29.12.2006., petak
Moja klupa
|
Priznajem pred ovim poštenim i skrušenim narodom: heretik sam, zagrezao u grijeh i sve moguće pošasti ovog doba koje stremi ka samouništenju, odmetnik od ljudskog i sotone sluga, glasnogovornik pakla, Belzebubov bratić, Azrielov šogor, Kainov kum, Tepešov pasanac, Tahijev susjed, Adolfov poštar, Pol-potov vodoinstaleter, Bushova muza, Sadamov ispovjednik et cetera, et cetera. Priznajem i spalite me, nazovite Torquemadu i recite mu neka ponese španjolsku čizmu broj 43 i 15 litara djevičanskog olova, nazovite drvodjelju koji je tako zdušno dijeljao drvo Kristu za posljednju muku, uz put pošaljite telegram i Pontiusu Pilatu, prekinite ga u pilatesu i dovedite ga uz pratnju fanfara neka mi sudi i neka me kazni zato što sam dana 29. prosinca, 2006. godine, u 09 sati i 15 minuta na portalu Večernjeg lista, u namjeri da otvorim vijest «Na Velesajmu se molilo 5000 mladih Europe», skliznuo mišem na galeriju slika «PAMELA – najpoznatija zečica opet gola u Playboyu». Razapnite me između vrata «Snježne kraljice» i pustite neka se Anja Paerson svom snagom zaleti u moje mošnje, a onda mi dajte burek sa sirom koji iz dna duše poganske mrzim i našopajte me njime. Oh! Moja klupa, moja klupa, moja prevelika klupa. |
- 09:31 - Komentari (16) - Isprintaj - #
28.12.2006., četvrtak
Scenarij za novu sapunicu «Ubojstvo gledatelja»
|
Ne znam kako izgleda sinopsis jedne pizdarije kao što je sapunica, ali poznajem gospođicu koja piše scenarij za Zabranjenu ljubav i jedva čekam da podijelimo iskustva. Nadam se da će me uputiti u tajne sranja, a ako ona to neće uspjeti, onda ću se obratiti štovanoj gospodični Veljači. Likovi koje ćete susretati u ovoj debilani neće biti posebno predstavljani jer ovdje riječ o sapunici, a ne esenciji aloa vere. I naravno, riječ je o necenzuriranoj verziji i ako ne možete podnijeti lascivnost kupite si DVD Mary Poppins i drkajte na njen madeinchina kišobran. Kancelarija gospodina direktora Sireka, vlasnika 56 poduzeća za uvoz i izvoz stajskog gnoja iznimne kvalitete. Soba je namještena u duhu «Dallasa!», u kutu se nalazi preparirana noga jednog dužnika na kojoj preparirani pas simulira snošaj, a na lijevom kraju masivnog stola koji je spojen na desni nalazi se masna daska za meso na kojoj je maloprije rezana slanina debljine sedam centimetara, koeficijenta prošaranosti recimo jedan, debljine 0,3 mm, geometrijske određenosti – crta-točka-točka-crta-točka. Direktor Sirek lista novine dok u pozadini svira Ivica Šerfezi, «Ruže su crvene». Ulazi gospodična Dijana, osobna tajnica direktora Sireka. «Do...do…do (muca)…do» «Ha?» «Ra…ra…ra…rad…» «Što?» «Rararara, ma u pičku materinu do kad radimo, ocamujebem a i strinu?» «Do devetnaest sati» «E…e…eee onda odoh ja» «Ma idi ako hoćeš u kurac!» «Ali Sirek, ja vvvvvvas volim» «Ti dobro znadeš da ja volim Miljenka, a on Terezu, dok nas sve zajedno voli Mitar46» «I vvvvas?» «Da. Mitar46 voli i mene. Čudno, ali istinito. Nisam siguran je li to kompliment ili anomalija u genetici» «E ppppa onddda…e ppp…e onddd…zbogom!» Gospodična Dijana vadi zolju, odčepljuje je i guta plastični poklopac. Kraj prve scene nalazi se potok, a u njemu dvanaest trupala razočaranih osobnih tajnica gospodina direktora Sireka. Scena druga kojeg znadem iz vojske. Mitar46 stoji na rubu zgrade poduzeća za uvoz i izvoz najkvalitetnijeg stajskog gnojiva. Planira samoubojstvo. Odnekud, valjda s neba, dopire glas, valjda njegov, Mitar46-ov. «Ako s nogama prema dolje skočim s krova ove zgrade, sjebat ću si gležanj, ako se bacim na glavu, deformirat ću lubanju, a ako se opružim i vodoravno padnem na asfalt, slomit ću kičmu, što znači da ću vjerojatno i umrijeti. Odustajem» Kraj scene niz je cijevi koje tvore konstrukciju. Scena treća, više manja no što veća. Kraj scene narkomana bezbrižno se šeću ljudi. Kraj prve epizode. Eto, napisah scenarij za prvu epizodu i ako je netko zainteresiran za nastavak neka mi se obrati na mail. U obzir dolaze samo ozbiljne ponude. p.s. pronađite sebe i smisao u ovoj sapunjari, molim vas, preklinjem «…down on my knees, i'm begging you…» |
- 19:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #
26.12.2006., utorak
Božićna svinja
|
S malim zakašnjenjem, svim ljudima koji posjećuju ovaj blog i barem malo uživaju u napisanom, želim sretan Božić i novu, 2007. godinu. Zašto samo njima, a ne svima? Zato jer njih znadem po komentarima, a što ću čestitati cijelom svijetu kad im to neće ništa značiti jer neće ni znati da im je tamo neki Sisa čestitao Božić. Osim toga ovim postupkom se ograđujem od marketinškog licemjerja i prekokurcnih čestitaka koje svakodnevno slušamo na teveju ili pak čitamo u novinama. Boli njih pišo hoće li nama biti sretan Božić ili neće. To znate i sami. Ma nije da sam mizantrop, ali ja ne volim čestitati ni onima koje znadem samo iz viđenja. Što će njima moja čestitka? Da sam slavan, onda bi im to možda nešto i značilo, podiglo ego ili štoliveć, a ovako, jedno čestitanje, više-manje. Nisam, npr. svojem šefu čestitao Božić. Zašto? Eee, tu ću ubaciti samocenzuru. Samo ću vam reći da sam prodavačici kod koje svakodnevno kupujem sendviče od srca čestitao jer je to zaslužila, a eto, neki nisu. Kad zbrojim ovih nekolicinu blagdanski dana, dobivam sumu alkohola, žderanja i svinjskog izležavanja na kauču. Je li to kršćanski? Naravno da nije, licemjerno je i nije po biblijskom bontonu, ali, bože moj, postoji li uopće netko u ovoj državi tko na blagdane umjereno jede ili čak posti? Postoji, onaj tko je siromašan, ali to se ne računa. Gladovanje mu je višom silom nametnuto. Jesu li u ove dane umjereni naši vrli svećenici? Nemam pojma. Možda jesu. Možda se tako pripremaju za skorašnji danak vjeri. Tko će nažderan hodati po selu i skupljati milodare? Nekako mi se ti dani harača ne sviđaju. Daj svećeniku, daj ministratima, zvonaru, sestrama, braći, poljubi raspelo i poljubi novčanik, pozdravivši se tako s novcima u njemu. U stvari, još je kod nas, u Đurđevcu, davanje svedeno na jednu, recimo ljudsku mjeru, ali, koliko sam upoznat, u nekim se dijelovima Hrvatske davanje para crkvi poistovjećuje sa srednjovjekovnom desetinom. Gdje će crkva s tolikim novcem to samo ona zna, ali jedno je sigurno - ili pukim slučajem ili rukom nečastivog, skromnost je jednostavno izbrisana iz katekizma. Da završim ovo što mi je na umu, a eto, i na monitoru: nisam vjernik, čestitanje Božića poistovjećujem s prizivanjem sreće onome tko mi je drag, a same blagdane smatram najnezdravijim periodom u godini, kako tjelesno tako i materijalno. Bon a petit svim božićnim svinjama. |
- 19:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #
19.12.2006., utorak
Jedna oko Harmsa
|
… «Ja ne mogu snositi odgovornost za tvoj propali brak!», rekao sam mu to. On je stavio glavu među dlanove i čvrsto zgrabio svoju kosu. «Propali brak?! Pa ti se je ubio!» «Nenamjerno» «Traktorom si je pregazio i kad si vidio da još diše, vratio si se unazad i od nje napravio kašu» «Slučajno. Bila je nizbrdica, kočnice mi ne rade» «Ali ti si skočio s traktora, uzeo kurblu i udario je tri puta po glavi sve dok nije odapela!» «Rekla je da je svrbi glava» «I onda si je polio benzinom i zapalio» «Pa što, uvijek se žalila da joj je hladno, da je zimogrozna…» «I zato si je još probo i vilama?» «…da joj fali željeza» «Ubio si je prokletniče, UBIO!!!» «Ma nisam, vidjet ćeš da je živa, sigurno te doma čeka s večerom i lavorom tople vode» «Ali, mi smo je upravo pokopali, zar si skrenuo umom?» «Pokopali, zakopali, pa što onda, ako ju je udario grom, oživjet će, ako nije reinkarnirat će se u ljepoticu. Pričekaš koju godinu, dvije, najviše dvadeset i pet, i oženit ćeš pravu ljepoticu, a ne onog akrapa.» «Misliš?» «Pa da» «Hm. Pivo?» «Gemišt… ...lapo-lapo» |
- 18:56 - Komentari (11) - Isprintaj - #
18.12.2006., ponedjeljak
Ali baba si cei 40 de hoti (po turski)
|
Spisateljska karijera nosi žrtve pa je tako ova priča izbrisana da bi, nadam se uskoro, osvanula na "Poluostrvu". Unaprijed zahvaljujem gospodinu glavnom i odgovornom Dušanu Gojkovu. Pjesma za babu koju će u dalekoj budućnosti napisati Janko Polić Kamov iliti Ali Kama, po nožu njegovog pretka kojim je ubijena baba. (idejni je projekt nosio naziv MRTVA BABA, ali baba se zvala Dijana): MRTVA DIJANA Žalobno. Mrtvačka zvona. A sumrtvo oblačje blijedi ko da je minula proljet - i drveće sijedi i sijedi. Je l' smrt? Gle, trnula lišca i uvele, klonule sise... O zbogom, koščata Dijano! i nikada, nikada više... Kamo ti zapisci tvoji, a u njima prošasta sreća sitnijeh noška i usna i oblastih, nervoznih pleća; rasipna mirisom bludnim i s prozirnih, posteljnih čara trzava kakono pogled nevino ljubavnog žara... Žalobno. Mrtvačka zvona. O kako je misliti grko: na tebi koliki sa mnom i rimu i zanos je srko! Pijani, veseli druzi, o gled'te je: ovo je ona: prate je popovske drolje i graktava, nesita zvona. Nekada reskave gusle i ciganski akordi piana, krvavi, štipljivi cjelov... O mrtva je, drugovi, Dijana. Skinimo crvljivu dasku ko nekada skidasmo halje: zadnji je pozdrav i cjelov, što Dijana na rastanku šalje. |
- 20:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #
17.12.2006., nedjelja
Između redaka...
|
Popio sam gutljaj instant kave, povukao dim, pogledao kroz prozor i ugledao čovjeka koji sjedi za kuhinjskim stolom, ispija svoju jutarnju instant kavu, puši prvu jutarnju cigaretu i bulji u prozor ne bi li shvatio je li vani magla ili su mu prozori prljavi i kao takvi dobra zamjena za ogledalo. Otvorim knjigu na 295. stranici i nakon čak devetnaest rečenica shvatim da sam ovo već čitao. Okrenem slijedeću stranicu, pa slijedeću i njih još sedam i još ne nailazim na nepročitano štivo. «Tras!», opalim žohara cijelom površinom 304. i 305. stranice i njegova se posmrtna palačinka pretvori u izložak insektarija. Brže bolje okrenem 306. stranicu jer i smrt jednog žohara odvodi me stranputicom i ono malo koncentracije koju uspijem prikupiti za čitanje knjige preusmjeri se na «Svrha žoharovog življenja – jesmo li svi bogom dani ili danom bogovi, a noću sluge?» Jebo žohare. Ako ću ikada više razglabati o toj temi, čitat ću između redaka ovu istu knjigu na 304. i 305. strani. Na 306. stranici piše:» Zbog jednostavne činjenice da oni mijenjaju i sakrivaju svoje ime, da lažu o svojoj dobi i da dolaze zbog svog pristupanja tako da ih se ne prepoznaje, nije logično da se može negirati kako oni nužno moraju stvarno postojati». Čitam ovu rečenicu točno dvadeset i dva puta i još uvijek ne razumijem što je pisac htio reći. Izbacujem negaciju i dobivam:»…logično je tvrditi da oni nužno moraju stvarno postojati». Tko? Pa ti, koji skrivaju svoje ime, lažu o svojoj dobi i tako dalje i tako dalje… O jebem ti pisca, ovim tempom nikada neću pročitati ovu knjigu. Osim toga što će mu taj uvod? Pretjeruje, davi svim tim pojmovima i činjenicama koje mu daju za pravo da se naziva eruditom, ali mu ne daju za pravo da mi skreće pažnju s bitnih stvari na sporedne. To je kao ona maloprijašnja situacija s žoharom i koncentracijom. Žohar-citat tjera me da gubim vrijeme. Odbacujem ovu rečenicu kao estetsko uobličenje teksta i nastavljam s čitanjem. Njem. Nijemac. Njemačka. Demokratska i Savezna. Zveza. Zvezda. Zvekan. Zveči. Suđe zveči kad u sudoperu tražim vilicu. Zveči toliko da će se razbiti pa prestanem prekapati po površno pranom posuđu i površno perem prljavi pinjur (11 riječi koje počinju s «p»). Suđe. Jebote suđe. Danas je na mene red. Danas sam ja perilica od krvi i mesa. Primus inter sudoperama. Danas sam i spremačica, i smetlar, i perač prozora i čistačica. Pa zašto baš danas kada sam odlučio pročitati ovu zbrkanu knjigu? Zašto uopće ja moram prati i čistiti? Zato jer tako priroda nalaže. Jači caruje neovisno o spolu. Jači se bavi financijama, a slabiji pizdarijama. Financije su moć, a pizdarije nemoć. Ja sam danas meštar od pizdarija. Danas, na slobodan dan, kad mi mozak traži prosvjetljenje, nered mi nameće zamračenje. Mogao bih stati tome na kraj i reći: «Dosta je te tiranije. Od danas sam ja muško!", i sjesti na trosjed, staviti noge na stol, prst u nos i slušati kako škripe ulazna vrata gonjena propuhom. A onda bih pao u tešku depresiju. «Ona me je ostavila, zbog suđa me napustila…» ili «Čaše perem, ruke mi krvave, sudoper mi je drug, molim te vrati se», no bilo bi kasno. U zalog ljubavi ostavljam knjigu, produhovljene retke koje se netko svojski trudio produhoviti na način da ostavlja praznine u mojem mozgu koje nemam vremena popuniti, i uzimam Likvi, istisnem ga na spužvu, «Za mene samo Vileda spužva!», i stanem ribati sasušeni krumpir. «Dobio sam žuljeve» «A žica? Za što služi ono zamršeno klupko žice?». Smijeh. «Za kurac. Eto za što, za kurac, znaš?». «Pa nemoj se odmah ljutiti», majčinski me pogladi po glavi, izuje cipele i stavi mi noge u krilo. Slijedi masaža, pa ovlašno prolaženje jagodicama prstiju po umornoj koži, ljubljenje, seks, usrani tv-program pred spavanje i zaboravljam da sam htio čitati knjigu. |
- 15:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #
11.12.2006., ponedjeljak
Eh, što ti je ljubav…
|
Eh, što ti je ljubav, čekam već 1 sat, 34 minute i trideset i dvije, tri, četiri sekunde, a njezin se lik ne pojavljuje čak ni kao sjena u hodu podignutih špicpapaka koja se u nerijetkim slučajevima pojavljuje čak i pedesetak sekundi prije no što se pojavi njena noga. To čekanje, ta vječnost jednaka vječnosti zadnjeg nastalog svemira kojem se kao ni ovoj mojoj beskonačnosti ne nazire kraj, pravi je dokaz ljubavi. Stojim tu na trgu, ispod posranog sata gospodina slavnog urara kojem ne znam ime jer ga se sad, dok ovo pišem, ne mogu sjetiti (jesam li na trgu ili u svojoj sobi u kojoj ne postoji aparat za gašenje mašte?), prošao sam sve praktične tečajeve brušenja dosade, od premještanja s noge na nogu, tipkanja i brisanja poruka imaginarnim prijateljima koji su prije probuđene ljubavi bili stvarni, pucketanjem prstiju sviranja preludija za golubove i odbačene čikove, izlizivanja rukava neprestanim povlačenjem zbog pogledavanja na ručni sat na kojem sam nabrojao točno 5674 sekunde od kada sam zaposjeo teritorij ljubavnog strpljenja, pa sve do proglašenja kažiprsta udarnikom koji je u samo jedan sat, trideset i četiri minute i trideset i četiri sekunde iskopao 5,8 grama smole. Nije li ta strpljivost jedne otopine vapnenca koji kap po kap pokušava spustiti stalaktit sa stropa spilje u kojoj je David Copperfield sakrio Eiffelov toranj, dokaz neizmjerne ljubavi? Ako nije, ako vi smatrate da ljubav zaslužuje veću dosadu - muku puža kojem su kućici dodijelili okućnicu i pet hektara obradive zemlje i s takvim ga imetkom uputili preko Sahare u vrijeme kad rode sele na jug – onda vam prepuštam mjesto, no vi ste važan čimbenik hipokrizije i ipak mi odbijate barem na tren na svoja leđa natovariti ovaj križ i zato se odlučujem na krajnji trik kojim ću možda zapaliti fitilj apokalipse ili, doslovno, pročistiti zvučni kanal u uhu. Produžena rožnata tvorevina na malom prstu nalik plastičnoj žličici za kavu, kojom prebiremo tanke strune gitare kad sviramo Albinonijev Adagio u G molu ili otvaramo celofan s kutije Opatije, poput žlice djeteta koje je prvi puta dobilo sladoled u šalici kruži uhom i skuplja vosak tako žute boje čije bi se jarkosti postidjele i najuzvišenije Apis mellifera carnice, i kad ga sastruže toliko da zapuni apsolutni prostor između nutarnjeg sloja i kože malog prsta, vadim tu masu mozgovima lingvista i naučenjaka nazvanu cerumenom i uzdižem je prema nebu kako bi zraka sunca probila žutu masu i oku prenijela sliku koju će splet neurona u mozgu prepoznati kao takvu i u ovom trenutku beskonačnog guranja kamena iščekivanja, Sizifove vječne muke kao alegorije ubijanja vremena, barem prašinu prebaciti preko vrha i makar ogrepsti vrijeme. Promatram cerumen (a sve u slavu ljubavi i nevolja koje ona izaziva) i pitam se što je to, kakva je to masna tvar koja nam ponekad istječe iz uha pa se mladež, spremna da glađu jednog afričkog djeteta proguta tehnološki napredak, pita kakve je to odvratne boje slušalica iPoda? I kao da me sluša sam On, u dubini moje svijesti (ili je to samo površna introspekcija) stade se otkrivati tajna smolaste Kabale: « Cerumen je žutosmeđa masa koja u ušnom kanalu (zvukovodu) nastaje kao produkt rada ceruminalnih žlijezda i žlijezda znojnica, pomiješana s oljuštenim stanicama kože, česticama nečistoće i ponekom dlakom iz zvukovoda.», kaže mi On (ili možda moj učeni alterego kojem sam zaboravio ime pa smo jedan drugom postali potpuni stranci) i pritom mi svojim moćnim silama tjera nokat palca da ispod nokta kažiprsta obere smolasto vrhnje boje o kojoj u kristalizirane noći sanja bagremov med, i razmaže ga po gruboj površini traperica boje indiga. U tom trenutku spopade me kronična letargija, manično-depresivna melankolija, surova spoznaja da sam na zeleni stol ljubavnog kasina pobacao sve svoje adute kojima sam vatrom najteže strojnice rešetao vrijeme, a da od sjene špicpapaka ni jednog antonima fotonu nema. Eh, što ti je ljubav, čekam već 1 sat, 35 minuta i trideset i dvije, tri, četiri sekunde, a njezin se lik ne pojavljuje. |
- 21:10 - Komentari (21) - Isprintaj - #
10.12.2006., nedjelja
Kako sam postao opasan po društvo
|
Mrzim plesati. Još kao malog vukle su me blesave klinke za rukav da im se pridružim u njihovim plemenskim ritualima ringe-ringe-raja, a ja sam se iz protesta usrao u gače i zaurlao kako bi me pustile na miru. Kad se to drugi puta dogodilo obilježen sam na duže vrijeme kao seronja i izbačen iz tih igranih krugova tako da su mi vrata ka bolesnom introvertu bila širom otvorena. Kad bi me u svatovima dječurlija koja me nije poznavala pokušavala uvući u svoje poganske obrede držanja za ruke i aritmičnog njihanja, ja sam dijelio šamare i vukao ih za kosu pa sam još bio obilježen i kao nasilnik. U osnovnoj sam školi radio svakakva sranja samo da bih bio nepoželjan u društvu i izbjegao razredne veselice koje su se svodile na kola i plesove. Tada su me, iako nisu znali što je to, prozvali pederom. U osmom razredu idiotska je skupina djevojčica na čelu sa zlim vračem razrednikom odlučila organizirati plesni vjenčić, a ja sam na sve moguće načine pokušavao sabotirati tu vještičju manifestaciju, od kojih je najsmioniji bio taj da ću se, ukoliko me budu prisiljavali da im se pridružim, ubiti. Otvorio sam prozor, stao na rub i prijetio da ću skočiti. Nisu me uzimali previše za ozbiljno jer smo bili u prizemlju, a kad je razrednik saznao na što sam spreman, zalijepio mi je šamarčinu preko suicidalnog obraza i napisao pismo roditeljima u kojem me proglašava anarhistom, izgrednikom i saboterom. Još se pitao jesu li me roditelji odgajali u socijalističkom duhu i jesu li slijedili tekovine revolucije ili se u našoj obitelji njeguju narodno-neprijateljski običaji s kapitalističkim predznakom. Tada me razrednik proglasio kontrarevolucionarom i petokolonašem. Tada sam prisiljen od strane jadnih i nemoćnih roditelja koji su mi uvijek davali slobodu izbora – plesati ili ne – morao prisustvovati plesnom vjenčiću. Međutim, ponosan kao i svi moji preci koji nisu pokleknuli ni pred Turcima, ni pred Habsburgovcima, a još manje pred komunistima i nacionalističkim desničarima, odlučio biti đubre prema jedinoj normalnoj djevojčici u razredu koju su mi skloni fizičkoj diskriminaciji dodijelili. Zvala se Sanja i nosila je kilogram teške pepeljare koje su svojom masom istiskivale prišteve na licu. Prvo sam kasnio dva sata tako da je jadnica sjedila za praznim stolom i popila hektolitar Pipija. Onda sam obučen u isprane traperice i išaranu majicu s odrezanim rukavima, dok su ostali kreteni nosili odjela, uletio u dvoranu i divljački pograbio nesretnicu i stao je snažno vrtjeti oko sebe, tako luđački da su joj izletjele teške naočale na koje je jedna debela svinja bezobzirno i ko fol slučajno stala. Onda sam je odbacio od sebe prema skupini degeneričnih čunjeva koji su se uraganski raspršili po podu. Ni dvije sekunde nakon toga, uletio je razrednik i na iskreno odobravanje prisutnih uhvatio me za uši, podigao s tla, ispustio i prizemljio jednim volej-šamarom. A onda me potjerao kući. Ne mogu vam opisati koliko sam bio sretan. U srednjoj školi nije bilo takvih pizdarija poput obveznih plesnjaka, ali se u ljudskom biću nalazi neki kretenski gen koji ga tjera da se zabavlja plesanjem, pa se svaka nazovi zabava mora upražnjavati kroz ples. Ako ne znaš i ne želiš plesati nećeš ni žvaliti, a kamoli jebati. Iz tog razloga ja sam uvijek stajao po strani i promatrao tu slijepljenu gomilu kako se njiše, okreče, razdvaja i spaja uz zvukove debilnih pjesmica. Stajao sam po strani i pijuckao pivo. Ako me se i dojmila neka djevojka, nisam se trudio priči joj i zadjenuti kretenski razgovor (jer ovo je ipak disko i tu se vode kretenski razgovori) jer se sve svodilo na ples. Da joj pričaš najljepše priče klasične starine, ona će te pažljivo ili malo manje obzirno saslušati, a onda će, ako joj se sviđaš, čekati kao glista kišu da je odvedeš na podij, stisneš i plešeš. Jebali ih plesovi. U kurac. Zato sam i počeo slušati psihodeliju, pušiti travu i sa svima žučno raspravljati o egzistencijalnom problemu društva – plesu. Onda su me obilježili kao manijaka, psihopata i narkomana. Gledali su me ispod oka, pravili tampon zonu oko mene i izbjegavali bilo kakav kontakt. Bio sam drugačiji, onaj kojeg treba izopčiti, zatvoriti u podrum i držati ga tamo sve dok se u novinama ne bi pojavio članak o liku koji je bio dvadeset godina zatvoren i izoliran od društva zato jer je bio čudak koji ne voli plesati. I nije mi bilo previše žao. Seksualne potrebe zadovoljavao sam kurvama, a društveni kontakt ostvarivao sam kroz druženje s pijancima iz lokalne birtije. Tamo su za šankom stajali veliki mislioci kojima nije bilo do stiskanja na podiju. Iako sam spram njih bio još nezreo i životno neiskusan, prihvatili su me kao ravnopravnog člana i uključivali u svoje filozofske rasprave kao da godinama stojim za tim šankom i razoružavam okolinu genijalnim zaključcima. Više nisam obraćao pažnju na onu bezličnu masu koja se zabavlja jedino ako pleše i posvetio sam se mnogo važnijim životnim pitanjima poput onih «Koja je svrha čovjeka kao jedinke i za koji kurac postoji kao takav, ako ne za preispitivanje svojeg bitka?». Napokon sam našao svoj unutarnji mir i upisao tečaj plesa. Evo baš sad se spremam na prvi sat i nikako se ne mogu sjetiti gdje sam zametnuo ručnu bombu M-75. A da! Bacio sam je prošle godine ispred zadružnog doma. Nije bilo mrtvih, ali više nikom nije bilo do plesanja. |
- 12:19 - Komentari (18) - Isprintaj - #
07.12.2006., četvrtak
Mili, Mili, Milijana voza se cijelog dana
|
Eto, ja sam malo umoran na mozak pa sam htio podijeliti s vama kako to izgleda i kuda to vodi. Koji centimetar niže nepretenciozni je tekst koji nema nikakvo značenje kao ni poezija u kojoj prevladava enigma zbog koje, osim onih koji i u dreku pronalaze metaforu, nitko kurca ništa ne kuži pa spušta glavu i pomisli: «Nisam dorastao, nitko normalan ovome nije dorastao» i uzima strip u ruke. Tamo barem vidi što se događa. Ako nakon ovog teksta ustvrdite da pišem tek toliko da pišem, neka vas roditelji nagrade ili neka vas poglade: «O, pametno naše!» strong Poezija strong Želimo dogovor oko pojasa Gdje izbušiti rupu na koži Umjesto klinom Karike opasača Demokratski predlažem Nožem u bubreg. strong Proza strong Blagajnica hoće ići u kurac Još se spotaknem na stepenicama i razbijem ko staklo, djeca mi sakupljala krhotine pa se izrezala i dobila po labrnjama «Jesam ti rekla da se ne smucaš ispred zgrade!», a ono malo jadno s posjekotinom na dlanu blijedo gleda u mater i nije joj jasno zašto je napada, a htjelo je pomoći hrpi mesa da se formira i ponovno postane čovjek. Sastavim se i zahvalim malim žrtvama nerazumnih roditelja i potrčim prema trgovini, a kad tamo gužva. Sjatilo se jato baba, klima im sjebala rutu, zapuhalo jugo pa se kokoši, prve u povijesti koje lete u Afriku, spustile posred trgovine i u čudu promatraju blagajnicu. «Što je babe, što ste se uskokodakale, niste li sad već trebale letjeti ponad Rumunjske?» «Koje smrtne Rumunjske», začudi se jedna, « ubila te minus dvojka iz geografije. Od kada kvočke lete za Afriku preko Rumunjske, ne hranilo te u javnoj kuhinji, već te zaklalo u klaonici i objesilo među svinjske polovice?» «Kako, kako molim?», zarežem osjećajući povredu integriteta svojeg sklopa spoznaja, «Ne piše li u programu leta kokoši izričito i masnim slovima: 'polazak: Zagreb; dolazak: Najrobi; prelazak: Ivankovo, Bajakovo, Rumunjska, Crno More, Tunis, Afrika ostalo'?» «Vi ste gospodine sastavljeni od govana gadno pobrkali planove selidbe. Ruta koju spominjete zacrtana je za društvo «Cigani lete u nebo», znanje nemao u neznanju se ne snalazio da bog da.», reče baba i zajedno s ostalim peradarnikom stane lelekati. A što ću jadan, od govana i neznanja sazdan pomaknem se ulijevo i priupitam zaštitara što se ovdje događa. «Blagajnica hoće ići u kurac», izbezumljeno će on navlačeći svoje otromboljeno lice dlanovima. «Ma nek ide u pičku», odgovorim ja «Materinu!». |
- 21:47 - Komentari (13) - Isprintaj - #
06.12.2006., srijeda
vješalica 2
|
Da nastavim što se dogodilo te kobne noći (vidi donji tekst) kada sam slučajno, najslučajnije što slučaj može iznenaditi, upao u noćni klub i zatekao dvije djevojke u tangama i u sisama. Da vas podsjetim, bila je gužva i bilo mi je vruće, na sebi sam imao podrezani skijaški kombinezon, jer para nemam da si od domobrana kupim maskirni prsluk, i nisam ga imao gdje objesiti pa sam, netko bi rekao: malo poremećen, umislio da bradavica skoro nage djevojke jest vješalica i objesio home made jaknu na nju i rekao «Sori, jebiga». Što se dogodilo s mojom percepcijom u tih par metara kad sam kroz gužvu drkadžija s isukanim mobitelima poput Mojsija razdvojio more sline misleći na vješalicu odjednom shvatio da je pored mene obnažena mlada djevojka i da kruti izdanak nije istesano drvo nego osjetljiva bradavica kroz koju ponekad teče mlijeko, a ponekad se na kolombare uokolo nanosi med? Što se dogodilo? Dobio sam šamar. Eto to se dogodilo. A od koga? Od njene matere. Uletjela je poput furije u klub, propucala televizor na kojem su bljeskali rezultati talijanske lige, razbila flašu o glavu zaštitara i koristeći usjek u moru sline koji sam ja napravio, u lijevoj ruci noseći sataru, a u desnoj šamar, opizdila me tom seljačkom rukom po obrazu i uhvatila golu prostakušu za kosu i stala je vuči prema izlazu. Ja sam sjeo na pod, ne od iznenađenja, nego od nedostatka svijesti i nekako mi kroz kakofoniju ili ćušpajz govana u mozgu dopiralo izdaleka :»Kurvo jedna kurvinska, đubre jedno, ti se jebeš, a krave tule od gladi, mrcino!» Striptizeta kojoj su bradavice strčale dalje no što strči vime nabujale krave nije nahranila tu istu kravu. Ima njena mater i pravo. Dok se ona tu prenemaže i širi noge, pa ih skupi gore visoko u zraku te se tako spletena spušta niz cijev, kravice gladuju. Badava pare koje zasluži pokazujući jedre sise onima koji u životu nisu vidjeli takve ili ih imaju doma, ali im je kod susjeda sve bolje, badava lufta pičku po momačkim feštama, kad kravice u štali gladuju. Jadne kravice koje daju 3 456 litara mlijeka godišnje, odgajaju naraštaje novih krava i bikova i proizvedu toliko gnoja da na zagnojenom vrtu rastu bundeve od 123 kilograma i 56 grama, te sirote životinje gladuju dok ona, zna se što… A što ćeš. Takav je život. |
- 18:54 - Komentari (11) - Isprintaj - #
03.12.2006., nedjelja
Vješalica
|
Kao što čujete na sve vaše uši, pediculis i one uške za slušanje, u pozadini se čuje glazba na koju ja trenutno otkidam kosti, krenuvši od gležnja pa sve do očnih jabučica. Glas Janite Haan tjera me na samoozljeđivanje jer to kako ona pjeva, to nije tek puka, dosadna, đana psihodelija, to je tupim dijelom sjekire bjesomučno trganje onih spona koje nas sprečavaju da pokažemo emocije. Slušat ću ovo dok mi se ne zgadi. Možda već sad to osjećam. Ma nek ide u kurac i Babe Ruth i Janite. Tko ju jebe. Blesača. A jučer… Dođem ja tako doma pogledati korijenje, nađem se s prijateljem, izmijenimo neka životna i politička stajališta, popijemo pokoju, raziđemo se, odem kući počnem gledati tekmu i zaspem. I had a dream. Nema veze što sam sanjao. A bilo je gadno. Kako i ne bi kad sam prije no što sam ispustio pola metra ptijalina s kojim se mačka igrala, pojeo dupkom puna tri tanjura dobrog vojničkog graha (evo i sada pečem janje na metanu). Nakon noćne more, a bilo je to u 23 i nešto sitno, probudim se sav u znoju i odlučim posjetiti lokalni noćni klub u kojem se pušta glazba i valjda pije. Nemojte me doslovno uzimati za ženu. Uđem ja tako u tu maglu svud oko nas, dimnu maglu koja se spustila na špicpapčine droljica kojih ovaj put nije bilo u velikom broju, pa sam si u adamovu jabučicu rekao: «Napokon će mi prepucij prespavati izlazak», i uletim direkt za pojilo stoke i naručim neki hrvatski hmeljski bućkuriš i vidim, češka me iza hipotalamusa, svrbi me podno sjedišta Društva lipida za zakrečenje arterija, nešto, oca ti s guza uzmem, vidim, konjevi do konjova, kenjovi do konja, sami muški tupoglavci. Koji ku'ac. A onda me konobar opizdi čepom vatrogasne cisterne po glavi, kaže sorij, striptiz je brale, ma idi u pičku materinu, što ja sad to pričam vama. Striptiz. Kao što bi onaj iritantni puh, ona blasfemija radijskih spikera sa stojedinice rekao «Deca draga», ja sam prvi puta u životu vidio dvije gole pičke uživo kako se svlače. Dvije plave pičke od kojih je jedna imala lijevu sisu dvojku, a desnu 2 i po, a druga desnu 3,17 pa joj nisu mogli spočitati da joj je prašukunbaba bila Rudolfova muza, a lijevu višekratnik jednog broja kojem je potencija e, dvije nazovi lezbače u strastvenoj simulaciji bezkurcnog coitusa (prisutan pleonazam ili neonacizam, boli me pišo) poput ringišpila kojem je motor skinut s mješalice za beton kojom je sazidano pola Hooverove brane, vrte se oko sjajne cijevi zbog koje sada neki jadni zidar liječi rane jer su mu sabotirali skelu. Ta se đavolska makljaža odigravala na podiju površine kvadratnog metra, površine o kojoj ja mogu sanjati ukoliko svojom ušteđevinom hoću kupiti stan u Zagrebu, a oko nje sjatilo se petnaestak napaljenih frajera i svi do jednog visoko drže mobitele u zraku i snimaju ove dvije grješnice. Da nisam vidio pičke, pomislio bih da netko iz kuće BB ima novinsku konferenciju. Jedvice se proguram u pozadinu ovog sjemena drekadencije i postane mi vruče. Ne zbog obnaženih pohotnica (kobile jedne, tu ste se došle timariti!) nego zbog globalnih klimatskih promjena, da vam jebem sporazum u Kyotu. Svučem jaknu i da ću je okačiti o… o jebem ti skijanje i podrezani kombinezon, gdje da okačim jaknu…sebi o kurac? Zauzmem pozu onog isklesanog junaka što rukom podupire teško kameno čelo i mozgam. Heureka. Zasvijetli mi žarulja iznad glave i oprži tri kile prhuta. Silom i snagom jednog Atlasa koji se švercao pa je umjesto Zemlje ponad glave držao atmosferu, raskrčim put do striptizeta i na iznenađenje sviju, njih 0,018 pametnih, a 14,984 manje pametnih, objesim jaknu o ukrućenu bradavicu one striptizete za koju su svi komentirali da ima tako malu pičku da bi mnogi slučajni prolaznik koji je pičku vidio samo u krave s omotnice Milka čokolade, pomislio kako žena ima tri nosnice – dvije u surli, a treću između bedara. Glazba je stala, ljudi su se ukočili, lastavice su se skamenile i cijelo jato stropoštalo se u Sredozemno more, a ja sam slegao ramenima i rekao: «Jebiga, sori». Eeee, Janita, Janita, da «t» zamijeniš sa «c», bila bi snježna kraljica. |
- 19:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #
01.12.2006., petak
Limes koji je postao nula
|
Nije mu prvi puta bilo da demonstrativno uzme vreću za spavanje, razbješnjen luđački zalupi vratima, prije toga nogom udarivši njenog psa, koji mu je, uz put da kažem, išao na kurac, i ode spavati u mračno potkrovlje kroz čije je prozore puhao hladan siječanjski sjeverac. Tamo je rasprostro svoj pernati ležaj pun ožiljaka od cigareta, obučen legao i gotovo cijelu noć razmišljao o pat poziciji u kojoj se našao – daleko od pravog doma, daleko od prijatelja, predaleko od snošljivosti života. Nju je upoznao preko prijatelja, kad su izašli van, samo joj jednom stavio ruku na rame, kasnije u pijanom stanju kad su svi troje završili u prijateljevoj sobi na džointu, legao do nje i još jednom stavio ruku, ali ovaj put oko struka i prsti su ubrzo završili tamo gdje obično žilavi virtuoz svira crescendo iza kojeg slijedi alegro, a zatim gromoglasni finale i puf…prsti su ipak odsvirali dovoljno uvjerljivo, dovoljno da bi broj mobitela koji je ujutro na brzinu izrecitirao, bio ubrzo biran i tako je nastala ljubav. Viđali su se gotovo svaki tjedan, ili kod prijatelja ili kod njezine sestre, no ping-pong strasti odigravao se u malom automobilu u šumi ili pak u stiješnjenom krevetu pokraj prividno uspavane sestre. Mrzio je jebati u autu, a još više je mrzio jebati kad je pokraj njih spavala čangrizava sestra. Nju je to najmanje smetalo, čak se ponekad činilo da uživa u tome što joj pakosti i u uši gura prokletstvo samoće. On bi ubrzo ustajao i smeten, posramljen odlazio u kupaonu i sjedio na školjci sve dok se nije oporavio od nelagode. Ona je bila samohrana majka sedmogodišnje djevojčice kojoj je otac bio lokalni muzičar-jebač, ponosni rastavljeni otac s trideset i nešto kvačica u kučici «Neplaćena alimentacija». Vikendom bi je odveo i ispirao mali spužvasti mozak pojmovima poput «Mama ti je kurva, a Trebor je glupan i debil, nemoj nikada razgovarati s njim, bježi od tog idiota». Djevojčica je unatoč instrukcijama, voljela Trebora. Kao i njena mama u početku. Njemu je dopizdila veza na daljinu i jednog je dana odlučio napustiti roditelje i selo i skrasiti se u gradu za koji je on mislio da je grad, a ubrzo shvatio da je obično selo s nešto više kuća, kafića i mnogo više seljačina. I baš su najreprezentativniji primjerci tih primitivaca bili njeni prijatelji. U početku su sretno gradili ljubavno gnijezdo na iznajmljenom drvetu, povazdan cvrkutajući iako je ona nekako tiho pijukala, više umorno, kao što se čovjek umoran od posla strovali na trosjed i zausti od muke par jedva čujnih riječi, a onda zaspe. On je bio živahan poput vrapca i dosađivao joj ne shvaćajući zašto ona nakon posla ne želi pričati. On nije radio. Završavao je studij i čekao da se pomalo istopi njegova ušteđevina koju je prije godinu dana krvnički zaradio na zapadu. No, ipak nije bio besposlen. Svakog je dana kuhao, otpremao malu u školu, prao suđe i pokušavao odgonetnuti tajnu književnog uspjeha. Pisao je pjesme. Vikendom su izlazili van i družili se s njenim bahatim prijateljima (ona je često bila predmet njihovih neslanih objeda i, nazovi, šala), ćelavcima na ekstaziju, bukačima, kurčevitim seljačinama u trenirkama. On ih nije baš obožavao, a oni njega još manje. Smatrali su ga šupčinom i šonjom. Često su mu govorili kako oni nju vole kao svoju sestru i ne daj bože da joj padne jedna dlaka s glave, ubit će ga. On je samo potvrdno klimao, uzimajući to na znanje i nezgodno se kesio. Nakon što se ušteđevina nepredviđenom brzinom pretvorila u pepeo življenja, počeli su živjeti od njene mizerne plaće. On je znao da to nije u redu i grizao se u sebi što nije muško, što živi na račun djevojke, odvajajući jednim dijelom od usta njene kćerke. I to ga je počelo izjedati. No ipak nije ništa poduzimao. Ispite nije polagao, posao nije tražio i savjest ga je vrtjela na ražnju. Rekli bi ljudi da je najlakše bespomoćno ležati i buljiti u plafon: razmatrati kako svijet funkcionira, što je bit života, tko je čovjek i kuda stremi, koje ga nevolje snalaze i kako iznaći izlaz iz sranja. Znati sve to, imati u glavi čitava prostranstva znanja i saznanja, a ne ustati i otići barem do Zavoda za zapošljavanje, jednako je svirati kurcu. Bez obzira na njegov prijetvorni svijet u kojem je on hodao u krug spotičući se o ugarke savjesti, djevojka mu nikada nije dala ni najmanji znak da joj smeta to što on ne uspijeva stati na svoje noge. Međutim, to što je ona šutljivo i s osmijehom na licu promatrala to njegovo stanje obamrlosti, to ne znači da u njoj nije tinjala nit nezadovoljstva. Drukčije je zamišljala taj opetovani suživot dviju jedinki. Nakon pet godina strogo fokusirane ljubavi prema bivšem mužu, nakon pet godina povremenih, ali sve češćih fizičkih i psihičkih zlostavljanja, pet godina sumnje u prijevaru za koju se na kraju ipak ispostavilo da je osnovana, njen obrambeni mehanizam počeo je slati sićušne signale da nešto nije u redu. Veza koju je započela nakon tri godine apstinencije i koja je u početku nalikovala na dugogodišnju relativnu idilu, polako se pretvarala u razočarenje. Zabavan i duhovit tip, iskren i velikodušan, pomalo je gubio sve svoje pozitivne epitete i postajao čangrizavo, bespomoćno potucalo koje je svojim unutarnjim izjedanjima na sve pore ispuštalo nervozu i nezadovoljstvo. U prilog mu nije išlo ni njegovo kuhanje i čišćenje, niti sasvim korektan, čak više očinski, odnos prema njenoj kćerki. Sve je to bilo u redu, ali ona nije tražila domaćicu koja će je dočekivati rasprostrtim stolom i mirisom pečenja, ona je tražila muškarca koji će svoje frustracije vezivati u vrećicu za smeće i rano izjutra baciti je negdje daleko, muškarca koji će je dočekati s osmijehom, zagrliti i pomaziti, a zatim dobro izjebati. Samo to. Za sve ostalo ona bi smogla još malo snage i očistila tu kuću, skuhala na brzinu ručak, izvršila sve obveze koje patrijarhalno društvo nameće jednoj ženi i ranjivo se podala mužjaku koji bi je zadovoljio na prilično životinjski način. No on nikako nije mogao biti mužjak. Bezizlazna kolotečina djelovala je na njegovu krutost i seks im je postajao prava katastrofa. Nerijetko bi u pola snošaja odjednom stao, sjeo i rekao da ne može više, a onda priznao da mu se ne da. Nakon učestalih odustajanja i ona je počela gubiti volju za seksom. Sve rjeđe se mazno privijala uz njega i sve rjeđe se dovodila u situacije koje su pretkazivale snošaj. Kad je uvidio da ostaje bez, ipak, zadovoljstva koje mu je pružala veza, u njemu se zapalila vatra požude i on bi sad više od svega htio makar da je oralno zadovolji. No ona je nesvjesno postajala okrutna i kad bi se noću on čvrsto privio uz nju i pokušao rukom čak i ovlaš preći preko gaćica, ona mu je bezobzirno odmicala ruku, a potom zaspala. I tako su počeli razgovori. Nemilosrdne analize njihove veze, istiskivanje žuči, prokleto mučno razoružavanje istinom koja u ovakvim situacijama više odmaže no pomaže. Nakon razgovora počele su svađe, svađe koje su se hranile njenim suzama i njegovim demonstrativnim odlascima u studenu noć i bdijenje na bijednim mjestima, hramovima njegove bezizlaznosti. Nakon svađa slijedio je prekid, nakon prekida depresija, nakon depresije zaborav – potisnuta trauma jedne sasvim obične veze. |
- 19:34 - Komentari (12) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
