Tereza s glasom Josipe stajala je na rubu krova, oslonjena na ogradu s koje je Mitar46 nespretno, nesretno i još nekako, ali prilično negativno, odlučio provjeriti hoće li ljudsko tijelo, budući da je teže od kamenčića, prije oprobati okus tla, i s desnom nogom na kojoj se graciozno isticala plava borosana pokušavala otepsti fosiliziranu sovu prilijepljenu uz petu lijeve borosane, a u koju je baš u najnezgodnijem trenutku ugazila (što ju je vraćalo u djetinjstvo i traumatološka iskustva čišćenja staje).
«Vranže, crni vranže, sontono, iš! Sunanšce ti tvoje pernato, iš!»
Da su druga vremena, pa recimo, paleocen, ova bi fosilizirana sova, malčice izmijenjene anatomije, umislila da se odozdo nabila u nešto veliko, ali danas, ova sova opravdava epitet «mudra» i mudro šuti. Neki bi zlobnik i zlonamjernik cinično primijetio da je fosil okamina, a okamine ne govore jer su, zamislite, mineralizirani ili nekako drugačije tretirani ostaci davnih organizama, a mnogi bi sovasto mudar lik uzvratio zakucavanjem: «Mani se ćorava posla ili barem posjeti oftalmologa, a onda psihijatra ili astrologa. Oni će ti možda pomoći da shvatiš o čemu je ovdje riječ, Hyracoteriumu jedan!».
Ipak je ta sedimentirana nakupina odlučila popustiti pred navalom desne borosane jer pametniji i mudriji popušta i Tereza je bacila svoj oštar pogled prema dolje ne bi li ugledala krvavu mrlju na asfaltu, ali badava je naprezala te sitne oči između kojih su bore ostavljale dojam da će joj se taj dio lica ponad jagodica raspasti na dvije polovice tako da će razrokost uzimati maha do te mjere da će jedno oko otputovati vlakom na Istok, a lijevo brodom na Jug.
«Nen, to nije monguće, on mora da je pao na konmunalni kamion za odvonz krupnog otpada (ovdje se uključio modulator koji nazalni glas mijenja u onaj s rijeđom upotrebom suglasnika "n") i sada se upleten u staru pletenu fotelju pokušava iskobeljati i baciti pod istrošene, ali ipak velike, gume teškog vozila. Neka mu je sa srećom, ionako se dosađivao u životu, a dosada je gora od ništavila», mudro je prozborila Tereza s glasom Josipe i metlicom koju je nosala kudeljom zavezanu oko pasa (av!av!av! lajalo je salasto pseto), stala mesti ostatke fosilizirane sove koja više neće biti od koristi Paleontološkom Državnom Zavodu.
Post je objavljen 10.01.2007. u 19:48 sati.