31.01.2007., srijeda

Daj mi snage

Nisam znao kako da započnem ovu storiju punu ogorčenja prema tehničkom napretku i njegovim, po mene, kobnim posljedicama, jednostavno nisam smagao snage da otvorim tekst editor pa sam se ubio Toolom, pročitao trideset i dvije strane PhilipDickovog romana, odmeditirao turu i evo me, spreman kao njemački vojnik '46 da skinem mačku s drva, ili japanski, iste godine, da pomogne starici da prijeđe preko ceste, spreman sam da vam priopćim što me ovaj put u busu natjeralo da se busam glavom o pesnicu i ponavljam u sebi «Pamti svaku riječ, intonaciju, pokret i reakciju, pamti... ili nemoj… ...a onda izmišljaj, oca mu!». Daj mi snage mesto, largo Kolega i ja, pokretačka snaga gospodarskog razvoja u tranziciji, snaga koja na crno pljuje u šaku i pljuje po poslodavcu, čekajući bus, palimo cigaretu, i ne razlikujemo se od engleskih rudara iz devetnaestog stoljeća ili ovovremenih brazilskih kopača zlata, i onda kad joj iscrpimo paklenu dušu, mislim na cigaretu, opuškom gađamo šahtu i pravimo se da smo veseli i razigrani. A kurac jesmo. Ovo gore samo je uvod u scenu koji daje do znanja zašto se obazirem na sitnice, zašto su mi ti, pažnje možda nevrijedni, detalji, toliko pri srcu, s onu stranu mentalnog i kardiovaskularnog zdravlja. adagio Jedno licem neestetsko žensko biće, da ne kažem ružno, jer tko sam ja da sudim o ljepoti, to nitko ne može osim prirode koja strogo kažnjava sasušenim vrhom grane obiteljskog stabla, ta neman pričala je na mobitel već jedanaest minuta. «…Danijele, samo nastavi, vidjet ćeš do kuda ćeš dogurati… neka ti ovo bude upozorenje… ne, ne želim se svađati… odustaješ… Danijele, ja sam svoje rekla…» Sva sreća da dolazi bus. Ili je to možda predigra za okrutnu patnju? Samo vrag znade gdje su zakopane nevoljne mine. Poništavam kartu kao da vadim zub. Gužva je u busu. Putujemo li svi mi izgužvani prema tvornici konzervi? «…Danijele, kako da živim s tobom? Objasni… Ne, ti se nikada nećeš promijeniti» andante, accelerando Toliko riba, a tako malo pućkanja, jer ovaj putujući zvučnik mučnih rasprava svojim britkim, sablasno književnim jezikom, ispunjava svaki atom prostora ne štedeći na volumenu pojačala. «…Danijele, ti dobro znaš što ja govorim… uopće nisi svjestan situacije… ne, ne shvaćaš…» Je li moguće oko sebe sagraditi zid i gledati svoj posao, posao koji je sve manje samo tvoj, a sve više koncert iritantne drekharmonije koje si ti interaktivni slušatelj? Je li moguće pored takve bezobzirnosti piljiti u muhama zasrani prozor? «… ti to nikada nećeš shvatiti… naravno, tvoji roditelji će ti naći posao… kao i uvijek…» Ljudi vole zabadati nos u tuđe govno i ono im miriše. I ima slatkast okus. To je činjenica. No u svakom moru postoji kopno. Otok iznimaka (shvatite me ljudi, ja nisam priseban). moderato, accelarando Ova putujuća zajednica veća je od Grenlanda. Nitko, ama baš nitko ne želi slušati ova sranja. Svi se zgražaju, okreću očima, tako snažno da im propuh nahlađuje sinuse, sitnim koracima plešu neurotična kola i u sebi slažu psovke u albume, ali ne po brojevima, nego nasumce, kako im dođe koja, silovito ih lijepe bez obzira na okvire. «… ti si to rekao Danijele… sad se ne sjećaš… vidiš, sve se vraća…» allegro, accelerando Stare gospođe, pune iskustva, pune godina, s tisućama kilometara jezikovih zapisa, to ne mogu otrpjeti. Još im je preostalo malo života da bi pustile da im se ovako uništava. «Pa dobro, hoćete li vi već jedanput prestati! Meljete već pola sata.» «To nije vaša briga. Gledajte svoja posla» allegro, accelerando, animato A ti ISUSA. Držite me, razbit ću joj mobitel, jebem ti onoga tko ga je izmislio, jebem ti Fince, Japance i Amerikance, jebem ti tekom, vip i pičku materinu krvavu, jebem ti oca, majku, psa i hrčka… «…ti si to dobro znao… milijun puta sam ti rekla…» …ali ne, sve što opsujem u sebi odbija se i pogađa me većom silom no što je odaslano. Nemam muda da joj razbijem mobitel. Možda ovi sa slušalicama na ušima ne čuju kakva se bitka vodi. Uskočit će sigurno. A ima ih više. No, ako povedem razbješnjeli ostatak koji već trideset i pet minuta pati, bit će nas podjednako. Vrijedi li očuvanje zadnje kolonije nerva prekršajne prijave? Kako da ne. I kaznene. «… pa onda govori koliko hoćeš da sam okrutna… ne zanima me…» presto, animato, animato «Ma jebo ti pas mater i tebi i Danijelu i mobitelu kravetino iritantna, nametniku, kobilo, kurvo, kučko i kujo. Da ti pička materina, jebem ti krv kravu, hoćeš prestati više srati, mozak si mi na pipetu popila, oči mi presahle, sluh mi obogaljio, usred južine rod ti bezobzirni jebem!» Zgrabih joj mobitel, bacih ga na pod i zdrobih ga tvrdom petom radničke cipele. Oko mene nastao je metež. Svak se bori za dio mobitela. Netko gađa brojke, a netko slova, netko pegla ekran, a netko mulja čipove. Razjarena masa cipelama ubija dušu tehničkom napretku. Spalimo trgovine, spalimo tvornice, srušimo dalekovode, proglasimo se čoporom i mašimo se toljage. Predbilježimo se na coitus s prirodom. «Danijele, ako to učiniš, više me nemoj zvati… …prestani!… ...rekla sam, DOSTA…» intermezzo ritardando ritardando adagio largo, largo, mesto do bola Kad pogledam u prošlost, iza mučenika, izranjavanih i obezglavljenih, tmurnih i iscrpljenih, svakakvih i nikakavih, četredeset je i osam kao vječnost dugih minuta agonije, a ispred… …kilometarska kolona.

- 22:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

24.01.2007., srijeda

Na putu prema Rotterdamu

- 20:13 - Komentari (14) - Isprintaj - #

21.01.2007., nedjelja

Alkoskop

- 16:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #

20.01.2007., subota

Proces

«Dakle gospodine Es, vi ste dana devetnaesti siječnja u autobusu punom ljudi, većinom žena, ispustili nedopuštenu količinu probavnog vjetra u zatvoreni prostor i time ugrozili zdravlje i život putnika. Jesam li u pravu?», gospodin je sudac spustio naočale sve do vrha nosa i namrštio čelo praveći od njega hupsere za kapi znoja. «Jeste gospodine suče, potpuno ste u pravu. Oh, što mi bi?» Da, što mi bi? Što me bacilo u nemilost ovog suda i naroda kojem se pravda kroji prema pravu? Što me natjeralo da se obilježim kao društveno nepoželjan, socijalno proklet, nezanimljiv Human Rights Watchu pa makar veslao na galijama preko Pacifika? A jutro je počelo sjajno. Ustao sam kao gromom ošinut… ne, to je bilo moje pseto koje je već tada iskusilo mržnju probavnog trakta jednog vjetrogonje. Ja sam ustao kao rosom poškropen, dizao se potiho, polagano kao probuđeni cvijet koji želi voditi ljubav sa zrakom sunca, i tako to, kako li to već ide u tim jutarnjim idilama kasnoproljetnih polja. «Vidim, gospodine Es, vi shvaćate veličinu zločina koji ste bezumno počinili. No, to vas nimalo ne opravdava. Znate li vi, nedragi gospodine Es, da je daleko veći gospodin od vas, On, Bog, u početku stvaranja ove pizdarije zvane Zemlja, propisao Adamu dnevnu količinu plina koju smije proizvoditi i dao joj oznaku «pola litre»? Ne znate? A znate li vi da ste tog kobnog dana, devetnaesti siječnja u sedam sati i dvadeset i dvije minute ispustili ni manje ni manje nego dva zarez osam litara plina? Nekako vam je u magli sve to, kažete? Magli koju ste vi proizveli, gospodine Es. A znate li vi da je isti taj naš češće psovani no hvaljeni demijurg, strogo odredio da će ljudsko biće dnevno smjeti ispustiti plin najviše 23 puta, slovima d-v-a-d-e-s-e-t i t-r-i? Ni to ne znate. Naravno, kako bi jedan beskrupulozni ubojica plinom mogao znati što se božjom riječi određeno smije, a što plače, ovaj, ne smije. Zašto vam to govorim? Zato jer ste vi, kako ovdje u policijskom zapisniku stoji, gospodine Es ispustili ogromnu količinu plina ni manje ni manje nego u 37 navrata, slovima t-r-i-d-e-s-e-t i s-e-d-a-m!» «Jesam li, štovani gospodine suče? Ne sjećam se baš. I mene je prevarilo» Kazah, jutro je počelo više nego sjajno, recimo, blistavo i ja sam ushićen blještavilom takvog početka dana odlučio prigristi štogod. Otvorio sam frižider marke Obodin i izvadio lonac s brokulama na lešo. Jeo sam kao sumanut. «Naravno da vas je prevarilo, gospodine Es. Vi ste terorist samoubojica. U autobusu punom ljudi vi ste aktivirali sumpornu bombu i tako ugrozili jedan život, onaj vozačev, koji je, opet ugrozio život svih putnika i jednog miša koji se nesretno našao u torbi jedne gospođe, naglo skrenuvši na drugu prometnu traku u kojoj su u susret dolazili jedan kamion, jedna prikolica i jedna baba na biciklu» «Štovani gospodine suče, vaše pravičanstvo, baba na biciklu ne predstavlja prijetnju jednom autobusu!» Jeo i gutao brokulu i zrak, davio se ugljikohidratima, a najviše rafinozom, halapljivo žderao krumpir grabeći ga dvjema žlicama. Jebote, naduh se ko reptilska trudnica. Ubrzo ću roditi masnodonta. «Baba na biciklu ne predstavlja prijetnju, bla-bla-bla, naravno da ne predstavlja, ali vi i vaši vjetrovi predstavljate. Vaše su zle bakterije u debelom crijevu s predumišljajem pretvorile zrak kojim ste se, aerophagu jedan, da proste ranjene dame, kao svinja šopali, obezvrjeđujući nutriciona svojstva jedne veličanstvene biljke kao što je brokula… gdje sam ono stao… a, da, vaše su bakterije pretvorile zrak u vjetar u kojem je udio sumpora čak osam posto, brojevima 8, a u ustavu naše nam lijepe i jedine stoji:»Vjetar koji čovjek silom prilika ispušta kroz anus mora sadržavati devedeset i devet posto, brojkama 99, bezmirisnih plinova kao što su kisik, dušik, ugljični dioksid, vodik i metan, a samo JEDAN, brojem 1, posto sumpora. Dakle, koncentracija sumpora u vašem društveno nepoželjnom vjetru bila je OSAM puta veća od zakonom propisane. OSAM ste puta više svjesno ugrozili živote putnika i jednog miša, OSAM ste puta više izložili interijer autobusa habanju no što je to predviđeno ISO 9001 standardima. Vi ste gospodine Es, OSAM puta veći zločinac no jedan prosječni suicidalni terorist» A onda sam s još neviđenom žeđu za vrat zgrabio bocu mineralne i sasuo u ždrijelo četiri decilitra mjehurića i minerala u tragovima i prije no što sam se uputio prema autobusnom stajalištu malo prilegao kako bi se mikroflora mogla okupati u mirnom moru brokule na lešo. «Štovani gospodine suče, vaše xxxčanstvo, vaša me riječ neizmjerno boli. Ja jesam, i evo, još jednom skrušeno priznajem, ispustio veću količinu plina od dozvoljenog, ja jesam ispustio veću koncentraciju sumpora od dozvoljene, i to u više navrata, ali, znadete li vi gospodine suče, kakva je gužva u autobusu u sedam sati i dvadeset i dvije minute? Znate li vi kakva se gungula u tom napučenom vozilu odigrava, kakvi su to ljudi, kakav soj? Ne znate, naravno da ne znate, vi se na posao vozite taksijem, dok napaćeni narod putuje javnim prijevozom, no pustimo to. Znate li vi da moje stopalo boluje od kurjih očiju i da čak i lagani dodir nanosi takvu bol da bi normalan čovjek učinio nenormalne stvari samo kako bi zaštitio integritet kurjih očiju?» U sedam sati i dvanaest minuta lagano sam stigao na stajalište pazeći da mi cipela ne dira u kurje oči. U sedam sati i trinaest minuta stigao je autobus. Prekrcani autobus. Indijski autobus. «Znate li vi vaše štovačanstvo koliko je današnji čovjek nemilosrdan i bezobziran? Iako sam ih molio i preklinjao, tu stoku, te bezočne životinje, u tri minute i šesnaest sekundi nabrojao sam čak JEDANAEST nagaženja na stopalo. JEDANAEST puta ja sam vidio zvijezde, a u slučaju sto i trideset kila koje su se usmjerile na jednu točku, najveće kurje oko na palcu desne noge, The oko kurjih očiju, vidio sam čak i galaksiju. I što sam mogao napraviti? Jednostavno sam, ne mareći za glasnost, stao prdjeti poput gigantske trumpete i spasio što se spasiti dalo – pet netaknutih kurjih očiju» Jedva se ubacih u to grotlo ljudskog mesa kadli mi na nogu stane jedan ćelavac, htjedoh mu sasuti sve u lice, ali on mi pokaza dršku pištolja, onda se jedna krmača pomakne prema ulazu, izazove valove gužve i, naravno nagazi mi oko, htjedoh joj reći što je slijedi, ali već mi suhonjavi dugonja stoji na nozi. Ma vidjet ćete vi sada svojeg Boga, ali s onu stranu dobra, prokleti. Udahnuo sam zrak koliko god to moja pluća dozvoljavaju, napeo sve moguće mišiće u tijelu i ispustio takav smrad da su se metalne šipke za koje se mnoštvo držalo stale topiti. Ubrzo su stigle snage MUP-a, vatrogasne postrojbe, AT jedinice i vozila hitne pomoći i ja sam, eto, tu gdje jesam, na županijskom sudu. Sudi mi se za zločin protiv čovječanstva. «Ali vi ste, gospodine Es, pribjegli radikalnom, fundamentalističkom, čak terorističkom načinu samospasenja koji ne spada u domenu nužne obrane. Vi ste s predumišljajem počinili genocid nad dišnim sustavom jedne putujuće zajednice. Vaš postupak nije ništa milosrdniji od nacističke eutanazije. Vi ste terorist i kao takav, da prekinem više ovu paradu besmislica i iskonstruiranih istina jednog bijednika poput vas, zaslužujete da vas najstrože osudim i stoga vam izričem ovu kaznu: "Gospodin Es, rođen od majke te i oca tog, dana… bla-bla-bla, osuđuje se na osam godina stroge dijete u kojoj će pod prijetnjom električne stolice izbjegavati: mliječne proizvode, određene žitarice, voća i povrća, umjetne zaslađivače, gazirane napitke i ostale namirnice koje pogoduju proizvodnji vjetra (lat. flatus). Osim toga gospodin Es pod prijetnjom giljotine mora voditi dnevnik prehrane u kojem će svakog dana, nakon svakog obroka pa bila to i smola iz nosa, upisivati sve što je pojeo, kako je jeo i koliko je dugo žvakao zalogaj. Gospodin će Es pod prijetnjom vješala idućih šest mjeseci oralno uzimati aktivni ugljen. Svaka tri mjeseca pod prijetnjom puščanog metka gospodine je Es dužan posjetiti sudskog podvornika koji će šibicom provjeravati kakvoću vjetra i ukoliko se plamen ne stane smanjivati biti ćemo prinuđeni hitno sazvati djevojački zbor «KUD Streljana». Bilježim se sa štovanjem, moje visočanstvo, štovani sudac". «A… št… k…Ah!»

- 12:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

17.01.2007., srijeda

Kralj Sranje

(upozorenje: ovo je fikcija) Sve što sam u životu dotaknuo nije se pretvorilo u zlato. Božanstveni dodir kojim sam bio obdaren od samog početka neobičnog postojanja sve je pretvarao u sranje. Moji su roditelji bili zaljubljeni sve do trenutka kad im je idilu svojim usranim prstom umjesto u neizmjernu sreću baksuz poput mene pretvorio u sranje. Majka se potpuno posvetila meni, a otac se osjećao zapostavljenim. Nakon nekog vremena taj osjećaj usamljenosti potaknuo je bolesnu ljubomoru i od prirodnog slijeda razmnožavanja kojeg je obitelj važan čimbenik, ostao je neprirodan rasap na dvije frakcije, majku i malog seronju te oca koji nas je napustio pronašavši u nekoj nakinđurenoj konobarici-konkubini pažnju za koju je bio od mog rođenja zakinut. Još dok sam bio šmrkavac, igrajući se u pijesku s ostalom djecom koja su od blata gradila prave replike srednjovjekovnih dvoraca, ja sam pravio sranja. Moje su silikatne tvorevine nepristrane promatrače vraćale u početke arhitekture koja je više bila prirodna no ljudskom rukom stvorena. Sve što sam znao napraviti bilo je pješčano brdo i rupe u njemu. Isti ti nepristrani promatrači nisu znali da sam predodređen da pravim sranja pa su me izdizali povrh obične dječurlije tvrdeći da su moje rupe replike nastamba asketa i pustinjaka, a ukoliko se našao netko tko bi oštroumno komentirao da dijete od šest godina ne može znati što je to pustinjak, našao se netko još oštroumniji tko bi mu smjesta odgovorio da sam ja poput Malog princa i neka gurne svoju skeptičnu surlu u jednu od ovih rupa i ugledat će ispijenog nijemog srditog bradonju. Hvala im na podršci, ali, pristrani promatraču (bako i djede), to je zabluda. Ja sam stvarno pravio sranje. U osnovnoj školi bio sam pravi uzurpator. Ne prgavi mali zločinac koji zbog lošeg odgoja gotovo sigurno stremi ka kriminalu, nego nespretnjaković čiji je jedini talent bio praviti sranje. Svaku igru na odmoru ja bih uništio svojim sudjelovanjem ili čak samim prisustvom. Kad smo igrali «škole», ja bih već kod prvog polja posrnuo, pao na asfalt i razbio nos iz kojeg je istog trena potekla bujica krvi i prekrila gotovo sva kredom iscrtana polja. Djeca su se sa zgražanjem i vriskom razbježala. Svojim nosom igru sam pretvorio u krvavo sranje. Iste stvari događale su se i u «graničaru», «skrivaču», «lovici» i ostalim igricama. I moje su prve i sve slijedeće ljubavi odisale smradom koji se izvijao iz točke dodira moje osobnosti i suprotnog spola. Prvu djevojčicu koja se zaljubila u mene pretvorio sam u zrak – čim sam osjetio da gaji simpatije prema meni stao sam je izbjegavati, prolaziti mimo nje kao da ne postoji, jednostavno, u jednom svijetu, onom kojeg sam ja stvarao, to stvorenje za mene nikada nije postojalo, a nikada ni neće, niti osmi dan stvaranja niti bilo koji drugi slijedeći. Kad sam jednog dana istu tu djevojčicu ugledao iza škole kako jednog dječaka drži za ruku, prvi puta sam shvatio da sve što me okružuje pretvaram u sranje. Ni prvo žvaljenje koje sam trebao doživjeti na jednom tulumu u drugom razredu srednje škole nije završilo nikako drugačije no što se nakon gore ispisanih riječi pretpostavlja. Kad je njezin jezik nezaustavljivo krčio svoj put kroz stisnute usne jednog baksuza, od silnog uzbuđenja i nekoliko čašica kričavog likera ja sam se silovito izrigao po jadnici i taj čin kojeg se svatko sa sjetom prisjeća pretvorio se u sjećanje na sranje. A što se tek dogodilo kad sam izgubio nevinost… Djevojka koja me obrlatila svojom upornošću i vanjštinom, ležala je gola i uplakana na madracu u sobi svoje babe, a ja sam sjedio pokraj nje, pušio cigaretu i u sebi grješno nagovarao boga da mi podari snage i potjera krv prema udu. Nakon dugog vremena opet sam navalio na nju, jadnicu koja se uvukla u sebe zbog umišljenog kompleksa da je ružna i da ne uzbuđuje «muškarce», i poluukručenim penisom, uz bezvoljnu pomoć njene ruke, jedva ušao u nju i kad se njena letargija lagano stala utapati u sokovima, pomislio sam da sam svršio i naglo ustao, obukao se i bez pozdrava poput furije izletio van i otišao kući. Da, i taj sam sveti čin pretvorio u sranje. Prijatelje koje sam teškom mukom stjecao, lakoćom jednog urođenog prokletnika brzo sam gubio. Uspjehe koje sam nizao na prste jedne ruke radnika pilane iz vica o prodavačici i pivu pretvarao sam u teške neuspjehe. Dobrotu koju sam nosio kao rezultat dobrog odgoja moje majke nenamjerno sam talio i lijevao u kalupe zla. Ciljevi koje sam zacrtao u mislima postali su crteži u govnu. Radosti koje sam otkrio u sebi s vremenom su se svodile na povremena hlađenja u paklu. Čitav svijet koji sam stvarao oko sebe postao je jedna velika hrpa govana, jedini produkt sranja, no bez obzira na okrutnost sudbine jednog vječnog baksuza, jesam li gore prošao od kralja Mide?

- 21:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

15.01.2007., ponedjeljak

Usne Nine M.

Tjedan dana sanjao sam tamne oblake nadvijene nad ovaj grad, preteču moćne oluje koja će mi sasuti sve svoje urnebesne argumente u lice, oduzeti prisebnost i prekriti tijelo debelim naslagama leda, lišća i otrgnutog granja. Sanjao sam sive i crne oblake, nabubrene, podbuhle, pune, silovite, sanjao i budio se okupan u blatnjavoj slanoj kiši svojeg tijela. Gromovi iz mojih oblaka, mojih mora pržili su omekšalo tkivo. Tijelo je gorjelo. A onda sam tjedan dana sanjao usne Nine M. kako me napućene progone gradskim ulicama, blatnim nakon oluje, dominom automobila posvud razbacanim, usne veće i od samog lica jedne Afrodite kojoj su ljubomorne i podmukle božice podarile tretman kod plastičnog kirurga; razuzdane nakupine silikona postale su žive nakon što su okovane nategnutom kožom predstavljene svijetu koji žudi za pohotom, i sakrile božansku ljepotu koju bi kad tad uočila posesivna Hera i pretvorila je u posljedicu surove sudbine mahnitog Jockera, Batmanovog smrtnog neprijatelja, kojeg su vođeni rukom Zeusove družice, poslovično ljubomorne, u fazi transvestizma, izjeli bijesni stršljeni. Usne Nine M. halapljivo su grabile slomljena stabla, krhotine razbijenih izloga, rasklimane rubnjake, prometne znakove, semafore, zebre i pune linije. Grabile ih, gomilale poput jakuševačkih bagera i gutale u namjeri da bezobzirno i neminovno uhvate i mene. Za njih sam bio samo polumrtvi štakor, organski otpadak među anorganskom vrstom, koji mora biti ugrabljen, smjerno iskrcan i prešan vremenom i novim smećem. Mahniti bijeg pred surovom sudbinom čijoj bi predstavi zavidjela i sama Nemeza. Tjedan dana sanjao sam kako u mutnoj Savi, sred tamne jeseni, sred vlage koja neumoljivo natapa promrzlu kožu, plovak poskakuje, a zatim nestaje i za sobom vuče strunu, na pola režući bezizlazne vrtloge smrdljive tekućice, koja opet u nevidljivost vodene mučnine povlači štap, povlači mene i debeli sloj blata i posustale trave na đonovima gumenih čizama. Vodeno čudovište. Rahab. Levijatan. Ili samo riječna neman, som-mutant koji svojim brcima veže obale i raširenim ustima postaje sluzava crpka koja usisava potopljena stabla, iscrpljene stijene i psihotične ribiče u privremenoj nirvani. A onda sam još samo jedne noći sanjao da sam kornet, a glava da mi je jagoda na vrhu sladoleda koju će, na jednom savršeno isklesanom licu jednostavno prevelike usne, čvrsto stisnuti, odvojiti je od znojem pothlađenog tijela i ne kušajući je jezikom i zubima, lakomo progutati prije no što u drugom zahvatu proguta cijelo tijelo. Ustao sam u polusnu, zgrabio kalendar Nine M, poderao ga u bezbroj papirića i bacio kroz prozor. Na kišu.

- 21:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.01.2007., subota

Muke po Sisajedu

- 11:20 - Komentari (15) - Isprintaj - #

10.01.2007., srijeda

Sapunica "Ubojstvo gledatelja", 5.epizoda

- 19:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

09.01.2007., utorak

Sapunica "Ubojstvo gledatelja", 4.epizoda

- 20:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

08.01.2007., ponedjeljak

Sapunica "Ubojstvo gledatelja", 3.epizoda

- 20:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

06.01.2007., subota

Sapunica "Ubojstvo gledatelja", 2.epizoda

- 13:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #

05.01.2007., petak

Ne zatiskajte si oči, nateknite si kondome.

- 23:02 - Komentari (11) - Isprintaj - #

03.01.2007., srijeda

Proza luksemburgerking

- 21:55 - Komentari (13) - Isprintaj - #

02.01.2007., utorak

E.A. Poe (zija) (ajiz) eoP .A.E

- 20:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Bestselerov natječaj za kratku piču

- 09:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #