13.04.2007., petak
Dirigent
|
Evo napokon da uhvatim malo vremena da se posvetim pisanju i da priopćim nekome kome treba priopćenje pokoju riječ mudrosti, duhovnosti i prosranosti. Postoje velike filharmonije i veliki dirigenti. Ove prve starije su od ovih drugih što je i logično i ne treba biti previše pametan da se to shvati. Postoje i male filharmonije i mali dirigenti. Ove prve muku muče s državnim subvencijama, a ovi drugi u slobodno vrijeme rade posao koji se slobodno može nazvati poslom, a ne sviruckanje kurcu i mahanje rukom kako bi rastjerali muhe. One srednje filharmonije i srednji dirigenti predmet su nekih drugih rasprava i nisam odgovoran za njihovo spominjanje. U mojem mjestu živio je lik, malo udaren, u stvari pretjerano udaren u glavu. Ne znam je li imao roditelje, a ako ih je i imao oni bi se mogli zvati i nebrižnim. Taj lik zvao se, nepravim imenom, gle vraga, Ludi. Ludi je bio predmet sprdnje bezobzirnih lokalnih besposličara koji su svoje alkoholom ispunjene dane provodili u lokalnoj gostioni uopćenog imena. Moj djed bio je dovoljno star da su ljudi nakon njegove smrti mogli reći da se može reći da je proživio život. Umro je od upale pluća, jedne smrznute veljače. Volio sam priče svog djeda. Priče o vukovima i bitkama. Baka je snažno vrisnula i umalo zakoračila na onaj put kojim je djed već koračao. Sjećam se ledenih podova gradske bolnice, ljudi u prugastim pidžamama, blijedih i tužnih. Sjećam se i djevojke u strogo propisanoj uniformi i njenog uvježbanog recitala: «Žao mi je. Gospodin je preminuo» Plakao sam. Ne toliko zbog djeda koliko zbog majke. Majke su uvijek spontano tužne. Djedovo tijelo ležalo je na crnom odru u stričevoj spavaćoj sobi. Još mi ni danas nije jasno je li ispod orahovog lijesa bio stol ili je za tu prigodu postojalo postolje koje je služilo samo da na njemu leži pokojnik. Tamne spodobe, zakrabuljene u crne odore, glava zamotanih u crne marame, blijede i iscrpljene, tiho su žamorile i skvrčenim prstima prebirale crnu krunicu, onakvu kakvom su omotale djedove ukočene i sklopljene ruke. Tu i tamo bi odlutale na neka druga bdijenja: «Sirotoj Rozaliji štakori su preko noći pojeli kapke» Od sveg na svijetu ja se najviše bojim štakora. Muževi su lakomo ispijali vino, ali su ostajali prisebni. Djeda su oprali i obukli u crno odijelo. Jesu li crne, ulaštene cipele bile nove ili su to one u kojima je hodio u crkvu? Točno u podne pred kućom su zahrzali konji. Crna kočija s križem na vratima i kočijaš s grobarskom kapom, onom s crnim pleterom na obodu. Povorka je bila duga, tiha i prespora. Ispred kočije ukočeni muškarci, a iza ucviljene žene. Tko je nosio križ taj je bio sretan. Za razliku od spasitelja koji za svoju muku nije dobio pare. Muškarci nisu plakali. Ludi jest. Na ulazu se limena svita pripremala za finale. Tri melodije po izboru. Glazba, kakva god bila, ne ostavlja čovjeka ravnodušnim. Pogotovo ne posmrtni marš. Ludi je stao dirigirati. To je sve što sam htio večeras reći. |
- 22:35 - Komentari (12) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
