Svi vi koji čitate moj blog možda imate sliku o meni kao o kakvoj vrlo dragoj i smirenoj djevojci, barem se tako da naslutiti iščitavajući moje postove.
Ali tome nije tako uvijek, ponekad i ja baš kao zadnjih par dana jednostavno izgubim busolu i poludim.
Smrači mi se pred očima, pomislim kako se cijeli svijet urotio protiv mene posebno meni najdraži ljudi i blago rečeno podivljam.
Lupam i vrištim najjače što mogu i to zaista nije ni malo lijep prizor.
Oni koji su to od mene doživjeli kažu da bi me najradije snimili i poslije mi pokazali koliko zastrašujuće to izgleda i kako neuračunljivo, sluđeno i ljutito izgledam.
Razlog tome možemo tražiti još u mome dijetinstvu.
Mene je u najranijem djetinstvu odgajala samo moja majka, otac je otišao trbuhom za kruhom u svijet mukotrpno radeći za naše dobro tako da se mama trudila vjerujem najbolje što je znala i umjela.
Pritom me nikada nije tukla, bila je samo vrlo stroga i ne kompromisna, što je rezultiralo time da je na mene jako puno vikala.
Kad kažem puno, onda zaista tako i mislim.
Dobro, nisam ja baš bila neka rožica ali njena kazna bila je prilično surova barem u mojim očima. Ja naime ne mislim da je tolika količina deranja iz petnih žila i u ljutitosti i bijesu izgovorenih uvreda primjerena za ijedno ljudsko biće, a posebno za malo dijete koje se tek razvija.
Zato me još više razočara kad u sebi prepoznam tragove njenog ne primjerenog odgoja.
Ne brinite se ja nemam djecu, mada se nadam jednom takvom blagoslovu od dragog Boga, ali ipak vrištim i derem se ponekad kad automobil neće upaliti, na ljude koji me ni nakon par lijepo verbaliziranih zamolbi ne poslušaju, na mamu koja mi po stoti put ponovi jednu te istu netočnu informaciju, na loše vozače u prometu, ma popis je poduži a ja sam sigurna da ste vi shvatili poantu.
E sad zašto vam ovo pišem!?
Iz dva razloga, ali lakše ću vam to dočarati pričom.

Pročitah jednom da na Solomonskim otocima u južnom Pacifiku stanovnici jednog sela primjenjuju jednostvnu tehniku sječe drva. Ako je stablo preveliko da bi se oborilo sjekirom, seljani ga sjeku vikom. Drvosječa koji posjeduje tu osobitu moć(ja sam valjda neki njegov daljnji rod) prikrade se stablu točno u zoru i iznenada stane vikati na njega iz sve snage.
Čini to trideset dana. Stablo umre i sruši se.
Teorija glasi da vika ubija duh stabla. I seljani tvrde da ta tehnika nikada nije zakazala.

Sve vam je jasno, zar ne?!
Moram još dodati i u komponirati u sve ovo još jednu moju osobnu pričicu, koja zapravo nesvjesno potvrđuje teoriju seljana sa otoka i činjenicu da loš utjecaj na malu djecu ima doživotne posljedice.
SadisticoShy mi je sugerirao kreirajući dizajn mog bloga da ću time što sam dospjela na cool listu nadrapati od strane onih koji ostavljaju komentare na mome blogu.
Rekao je da on time postaje dostupan širokim narodnim masama, a ne samo šačici dobrih ljudi koji su se iskristalizirali na njemu i oko njega prepoznajući u njemu i ono što sami nose, a to je pozitiva i ljepota u svakoj pa i najmanjoj sitnici koja ih okružuje.
Dodao je još i to da ga je sram ostaviti kakav sarkastičan komentar na moje postove da ga ekipa sa mog bloga ne linčuje slučajno ukoliko foru ne shvati.
Ja sam mu rekla da se to neće dogoditi, jer ljudi su u samom načelu dobri i ako ih darivaš samo lijepim mislima i maziš pozitivnim stavovima i sami će tako isijavati.
Složili smo se da sam najvjerojatnije samu sebe zacoprala, ali kako za sada stvari stoje ja sam još uvijek u pravu, ako ne vjerujete provjerite sami ja još ni jedan komentar nisam obrisala.

Seljani su definitivno u pravu, vikati na živo biće znači doista ubijati duh u njemu.
Ponekad se zaista gadim sama sebi koliko malo samokontrole za neke stvari u meni ima.
Mada si ponekad treba dati oduška, sigurna sam da postoje i bolji način od deranja na one koje smatramo krivima za nešto, samo ga se ja u datom trenutku moram sjetiti i shvatiti koji je zapravo moj problem. Malo niže možda se krije objašnjenje...

p.s. I još jedan razlog zašto vam ovo pišem.
Svi vi roditelji ili oni koji to tek namjeravaju postati morali bi znati da dijete do treće godine života nema svijest, samo podsvijest.
Što to znači? Pa da sve ono što čuje, vidi ili doživi direktno ostaje zauvijek u njemu, u njegovoj glavi nesvjesno.
I potreban je samo jedan mali okidač(triger) da ga aktivira i natjera da postupi baš onako kako ste mu vi pokazali u najranijem djetinstvu. A i vi i on se onda zapitate zašto je tome tako…