Marketing
Zašto se ne volim eksponirati?
ljut ko puška umoćena u gulaš ljut
Jučer sam bio prisutan predstavljanju Balkanskog književnog glasnika. Uskličnik.
Bio sam pozvan reći nešto iako sam kategorički odbijao govoriti. Uskličnik.
A onda sam rekao nešto. Besprincipijelni uskličnik.
Zahvalio sam se gospodinu Dušanu, glavnom i odgovornom. Zahvalni uskličnik.
No onda je morala nešto reći i ona, nekoć ćelava, «poetkinja», egzotična (izraz koji je ovisan o ukusima se ne raspravlja) junakinja uberkul stvarnosne predstave Veliki brat, dame i gospodo, Sanja Kvastek. Osamnaest uskličnika umočenih u neprobavljeni grah.
Što je prvo rekla?
Dok sam ja još u besvjesnom stanju bolesne treme, nakon na brzinu sklepanih panegirika odgovornom i glavnom (a upozorio sam ga da se ne volim eksponirati), poravnavao titanijski remen srebrnog sata Citizen, i blejao u pod tražeći nesavjesnost čistačice, egzotična je gospodična bez dlake na jeziku, ali sa kosom ispod cranuma, rekla kako je ovo što sam ja rekao smiješno (ne smiješno na način da sam izmislio vic svih viceva, nego nedvosmisleno blesavo, naivno i glupo) i stala se sprdati iz mene što je izazvalo reakciju vječne šutnje i koncentracije bijesa jednakoj onoj koncentraciji energije prije Velikog praska.
Ja iskreno zahvaljujem čovjeku koji je objavio tri priče jednog nepoznatog pisca-amatera i svrstao ga uz rame priznatim piscima na području Balkana, a ova se štemerica obrušila na moje krhko bivstvovanje u situaciji koju izbjegavam još od kad sam na jednom lokalnom FAK-u uz nazočnost B. Radakovića i nekolicine entuzijasta čitao ulomak iz svog romana «Pleme goričara» i kada mi se gomila listova pretvorila u salatu za moljce uslijed pretjerane vibracije traumatiziranih ruku.
Kao, ono, ja cmoljim i cmizdrim, a pravi pisci to ne rade. Oni samo pišu, kuliraju, javno se šale izmjenjujući urnebesne dosjetke s voditeljima književnih večeri, naravno, svi se smiju, spontano kao što je spontani pobačaj premlaćene jadnice, objavljuju im se djela samo na račun toga što pišu i što su svoji, puni sampouzdanja, ida, ega, imaju veliki kurac i do koljena obješene mošnje iz kojih je iskrenost izdrkana već na prvoj pričesti i prvoj ispovijedi.
Kad je završila ova za mene traumatična scena, uhvatila me dotična za rukav i onako, prijateljski iskreno (Judin dodir), čudeći se što sam kiseo, upitala ta nije valjda da se ljutim, na što sam joj odgovorio da je VRLO NEUGODNA i otišao popit piće, dva, osam da isperem govna sa sebe koja su, imam takav osjećaj, monsunski pljuštala po mojoj nesamopouzdanoj glavici.
U pozadini je svirao bend Radost s repertoarom od četiri i pol pjesme.
Ne da mi se više srati, obrisat ću dupe i u prilogu staviti fantastičan dah proze jedne andergraund spisateljice i poetkinje, vampiroidne buntovnice, provokativne i egzotične Sanje Kvastek
«…Bježim od realnosti i svakog emocionalnog kontakta.
Čini mi se da mi ne treba nitko.
Nitko koga ne volim.
Preživjet ću bez kurca.
Do sada jesam.»
Post je objavljen 22.04.2007. u 13:54 sati.