Ja sam onaj lik koji kada na staklenim vratima dućana vidi natpis vuci, iako je on zalijepljen s druge strane i gledano iznutra piše naopačke, automatski vučem jer mi čitanje s lijeve i s desne strane dođe gotovo na isto.
Krave su bića koja vole da im se priča i da ih se češka po ćelu.
Kravama treba prilaziti pažljivo inače se prestraše i polako uzmiču.
Pivo radije otvaram priborom za jelo no otvaračem.
Krave treba puštati na pašu. Ne, one neće zbog toga davati više mlijeka, nego će se osjećati sretnim.
Često mi se piša i ne biram mjesto gdje ću se olakšati, pa makar bilo i podne.
I krave su ljubomorne kao i mačke, kao i psi, na kraju krajeva, kao i ljudi.
U banci se osjećam kao u crkvi, a u crkvi kao u banci. Ili blejim u semafor s rednim brojem ili blejim u razapetog Spasitelja.
Krave su podložne stresu.
Nikada ne bih jeo kineskim štapićima.
Svaka krava ima svoje ime i odaziva se na njega.
Jedan je umro miješajući karte, a drugi pušeći joint.
I krave trebaju pedikera.
Danas sam bio u banci i stvarno sam se osjećao kao u crkvi.
«Stranče naš,
vlasniče banke
koji jesi negdje na zapadu,
nepoznato je ime tvoje
i ti nikada ne dođeš na pojilište svoje,
ili to radiš kriomice,
daj mi danas
kredit od tri tisuće kuna,
s niskom kamatom,
i otpusti mi dugove moje,
kao što i ja otpuštam
dužnicima svojim,
kojima prodavah mlijeko,
i ne uvedi me u napast
da se okitim bombom
nego izbavi me
od suicida
amen»
Spram zapadnih, naše krave imaju veća prava.
Ponekad sanjam da sam budan i onda se približim krevetu i promatram sebe kako spavam…
Da su ljudi, krave bi čitale novine u carstvu hladovine, ovako samo zijevaju u hladu.
… i onda se budim, legnem da se probudim u slijedećem snu, ispijam jutarnju rakijicu i odlazim u štalu.
"Moji dugovi,
moji dugovi,
moji preveliki dugovi.
I zato molim tebe stranče,
Koji sjediš negdje u kožnoj fotelji,
Da mi dadeš samo
Još tri tisuće kuna.
S počekom od tri mjeseca"
Često pišem mada znam da sam iscrpljen i da mi oči ispadaju od blejanja u monitor.
Post je objavljen 18.04.2007. u 00:02 sati.