Nikada neću zaboraviti to vruće ljeto kada sam izgubio nevinost u jednoj garaži u susjedovom dvorištu kuće na broju 37. Kolovoz je pičio po sredini svojeg odmicanja, ljudi su većinom otišli na ljetovanje, a ja sam ladio jaja u hladu ispod starog oraha kojem je odavno već odzvonilo. Bio sam vrlo mlad, tek izašao iz najžešćeg perioda puberteta. Prištevi na licu bili su manjih dimenzija, a pokraj svakojeg je zjapio prazan krater iz nekih davnih borbi s prištavim nametnikom. Oko penisa i pripadajućih mu mošnji izrasle su čvrste kovrčave dlake i već sam tada shvatio da neće otpasti. Negdje smo u školi, na nekom satu, nekog meni neznanog odgoja, učili da je dob u kojoj se ja nalazim vrijeme za gubitak famozne mladalačke sputane stvari zvane junfer. Često bi razmišljao o tome dok su vani mukale krave, a u radionice majstora Štefa resko odzvanjala brusilica za željezo i neke Fe-legure. Tada bi bezglavo odjurio u kuhinju i na krišku kruha namazao debeo sloj svinjske masti i posipao ga slatkom mljevenom paprikom. Kad nije bilo paprike, na mast sam sipao vegetu. Ponekad sam pretjerao, pa sam sve bacio u kokošinjac. Kokoši su trčale jedna za drugom i preuzimale bačeni kruh poput štafete. Za to vrijeme miševi su grickali kukuruz u košu, a poštar Slavek raznosio je penziju po umirovljeničkim urotničkim nastambama.
Ležao sam ispod oraha naslonjen na njegovu poroznu koru ispod koje su živjele milijunske kolonije crva koji jedu drvo. Promatrao sam tri oblačka u daljini i jedan mladi jasen u blizini. Na njemu su prepelice svile svoje gnijezdo iz kojeg se, ali samo u krugu od četiri metra, čuo piskutav glas netom rođenih pilića. Dugo je trajao taj blaženi trenutak veličanstvene prirode, sve dok me iz njenog zelenog i raspupanog života nije prenuo zvuk kratkih valova radiouređaja. Bio je to tranzistor Ei Niš zvan «Kozara». Teško je sada opisati reakciju mojeg tijela i užarenih srsi koji su me prolazili duž lijeve noge i posred abdomenalnog sklopa kostiju. Bio je to osjećaj poput onog kad u kuhinji na sitno režete crveni luk, a vani teški vibrator nabija šljunak kao pripremu za asflatiranje buduće autoceste Virovitica – Nagytad. Ustao sam opaljen teškim i zloćudnim strastima opisanim iz perspektive ćudorednog pripravnika mantijaša. Požuda je metresa koja besplatno daje svoje obline. Ta otkud dopiru strasni kratkovalni zovovi uspaljenog aparata, pomislih. Iz dimnjaka zasigurno ne. Odavno je okovan čađom i kroz njega ne mogu proći ni x-zrake. Bacim pogled s nadom da će se vratiti, jer slijep ne vidi ni prst pred nosom, a kamoli objekt ljubavnog zova. Odjednom shvatim da susjedova garaža jest njegova i da će tako i ostati sve dok on ne umre. A onda, tko će kome nego svoj svome. Klijet i vinograd sinu Marku, tri hektara dobre zemlje kćerki Kristini, a kuća, dvorište i garaža ženi Nadi, ukoliko ona ne otpusti ono malo životnosti koja ju tako melankolično prati već deset godina.
Prikradam se garaži, posrćući nekoliko puta, spotičući se o hrđave ostatke pluga dvobraždnjaka i pravilno okrenutih drljača. Poput usplahirene gazele preskočim zid i bacim oko kroz otvoreni prozor garaže, opet u nadi da će se ono vratiti, jer slijep ne vidi ni kurca svoga, a kamoli predmet požude. Škiljim, piljim i razroko pretražujem. Vidim samo gedore 12, 17 i 40, vjerojatno za bivši polovni bager kojeg je susjed svakog dana brižno riktao, ali bez milozvučnih rezultata. Još jednom, s lijeva na desno, pogledom upijem zidove garaže i ugledam radiouređaj Ei Niš, popularno zvan «Kozara». Uzbuđenju nije bilo kraja. Nisam znao što da radim. Moje je tijelo obuzeo neki do sada nedoživljeni osjećaj. Kosa mi se nakostriješila, a u zglobovima su počeli artritisni napadi. Uletio sam kroz otvorena vrata u garažu, izbezumljen i lud. Ruke su tražile dlaku u jajetu, a noge iglu u plastu sijena. Ni jedno ni drugo nisam našao. Dotrčao sam do tranzistora, iz utičnice iščupao kabel i, još uvijek izbezumljeno, sjeo na pod. Što sada da radim s tom nepoznatom emocijom? Kako da se smirim i postanem ponovno ono što sam oduvijek bio: raznosač čekova za vodoprivredu.
Uzmem odvijač i odstranim zadnji dio radiouređaja. Izvadim zavojnicu i izletim van. Preskočim zid, preskočim plug, preskočim drljače. Dotrčim do oraha i iznemoglo se skljokam na tlo. Zavojnica se otkotrljala niz padinu s oznakom 3% nagiba. Na hlačama, tamo gdje se nalazi muški organ, širila se tamna vlažna mrlja. Bio je to seks kakav ću pamtiti cijeli život. Žene su nezasitne, ali prvi put je ipak prvi.
Post je objavljen 16.02.2005. u 01:30 sati.