27.02.2005., nedjelja
tko vas jebe kad niste bogati
|
Tata mi je PeeSKa I studiram vani ja Gazim djecu s bemvejom Imam zatvor s tevejom Suci su mi stric i strina Zgazit ću i vašeg sina |
- 20:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #
25.02.2005., petak
Snimanje emisije «Puž i mali svarožići» i gostovanje blogera
|
Došli smo vrlo rano u 3 sata i 43 minute, moja malenkost Časopis Tarzan i njegova visost dr. Sismir Bradakowski. Na ulazu nas je dočekala metla i lopata pa smo prvo, sa zadovoljstvom, morali očistiti snijeg s parkirališta i prilaznih putova. Nakon što smo do vodene žile očistili snijeg i nabacili par pošalica u obliku «Operi me» i «Jebo te golman Piplica» fora, urednik emisije «Puž i mali svarožići», glavom i bradom, rekao nam je da se gubimo: crta, šoder, magla. Mi smo prijazno i zbunjeno prihvatili njegovu sugestiju i posrano se udaljili od televizijskog objekta. Nakon što smo nekoliko sati ležali u grmlju pokraj ograde i proučavali situaciju, u jednom smo trenutku, zaigrani i uzbuđeni te osokoljeni gostovanjem blogera na snimanju emisije, istrčali iz grmlja, pretrčali cestu, strovalili se u kanal pun smrdljive vode u kojoj tvornica mesnih prerađevina ispušta svoj otpad, isplivali i preskočili žičanu ogradu. Preko ograde dočekao nas je vrlo simpatičan pas marke doberman i potapšao nas po nogama, a mene i po dupetu. Televizijska redakcija poslala je delegaciju za doček i njen predstavnik nas je uz pomoć zaštitara otpratio u portirovu kućicu. Tamo smo dobili tople napitke, jezikovu juhu, a Sismir je velikodušno otrpio dva šamara. Opet su nas izbacili van i rekli nam da se ne vraćamo jer će zvati policiju. Mi smo se nasmijali na, ko iz rukava, bačenu foru i zapitali se ta kako tako dobri ljudi ne sjede u saborskim klupama. Zamolili smo dostavljača koji je u TV kuću dostavljao velike količine ćevapa da nas naslika mojim novim digitalcom od 2.0 megapiksela. Napravili smo pozu iz «trule kobile», s tim da sam ja bio kobila, a Sismir smrdi ko truli krumpir. Tip nas je naslikao, bez blica, jer mnogo troši bateriju i vratio nam digitalac, na što sam ja rekao «Hvala ti majstore, da je više takvih ljudina ko što si ti». Tip me zbunjeno pogledao, ali znam ja da on nije navikao da se njegova dobrota igdje cijeni. Već je bilo 6 sati i 56 minuta i mi smo već kasnili na snimanje. Tada sam nazvao gospodina Arslana - on mi je veza preko koje gostujemo na snimanju emisije «Puž i mali svarožići» - i rekao mu da zbog tehničkih problema kasnimo na snimanje. On je rekao da ne brinemo, da se možemo vratiti kući i da je uspio eksperiment «Jebe lud zbunjenog», radnog naslova «Lako je budalu zajebavati». Mi smo mu zahvalili na svesrdnom angažmanu i otišli kući pjevajući: Hvala ti oče i najdraža mati Što na svijet donijeli ste mene Dobri su ljudi naši Hrvati Zbog njih sada svoje režem vene Neka se nose nevjerni Tome I oni što ne vjeruju u tuđa obećanja Zato sam radostan i veseo k tome Jer treba ludom ovakva radovanja. |
- 17:04 - Komentari (6) - Isprintaj - #
glazba mi para uši, pokoj mi duši
|
Jeste li ikad bili tako iznervirani cimerovom glazbom, koju on, vjerojatno u inat vama, pojača do daske da vam sve što radite postane toliko odvratno i odbojno da vam na dlanovima rastu dlake, zato jer vam ta kretenska glazba ispunjava uši, nosnice i sve moždane receptore. Pokušavate se usredotočiti na ono što radite (u ovom slučaju, čitati), ali jednostavno mozak je onesposobljen razlučiti misli i upijati viđeno jer vam u ušima bruji odvratna glazba. Prije par godina sam zbog emocionalnih problema (djevojke i te pizdarije) i gore spomenutih razloga odlučio živjeti sam. Unajmio sam garsonijeru i borio se sa svojim strahovima, emocijama, životnim pitanjima i sličnim sranjima. Iako sam ponekad osjećao samoću, u većini slučajeva osjećao sam se jako dobro, čak odlično. Nema nikoga da te ometa u življenju. Nema idiotske glazbe, nema ispraznih razgovora, nema small talk, nema kartanja bele. Jednostavno, potpuna sloboda duha i tijela. I onda jednog dana shvatiš da ti prihodi ne dozvoljavaju da budeš potpuno neovisan i slobodan i opet se useliš u stan s cimerima. Ako imaš sreće, to će biti ljudi sličnih interesa ili barem sa sličnim glazbenim ukusom. A on puno govori o čovjeku. Da li je produhovljen, da li mu dubina misli dozvoljava da istinski uživa u pravoj glazbi i da li ga ona ispunjava, ili mu služi tek za zadovoljavanje površnih emocija, odnosno za jeftinu zabavu ili liječenje lakih emotivnih rana. Samo glupani slušaju površnu glazbu. Oni ne osjećaju glazbu, već samo primaju vibracije, zvučne valove koji im u mozgu drmaju pojedine zvučne receptore i izazivaju neko lajt zadovoljstvo. To je samo fizikalni doživljaj glazbe. Ponekad ih takne u dušu, ali to je samo zato jer ne znaju što ih je spopalo i nisu svjesni problema koji ih tišti. Volim čitati u tišini tako da mi brzo ne ispari ono što pročitam jer imam problema s kratkoročnim pamćenjem, kao i s dugoročnim, jer kako da zapamtim na duže ono što ne mogu ni na kraće. Kod mene se ništa ne pojavljuje iznenada. Ne ispliva pojam negdje iz dubine mozga i predstavi se kao nekad pročitan ili zapamćen. Jednostavno što znam znam, što trenutno ne znam neću nikada ni znati. I kako da sad ja proučavam "Pelargonije i kako ih uzgojiti", kad mi preko zida i zatvorenih vrata trešti Jura Stublić? U kuuuuuraaaaccc!!! Slijedi protuudar: Einsturzende neubauten |
- 16:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.02.2005., srijeda
...
|
Pustio sam suzu I ostao bez glasa Kad vidjeh tvoje noge Konja kako kasa Jučer iza škole Na atletskoj stazi Dlake su ti bile Još uvijek na snazi Amazonske šume I šikara na Visu Dlakavosti tvojoj Do koljena nisu Učiš stvarno mnogo I trudiš se ko pčela Ako nemaš meda Uzmi voska bijela Uzorita budi I klavir ti sviraj Al' molim te lijepo Daj se depiliraj I |
- 21:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Đimi d Slayer
 Ovo čudno i opasno biće (jimi canus familiaris), odaziva se na gromoglasno i oštro "Đimi!!!". Ako ga oslovite tonom kojim zovete mačke ili papige neće vas svrstati u svoju moždanu datoteku prijatelja ili onih koje može podnositi i rastrgat će vam vrat, slomiti kičmu, probiti lubanju i posrkati mali mozak. Koliko su ove prijetnje istinite dokazuje i najveće groblje kućnih ljubimaca te domaćih životinja na području jugoistočne Europe. Riječ je o preko 1360 leševa krava, bikova, mačaka, kokoši, nojeva, štakora i veliki niz od 56 bjelouški. Vjerojatno se tu nalazi i poneko ljudsko truplo, ali to još nitko nije dokazao, iako su, otkad ova neman obitava u mojem dvorištu, nestala dva poštara i jedan mesar-kobasičar. Mnogih se večeri uz mačje i pseće druženje priča kako je Đimi d Slayer ubio psećeg boga u krvoločnom lutalici sabljasto-tigarskih očnjaka, dugodlakom vučjaku konspirativnog imena Srč,kilandrastrgaj. Legenda kruži. Prenosi se s kuje na štenad, s krave na telad, sa svinje na odojke. Svakom psetu koje prolazi mojom ulicom posijede dlake na hrptu i ispod trbuha, a rep se savije poput zmije čegrtuše. Ono što bi trebala biti zvečka jest smeđa tvar koja se obavezno pojavi kad se slučajni namjernik usere od straha. Međutim, rijetki su takvi nesretnici koji zalutaju na ove prostore. Samo prijeka potreba ih natjera da u najmračnije doba noći, šuljajući se poput uplašenog geparda koji se sprema za napad (uzmite u obzir samo šuljanje, a ne njegovu svrhu), nečujno poput duha, progmižu ulicom da se više nikad ne vrate. Posljedice takve ludosti i smjelosti su već drugog dana vidljive: povećani krvni tlak, dijeta, izbjegavanje stresnih situacija, a nerijetko, nakon par dana, slijedi pseći srčani udar ili moždani čak, i neizbježna smrt. Đimi d Slayer vezan je najčvršćim lancem napravljenim od legure molibdena, titana i švedskog čelika vrlo visoke kvalitete. Cijepljen je protiv bjesnoće, ultrabjesnoće, sifilisa, meningitisa, crnog prišta i vrbanca. Nije cijepljen protiv živčanosti i divljaštva. Uzaludno je trošiti cjepivo kad i potpuno omamljen, svojim oštrim zubima, poput motorke Stihl 80, brzinom od 54 ugriza po sekundi, pregrize kravu napola i još zaore beton i dio štalskog zida. Zaustavi se tek kad zagrize zemlju i par gujavica. Alergičan je na gliste. Ako ih zagrize, tri dana ima proljev i onda se svi sklanjamo u blindirani podrum čiji su zidovi debljine 120 cm, obloženi olovnim pločama debljine 35 cm. Đimi u proljevu oslobađa izotop U238 i, osim motorke u ustima, zrači poput jezgre reaktora. Njegovi su preci porijeklom iz Transilvanije i nisu, kao što biste pomislili, ili možda ne biste, bili kućni ljubimci strašnog grofa Vlada Dracule. On je bio Majka Tereza spram najnemilosrdnije, najopasnije, najružnije i najnekulturnije zvijeri u ljudskom obliku, grofa Dumitrua Burceaskua. Grof Burceasku – od milja ću ga zvati Dumitru – živio je u potleušici na brdu podno većeg brda, kojem se nitko ne usudi izgovoriti ime, a njegovo se imanje prostiralo čak do polovice brda pokraj, čijeg se imena također ne smijem ni sjetiti jer odmah dobijem napad ručnih tikova – evvvaoasdaf afadsodfadsfaf dsf dadfoi – nnnee moggu pissat ovvajj trenn... (nakon par trenutaka i kartice slonovskih sedativa) ...Iza te jezive potleušice nalazila se špilja ispred koje su poput spomenika nacionalnim herojima, ili možda zahrđanih školjki fiće i stojadina razbacanih po privremenom odlagalištu otpada – potoku - stajali kosturi medvjeda, vukova i pokojeg muflona. U njoj je živio Đimijev predak Karnivor d Čudovište – najzvjerskiji i najopasniji pas svih vremena, a možda i još prije. Dovoljno rečeno o Đimijevom pretku i njegovom gazdi grofu Dumitruu, jer me je strah pisati, a vani se mačke deru – pare se. Noć je i pun je mjesec. Brrrr! Što Đimi d Slayer jede? Za doručak veliku bačvu od dvjesto litara. Praznu. Zatim, dvije bačve od dvjesto litara. Pune. Sve to zasladi s osam ogromnih drvenih kutija. Polupraznih. O ručku se ne brinemo, jer on se bar jedanput dnevno oslobodi čvrstog lanca i ode u nepoznatom smjeru, dok iza njega ostaje i slijepcu vidljiv trag – porušene bandere, prokopan kanal, izgrižena infrastruktura, slijepac koje sve to vidi. Nakon par sati Đimi se vraća zadovoljan i sit, a iza njega ostaje i člankonošcima vidljiv trag – kosturi krava, konja, svinja, novog zadružnog traktora Styera i temelji neke novogradnje. Za večeru ništa ne jede, već meditira?! Leži, šapama pokriva glavu i svoje, kao u slona, velike kljove, ovaj očnjake, izbaci van. Za vrijeme meditacije muhe govnare čiste mu zube. Što Đimi radi u slobodno vrijeme, o čemu razmišlja, kakvi su mu planovi za budućnost, to nitko ne zna niti se ne usudi saznati. Svi se mi sustanari ponosimo njime i nadamo se da će poživjeti dugo kao i njegov prethodnik, strašni, najužasniji i najzvjerskiji džukac – Jimi Hendrix II. |
- 17:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #
22.02.2005., utorak
ekskluzivno - slike studentica sa Šare
|
obavezno pogledati i izbaciti mikrofončiće slikice pušancije jeeaaaaah!! |
- 16:42 - Komentari (8) - Isprintaj - #
za kaznu 27 puta
|
Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Neću pisati ne ću! Sis Bradson |
- 16:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #
21.02.2005., ponedjeljak
malo kulinarsko kontrašpijunaško odavanje tajnog recepta
|
Sablaznut molierovskom škrtošću pojedinih kuharskih zanatlija koji ne odaju recepte svojih delicija (prema Poliglotnoj), odlučio sam ovdje, na ovom mjestu, bez odgode i sustezanja, samilosno i nesebično čak, pružiti vam recept za spremanje cedevite. Cedevita ala «Student» Potrebne namirnice: Cedevita renomiranog proizvođača «…tvoj nos po mojem šupku» Voda s približno dva atoma vodika i jednim kisika, a čistoće koliko cijevi gradskog vodovoda, odnosno njihova hrđavost, dozvoli Zamjenske namirnice: Sirup renomiranog lokalnog proizvođača čiji radnici nedoličnim postupcima kvare tako predivnu aromu ekstraktnog kemijskog spoja, kako na etiketi piše: «suhe prirodne tvari:30%». Voda s približno dva atoma vodika i jednim kisika, čistoće koliko dno bunara u dvorištu i ono pseto koje je stara baba u nj bacila prije 32 godina, jedne zime, kada su se zubi držali na klinu, dozvoli. Poluishlapjela mineralna također renomiranog lokalnog proizvođača s razinom CO2 da te peče. Pribor za kuhanje: Čaša od 100 do 500 ml, ovisno o naručitelju cedevite Žlica, bajuneta, kuhača ili prst Priprema: U trgovini mjesnog trgovca, čiji su djedovi i bake bili poznati turski šverceri fildžanima i damastom, nalaze se tri samostojeće police i jedna pribijena na zid. Na prvoj samostojećoj nalazi se stari papir, sličan pergameni, na kojem su nekad stajale konzerve paštete i riba, u samom ulju ili čak s povrćem, a sada je istočkan izmetom muhe domaće. Na drugoj su naslagani pekarski proizvodi, komada 3 i pol i jedna četvrtina (druga je prodana u 9 sati i 46 minuta učeniku strojarske škole na praksi, uz koju je kupio i pet dekagrama «tirolske» te jednu šnitu sira, tako tanku da se uz nju prilaže i naljepnica «Ovo je sir») bijelog kruha, budući da crni prvi ode penzićima koji stoje u redu svakog dana u 5 sati i 45 minuta, 15 minuta prije no što se trgovina otvori. Treća je polica geografski ciljana i svojim sadržajem zadovoljava naša htjenja. Na njoj se nalaze, osim sredstva za odštopavanje wc-školjke i oplemenjivača za rublje, naoko predivno poredane, kutije s Cedevitom. Odmah iza njih stoje, naoko razbacane, boce s gore spomenutim sirupom, pod stavkom «Zamjenske namirnice», kvalitete crnog smrznutog krumpira iz zadružnog podruma. Izbor baze za vaše osvježavajuće piće ne ovisi samo o cijeni, već i bezobrazluku žednog gosta, koji umjesto da kaže «Običnu vodu molim», lakomo izlane «Imaš Cedevitu?». Dakle, vaša je namjera već odavno znana: kupiti najjeftiniji sirup renomiranog lokalnog proizvođača kvaziprirodnih sokova. Kažeš starom, lukavom i nadasve sebičnom, trgovcu neka zapiše u bilježnicu stalnih mušterija, iako tamo navratiš jednom godišnje, i to kad ti treba razmijeniti novčanicu od pedeset kuna – treba ti za misu. On gunđa, brunda i stenje, a ti skvičiš, blejiš i rzaš. On dokazuje da je škrt, ti dokazuješ da si gramziv i mutikaša. Nakon nekog vremena prevladava stogodišnje iskustvo obiteljske tradicije trgovanja i ti poraženo prekopavaš po džepovima i pronalaziš vrlo zgužvanu novčanicu od deset kuna. On ti vraća bakšu od 60 lipa, ti tražiš žvaku Bazooka, koja se nalazi na polici iza pulta, on se okreće, a ti neprimjetno i hitro drpiš pregršt lizalica noname branda. Prezirno na pult bacaš deset lipa koje ti je prokleti škrtac uzvratio i odlaziš ne zatvorivši vrata, iako je vani –10, a podne je i sunce peče (samo u gornjim slojevima atmosfere). Ulaziš u kuću, skrivajući bocu sa sirupom, bojeći se slučajnog susreta s gostom (gosti uvijek moraju pišati ili srati u vašem WC-u), i pravdaš se da te nije dugo bilo zbog vatrogasne parade, odnosno proslave stogodišnjice kupnje prve brentače. Uz još petnaest isprika odlaziš u kuhinju iskemijati Cedevitu. Uzmeš čašu od 200 ml, ne manju jer one se koriste za slučajne namjernike, inkasatore ili slične osobe koje očajavaju od žeđi. Uliješ četrnaest kapi sirupa, zatim 140 ml čiste vode, kvalitete ovisne o kakvoći vodovodnih cijevi, odnosno njihove hrđavosti, uzmeš poluishalpjelu mineralnu (koja se dodaje zbog mjehurića) i uliješ u čašu. Sve to žestoko promiješaš i, ovisno o akumuliranoj mržnji prema gostu, pljuneš u čašu ili ne. Ukoliko shvatiš da ti je gost prčkao po kolekciji CD-a, spotakneš se o tepih i sve to izliješ po njemu. Hiniš bijes prema sebi i lupaš se šakom o čelo. Gosta svojski zapeče savjest, a tebe još snažnije zaboli kurac. Odlazi mokar na onu zubatu hladnoću, a ti brzo hitaš do trgovine pokušavajući utrapiti sok koji nisi koristio (voda je čudnovata tekućina). Sumirajmo sve to: Sirup od naranče ili limuna – ušteda 60% Voda raznolike čistoće – ušteda 0% 20 ml poluishlapjele mineralne – ušteda –3 % Proliveni sok po gostu: neprocjenjivo zadovoljstvo |
- 17:45 - Komentari (5) - Isprintaj - #
19.02.2005., subota
dvije tri o homoseksualcima
|
Mudri komentatori društvenih događaja prvo čekaju da se prašina slegne, a tek onda komentiraju. Zato jer su mudri, a ta mudrost se očituje u staloženosti, razboritosti i ispitivanju neprijateljevih mogućnosti i namjera. Pričekao sam nekoliko dana da se izredaju sve tiskovine u svezi famozne liste o pederima i sad je došlo vrijeme da i ja nabacim neku misao, javnosti na uvid i kritiku. Možda će netko pomisliti da nisam kompetentan da prosuđujem i kritiziram ljude, kako homo tako i heteroseksualce, ali taj netko će se prevariti. Prije svega, sa stajališta protivljenja i odobravanja homoseksualizma, ja sam treće lice, sredina između homoseksualaca i heteroseksualaca, odnosno većinu vremena ne razmišljam o seksu, nego o pitanjima od životne važnosti, mogućnostima napretka ljudskih etičkih principa i poboljšanja kvalitete života. Dakle, ja sam objektivan. Homoseksualci i heteroseksualci su pristrani i subjektivni i njihova je sposobnost razlučivanja previše opterećena međusobnim proturječjima. Pederi su opterećeni egzistencijom u društvu, odnosno pitanjem kako se infiltrirati u tradicionalno društvo heteroseksualaca. Opravdano. U državi nastaloj na temeljima kršćanskih principa i konzervativne tradicije teško je biti drugačiji. Nije ni čudo. Vjera brani normalan odnošaj, prije braka i zbog samog zadovoljstva, a kako ne bi branila odnošaj istospolnih jedinki. U našem društvu prevladavaju konzervativne struje, a one liberalne se tek stidljivo probijaju. Zbog tih razloga homoseksualci moraju organizirati tajna udruženja sa svim elementima koje takve ćelije produciraju. Jedna od tih je i ova famozna lista pedera. U čemu je stvar? Zbog straha, represije i drugih faktora, homoseksualcima je teško na uobičajen način pronaći partnera ili osobu za ljubav ili snošaj. Kod nas nema javnih okupljališta homoseksualaca, a da ih i ima, bila bi to mjesta koja bi se razapinjala na križ nemorala i nastranosti. Iz tog razloga oni moraju sastavljati liste ili slične baze podataka u kojima će biti lakše pronaći srodnu dušu. Prednost je tajnost i diskrecija čime se izbjegava javno ponižavanje i upiranje «moralnim» i retardiranim prstom u njih. Zbog toga je i opravdana tolika hajka na osobu koja je tu listu javno objavila. Da je naše društvo tolerantnije prema homoseksualcima, svaki bi se član liste mogao javno deklarirati kao homoseksualac, odnosno takve liste ne bi ni postojale. Sad, drugi je problem što se ljudima homoseksualci gade. Po meni, njihova je greška marketinške prirode i dolazi sa Zapada. Problem je u pretjeranoj opscenosti homoseksualaca sa Zapada što stvara sliku ekstremno nemoralnih osoba. Prije sedam godina bio sam u Amsterdamu i imao priliku promatrati nadaleko poznatu Gay paradu. Mislim, OK je mimohod poput onog u Zagrebu, čak i vesela povorka praćena glazbom i plesom, ali ono što sam ja vidio bilo je vrlo gadljivo i degutantno. Više njih je na brodovima (parada se održava na brodovima) sudjelovalo u doslovnim homoseksualnim orgijama, od pušenja do jebanja. Vrlo kontraproduktivna reklama za promicanje ljudskih sloboda. Kasnije je poglavarstvo grada Amsterdama takve opscene događaje zabranilo. Takve slike dopiru do naših krajeva, opterećenih predrasudama, i samo povećavaju mržnju ovdašnjih ljudi prema homoseksualcima. Njihov je veliki problem što se zapadnjački homoseksualci često eksponiraju na bizarne načine. Da se normalno ponašaju, poput ostalih ljudi, bili bi prihvaćeniji u društvu. p.s. ako netko pomisli da sam peder, kategorički negiram tu tvrdnju. Ja sam provjereni seksualni štovatelj ženskog spola i veličanstvenog cvjetića zvanog pička, ali puštam ljude da žive onako kako im je priroda nametnula. |
- 02:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #
18.02.2005., petak
Ona i on, ljubav i zloba, meso i kost
|
Što mašta ona prije no što poput tenka T-84 uleti u brak i granatom najvećeg promjera razbije njegove iluzije o slobodi, a što mašta on prije no što potpiše da je spreman biti inkvizicijski zamorac. Ona: Doći će po mene u velikoj bijeloj limuzini. Pjevat će mi serenadu pod prozorom. Od sreće ptice će cvrkutati, a ljudi plakati. On: Koji sam ja idijot. Već sam se sto puta zakleo da neću ući u tu njenu štalu i gledati onu stoku od roditelja i njenog retardiranog brata. O sestri da i ne pričam. Prasica je toliko debela da su je prije svatova poslali na put oko afričkog kontinenta kako ne bi požderala cjelokupni svatovski meni zajedno s ružmarinom i buketom. Nadam se da ona njena alkoholizirana amfibija od oca neće držati govor, jer iz njegovih se krezubih usta širi takav zadah da se posušilo i onih par čempresa na obližnjem groblju, preživjelih nakon drvne bolesti. A tek majka… kad se ta počne hihotati, susjedi na stakla u križ lijepe selotejp, a seizmolozi šalju policiju zbog lažne uzbune i tjeranja naroda u kaos i stampedo. O bratu nemam što za reći – i ne mogu – iscrpljuje me to – osim da cijele dane na trubi vježba «Bratec Martin» i tu i tamo baci koju petardu na susjedovog džukca. Ona: Kako veličanstven će biti taj trenutak. Ponosito će stajati kraj mene i držati me za ruku. Tako će snažno reći «Uzimam» da će se zatresti zidovi, a jeka odzvanjati daleko, daleko. Od strasnog poljupca puknut će nam bubnjići. On: Jebote koja gadna vjenčanica na tako svetom mjestu. Ni Josipa Lisac tako ne skrnavi nekoliko tisućljeća ljudske mode. Sva sreća da nosi pancirni veo, jer ono što se ispod njega nalazi moglo bi zvoniti na Notre Dame. Nadam se da je kum zapio prstenje. Ako nije, još uvijek mogu velečasnom oteti kalež i rubom si odrezati jezik. Kakve sam sreće, i ona i velečasni će mimiku nijemog siromaha prepoznati kao sudbonosno «Da». Ako se to dogodi, otrčat ću gore na toranj i poletjeti poput noja. Posmaknut ću joj nogu na izlazu tako da se razbije ko pička. Fotografu ću razbiti fotoaparat, a uzvanicima poželjeti kugu, nesreću i smrt. Ona: Prvi će ples biti samo naš. Plesat ćemo valcer, a zatim romantični tango. Vrtjet ćemo se poput blagog povjetarca – lagano i lepršavo. On: Nije mi jasno da milijun godina evolucije kod nekih sapiensa ubrzano kreće ka deevoluciji. Ona ne zna hodati, a kamoli plesati. Gega se ko trostruko trudna medvjedica. Jednom su je zvali na vježbe NATO-a na slunjskom poligonu kako bi emulirala tenk u ofenzivnoj formaciji s cik-cak kretanjem. Vjerojatno ćemo pred tom cijelom bojnom debilnih oposuma morati plesati prvi ples. Sva sreća da ona ne zna ni jednu pjesmu osim gange. Naredit ću da mi donesu stolac na sredinu podija i gusle. Ja ću guslati, a ona će gangati. Ako to ne rastjera svatove, onda ću baciti suzavac ili natjerati punicu da zahihoće. Ili ću anonimno nazvati policiju i prijaviti bombu u zadružnom domu – staji u kojoj se odražava ova nakaradna parada. Ona: Danas je naš dan. Letjet ću dvoranom nošena krilima ljubavi i svima dijeliti osmijeh i sreću. Za mnom će trčati djeca držeći skute vjenčanice. On: Jebo ti pas mater, kako ću se razbiti od alkohola. Odmah ću opizditi po rakiji, tu i tamo presijecajući s štokom i gemištom. Puzat ću po podiju. Porušiti stalke za mikrofone i stropoštati se na bubnjeve. Pobit ću se s bas gitaristom i popišati na klavijature. Izvrijeđat ću njezine uzvanike, a uzvanice drpati za sise. Popet ću se na stol, izvaditi kurac i njime lupati punicu po glavi. Nazvat ću vatrogasce i prijaviti požar u domu. Gostima ću skakavcem izbušiti gume na parkiralištu, a onu njihovu kopilad dobro našamarati. Optužit ću kuhare za krađu, a konobaricama podijeliti vizitke salona za depilaciju. Izvadit ću vrata od wc-a i posrati se pokraj školjke. Šakom ću razbiti ogledalo, istrgnuti slavinu i nabiti si je u zasrani šupak. I onda ću utrčati u dvoranu i skakutati i njištati poput poremećenog konja. Kad se iscrpim sjest ću u auto i odjuriti preko «grane», na Ural. Tamo gdje je Staljin rođen. Ona: Prenijeti će me preko praga, na snažnim rukama, moj budući hazbent, ljubav najdraža. Vodit ćemo ljubav. On: Od kuda joj pravo da pomišlja da ću ikad staviti svoj kurac u onaj dlakavi bezdan zvan venerična amazonska prašuma. Zajebat ću je. Nosit ću ju u naručju i onda umjesto kroz vrata sobe, izbaciti kroz prozor, s četvrtog kata. Prije toga ću ispod parkirati traktor s plugom prema gore. Ako ne uspijem u toj, za narod i cjelokupni svemir, neophodnoj misiji, još uvijek mogu istrčati iz sobe, zaključati vrata, pojesti ključ, prijaviti se u Legiju stranaca i izvršiti desant na tajne nastambe gabonskih odmetnika. Ubacit ću joj fen u kadu, poslati par tisuća S.O.S. poruka nosaču aviona Roosevelt i na državnom radiju emitirati Orson Welles-ovu emisiju o napadu Marijanaca na Zemlju. Napisat ću oporuku u kojoj sve što imam ostavljam «Iskoraku», namazati se medom i skočiti u mravinjak pun mrava ljudoždera, kopnenih pirana i nuklearnih trakavica. Ona: Živjet ćemo duuuuugoo i sretno. On: Prijavit ću se u Al Qaidu, postati špijun i kontrašpijun, otići u Ameriku, tamo aktivirati nuklearne projektile i poslati ih na Rusiju i Kinu, ovi će uzvratiti, uz put pogoditi Indiju, Pakistan i Francusku, i bit će to – što je za sve najbolje, a najviše za mene – kraj svijeta onakvog kakvog ga znamo. |
- 03:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #
17.02.2005., četvrtak
...
|
Ne želim pisati kratke priče Klasične, s dijalogom Za prozaične slabiće Mali razgovori Šuplje u prazno Ne želim pisati Ni pod razno Priče iz života Za mene su sramota Kao da pouka jest Što mozgu treba sjest To zabluda je prava Umu treba strava I humora puno Fantastična, prava Nešto iracionalno Nestvarno i ne banalno Ako treba, stvarati Rektalno i analno Samo da je strašno Gadljivo i prašno No, ponekad poučno Ne suviše stručno Vrlo smiješno I često bučno Ako ne tipkovnicom A onda ručno |
- 04:29 - Komentari (5) - Isprintaj - #
ekskluzivno - fantastično - eksplozivno
|
Vrlo jednostavan eksperiment o dužini teksta i komentiranju. Dopizdio ovaj snijeg, zar ne? |
- 01:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #
16.02.2005., srijeda
Moj prvi seks sa zavojnicom radiouređaja Ei Niš «Kozara»
|
Nikada neću zaboraviti to vruće ljeto kada sam izgubio nevinost u jednoj garaži u susjedovom dvorištu kuće na broju 37. Kolovoz je pičio po sredini svojeg odmicanja, ljudi su većinom otišli na ljetovanje, a ja sam ladio jaja u hladu ispod starog oraha kojem je odavno već odzvonilo. Bio sam vrlo mlad, tek izašao iz najžešćeg perioda puberteta. Prištevi na licu bili su manjih dimenzija, a pokraj svakojeg je zjapio prazan krater iz nekih davnih borbi s prištavim nametnikom. Oko penisa i pripadajućih mu mošnji izrasle su čvrste kovrčave dlake i već sam tada shvatio da neće otpasti. Negdje smo u školi, na nekom satu, nekog meni neznanog odgoja, učili da je dob u kojoj se ja nalazim vrijeme za gubitak famozne mladalačke sputane stvari zvane junfer. Često bi razmišljao o tome dok su vani mukale krave, a u radionice majstora Štefa resko odzvanjala brusilica za željezo i neke Fe-legure. Tada bi bezglavo odjurio u kuhinju i na krišku kruha namazao debeo sloj svinjske masti i posipao ga slatkom mljevenom paprikom. Kad nije bilo paprike, na mast sam sipao vegetu. Ponekad sam pretjerao, pa sam sve bacio u kokošinjac. Kokoši su trčale jedna za drugom i preuzimale bačeni kruh poput štafete. Za to vrijeme miševi su grickali kukuruz u košu, a poštar Slavek raznosio je penziju po umirovljeničkim urotničkim nastambama. Ležao sam ispod oraha naslonjen na njegovu poroznu koru ispod koje su živjele milijunske kolonije crva koji jedu drvo. Promatrao sam tri oblačka u daljini i jedan mladi jasen u blizini. Na njemu su prepelice svile svoje gnijezdo iz kojeg se, ali samo u krugu od četiri metra, čuo piskutav glas netom rođenih pilića. Dugo je trajao taj blaženi trenutak veličanstvene prirode, sve dok me iz njenog zelenog i raspupanog života nije prenuo zvuk kratkih valova radiouređaja. Bio je to tranzistor Ei Niš zvan «Kozara». Teško je sada opisati reakciju mojeg tijela i užarenih srsi koji su me prolazili duž lijeve noge i posred abdomenalnog sklopa kostiju. Bio je to osjećaj poput onog kad u kuhinji na sitno režete crveni luk, a vani teški vibrator nabija šljunak kao pripremu za asflatiranje buduće autoceste Virovitica – Nagytad. Ustao sam opaljen teškim i zloćudnim strastima opisanim iz perspektive ćudorednog pripravnika mantijaša. Požuda je metresa koja besplatno daje svoje obline. Ta otkud dopiru strasni kratkovalni zovovi uspaljenog aparata, pomislih. Iz dimnjaka zasigurno ne. Odavno je okovan čađom i kroz njega ne mogu proći ni x-zrake. Bacim pogled s nadom da će se vratiti, jer slijep ne vidi ni prst pred nosom, a kamoli objekt ljubavnog zova. Odjednom shvatim da susjedova garaža jest njegova i da će tako i ostati sve dok on ne umre. A onda, tko će kome nego svoj svome. Klijet i vinograd sinu Marku, tri hektara dobre zemlje kćerki Kristini, a kuća, dvorište i garaža ženi Nadi, ukoliko ona ne otpusti ono malo životnosti koja ju tako melankolično prati već deset godina. Prikradam se garaži, posrćući nekoliko puta, spotičući se o hrđave ostatke pluga dvobraždnjaka i pravilno okrenutih drljača. Poput usplahirene gazele preskočim zid i bacim oko kroz otvoreni prozor garaže, opet u nadi da će se ono vratiti, jer slijep ne vidi ni kurca svoga, a kamoli predmet požude. Škiljim, piljim i razroko pretražujem. Vidim samo gedore 12, 17 i 40, vjerojatno za bivši polovni bager kojeg je susjed svakog dana brižno riktao, ali bez milozvučnih rezultata. Još jednom, s lijeva na desno, pogledom upijem zidove garaže i ugledam radiouređaj Ei Niš, popularno zvan «Kozara». Uzbuđenju nije bilo kraja. Nisam znao što da radim. Moje je tijelo obuzeo neki do sada nedoživljeni osjećaj. Kosa mi se nakostriješila, a u zglobovima su počeli artritisni napadi. Uletio sam kroz otvorena vrata u garažu, izbezumljen i lud. Ruke su tražile dlaku u jajetu, a noge iglu u plastu sijena. Ni jedno ni drugo nisam našao. Dotrčao sam do tranzistora, iz utičnice iščupao kabel i, još uvijek izbezumljeno, sjeo na pod. Što sada da radim s tom nepoznatom emocijom? Kako da se smirim i postanem ponovno ono što sam oduvijek bio: raznosač čekova za vodoprivredu. Uzmem odvijač i odstranim zadnji dio radiouređaja. Izvadim zavojnicu i izletim van. Preskočim zid, preskočim plug, preskočim drljače. Dotrčim do oraha i iznemoglo se skljokam na tlo. Zavojnica se otkotrljala niz padinu s oznakom 3% nagiba. Na hlačama, tamo gdje se nalazi muški organ, širila se tamna vlažna mrlja. Bio je to seks kakav ću pamtiti cijeli život. Žene su nezasitne, ali prvi put je ipak prvi. |
- 01:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #
15.02.2005., utorak
Što je Valentinovo i nepresušna ljubav prema državi
|
Van teme: jutros sam pao kao deblo trulog, ali ipak poluzdravog hrasta. Kao na crtiću. Noge gore, metar iznad tla, vodoravno poravnan (kao kad Perhanova žena u «Domu za vješanje» levitira), i onda cijelom površinom tijela priljubim se uz prljavi asfalt. Uf! Kako sam pao…uf…au. Valentinovo je kad volimo državu. Kad smo cijele godine zaljubljeni u vladu, sabor i pravne institucije. Valentinovo je kad ja dođem na sud zbog neplaćene kazne za parkiranje i dobijem tri dana zatvora, a u zatvorima nema mjesta. To je ljubav. To znači da me sudac voli, a budući da je on predstavnik pravne države, onda me i država voli. I ja volim nju. Dan zaljubljenih. Tog dana na balkon stavljam stari Riz-ov zvučnik i puštam vrlo glasno «Hrvatine» od Đuke Čaića. Praćen ritmom ove koračnice izlazim van, na ulicu, i sa hrvatskom zastavicom u jednoj ruci, a spomenicom u drugoj, uspravno stupam asfaltiranim pločnikom, izbjegavajući tu i tamo pukotine na njemu. To što se malo-malo spotaknem znak je da u prikrajku uvijek vreba neprijatelj – siromašni općinski fond za obnovu cesta i gradskih površina. Doduše, bivšem je gradonačelniku isti fond omogućio asfaltiranje puta do njegove kuće, ali to je ljubav države prema čovjeku kao zaslužnoj jedinki. U pravnoj državi, za narodne mase ljubomori nema mjesta. Valentinovo je i vrijeme prijave prošlogodišnjih osobnih dohodaka. Ako ste ljubili državu svim srcem svojim, redovno ste plaćali porez. Ako su vas poslodavci zajebali, pa ste samo u vašim mislim plaćali porez, to je također znak ljubavi, ali jednostrane. U tom slučaju država vas ne voli, iako vi žudite za njom. Kako je država ljubomorni ljubavnik, osvetit će vam se na nekoliko načina – konfiskacija imovine, zatvor i slično. Međutim, zbog velike koncentracije akumulirane ljubavi država-žitelj, ona će vam pružiti i drugu priliku. Kad odradite svoju kaznu, možete ju opet darivati. Neke su ljubavi jače, a neke slabije. U ovom slučaju postoji snažna kemija između države i pojedinaca čiji godišnji dohoci premašuju desetke milijuna kuna. Budući da je ljubav i međusobno praštanje, država će takvima oprostiti neplaćanje poreza, a oni će njoj oprostiti što je bila tako neugodna i upozorila ih na nepravilnosti u njihovom radu i obvezama. Mi ne smijemo biti ljubomorni na takve ljude. Moramo dopustiti da jake ljubavi opstanu, a one slabe poput naših, pokušaju egzistirati podmirivanjem obveza. To je samaritanska ljubav u kršćanskom duhu. I ona mnogo vrijedi. Darivanje siromašnih državi Bog će nagraditi. Ako ne na ovome svijetu, a ono na onome. Siromašni idu direktno u raj, a bogati ne. Zato si oni naprave raj na Zemlji. Ne smijemo biti zavidni. Raj na Zemlji traje ni stotinjak godina, koliko iznosi čovjekov životni vijek, a tamo, gore, uuuuuuu, dugo, beskonačno. Ljubav ne može opstati bez truda. Svaka država ima svoje stado. Ona njima ispire mozak, a oni joj se oduže reizborom na idućim izborima, iako su zbog njih već dugi niz godina nezaposleni. Netko bi pomislio da je to loše i taj netko bio bi u krivu. Zar nije želja svakog domoljuba biti besposlen? Živjeti od hrvatskog zraka i jesti ružičasta govna. Kako to obično ide neke ljubavi skončaju nesretno – romantično, ko u Romeu i Juliji. Riječ je o ljubavi branitelja prema državi. Iako je njihova ljubav nekad bila nepresušan izvor domoljublja i hrvatstva, uzvraćena se ljubav države prema njima pomalo razvodnjavala, pa je na kraju, poput mirne rijeke, lagano, ali usmjereno, otplovila prema MMF-u i zapadnoj Europi. Vrlo šekspirijanski – romantično i tragično. No, pustimo sad to. Koga boli briga dok se krećemo prema blagostanju. Tko se brine o problemima dok nas ljubav grije. Valentinovo je. Dan kada volimo i kada nas vole. Kako je riječ o državi, to nije dan, to je vječnost. |
- 08:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #
14.02.2005., ponedjeljak
sasvim drukčiji san
|
Sanjao sam san o sebi. Ne onako kako to obično ide u snovima: nađeš se negdje u nekom nešto nekako i onda te ganjaju neki nekakvi pa se ti odupreš njima, izboriš se za slobodu, ali te neka strašna sila vuče prema tim nekakvim nekima, pa se ti bacakaš po krevetu i urlaš u tišini, bez glasa, i na kraju te majka tvoja probudi s pjesmom o sinu, ustajanju i majčinom zvanju u rano jutarnje vrijeme koje nikom, poput azijskog ljenjivca, nimalo ne odgovara. Takav to nije bio san. Bio je sasvim drugačiji. Bio je, štoviše, potpuno, za 180 stupnjeva, crno kontra bijelo, drugačiji od svakodnevnih snova: niti je bio onakav kad ti dođeš negdje, a tamo neka čedna, ali vrlo jaka - u pogledu izgleda, estetike ženske vanjštine i pravilnosti ženskih crta lica – nekad, vjerojatno jednom, kako to se kaže, prirasla srcu tvome, djevojka, i onda ti tamo nešto s njom negdje tandrčeš po nekim stvarima na kojima se leži ili po kojima se hoda, pa ti dođe jako i vrlo milo, obuzme te jeza od glave do ispod članka, ili čak do pete- u narodu se tako za nešto ponekad kaže – i sad kreneš ti s tom nekom ženskom osobom raditi stvari koje se inače rade u snovima – da li od pretjerane seksualne apstinencije ili nekog drugog razloga – i onda odjednom nešto te crno, zlo i okrutno prekine u naumu da ti bude lijepo i jezovito, sladostrasno i onako, milo vjetrovito, i ti se probudiš s mokrom površinom donjeg rublja koje pokriva nabreklu genitaliju i psuješ to nešto što te prenulo iz tako dobrog i strašno strasnog sna – nije to bio ni takav san. Takvi snovi ionako nisu rijetkost pa ih nije svrsishodno ni zgodno predstavljati kao vrlo zanimljivu i nadasve nevjerojatnu vijest. Čak nije to bio san ni o životinjama, zmijama na primjer, koje donose u zbilji, a tumačenjem podozrivo saslušanim od strane vještice, babe, gatare, vračare, neke događaje koji će se odigrati sada odmah, ili sutra ili tko zna u koje buduće vrijeme, jednom - ili nekim drugim nečovječnim bićima poput štakora, pa ti netko od okoline – znalaca - ushićeno i znalački kaže da to znači da ćeš dobiti nešto, novac na primjer ili bolest npr. Opet, netko će negdje, kada čita ovo, dok u sobi njegovoj ili nekoj prostoriji svijetli nekakva, kojekakva, opisno sasvim neodređena noćna lampa, pomisliti da sam ja možda sanjao san o vlaku koji juri nekamo, a ja stojim na njemu i nailazi mračni tunel sasvim niska svoda i da ću uskoro ili – san je to – odmah, glavom ili čitavim tijelom udariti, pa odjednom, neposredno prije udara, vlak nestaje i odmah nakon toga se pojavljuje, a na njemu ja kako stojim i prema nama se približava sve veći i veći mračni tunel niska svoda u koji ću uskoro ili – san je to – odmah, glavom ili čitavim tijelom, udariti, pa odjednom, neposredno prije udara, vlak nestaje i odmah nakon toga se pojavljuje, a na… Nipošto to nije takav san. Ni zero od spomenutog nije ni slično onom što sam sanjao. A sanjao sam san o sebi u kojem nosim crveni veo, a vrtni mi patuljak, trčkarajući oko nogu, neprestano ponavlja: « krele, veo nose ženske» |
- 01:22 - Komentari (8) - Isprintaj - #
10.02.2005., četvrtak
jutarnja propovijed
|
Problem tjedna: siromaštvo Rješenje: siromašni bi se trebali svrstati pod životinje kako bi izazvali sažaljenje u bogatih i kako bi ih ovi donirali Prednost nad ostalim životinjskim vrstama: već su oderani do kože i ispod nje tako da su za modnu industriju neiskoristivi Nedostatak: siromašni nisu ugrožena vrsta Autor se pita: koji kurac onda? Da izvadimo čunu, zavrtimo je, priključimo se na energetski sustav i proizvodimo električnu energiju? |
- 08:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #
09.02.2005., srijeda
Želje nogometaša pred zidom plača
 Želim: završiti srednju školu shvatiti zašto nas nogometaše drže za glupane biti najbolji strijelac na konjščinskom malonogometnom turniru naučiti napamet cijelu hrvatsku himnu voziti brzi auto sa spojlerima i alufelgama besplatne karte za belu novi Play Station križaljku s što više «upiši slovo» gajbu pive nakon tekme tri zajednička tuširanja na dan mnogo menadžera na tribinama mnogo lijepih žena manekenska tena driblat ko Pele pucat ko Roberto da Coelho izda što više knjiga da nam vrate klipsere na trenirke da fudbalerka bude ponovno in da mi Ćiro bude kum da nam u poluvremenu puštaju cajke da me svaki put zabilježe kamere kad palcem pušem nos da nesmetano češkam jaja u živom zidu da me znade Thompson da mi se ne smiju kada u trenirci idem van da se na treningu igramo šuge, skrivača i trule kobile da mi na zidu stoje Franjo, Ante i Ceca da mi je Zlatko tata , a Igor mama eto «zide», sve to želim, a najviše od svega da se ovi ljudi maknu kako bi se mogo popišat |
- 08:34 - Komentari (15) - Isprintaj - #
08.02.2005., utorak
Horoskop za luđake – part van
|
Ovan Ili idite psihijatru ili si odrežite uho. Vaše ponašanje u zadnje je vrijeme zrelo za Popovaču. Sjedite kod tetke. Čim se ona okrene vi se idiotski kesite njenom mačku iako on već duže vrijeme spava. Kad vas upita za majčino zdravlje, stavljate, poput Indijanaca, desni dlan na čelo i, kao, pogledom tražite nešto. Nakon što ona skuži da ste s mozgom otišli u kurac, vi se naglo ustajete i derete se: "bujrum-bujrum, dujrum-dujrum, ima'l struje u tom loncu?". Tetka se malaksalo sruši na fotelju gdje spokojno spava njena mačka, a vi poput ždrebeta doskakućete do nje, naložite joj da se malo pridigne, izvadite prešanu, polucrknjenu mačku, stavite je na glavu i prstom strijeljate po prostoriji. Iz delirija vas povrati daska za meso, koju je o vašu glavu očešao pijani, ali ipak prisebni tetak. Dijagnoza: zreo za druženje s mlincima za kavu, slikarima, paraIsusom i inim likovima iz ludnice. Bik Idiote. S kakvim elanom svojom deformiranom glavom rušite vrata na podrumu. Kažete da ste kronični alkos i da ne možete bez vina, a da vam je ključ pojela žena još prije dva dana i posrala ga negdje na livadi, a vi ne znate gdje točno. I još k tome dodajete da ćete prije glavom razbiti vrata nego dozvoliti da vas napadnu bijeli miševi jer vi znate da su to najstrašnije životinje koje obitavaju na kugli zemaljskoj i da nema strašnijeg bića od tremensnog bijelog miša. U međuvremenu susjed vam donosi litru rakije da prekine to lupanje i agoniju, vi se mašite za bocu, istrgnete je iz susjedovih ruku i, neočekivano, izlijete tekućinu na tlo uz dernjavu: "etanol, sami etanol», i nastavite još žešće lupati glavom o vrata. Dijagnoza: potpuno odgovara dijagnozi psihijatra dr. Fabijanca Blizanci A budale… Hodate ulicom i razgovarate sa svojim alteregom. Babe na biciklima vas užasnuto promatraju i preneraženo se križaju. Odjednom se zaustavite na pješačkom prijelazu i raspravljate s alterom o tome tko ima prednost, on ili vi. Naguravate se sa sobom, vučete se za rukav, krenete pa stanete pa skočite unatrag i urličete na sebe. Odjednom se bacite na tlo i valjate se, rukama obujmivši leđa. Nailazi psihijatar dr. Fabijanac i u tom hrvanju prepoznaje simptome prijašnjeg boravka u ludnici – posljedice nošenja luđačke košulje. Dr. iz svojeg džepa vadi ogroman mobitel (i on je pomalo ćaknut) i poziva kolege iz Popovače. Netom što ste se pridigli i dogovorili o prednosti prijelaza, prilaze vam momci u bijelim kutama s konjskom špricom sa sedativom. Odjednom gurnete svoj alterego prema njima i izigravate znatiželjnog prolaznika. Kod dr. Fabijanca to ne pali. Dijagnoza: ništa vam nije draže nego kad vam stave bijelu, uštirkanu, dobro svezanu, luđačku košulju Rak U vašoj glavi neki čudni spojevi iskre. Nekoć ste radili na Elektri i nakon što su vam, preporukom dr. Fabijanca, uručili otkaz , posjećujete kuće u svojoj ulici hineći da ste eletkričar. Sa sobom uvijek nosite kombinirana kliješta. Susjedi znaju da ste s mozgom na vi, pa vas, preporukom dr. Fabijanca, puštaju u hodnik. Vi se učtivo predstavljate i tražite da vam pokažu gdje se nalazi razvodna kutija. Oni vam donose kartonsku kutiju i komad izolirane žice. Odsiječete komadić žice i napravite praćku ( šprihericu). Od ostataka žice napravite streljivo i s udaljenosti od par metara gađate kartonsku kutiju. Nakon što ste potrošili sve streljivo, dva do pet puta pritisnete prekidač za svijetlo i kažete:»Radi». Ponekad vas zateknu kako se penjete na banderu. Dijagnoza: zreli ste da si na glavu nataknete kutiju od zvučnika. Lav Vama ne treba psihijatar, već veterinar. Živite u kokošinjcu s kokošima. Preko dana čeprkate po dvorištu tražeći čikove. Kad ih pronađete, veselo ih sažvačete i progutate. Osim toga, cijelog dana ganjate kokoši tjerajući ih u kokošinjac. Kokoši to ne vole, pa vas najvjerojatnije mrze. Dobar ste prijatelj s psom Đimijem i ponekad ga pustite s lanca da skupa s vama ganja kokoši. One također ni Đimija ne vole. U jednom trenutku sjetite se da ste upalili motokultivator (koji u rezervoaru nema goriva), odlazite u šupu, uhvatite ga za ručke i brnčite dobrih dva sata. Navečer, umjesto da odete spavati u kokošinjac, popnete se na stari orah i tamo čučite na grani, pokušavajući zaspati. Đimijev lavež natjera vas da odete spavati u kokošinjac. Dijagnoza: osim sedativa, potreban vam je i Neopitroid, zbog mrava, osa, buha, stjenica, grinja i tekuti. Djevica Ludi ste ko konzervirana puška. Nosite haljine iako ste po vokaciji i spolu muško. Ujutro odlazite u park i tamo se kočoperite poput pauna. Sramežljivo sjedate na klupu pokraj zaljubljenog para. Oni se ljube, ali nakon što vas ugledaju, odjednom prestanu. Shvaćaju da ste dobrano poremećeni. Sjedite uspravno, dlanovi su vam položeni na koljena, jedan preko drugog, i šaljete ovom preneraženom paru stidljive pusice. Nakon par odaslanih cmoktaja, ponese vas ljubav, pa pusice šaljete i okolnim bukvama, grmlju, vranama i spomeniku palom borcu. Par naglo ustaje i žurno odlazi. Vi također ustajete, otvarate kišobran, koji uvijek nosite sa sobom, i nastavljate s šepurenjem po parku. Dijagnoza: ako ne nađete ljudsku srodnu dušu, dr. Fabijanac poslat će vas u, pogađate, Popovaču. |
- 08:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #
07.02.2005., ponedjeljak
Tko je Suzana Mančić i na što smo drkali
|
Svima je nama koji smo drkali na Suzanu Mančić ovih dana sjekira pala u mast. Eeeeee, davni su to dani bili kad sam gledao loto emisiju i promatrao kako Suzana svojim namaljanim noktima grebe kuglice, projekcije njenih sisa opranih na 90°C. Suzana Mančić je stara škola medijske zvijezde koja na estradi nije predstavljala ništa osim jebeno dobre lutrijske hostese. Sve ženske tv zvijezde, osim nje, po profilu su bile akrapi. Doduše, u ona vremena na televiziji je bilo pički ko i na Antartiku mandarina. Okušala se ona i u pjevanju, ali bolje da je turpijala kvrgu hematita no što je urlikala u mikrofon. Ni to nije sprečavalo nas drkadžije da lijemo slinu po televizoru i oko njega. Svojim je televizijskim uspjesima dodala i par uloga u filmovima (po trajanju jednakih vremenu izgovaranja «keks»), za hrvatske filmske standarde, visoke kvalitete (Ćao inspektore, Žikina dinastija, Izlet), na što smo opet mi stari drkadžije u zadnjim redovima kina burgijali po žicama. Međutim, nekima će se činiti da je u ono vrijeme svaka pička koja se pojavila na teveju bila predmet drkanja. Jest da su TV zvijezde koje su tada obitavale u eteru bile izazovne poput iskorištenog zubnog konca, ali deficit pički na teveju bio je veći od uvoznog deficita Burkine Faso. No, dok nekom ne svane drugom ne smrkne. Najviše su na svoje dolazili pederi. Broj muških voditelja na teveju spram ženskih bio je u omjeru stodevet naprama jedan. Pogotovo su zbog kulta političkih veličina na svoje dolazili ortodoksni članovi komunističke partije s voćkastim predznakom. Što je nama bila Suzana Mančić, to je njima bio Tito, Kardelj, Račan, Marković i drugi. Neki su drkali i na Stipu Šuvara i njegovu reformu školstva. Gledano u svjetskim okvirima predmet drkanja broj 1 bila je famozna prsata britanska pevaljka Samantha Fox. Kome se nije dignuo na zamamno «Touch me» taj je bio peder. Kome su njene sise bile male i viseće taj je također bio peder. Tko nije drpao curice u razredu i taj je bio peder. Tko nije na zidu imao poster Whama - peder. Ups! Samantha je imala sisu veću od Medison Square Gardena. Ona je prva javno obznanila da ima sise i da na njima postoji bradavica. Velike sise. Njene su se glasnice nalazile u lijevoj sisi. Mozak joj je bio u desnoj. Kad je ona pjevala, gledali smo ju u grudi, a ne u lice. Sve se nalazilo u sisama. Gledaš lijevu i čuješ kako pjeva, gledaš desnu i razumiješ tekst. Nakon Samanthe došla je Talijanka Sabrina Salerno. Ne sjećam se njena glazbenog hita, ali se vrlo dobro sjećam spota u kojem je pokazala također velike sise. U stvari, sjetio sam se. Hit se zvao «Boys, boys, boys». I ona je imala izazovan glasić (drkadžijska subjektivnost). Scena kad izlazi iz bazena i izbaci grud bila je finale nakon kojeg smo svoje sjeme raspršivali u eter. Osim na TV zvijezde drkali smo i na postere iz Brava. Bravo je bio jedini časopis, osim pornjave, koji se kupovao zbog slika. I to kakvih slika! Georg Michael u Whamu, Samantha Fox, David Haselhoff, Milli Vanilli, Sandra, Whitney Houston, Totenhosen, auuuuu. Stojiš u sobi pred, posterima, oblijepljenim zidom i natežeš stojka. I onda ti u jednom trenutku uleti stara. Uf! Sram, crvenilo, bolovi u organizmu. Samostan. Ne izlaziš iz sobe tristo i četiri dana. Bez obzira na obilje dobrih pički na tveju i estradi, najčešći predmet drkanja bile su erotske priče iz Erotike. Prvi susret s pričom bio je poput prvog susreta s pičkom. Svaki te idući detalj sve više uzbuđivao. Svršavalo se nakon par pročitanih redaka. Osim Erotike, drkali smo i na par drugih novina – naslovnica političkog magazina Start, sredina Večernjeg lista, Radost i Smib. Eeeeeee, kako se u ono vrijeme kvalitetno drkalo. Bila su to vremena bez videorekordera, bez Interneta, bez računala. Vremena kad je drkanje bilo ritual kojem se sa strahopoštovanjem pristupalo. Danas je drkanje kao kopanje nosa. Sve je pri ruci. Nema mašte, nema teško uobličenih imaginarnih slika. Suhoparno i bezvrijedno. |
- 08:06 - Komentari (8) - Isprintaj - #
06.02.2005., nedjelja
Obavijest
|
Moli se Veli Jože da vrati toranj Crkve svete Eufemije i da se ne igra zvončara jer ćemo mu poslati Kiklopa HBK u suradnji s GMK (Grčkom mitološkom konferencijom) |
- 10:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #
maskenbalija
|
Zamaskirat ću se u betonski vinogradski stup. Glumit ću ribića kako peca drugi stup. Nekog oktopodskog ribića glumit ću. S pet, a ne osam krakova. Natežem susjeda cijeli dan. Nije se pomaknuo ni za milimetar. Na krakovima mi raste grožđe. Da je u zraku veliki stupanj nevjerojatnosti pomislio bih da sam vrba. Na čelo mi se posrala vrana. Glumiti vinogradski stup glupa je ideja. Sad sam posran. Zamaskirat ću se u pivsku bocu. Na početku zajeb. Na dupe sam zalijepio etiketu. Sad me pederi neprestano love za dupe i sline mi tjeme. Podrignem se životinjski. Pomislili su da sam pokvaren i sad poluprazan stojim na stolu. Idem se razbiti nekome o glavu. A da se zamaskiram u katodnu cijev i prikazujem svoju utrobu? Dobra ideja. Ušuljat ću se u prostorije medicinskog fakulteta. Prije toga ću si na ćelo napisati Grunding - specijalizirani televizor namijenjen za prikazivanje ljudske utrobe. Dobra prilika da me pozorno gledaju napaljene buduće doktorice s medicinskog fakulteta. Prokletstvo! Vidjeti će da se hranim tirolskom i jeftinom rižom. Skužit će da sam loša prilika. Znam. Zamaskirat ću se u pisca i pisati glupe kratke priče. "Smiješni se konj propinjao na proplanku, režeći na kokoši, umislio je da je pas. Seljak mu je Joža jednom opsovao majku. Konj ga je smiješni ubio, udarivši ga s oba kopita u lice. Joža je seljak ispljunuo dva prednja zuba, nešto krvi i beživotno se stropoštao na tlo. Visoko je gore na plavom nebu bez ijedna oblačka sunce zijevalo. Smiješni je konj lizao kost, oko njega kokoši su spavale, a nad Jožom se seljakom nadvio roj zelenih muha. Bio je smrdljiv, siv i truo. Jedno tako sasvim obično popodne da ga je šteta opteretiti dramaturgijom i zapletom. Jebeš seljaka Jožu. Ionako bi umro od lepre." |
- 07:41 - Komentari (4) - Isprintaj - #
05.02.2005., subota
Klasična kuhinja za početnike
|
Obožavam klasičnu kuhinju. Jedem CD-e s ajvarom i lukom. Kad sam jako gladan pojedem i diskmen s CD-om. To je poput hamburgera. Ponekad uzmem Mahlerovu drugu simfoniju, dva CD-a, pa je naguram u diskmen i u tri zalogaja pojedem. Double hamby. Obožavam Mahlera. Općenito volim njemačku (Austrija, Njemačka – sve je to isti kurac) klasičnu glazbu. Talijani su klasične pičkice. Njihovu glazbu jedu široke mase. Jedem Verdija i dobijem proljev. Talijani su poznati po svojoj dernjavi. Personifikacijom ritma i melodije njihova jezika dobije se orkestar sastavljen od mitraljeza, žaba, kokoši, navijačkih klepetaljki, ribeža i zvučnog strašila za ptice. Njihov je govor kakofonija klepetala. Sad spojite to kokodakanje i prenapuhane emocije talijanske melodije i dobijete McDonaldsov jeftini plastični hamburger s mizernom pljeskavicom i starom salatom. Pojedem ga u jednom zalogaju i nakon toga muk. Želudac je zbunjen. Nešto je ušlo u njega, a on ne zna što. Misli da halucinira. I onda nakon trosatnih bolova, kruljenja i peristaltike moram na WC – "sprrrrllllrrrrfrr-spuf!" Kad sam na dijeti jedem Ruse. Oni su lagani, probavljivi i ne debljaju. Juha od Borodina, sojini medaljoni od Musorgskog (zaslužuje titulu šnicle ili neke slične šlape mesa) i pire od Rimski-Korsakova. Nakon što smažem ovaj fini ruski ručak, dolazi desert – puding od Čajkovskog. Kako to fino sjeda na medaljone od "Slika s izložbe". Najdraži mi je puding od 4. simfonije u f-molu s preljevom od "Patetične". Stravinski je sasvim drugačija namirnica. On se jede sam, bez priloga i najbolja je energetska namirnica za velike napore (preporuka: energetske pločice od "Posvećenja proljeća"). Ponekad odem u trgovinu i kupim par Čeha na brzinu. Dvoraka i Janačeka. Smetane (nema veze s "kislom smetanom") nikad nema. Nemam pojma kakav ima okus. Dvorak se stavlja u vrelu vodu i kuha na laganoj vatri pet minuta uz povremeno miješanje. Janaček se prži na vrelom ulju. Kada ga jedete pazite na kosti. Mogle bi vam zapeti u grlu. Ako nema Janačeka, možete kupiti štapiće od Mađara Bartoka. Pogledajte na deklaraciji da li štapići sadrže "Koncert za orkestar" – on će vas dobro prodrmati. Od Francuza ne jedem ništa. Ne zato što ih ne volim, već zato što nikada nisam došao u napast da ih kupim. U stvari, ponekad, u trenucima intercoursa, pijem salamuru od Ravela, "Bolero". U rijetkim trenucima depresije jedem čokoladu s Griegom. Mada bi me Norvežani ubili da čuju kako kakam po njemu, tvrdim da je Grieg malčice komercijalan. Dokaz: jede ga i Maksim Mrvica, i to prečesto. Sladunjav je iako na prvu loptu ne zvuči tako. Ipak mi podigne raspoloženje. Švabe i Austrijanci (Germani svi skupa) hrana su za sebe. Spadaju u zasebnu gastronomsku skupinu, po kvaliteti daleko iznad ostalih. Tko nije jeo Beethovena, Bacha, Mozarta, Wagnera, Mahlera, Haydna, Hendela i ostale, ne zna što je dobra hrana i može si zabiti dršku od metle u dupe jer nema materije za nuždu. Priznajem, nisam ni ja jeo Bacha (mea culpa). Možda samo u tragovima. Nutricionisti klasike preporučaju Bacha tek kad isprobate sve ostale kuhinje, jela i namirnice. Ako ga jedete prije, ostat ćete zakinuti za kompletno i božansko bogatstvo okusa. Mnoge sastojke nećete prepoznati. Ovaj tjedan spremam gulaš od Mise u h-molu (Zanimljivost: Na zidu jedne kuharske škole piše "Volim Bacha više od graha"). Kao što sam spomenuo, često jedem dupli hamburger od Mahlera. Sve njegove simfonije mogu se jesti samostalno ili u kombinaciji s nekim drugim kompozitorom. Preporučam prvi stavak pete simfonije "Trauermarsch" i Chopinovu sonatu u b-molu, treći stavak. Mračna kombinacija, ali vrlo ukusna. Šaljivdžije je zovu "pogrebni dupli". Za one kojima se ne sere od Talijana preporučam i Albinonijev adagio u b-molu. Meni se sere i od njega . Mada su Mozart i Beethoven jedna od tri najosnovije namirnice u klasičnoj kuhinji (treća je Bach), ipak najviše volim jela od Wagnera. Wagner je đubre od hrane, antisemitski začin, otimač prijateljevih namirnica, ali kad ga jedem, jedem ga ko svinja. Žderem, lapćem, mljackam i nakon toga svega mrcinski se podrignem. Od Wagnera spremam kompletni nedjeljni ručak. Juha od Lohengrina, popečci od Tristana i Izolde, umak od Tannhausera i salata od Meistersingera. Wagner je odličan i za svečane prigode poput svatova. Cijeli se meni sastoji od Prstena Nibelunga. Ova bi četverodijelna opera mogla nahraniti mnogo više ljudi od prosječnih svatova. Rijetko se sprema, ali kad doživite blagodati njenih sastojaka, nikada više ne jedete sranja poput Talijana. Ostale Germane jedem neredovito, ali s velikim apetitom. Sutra ću izvaditi iz škrinje liniju s CD changerom i spremiti Brunu Waltera (on je dirigent) na naglo. … (tri sata kasnije) Upravo me nazvala bivša prijateljica i poručila mi da jedem govna. |
- 07:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #
02.02.2005., srijeda
Par crtica o Novoj TV, voajerizmu i primitivizmu
|
Danas, 02.02. dvijetisućepete Nova TV ne prenosi uživo košarkašku utakmicu Cibona - Partizan. Prije tri mjeseca, točnije 30.10. dvijetisućečetvrte ta ista televizijska šalabajzerska tvrtka prenosila je uživo košarkašku utakmicu C.Zvezda – Partizan. Ista ta gomila neprofesionalaca i lakomih novinara namjeravala je prošli tjedan prikazati intervju s četničkom miljenicom, velikosrpskom pevačkom ikonom Cecom, i da im nije odnekud dolepršao vjetrić sumnje o posljedicama objavljivanja tog intervjua, oni bi ga s pol kurca i prikazali. «Pa nema ništa loše u tome da se naši novinari malo ušupče takvoj pičketini kakva je Ceca, možda netko od njih dođe u priliku da ju prime za lijevu sisu», u nekom bi se imaginarnom intervjuu možda pravdao urednik, što je apsurd, jer njihove muške novinare ne zanimaju pičke. Mislim, zanimaju ih, ali one s kurcom. Smatram da je šovinizam jednak primitivizmu i da je trpeljivost jedini put k Europi, ali da se sve više i više na televiziji eksponiraju srpske medijske zvijezde i da se kod određenog sloja Hrvata budi onaj osjećaj mazohizma i težnje za zbližavanje s našim plemenskim susjedima, to ne mogu prožvakati. Nisu glupi urednici Nove TV. Znaju da u velikoj skupini Hrvata radi crvić voajerizma prema našim susjedima. Ne samo urednici Nove, već i urednici i novinari ostalih televizija. Svaka ta kuća ima svoju emisiju koju bih nazvao «moda, šuplje, prazno, pičke, pederi» i u svakoj je bar jedan prilog iz Srbije. Također su i intervjui s njihovim estradnjacima jedno lizanje brabonjaka oko njihova šupka. Razmjena sline. Promatrajući naše ljude koji s žarom i onim istim šumadijskim primitivizmom plešu srpska kola, pijani, razuzdani, smrdljivi od znoja, sumnjam u vjerodostojnost njihovog patriotizma prema Hrvatskoj. Nakon što se u zadnjih deset godina s njihove kože izlizala naslaga žestokog domoljublja, kojeg su oni bili najveći pobornici, pojavila se ona još starija naslaga primitivizma i nekulture, jeftine glazbe i zabave koja se za vrijeme SFRJ prostirala od Vardara pa do Triglava. Sve teorije o Hrvatskoj kao srednjeeuropskoj zemlji padaju u vodu. U zapadnu Europu nas, zemljopisno gledajući, vuče pedeset godina star traktor Dajc, a prema Balkanu, kulturno gledajući, nas vuče novi John Deer s 200 konjskih snaga. Mislim, jebe se meni, ja u glavi imam vijuga na mozgu, pa slijedim svoje instikte, ali što će slijediti ona stoka koja s takvim emocijama sluša turbofolk? Slijedit će čobana. Kao u onoj priči o tipu s frulom i štakorima. Nadam se da će ih taj čoban jednom odvesti tamo preko. Frut-frut-frul. |
- 18:03 - Komentari (5) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
