Mrzim plesati. Još kao malog vukle su me blesave klinke za rukav da im se pridružim u njihovim plemenskim ritualima ringe-ringe-raja, a ja sam se iz protesta usrao u gače i zaurlao kako bi me pustile na miru. Kad se to drugi puta dogodilo obilježen sam na duže vrijeme kao seronja i izbačen iz tih igranih krugova tako da su mi vrata ka bolesnom introvertu bila širom otvorena.
Kad bi me u svatovima dječurlija koja me nije poznavala pokušavala uvući u svoje poganske obrede držanja za ruke i aritmičnog njihanja, ja sam dijelio šamare i vukao ih za kosu pa sam još bio obilježen i kao nasilnik.
U osnovnoj sam školi radio svakakva sranja samo da bih bio nepoželjan u društvu i izbjegao razredne veselice koje su se svodile na kola i plesove. Tada su me, iako nisu znali što je to, prozvali pederom.
U osmom razredu idiotska je skupina djevojčica na čelu sa zlim vračem razrednikom odlučila organizirati plesni vjenčić, a ja sam na sve moguće načine pokušavao sabotirati tu vještičju manifestaciju, od kojih je najsmioniji bio taj da ću se, ukoliko me budu prisiljavali da im se pridružim, ubiti. Otvorio sam prozor, stao na rub i prijetio da ću skočiti. Nisu me uzimali previše za ozbiljno jer smo bili u prizemlju, a kad je razrednik saznao na što sam spreman, zalijepio mi je šamarčinu preko suicidalnog obraza i napisao pismo roditeljima u kojem me proglašava anarhistom, izgrednikom i saboterom. Još se pitao jesu li me roditelji odgajali u socijalističkom duhu i jesu li slijedili tekovine revolucije ili se u našoj obitelji njeguju narodno-neprijateljski običaji s kapitalističkim predznakom. Tada me razrednik proglasio kontrarevolucionarom i petokolonašem.
Tada sam prisiljen od strane jadnih i nemoćnih roditelja koji su mi uvijek davali slobodu izbora – plesati ili ne – morao prisustvovati plesnom vjenčiću. Međutim, ponosan kao i svi moji preci koji nisu pokleknuli ni pred Turcima, ni pred Habsburgovcima, a još manje pred komunistima i nacionalističkim desničarima, odlučio biti đubre prema jedinoj normalnoj djevojčici u razredu koju su mi skloni fizičkoj diskriminaciji dodijelili. Zvala se Sanja i nosila je kilogram teške pepeljare koje su svojom masom istiskivale prišteve na licu.
Prvo sam kasnio dva sata tako da je jadnica sjedila za praznim stolom i popila hektolitar Pipija. Onda sam obučen u isprane traperice i išaranu majicu s odrezanim rukavima, dok su ostali kreteni nosili odjela, uletio u dvoranu i divljački pograbio nesretnicu i stao je snažno vrtjeti oko sebe, tako luđački da su joj izletjele teške naočale na koje je jedna debela svinja bezobzirno i ko fol slučajno stala. Onda sam je odbacio od sebe prema skupini degeneričnih čunjeva koji su se uraganski raspršili po podu.
Ni dvije sekunde nakon toga, uletio je razrednik i na iskreno odobravanje prisutnih uhvatio me za uši, podigao s tla, ispustio i prizemljio jednim volej-šamarom. A onda me potjerao kući. Ne mogu vam opisati koliko sam bio sretan.
U srednjoj školi nije bilo takvih pizdarija poput obveznih plesnjaka, ali se u ljudskom biću nalazi neki kretenski gen koji ga tjera da se zabavlja plesanjem, pa se svaka nazovi zabava mora upražnjavati kroz ples. Ako ne znaš i ne želiš plesati nećeš ni žvaliti, a kamoli jebati.
Iz tog razloga ja sam uvijek stajao po strani i promatrao tu slijepljenu gomilu kako se njiše, okreče, razdvaja i spaja uz zvukove debilnih pjesmica. Stajao sam po strani i pijuckao pivo. Ako me se i dojmila neka djevojka, nisam se trudio priči joj i zadjenuti kretenski razgovor (jer ovo je ipak disko i tu se vode kretenski razgovori) jer se sve svodilo na ples. Da joj pričaš najljepše priče klasične starine, ona će te pažljivo ili malo manje obzirno saslušati, a onda će, ako joj se sviđaš, čekati kao glista kišu da je odvedeš na podij, stisneš i plešeš. Jebali ih plesovi. U kurac.
Zato sam i počeo slušati psihodeliju, pušiti travu i sa svima žučno raspravljati o egzistencijalnom problemu društva – plesu.
Onda su me obilježili kao manijaka, psihopata i narkomana.
Gledali su me ispod oka, pravili tampon zonu oko mene i izbjegavali bilo kakav kontakt.
Bio sam drugačiji, onaj kojeg treba izopčiti, zatvoriti u podrum i držati ga tamo sve dok se u novinama ne bi pojavio članak o liku koji je bio dvadeset godina zatvoren i izoliran od društva zato jer je bio čudak koji ne voli plesati.
I nije mi bilo previše žao. Seksualne potrebe zadovoljavao sam kurvama, a društveni kontakt ostvarivao sam kroz druženje s pijancima iz lokalne birtije. Tamo su za šankom stajali veliki mislioci kojima nije bilo do stiskanja na podiju. Iako sam spram njih bio još nezreo i životno neiskusan, prihvatili su me kao ravnopravnog člana i uključivali u svoje filozofske rasprave kao da godinama stojim za tim šankom i razoružavam okolinu genijalnim zaključcima.
Više nisam obraćao pažnju na onu bezličnu masu koja se zabavlja jedino ako pleše i posvetio sam se mnogo važnijim životnim pitanjima poput onih «Koja je svrha čovjeka kao jedinke i za koji kurac postoji kao takav, ako ne za preispitivanje svojeg bitka?».
Napokon sam našao svoj unutarnji mir i upisao tečaj plesa.
Evo baš sad se spremam na prvi sat i nikako se ne mogu sjetiti gdje sam zametnuo ručnu bombu M-75. A da! Bacio sam je prošle godine ispred zadružnog doma. Nije bilo mrtvih, ali više nikom nije bilo do plesanja.
Post je objavljen 10.12.2006. u 12:19 sati.