Nije mu prvi puta bilo da demonstrativno uzme vreću za spavanje, razbješnjen luđački zalupi vratima, prije toga nogom udarivši njenog psa, koji mu je, uz put da kažem, išao na kurac, i ode spavati u mračno potkrovlje kroz čije je prozore puhao hladan siječanjski sjeverac.
Tamo je rasprostro svoj pernati ležaj pun ožiljaka od cigareta, obučen legao i gotovo cijelu noć razmišljao o pat poziciji u kojoj se našao – daleko od pravog doma, daleko od prijatelja, predaleko od snošljivosti života.
Nju je upoznao preko prijatelja, kad su izašli van, samo joj jednom stavio ruku na rame, kasnije u pijanom stanju kad su svi troje završili u prijateljevoj sobi na džointu, legao do nje i još jednom stavio ruku, ali ovaj put oko struka i prsti su ubrzo završili tamo gdje obično žilavi virtuoz svira crescendo iza kojeg slijedi alegro, a zatim gromoglasni finale i puf…prsti su ipak odsvirali dovoljno uvjerljivo, dovoljno da bi broj mobitela koji je ujutro na brzinu izrecitirao, bio ubrzo biran i tako je nastala ljubav.
Viđali su se gotovo svaki tjedan, ili kod prijatelja ili kod njezine sestre, no ping-pong strasti odigravao se u malom automobilu u šumi ili pak u stiješnjenom krevetu pokraj prividno uspavane sestre. Mrzio je jebati u autu, a još više je mrzio jebati kad je pokraj njih spavala čangrizava sestra. Nju je to najmanje smetalo, čak se ponekad činilo da uživa u tome što joj pakosti i u uši gura prokletstvo samoće. On bi ubrzo ustajao i smeten, posramljen odlazio u kupaonu i sjedio na školjci sve dok se nije oporavio od nelagode.
Ona je bila samohrana majka sedmogodišnje djevojčice kojoj je otac bio lokalni muzičar-jebač, ponosni rastavljeni otac s trideset i nešto kvačica u kučici «Neplaćena alimentacija». Vikendom bi je odveo i ispirao mali spužvasti mozak pojmovima poput «Mama ti je kurva, a Trebor je glupan i debil, nemoj nikada razgovarati s njim, bježi od tog idiota». Djevojčica je unatoč instrukcijama, voljela Trebora. Kao i njena mama u početku.
Njemu je dopizdila veza na daljinu i jednog je dana odlučio napustiti roditelje i selo i skrasiti se u gradu za koji je on mislio da je grad, a ubrzo shvatio da je obično selo s nešto više kuća, kafića i mnogo više seljačina. I baš su najreprezentativniji primjerci tih primitivaca bili njeni prijatelji.
U početku su sretno gradili ljubavno gnijezdo na iznajmljenom drvetu, povazdan cvrkutajući iako je ona nekako tiho pijukala, više umorno, kao što se čovjek umoran od posla strovali na trosjed i zausti od muke par jedva čujnih riječi, a onda zaspe. On je bio živahan poput vrapca i dosađivao joj ne shvaćajući zašto ona nakon posla ne želi pričati.
On nije radio. Završavao je studij i čekao da se pomalo istopi njegova ušteđevina koju je prije godinu dana krvnički zaradio na zapadu. No, ipak nije bio besposlen. Svakog je dana kuhao, otpremao malu u školu, prao suđe i pokušavao odgonetnuti tajnu književnog uspjeha. Pisao je pjesme.
Vikendom su izlazili van i družili se s njenim bahatim prijateljima (ona je često bila predmet njihovih neslanih objeda i, nazovi, šala), ćelavcima na ekstaziju, bukačima, kurčevitim seljačinama u trenirkama. On ih nije baš obožavao, a oni njega još manje. Smatrali su ga šupčinom i šonjom. Često su mu govorili kako oni nju vole kao svoju sestru i ne daj bože da joj padne jedna dlaka s glave, ubit će ga. On je samo potvrdno klimao, uzimajući to na znanje i nezgodno se kesio.
Nakon što se ušteđevina nepredviđenom brzinom pretvorila u pepeo življenja, počeli su živjeti od njene mizerne plaće. On je znao da to nije u redu i grizao se u sebi što nije muško, što živi na račun djevojke, odvajajući jednim dijelom od usta njene kćerke. I to ga je počelo izjedati.
No ipak nije ništa poduzimao. Ispite nije polagao, posao nije tražio i savjest ga je vrtjela na ražnju. Rekli bi ljudi da je najlakše bespomoćno ležati i buljiti u plafon: razmatrati kako svijet funkcionira, što je bit života, tko je čovjek i kuda stremi, koje ga nevolje snalaze i kako iznaći izlaz iz sranja. Znati sve to, imati u glavi čitava prostranstva znanja i saznanja, a ne ustati i otići barem do Zavoda za zapošljavanje, jednako je svirati kurcu.
Bez obzira na njegov prijetvorni svijet u kojem je on hodao u krug spotičući se o ugarke savjesti, djevojka mu nikada nije dala ni najmanji znak da joj smeta to što on ne uspijeva stati na svoje noge.
Međutim, to što je ona šutljivo i s osmijehom na licu promatrala to njegovo stanje obamrlosti, to ne znači da u njoj nije tinjala nit nezadovoljstva. Drukčije je zamišljala taj opetovani suživot dviju jedinki. Nakon pet godina strogo fokusirane ljubavi prema bivšem mužu, nakon pet godina povremenih, ali sve češćih fizičkih i psihičkih zlostavljanja, pet godina sumnje u prijevaru za koju se na kraju ipak ispostavilo da je osnovana, njen obrambeni mehanizam počeo je slati sićušne signale da nešto nije u redu. Veza koju je započela nakon tri godine apstinencije i koja je u početku nalikovala na dugogodišnju relativnu idilu, polako se pretvarala u razočarenje. Zabavan i duhovit tip, iskren i velikodušan, pomalo je gubio sve svoje pozitivne epitete i postajao čangrizavo, bespomoćno potucalo koje je svojim unutarnjim izjedanjima na sve pore ispuštalo nervozu i nezadovoljstvo.
U prilog mu nije išlo ni njegovo kuhanje i čišćenje, niti sasvim korektan, čak više očinski, odnos prema njenoj kćerki. Sve je to bilo u redu, ali ona nije tražila domaćicu koja će je dočekivati rasprostrtim stolom i mirisom pečenja, ona je tražila muškarca koji će svoje frustracije vezivati u vrećicu za smeće i rano izjutra baciti je negdje daleko, muškarca koji će je dočekati s osmijehom, zagrliti i pomaziti, a zatim dobro izjebati. Samo to. Za sve ostalo ona bi smogla još malo snage i očistila tu kuću, skuhala na brzinu ručak, izvršila sve obveze koje patrijarhalno društvo nameće jednoj ženi i ranjivo se podala mužjaku koji bi je zadovoljio na prilično životinjski način.
No on nikako nije mogao biti mužjak. Bezizlazna kolotečina djelovala je na njegovu krutost i seks im je postajao prava katastrofa. Nerijetko bi u pola snošaja odjednom stao, sjeo i rekao da ne može više, a onda priznao da mu se ne da.
Nakon učestalih odustajanja i ona je počela gubiti volju za seksom. Sve rjeđe se mazno privijala uz njega i sve rjeđe se dovodila u situacije koje su pretkazivale snošaj.
Kad je uvidio da ostaje bez, ipak, zadovoljstva koje mu je pružala veza, u njemu se zapalila vatra požude i on bi sad više od svega htio makar da je oralno zadovolji. No ona je nesvjesno postajala okrutna i kad bi se noću on čvrsto privio uz nju i pokušao rukom čak i ovlaš preći preko gaćica, ona mu je bezobzirno odmicala ruku, a potom zaspala.
I tako su počeli razgovori. Nemilosrdne analize njihove veze, istiskivanje žuči, prokleto mučno razoružavanje istinom koja u ovakvim situacijama više odmaže no pomaže.
Nakon razgovora počele su svađe, svađe koje su se hranile njenim suzama i njegovim demonstrativnim odlascima u studenu noć i bdijenje na bijednim mjestima, hramovima njegove bezizlaznosti.
Nakon svađa slijedio je prekid, nakon prekida depresija, nakon depresije zaborav – potisnuta trauma jedne sasvim obične veze.
Post je objavljen 01.12.2006. u 19:34 sati.