da, upoznali smo se mimo njenog dečka, ja sam presjekao splet njegovih ruku i pive i uhvatio je za sitnu, mehku ručicu i nasmiješio se poput krelca u suton.
Od tog trenutka malo đubre mi se svidjelo.
A onda sam jednog dana otišao u Australiju i gledao prvo kolo Melbourna. Zajeban je taj strani, vrući svijet.
Nisam mislio na malo đubre, ali sam itekako mislio na ono hladno i rosno pivo koje se te večeri bućkalo u amorfnoj strukturi stakla.
Pozdravio sam klokane, kljunaše i koale i vratio se ovdje gdje nema grand slamova i vrućina zimi i ponovno sreo malo đubre.
Ono me poljubilo u lijevi obraz i reklo mi
„čuvaj se, prate me njegovi špijuni“
„pa što onda, samo smo se jednom rukovali“
„nema veze, ja sam luđakinja i kao takvoj jedan je dodir dovoljan“
Vratio sam se u Australiju i prerušio u klokanov tobolac u koji Aboridžini sada sakupljaju govna.
Post je objavljen 24.04.2007. u 09:11 sati.