11.12.2006., ponedjeljak
Eh, što ti je ljubav…
|
Eh, što ti je ljubav, čekam već 1 sat, 34 minute i trideset i dvije, tri, četiri sekunde, a njezin se lik ne pojavljuje čak ni kao sjena u hodu podignutih špicpapaka koja se u nerijetkim slučajevima pojavljuje čak i pedesetak sekundi prije no što se pojavi njena noga. To čekanje, ta vječnost jednaka vječnosti zadnjeg nastalog svemira kojem se kao ni ovoj mojoj beskonačnosti ne nazire kraj, pravi je dokaz ljubavi. Stojim tu na trgu, ispod posranog sata gospodina slavnog urara kojem ne znam ime jer ga se sad, dok ovo pišem, ne mogu sjetiti (jesam li na trgu ili u svojoj sobi u kojoj ne postoji aparat za gašenje mašte?), prošao sam sve praktične tečajeve brušenja dosade, od premještanja s noge na nogu, tipkanja i brisanja poruka imaginarnim prijateljima koji su prije probuđene ljubavi bili stvarni, pucketanjem prstiju sviranja preludija za golubove i odbačene čikove, izlizivanja rukava neprestanim povlačenjem zbog pogledavanja na ručni sat na kojem sam nabrojao točno 5674 sekunde od kada sam zaposjeo teritorij ljubavnog strpljenja, pa sve do proglašenja kažiprsta udarnikom koji je u samo jedan sat, trideset i četiri minute i trideset i četiri sekunde iskopao 5,8 grama smole. Nije li ta strpljivost jedne otopine vapnenca koji kap po kap pokušava spustiti stalaktit sa stropa spilje u kojoj je David Copperfield sakrio Eiffelov toranj, dokaz neizmjerne ljubavi? Ako nije, ako vi smatrate da ljubav zaslužuje veću dosadu - muku puža kojem su kućici dodijelili okućnicu i pet hektara obradive zemlje i s takvim ga imetkom uputili preko Sahare u vrijeme kad rode sele na jug – onda vam prepuštam mjesto, no vi ste važan čimbenik hipokrizije i ipak mi odbijate barem na tren na svoja leđa natovariti ovaj križ i zato se odlučujem na krajnji trik kojim ću možda zapaliti fitilj apokalipse ili, doslovno, pročistiti zvučni kanal u uhu. Produžena rožnata tvorevina na malom prstu nalik plastičnoj žličici za kavu, kojom prebiremo tanke strune gitare kad sviramo Albinonijev Adagio u G molu ili otvaramo celofan s kutije Opatije, poput žlice djeteta koje je prvi puta dobilo sladoled u šalici kruži uhom i skuplja vosak tako žute boje čije bi se jarkosti postidjele i najuzvišenije Apis mellifera carnice, i kad ga sastruže toliko da zapuni apsolutni prostor između nutarnjeg sloja i kože malog prsta, vadim tu masu mozgovima lingvista i naučenjaka nazvanu cerumenom i uzdižem je prema nebu kako bi zraka sunca probila žutu masu i oku prenijela sliku koju će splet neurona u mozgu prepoznati kao takvu i u ovom trenutku beskonačnog guranja kamena iščekivanja, Sizifove vječne muke kao alegorije ubijanja vremena, barem prašinu prebaciti preko vrha i makar ogrepsti vrijeme. Promatram cerumen (a sve u slavu ljubavi i nevolja koje ona izaziva) i pitam se što je to, kakva je to masna tvar koja nam ponekad istječe iz uha pa se mladež, spremna da glađu jednog afričkog djeteta proguta tehnološki napredak, pita kakve je to odvratne boje slušalica iPoda? I kao da me sluša sam On, u dubini moje svijesti (ili je to samo površna introspekcija) stade se otkrivati tajna smolaste Kabale: « Cerumen je žutosmeđa masa koja u ušnom kanalu (zvukovodu) nastaje kao produkt rada ceruminalnih žlijezda i žlijezda znojnica, pomiješana s oljuštenim stanicama kože, česticama nečistoće i ponekom dlakom iz zvukovoda.», kaže mi On (ili možda moj učeni alterego kojem sam zaboravio ime pa smo jedan drugom postali potpuni stranci) i pritom mi svojim moćnim silama tjera nokat palca da ispod nokta kažiprsta obere smolasto vrhnje boje o kojoj u kristalizirane noći sanja bagremov med, i razmaže ga po gruboj površini traperica boje indiga. U tom trenutku spopade me kronična letargija, manično-depresivna melankolija, surova spoznaja da sam na zeleni stol ljubavnog kasina pobacao sve svoje adute kojima sam vatrom najteže strojnice rešetao vrijeme, a da od sjene špicpapaka ni jednog antonima fotonu nema. Eh, što ti je ljubav, čekam već 1 sat, 35 minuta i trideset i dvije, tri, četiri sekunde, a njezin se lik ne pojavljuje. |
- 21:10 - Komentari (21) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
