27.05.2007., nedjelja
S.M.S (save my soul)
 Odavno me nisu proganjali konji, a neće ni danas pa ću vam predstaviti psa moje nećakinje zvanog Hačim. Ako ste se ikada zapitali, a vjerujem da niste, gdje crtači crtanih filmova pronalaze inspiraciju, onda vam je jasno da nemate pametnijeg posla no preispitivati sebe glupim pitanjima. Jesam li ja alkoholičar ako preko tjedna ne popijem niti ne pomislim na kap ikakvog alkohola, a svake subote ubijem sedam, osam piva i jednu rakijicu? Pretpostavljam da jesam. Hačim je kravar, tjera krave u štalu, do besvijesti vam donosi bačeno drvo i stajat će pokraj vas, makar cijeli dan, ne bi li vam istrgnuo čik iz ruke, prožvakao ga i ispljunuo. Razvedrite me pjesmicom i natjerajte da se nikada više ne osjećam mamurnim. |
- 22:11 - Komentari (18) - Isprintaj - #
22.05.2007., utorak
Semafor
|
Upita me jedan oblijepljeni semafor zašto sam tako zamišljen. Rekoh mu da nije ništa strašno, samo sam se sjetio kako sam gotovo dva mjeseca bio pekmez od šljiva. «Zanimljivo», kaže semafor, «ovdje će još neko vrijeme biti crveno, pa imaš vremena ispričati mi što se dogodilo, kako si postao pekmez od šljiva?» «Pa priča baš i nije za posljednje pomazanje pa ću je ostaviti neizgovorenu. Hranim se takvima. Nego, semafore, pričaj ti meni kako je tebi? Vidim da te netko svakoga dana obuče u novi haljetak». «Misliš na ove proklete letke?» «Da» «Eh da mi je netko umjesto svjetala ugradio čekić pobio bih svu tu zelenu neman što, poput lovokradica, postavljaju svoje zamke. Žao mi je onih jadnika što zastanu, upere pogled prema papiru i upijaju svaki redak, svaki broj – šest, šest, šest, šestšestšestšest. Na licu im zatitra nada, naivan osmijeh: nasred oceana brodolomci ugledali kopno; sred pustinje palme, a među njima modro jezero. Jebena fatamorgana» «A što ti?» «Što? Upalim zeleno, no oni se ne daju. Ukočeni, ne miču se, padala kiša ili led, i ne pokrenu se sve dok ne upamte ili zapišu brojeve» «Jadnici» «Kad kroče preko ceste, najradije bih upalio crveno i pustio da ih pregazi bijesna mašina», reče semafor tužno i malo duže zadrži žuto svijetlo, «da im skratim muke». Zamišljenim pogledom ispratim dva seta semaforskih svjetala i otrgnem jedan letak. Osjetih da me stao prelijevati pekmez od šljiva. Postao sam tamnocrvena želatina. «Gospodine Džemiću, ne umišljajte da ste Spasitelj i da nad svakim jadnikom morate lijevati suze. To ni On nije uspio. Razapeli ga još na samom početku» «Ali zašto se to meni, gospodine doktore, događa tako često?» «Jebiga, žaleći druge, zapravo žališ sebe» Osjetih toplinu ispod nosa kako se prelijeva preko usana i kaplje mi niz bradu. Pekmez. Ne, krv. Još jedan šamar zabaci mi glavu u stranu. «Vidiš ovo?», pokaže mi na crnu dršku zbrojevke, »mogao bi posisati koji!» Zašutio sam. U zgrčenim rukama zgužvani letak lagano se odvaja od grča. Kroz zviježđe učestalih udaraca ugledam svijetlo semafora. Žuto je, žmirka i nimalo ne liči na čekić. |
- 20:41 - Komentari (11) - Isprintaj - #
20.05.2007., nedjelja
200 ti 000 bubnjeva Podravine
|
Prolazim neku stvaralačku krizu pa me kopkaju misli o napuštanju bloganja. Vidim da je danas na kaunteru netko bio dvjestotisućiti posjetitelj ovih iznimnih, najčešće bijelih, stranica. Još par dana i obilježiti ću treću obljetnicu bivstvovanja na blogu. Napisao sam kojih osamsto i pedesetak tekstova od kojih su tristotinjak priče, a dvadesetak poezija. Ponosan sam na sebe i na ljude koji su imali vremena i strpljenja čitati te, ponekad izvrsne, a ponekad ispodprosječne tekstove. Upoznao sam mnogo divnih ljudi od kojih su u većem postotku žene. Upoznao sam i trenutno najboljeg prijatelja. Tko ga jebe. Ako čitaš ove retke, prijatelju, imam poruku za tebe: ti si peder. Zahvaljujući blogu, na neki način ispunio sam vorholovski san o svojih pet minuta slave, a hoću li doživjeti šestu ovisi baš o ovim neispirativnim trenucima koji su posljedica stopostotne posvećenosti novom poslu i metastaziranju materijalističkih pobuda. Ako ste primijetili rijetko sam se osvrtao ili pisao o seksu. Jebeš one koji podliježu trendovima. Jebeš pisca koji piše ono što se najbolje prodaje i najviše čita. Jebeš pisca koji je sterilan i ne usuđuje se upustiti u avanture i pisati o dreku, koji ne pokušava biti originalan i stvoriti samo sebi svojstven stil, pa bio i popljuvan od čitatelja i kritike. Općenito, jebeš pisce koji su u većini, kako sam shvatio praćenjem kulturnih zbivanja i kretanjem u takvim krugovima, jedna drkajuća, impotentna i naduta perad, umišljena i sebevažna. Ako sam u krivu, onda imam problema s rasuđivanjem. Jesam li ja umišljen? Ponekad. Često se promatram u izlozima. Ne hodam uspravno. Tu sam nalik svojem ocu. Mogu li se nazvati piscem? Zašto ne. Pišem priče od kojih su neke i objavljene. Spadam u kategoriju amatera. Volim psovati. Čudim se kako u dva i pol mjeseca koliko radim tamo gdje radim nisam izrekao ni jednu psovku. Dobro, možda i jesam, ali to je samo «pizda materina», to se ne broji. Evo da si dadem malo oduška: «Pička, pizda, kurac, jebote poklonjeni konj kojem ne smijem brojiti zube, u šupak, naravno!» Srdačan pozdrav. |
- 14:54 - Komentari (25) - Isprintaj - #
16.05.2007., srijeda
Salon Ljubav
|
Riki izlazi iz mučnog posttraumatskog perioda prekida. Malo je omršavio, lice mu je otromboljeno, a živci se stanjili. On trenutačno ne voli žene i zato ga pustite na miru. Ne uvaljujte mu svoje očajne prijateljice i vaše ljubavno-diplomatske ambicije. Bi li se mogao zvati ženomrscem? Ovisi koliko ste spremni govana progutati i to vrednovati na ljestvici mizantropije. Hajde dobro, pomoći ću vam. Spomenete li mu ženu kao biće, prostrijelit će vas pogledom, negdje u neformalnom razgovoru započnete li razgovor o vezama, poslat će vas u pičku materinu, zove li se jedan od sudionika te veze Marina, nemojte se iznenaditi ako vas zaboli posred nosa, a šmrkalj se poput satelita oko Zemlje, stane omatati oko glave. Hoćemo li Rikija pustiti na miru i posvetiti se djevojci kojoj su sise oboljele od shizofrenije i u svojem alteregoizmu umišljale da su slonova surla? To je zanimljivije. Živjela jednom djevojka kojoj su grudi bile toliko obješene da su postale shizofrenične. Možda sam ja kao pisac idiot i izrugujem se nečijem hendikepu, ali i meni se rugaju što nemam kose pa ja nikog ne pribijam na stup. Čavlima. Shizofreničke sise vukle su se po asfaltu i tražile kikiriki. Usput bi usisavale svakakva govna. Kako se djevojka nosila s psihološkim poremećajem njezinih dugačkih izdanaka? Zaljubljivala se u zastave. Koliko se sjećam, zadnji put kad sam je sreo hvalila se kako je zaljubljena u kalašnjikov na zastavi Mozambika. O njezinim grudima više ni spomena. O čemu ćemo pričati? O šahti koja se zaljubila u lijevi kotač Opel Corse. Bila jednom šahta s poklopcem ponosnog imena Đuro Đaković. Ne bi u ovoj priči bilo ništa neobično da se šahta nije zaljubila u kotač jedne Opel Corse. Kad joj gaženje poklopca više nije bio dovoljan znak ljubavi, odbacila je težak željezni pokrov i kao pravi bezumni psihotični ljubavnik natjerala kotač Opel Corse da joj padne u krilo. To nije uzorno ponašanje. A da spomenem kako sam ja… …bio obljubljen sa stotinjak kilograma nasilne riječke apsolventice. Bio sam pijan. Nisam bio pri sebi. Sjećam se samo da je sjela na mene i silom gurala bradavicu površine pustinje Gobi u moja presahla ustašca. Imam osjećaj da to nije bila ljubav. Ako ste čuli koju ljubavnu priču posjednite je u svoj Salon Ljubav i ostavite koji glupi komentar. Ili napišite gluplju priču. |
- 23:39 - Komentari (11) - Isprintaj - #
14.05.2007., ponedjeljak
vrlo kratka
|
On je oralni pobjednik. Popušio je. |
- 21:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #
04.05.2007., petak
Budala
|
Kažu ljudi da sam budala, i to baš sada, evo, u osam sati i osamnaest minuta, netko je ustvrdio sebi u bradu, ali ja sam ga čuo, da sam ja budala. Nemojte misliti da je to zbog toga što danas ljudi često dijele takvo nazivlje. Ja jesam budala i uvjeren sam u to. Da imam novaca dao bih si na lijevoj nadlaktici istetovirati «Budala, 04.05.2005». Zašto? Pa to se budalu ne pita. Ako jednog dana postanem pametan, naravno da će me biti stid što mi se na lijevom ramenu oglašava moje budalaško ja, baš kao što je stid i one koji su još za ona vremena lošom tintom u svoju kožu utisnuli «JNA, 23.08.1978.», ali ja sam budala i ne mislim što će biti sa mnom, recimo, sutra, a još manje prekosutra. Sigurno se pitate jesam li ikada imao djevojku. Naravno da jesam. Zašto budale ne bi imale djevojku. Nemaju li svi oni idioti što ih srećemo svakodnevno u nabrijanim automobilima u kojima se najglasnije deru narodnjaci, nemaju li oni djevojke? A što s gomilom kretena, zajedljivih novinarskih govnara, umišljenih pisaca i frustriranih intelektualaca? Pa nisu valjda svi oni okovani nejebicom? Osim što se ponosim zvanjem «budala», ja imam i titulu, «inženjer budala». Sad će se neki nevjerni Tomo Akvinski pitati kako jedna budala može završiti fakultet? Ako mu predočim statistiku diplomiranih ekonomistica koje ne znaju koji je glavni grad Australije, vjerovat će Tomo čak i u nepostojanje Boga. Kako se budala hrani? Začudit ćete se kad vam kažem da budale hranu jedu priborom za jelo. No pitam ja vas «Što se čudite, koji k. vam nije jasno?». Jeste li ikada vidjeli kako naši odličnici «jedu» janjetinu? Možete li običnom HB olovkom povući paralelu s divljacima s dvora kralja Richarda ili, još dalje, prstom umočenim u kravlje govno nacrtati bezbroj paralelnih dužina s praljudima? Pohvalit ću se da sam kao budala nekoć bio predsjednik razreda. Nije li to previše odgovorna funkcija za jednog budalu? Iznenađen sam da me to pitate, ili ako već ne pitate,a ono, vidim vam zbunjene poglede. Sjetite se samo tko nam je sve i na koji način u našoj trinaeststoljetnoj historiji s naglaskom na prošlih sedamnaest godina predsjedavao ili vladao ovom budalanijom. Kada bi netko glasno uzviknuo «Vidio sam blogera pisca kako se ne kurči svojim pričama objavljenim u čak četiri navrata!», vi biste radije povjerovali u tu nebulozu no što biste vjerovali meni budali da mogu napisati roman koji će promijeniti smjer književnosti. Eh, da samo znate kolikim je budalama to uspjelo, pognuli bi glavu i iz nosa izvadili žilavu smolu predrasude. Može li budala registrirati automobil, a da mu pritom država svojom birokracijom ne podcrta to zvanje? E to ne može. Ne samo da ga podcrta, nego ga podeblja, stavi u kurziv i slova mu oboji kričavim bojama. Za državu sam, na žalost, veća budala no što sam mislio i tek sad počinjem shvaćati što sam do sada bio, a što sada jesam. |
- 21:57 - Komentari (17) - Isprintaj - #
02.05.2007., srijeda
Birtijske vinjete
|
«Gdje nosiš tu pepeljaru, daj je vamo da opalim ovog lika za šankom!» Sklonite sve pepeljare, ovaj nasilnik želi opaliti onog čudaka za šankom. «Pa neka uzme bocu» Uvijek, ama baš uvijek postoji neki pametnjaković, u ama baš svakoj situaciji postoji ta protuha s viškom hormona imperativne savjetodavnosti. Ili samo podbada. «Što ti je čovjek kriv?» Nisu svi rođeni kao divljaci, ponekad na svijet dođe kmečalo koje bi da ljubav svuda vlada. «Koji si ti idiot! Imali smo štiglu u rukama, a sada držimo kurac!» O, obitelji, o ti zajednico svakakva, više razjebana no složna. Ponekad si dosadna kao proljev i zato ti pater familias odlazi u birtiju na osmerostruku partiju bele. «Stari ti je idiot!» Leonardo se tada zamislio, vratio u prošlost, sjetio se oca. Da. I on ga je zvao idiotom. Prokletim idiotom. Proklinjao ga je kroz suze kada ih je ovaj napustio i otišao u Njemačku držeći se za skute Jugošvabice koja je imala prčvarnicu usred Bielefielda. Nikada se više nije javio. U stvari, samo jednom. Razglednicom s Jadrana. Iako je bio red na njega da zamiješa karte, Leonardo je desnom rukom lagano odmaknuo karte, ustao i otišao kući. Pater familias koji je to nekada bio. Sada je sam. «Alo! Utjeram ti malo. Donesi pepeljaru!» Psi koji laju ne ujedaju, ali jedu… živce. Motreći kavgadžiju Čudak je stajao za šankom, naslonjen laktom na hladan i mokri lim i lagano pijuckao pivo. Da nije imao za pivo, grickao bi čačkalicu. Svaka objeda onemoćalog, ali glasnog pijanog uzurpatora, tjerala ga je da škilji, da ga podozrivo promatra. «Ma pusti budalu, neka grakće», pacifista koji se druži s uzurpatorom, on to možda i nije, «imaš cigaretu?» Čudak, ne nema cigaretu. Baci deset kuna na šank i izađe van. Za vrijeme koje je proveo za šankom mrak je ostao mrak. «Ajte ljudi, kasno je, zatvaramo!» Gospođa diže stolice na stol. Umorno lice kao resice džogera. Ona više nije gospođa. Nikada nije ni bila. Kartaši ustaju, vuku se prema izlazu poput karavane polumrtvih deva. I što sada? Razbijač. On drijema. Što s njim? Ništa. Nije vrijedan da ga analiziram. A da ga ubrzo pokopam? To bi bilo najbolje. Zemlja jedina oprašta. |
- 23:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Automobil zvan čežnja
|
Pisat ću u trećem licu, možda će ovo što pišem više ličiti na priču. Da je Trebor imao automobil kad je bio mlad više bi žena palo pod njegov jebački kotač. Doduše, ne bi ih gazio poput pijanih nesretnika, nego više kao pijetao. Taj automobil, predmet želja svakog mladog prosječnog čovjeka… Ma znate što? Jebo ti priče, kad ja imam auto. Eto, kupio sam svoj prvi auto. Imam auto. I valjda malo troši. Ako su me zajebali, onda si mogu nazuti role. Imam role. Ja sam rolao. Malo slalom, malo na daljinu. Članak 1. Ponekad sam rolao dđžoint. Članak 2. Nikada nisam smotao vrhunski dđžoint. Uvijek je ispala trudnica. Članak 3. Ja sam to radio u Amsterdamu tako da ne podliježem zakonima ove države, a u Hrvatskoj ja to nisam nikada radio. Jesam li? Nisam. Ovdje je trava zabranjena i ja to nikada nisam radio. Radio. Radio. Radio Marija. Članak 4. Tko nije pušio… laže, jezik mu se od laganja osušio. Članak 5. Kada često puši travu, čovjek je malo priglup, s naglaskom na puno. Članak 6. Nije loše ponekad zapaliti. Barem u proljeće. Granje nakon rezidbe. Članak 7. Kada je Atila Bič Božji došao do dravske granice na Savi, nije se usudio priječi most preko Dunava jer se bojao da su ga Međimurci minirali. Članak 8. Na kurcu te nosam Članak 9. Ja imam malu Opelčić Corsicu… brrrrrrrrrr-brrrrrrmmm. |
- 22:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #
...
|
Odlika pravih kurcopucajućih neafirmiranih pisaca jest da im puca kurac pa si mogu dozvoliti biti glupi, besmisleni i neozbiljni. Hihihihihih Ahahahahaahaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa Crvuljak. Njiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii Bit ćeš odrezan. Juhuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu,. Zbogom slijepo crijevo, Htio sam ti kupiti naočale, Ali ti bi leće, Pa evo ti, Đubre jedno ćoravo. Puca mi kurac za prvi svibanj i za sve ostale blagdane, praznike, neradne dane i ina sranja. Bitno je da se planduje. |
- 08:46 - Komentari (13) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
