Semiramidini vrtovi

nedjelja, 30.08.2009.

O odrastanju i djeci

U zadnje vrijeme jako puno čitam i slušam o tome kako današnja djeca nemaju volje za školom, ne poštuju autoritete, nikada nisu manje učili, nikada nisu bili blesaviji...

Oduvijek sam imala drugačiju percepciju odrastanja i učenja. Možda zbog mjesta gdje sam odrastala i gdje sam provela cijelo svoje djetinjstvo. Zapravo, kada bolje razmislim, vjerojatno zbog toga. Živim u zagrebačkom kvartu koji je još do prije par godina bio teška selendra i bogu iza nogu. Iako je autom do centra grada potrebno petnaestak minuta, gradski prijevoz je vrlo slabo zastupljen, tj. postoji jedna autobusna linija, ali vozni red joj je katastrofalan. Iako je ovo danas elitni kvart, sjećam se kada još nije bilo asfalta, a bome se i sjećam dana kada su ga stavili. Zapravo, imala sam privilegiju odrastanja u seoskom okruženju u glavnom gradu naše male zemljice.

E sad, u tom nekom, moglo bi se čak reći kontroliranom okruženju, bez previše štetnih vanjskih utjecaja sam odrastala. Nakon vrtića, a kasnije i škole dok su se druga djeca igrala na užarenom asfaltu, moja sestra, prijateljica i ja (nerazdvojni trio) smo trčale po okolnim šumama, lovile žabe po Bliznecu (sve dok ga nisu upropastili, tj. regulirali njegov tok i uništili svu faunu, a i okolnu floru), uzgajale puževe golaće (ne pitajte), kuhale savršena jela od pijeska i kojekakvih dodataka, igrale se sa barbikama, radile piknike, penjale se po drveću, pomagale mamama u vrtovima, sadile cvijeće, hodale po šumi i tražile kestene, gljive i šumske jagode... Uglavnom, nema što nismo radile.

E sad, moglo bi se reći da sam odrasla u praktički idiličnom okruženju, a kada razmislim i jesam, no ono bitno u cijeloj priči jest to da nas roditelji nisu puštali da se sami odgajamo. Uvijek su bili tu negdje i uvijek su nam posvećivali dovoljno vremena. Usmjeravali su nas i nisu nam dozvoljavali da vrijeme provodimo u cijelodnevnom hipnotizirajućem druženju sa televizorom. I kasnije, kada smo mogli gledat tv koliko smo htjeli nama je to bilo dosadno, jer vani je uvijek bilo uzbudljivije. Iako bi njima naravno bilo lakše da sjedimo ispred te dosadne kutije i ne postavljamo nikakva pitanja.

Nikada neću zaboraviti kako sam cijelog Olivera Twista (bože dosadne li knjige) u 5. osnovne pročitala ispred kuće, svaki dan sam sjedila na nekakvoj skeli koja je ostala sa strane nakon nekakvih građevinskih radova, i bila sam udaljena 1,5 metar od pogleda na bakinu lozu sa grožđem i ruže s moje strane ograde. I tko ne bi uživao u čitanju knjige u takvom okružju, ma koliko dosadna ona bila.

Jedna stvar koja je također bitna u cijeloj priči su susjedi. U mojoj ulici je uvijek vladalo to neko obiteljsko okruženje, dakle nikada nisi bio prepušten sebi i svi se međusobno poznaju. Uvijek bi i susjedi pazili na nas, jer svi živimo na istom području i to neko zajedništvo je uvijek bilo prisutno, pa čak i danas kada ima puno novih susjeda i ljudi u ulici.

Promatram ja tako mlađe generacije u svojoj ulici i može se reći da trenutno imamo pravi čopor djece. A i nevjerojatno je kako se vole igrati baš tu negdje oko naše kuće ili čak u našem dvorištu, naravno da nam ne smeta, a i tata im svako malo dijeli lizalice i bombone. Jako ga veseli kada mu djeca kažu da je baš zakon. Isto tako i ja, kako su nekad pazili na mene, tako i ja pazim na njih. I to je najnormalnija stvar. Kada mi netko od njih dođe i kaže da je žedan ili mora na wc, naravno da im pomognem sve što žele. I to je nekako normalno.

Ono što se trudim, i uživam u tome jest kada idem s Oscarom u šetnju, a cijeli čopor djece odluči da bi bilo baš fora da i oni idu samnom, onda im hvatam kojekakve bube. Dajem im da ih prime i učim ih da se ne boje. Isto tako im berem kojekakve biljke pa im pričam o njima, pa im dajem da jedu šumske jagode i općenito ih učim tim nekim sitnicama, za koje znam da će zapamtiti kroz igru. Jer tako su i mene učili. Na taj način se kod djece razvija znatiželja i intresi za druge stvari koje ih do tada nisu zanimale.

I sve to skupa zvuči idilično, ali na žalost nije. Sva ta klinčadija naravno ima internet i imaju određeno vrijeme koliko ga dnevno smiju koristiti. I nećete vjerovati, svi su na Fejsbuku. Neki od njih još nisu ni u osnovnu školu krenuli. Kada sam pričala sa bratićem prije par dana i pitala ga jel i on ima Fejsbuk (budući da je tek nedavno dobio internet), odgovorio mi je da ne. Kada sam ga pitala zašto, odgovorio mi je da mu je to bezveze, jer se sada svi puno manje druže nego prije. Svi vise na tom glupom Fejsbuku, i više se uopće ne žele igrati onoliko koliko su se prije igrali. Naravno, oduševio me njegov odgovor, pametno moje malo :).

Uglavnom, nadam se da će djeca iz ulice i dalje biti tako dobra i pametna kao što i inače jesu, a da je Fejsbuk samo jedna faza koju će prerasti i koja će im dosaditi.

No, da nastavim dalje sa pozitivnim primjerima. Želim spomenuti svoju najmlađu sestru. Završila je prvi razred Klasične gimnazije, i moram reći, bez imalo skromnosti da je mala genijalka. Ne, nema sve petice, ali to uostalom nije niti bitno. Bitno je to da je mala svestrana, rastura u školi, voli čitati knjige, bavi se streličarstvom, sad planira krenuti na talijanski u školi stranih jezika... Ima jasnu viziju što želi u životu. Nešto sam ju bila zafrkavala, a ona je meni mrtvo ozbiljno odgovorila da ona želi nešto učiniti od svog života, da ne želi biti propalitet i da ju pustim na miru. Karakterne osobine su joj naravno upornost i odlučnost, ali sve ostalo je dobila odgojem.

I to je poanta ovog već ionako predugačkog posta. Djeca su nevjerojatna, ponekad mi se čini da bi odrasli trebali učiti od njih, a ne obrnuto. I ono malo vremena što im trebaju posvetiti im je previše. Slažem se da je teško i da se mora puno raditi, ali što nam znače svi novci ovoga svijeta ako su djeca nesretna. A upravo zato što su nesretna i zapostavljena, djeca i rade različite gluposti u školi. Iako su djeca koju ja poznajem sretna, pametna i perspektivna, vjerujem da ima i onih drugih i da svi ti učitelji i profesori ne lažu. Jer djeca su naša ogledala i naša budućnost, zar ne?

- 22:45 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 29.08.2009.

Oda jednom prijateljstvu

Inače ne volim kategorije i superlative kada se o prijateljstvima radi. Teško je odrediti razlike između ljudi koji nam obogaćuju život, jer svatko je poseban na svoj način. I svi zauzimaju posebna mjesta u mom srcu. Imam nekoliko bliskih prijateljica i svaka od njih mi jako puno znači, ali naravno jedna se izdvaja. I kada razmišljam o kategoriji najbolje prijateljice, jedino bi ona mogla dobiti taj epitet 'najbolja'.

Sada, za koji dan, ne znam točno datum, bliži se sedma godišnjica kako se poznajemo i družimo. Naime, upoznale smo se na početku srednje škole. Nismo odmah počele sjediti zajedno, nego tek nakon dva ili tri tjedna, kada se situacija sa početka malo slegla i iskristalizirala. Tek kasnije mi je priznala da je mislila da sam muško, tj. prije početka škole gledala je popis učenika koji su trebali s njom biti u razredu i mene je brojala pod muški spol, zato jer imam vrlo rijetko i neuobičajeno ime za ove krajeve i prvi puta ga je čula (kao uostalom i svi s kojima se upoznam), pa je krivo pretpostavila. Sada se tome naravno smijemo, kao što sam se i ja smijala kada mi je to ispričala, jer zaista sam svakave stvari doživljavala na račun imena, ali ovako nešto još nisam (hehe sada se sigurno pitate kakvo to neobično ime imam).

Prošle smo sve i svašta zajedno. Bile smo zajedno na hrpi putovanja. Vidjela me vjerojatno u svim mogućim fazama, bojama i oblicima.

Koliko god je srednjoškolsko razdoblje bilo lijepo i zanimljivo, bilo je i teških trenutaka. Ponekad sam imala osjećaj da smo nas dvije same protiv cijeloga svijeta. Ali preživjele smo to zajedno i sa svakim novim iskušenjem veza između nas dvije je jačala.

Ona je prva osoba s kojom sam imala i još uvijek imam isti odnos, u smislu kada nešto vidimo ili doživimo zajedno neku situaciju, dovoljno je da se pogledamo, jer znamo da isto mislimo. A i prije smo se zezale, kada bi nešto vidjele negdje, jedna od nas bi rekla: „Misliš li isto što i ja B1?“, a druga bi odgovorila: „Mislim B2.“ Kao u onom blesavom crtiću Banane u pidžami.

Obožavala sam naše povratke doma i zajedničke odlaske u školu. Budući da ona živi bliže školi nego ja, samo smo dio puta zajedno prolazile. Hodale bi zajedno od džamije, pa po Zvonimirovoj, kroz Bauerovu i Laginjinu do Petrove crkve. I od tamo bi ja na tramvaj, a ona još malo pješice. A prije škole bi se našle kod Petrove crkve i onda dalje zajedno istim putem. Od tada sam rijetko tim putem hodala, jer mi općenito taj dio grada nije usput, ali svaki puta kada bih prošla onuda, hodala bih sa osmjehom od uha do uha.

Stvari su se naravno promijenile odkada smo krenule na različite faxeve. To je dodalo jednu novu dimenziju našem prijateljstvu. I ona je imala neke svoje faze i ja svoje. I bez obzira na sve, preživjele smo te male oluje, na inače mirnom moru. I trebale su nam te neke situacije, jer na kraju i odrasle smo malo u odnosu na one srednjoškolske djevojčice koje smo bile.

Jedna je od rijetkih osoba za koju znam da ju mogu nazvati u svakom trenutku, u bilo kakvoj situaciji. I znam da bi sve ostavila i došla po mene i pomogla bi mi, bez suvišnih pitanja i bez bilo kakvih osuđivanja. Isto vrijedi, naravno i obrnuto.

Ona je moja obitelj.

Draga moja N. nisam sigurna hoćeš li ovo čitati, budući da je ovaj blog još uvijek samo moj mali dijelić svemira, i iako znaš za njega poštuješ moju želju da trenutno bude tako. Znam da smo svašta prošle, i znam da ćemo još svašta proći zajedno, i veselim se svim novim događajima koji nas čekaju. Neopisivo sam sretna što si dio moga života i što sam ja dio tvoga. Prava i iskrena prijateljstva neki ne dožive cijeli život, a ja mogu reći da sam tu zaista imala sreće.
Hvala Ti draga što me trpiš i što imam tu čast da mi budeš prijateljica.
Volim Te.

- 14:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 26.08.2009.

Ajmo sada malo o (ne)realnim rješenjima za naše probleme

E da, teško je izaći iz zatvorenog kruga. Kada imamo kretene i kretenčiće na svakom koraku, nije ni čudo da smo tu gdje jesmo. A i uvijek su nam neki drugi krivi. To nam je u mentalitetu tako, zar ne? Onako po defaultu pričamo već godinama o krivcima, onima koji naravno nisu mi. Isto tako, uzimamo primjere iz drugih zemalja i gledamo u nebo i deremo se: „Božeeee zašto, ali zašto je baš uvijek trava zelenija kod njih, a kod nas nije?“ Uvijek ljudi postanu religiozni kad su u govnima. Jeste li to primjetili? Onda se sjete zazivati i Boga, i Alaha i Jahvu i Zeusa i Krišnu i nemam pojma koga sve ne. A di ste bili do sada, sunce vam vaše?

I zato odbijam okrivljavati bilo koga drugoga za svoje probleme. Da, priznajem, odgovorna sam ja sama. I stalno ponavljam da je život upravo onakav kakvim si ga sam stvoriš. Dakle, nije mi kriv neki Pero Perić iz Mrduše donje. A ne.

E sad, budući da ne živim sama u ovoj državi, onda dakle i nisam jedini i odgovorni pojedinac za septičku jamu u kojoj se nalazimo. Nego krivi smo svi mi zajedno. Mogu ja sad opravdavat sebe i svoju familiju, kao nismo glasali za ovu gamad na vlasti, ali ovo je demokracija, koju ja mogu voljet ili ne voljet, i narod je izabrao što je želio. Legitimno (barem se tako čini). Dakle, mi smo si svi sami izabrali što smo željeli. Pa smo i sami odgovorni.

I da ne bi sve bilo samo na pustom teoretiziranju i pričanju u vjetar, kao što to obično biva, predlažem rješenja. Jer svi samo seru, seru i seru protiv ovih na vlasti, a nitko živ ne daje prijedloge što i kako dalje. Pa predlažem sljedeća moguća rješenja:

Prijedlog broj jedan:

Povijest je pokazala, a i mi smo sami dokazali da smo nesposobni samostalno voditi svoju državu. Budimo realni. Brojke dokazuju našu nesposobnost. Ajmo konkretno:

Vanjski dug RH u prosincu prošle godine iznosio je 36 milijardi američkih dolara (36 000 000 000$ = 183 600 000 000kn). U prosincu 2000. godine iznosio je samo 11,022 milijardi američkih dolara. Dakle, u razdoblju od 8 godina porastao je za nevjerojatnih 24,978 milijardi, što bi bilo više nego dvostruko.
Da stvari malo približimo, uz jednostavnu matematiku, ako podijelimo ukupan vanjski dug sa ukupnim brojem stanovnika (prema posljednjem popisu iz 2001. nas 4 437 460 dijeli zajedničku muku) dobivamo da je svatko od nas dužan 8113 USD (što bi ugrubo prema tečaju od 26.08. iznosilo oko 41 377,00kn (1USD iznosi oko 5,1kn)).
.
Netko će reći da je puno, netko da je malo. Ja tvrdim da je to itekako puno.

Prema podacima sa internet stranica Državnog zavoda za statistiku prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za lipanj 2009. iznosila je 5 370,00 kuna. Budući da nisam pronašla podatke koliko iznosi potrošačka košarica za mjesec lipanj ove godine, našla sam za prosinac prošle godine. Potrošačka košarica četveročlane obitelji za prosinac 2008. iznosila je 6.588,58 kuna. Sada je vjerojatno i malo veća.

Kada bi u idealnom slučaju u četveročlanoj obitelji i majka i otac radili i primali prosjećnu plaću, zarađivali bi zajedno 10 740,00 kuna. Ako bi se tome oduzela košarica, ostalo bi im 4152,00 kuna. I da nemaju nikakvih drugih troškova, a da te novce mogu stavljati sa strane svaki mjesec, tek za jednog od njih četvero za deset mjeseci bi uštedili 41377kn.

A njih je četvero. A i to bi bila neka idealna situacija. A takve, idealne situacije, kod nas nema. Neka mi netko pokaže takvu osobu tj. takvu familiju. A i radno sposobnog stanovništva je puno manje od stvarnog broja stanovništva (moramo oduzeti penziće i djecu). Dakle da bi skupili te silne pare koliko iznosi vanjski dug, morali bi se dobro dobro potruditi.

E sad, nakon ovog kratkog (ali slatkog:) izračuna, mislim da vam je jasno u kakvim smo govnima. I sami smo se tu doveli. Nesposobni smo. I ok, sada kada smo utvrdili činjenično stanje, možemo nastaviti dalje sa prijedlogom broj jedan, a to bi bilo da se pripojimo nekoj pametnijoj i uspješnijoj državi. Kao što smo bili dio Austro–ugarske, mogli bi isti sistem ponovo uvesti. Dobro ne baš potpuno isti, ali da netko drugi upravlja našim parama (kad već ne znamo sami), a mi imamo određeni stupanj autonomije, u smislu pravosuđa, školstva, policije, itd.

Zar ideja nije genijalna? Budući da smo nesposobni do bola, pomirimo se s tim i prepustimo svoju sudbinu nekome tko je sposoban. Nekome tko se dokazao da može i da zna upravljati sa novcima svojih poreznih obveznika. A sigurna sam da bi bilo koja državica prihvatila da im budemo neka kolonija, jer i tako plaćamo najveće poreze na cijeloj planeti (barem smo u nećemu broj jedan), pa mi smo zapravo el dorado.

Jer očito smo narod koji voli dobro jest, pit i zajebavat se. Fali nam discipline. Sami ne možemo. Barem ne mogu ovi na vlasti. Dokazuju nam to već godinama.

E sad, mnogi će me kritizirati zbog ovoga, jer kao falit će nam sloboda, bit ćemo tuđa radna snaga i kmetovi, bla bla... Ali da vas pitam, šta vam znači sva sloboda ovoga svijeta ako ste gladni i ako vam je obitelj gladna? S tom slobodom ne možeš ništa. A i tako smo pola države rasprodali strancima, ovo bi bio samo jedan mali, formalni korak.

I ne, nemojte se smijati. Jer nije smiješno. Tužno je što smo u takvoj situaciji i što smo toliko (dokazano) nesposobni. A ovo rješenje, što više razmišljam o njemu, mi se čini kao maksimalni dobitak, sa minimalnim ulaganjem energije.

Prijedlog broj dva:

Koliko god prvo rješenje bilo genijalno i za nas stvoreno, trebamo ipak biti realni i razmisliti o onome što je zaista moguće. Jer ipak, nikada nije sve baš tako crno. Kod nas je tamno sivo.

Prosvjedi koji se najavljuju za deveti mjesec su dobar početak. Ali što onda? Možda ćemo srušiti ovo što sad imamo na vlasti, a doći će isti takvi samo druge boje. Ali to nije rješenje. Vrtimo se u krug i to je jasno ko dan. Ok jesam liberalno orijentirana, ali smatram da naša oporba, ovakva kakva jest, nema političke niti snage, niti volje da išta učini. To je naprosto činjenica, ma koliko bolna ona bila.

Glavni problem jest u tome (a i mnogi to naglašavaju) što nam fali novih i svježih ljudi. Ljudi sa karizmom i ispravnim moralnim i etičkim stajalištima. Fali nam neistrošenih ljudi sa novim idejama. I fali nam ljudi kojima novac nije ispred drugih ljudi. Fali nam ljudi koji znaju svoj posao i dobri su u njemu.

Naravno, neće nam pasti s Plutona takvi pojedinci koji bi mogli nešto promjeniti. Tko normalan bi išao u politiku kakvu mi ovdje imamo? Pa ja prva mislim da bih se potukla tamo u Saboru. Bez imalo pretjerivanja, mislim da bih počela dijelit šamarčine kada bi mi počeli lagati u facu, kao što to stalno rade, a i više ne razlikuju istinu od laži. (Što me podsjeća na onu legendarnu scenu na kraju Orwelove Životinjske farme kada su ovce kroz prozor gledale u kuću i za stolom su sjedile svinje i ljudi, i više nisu mogle razlikovati tko su svinje, a tko ljudi. Ista je situacija i sa ovima u Saboru, toliko ponavljaju laži da i sami vjeruju u njih, a i dobar dio naroda puši te njihove fore.)

Iako su nam Vlade već godinama kronično nesposobne i doveli su nas ovdje gdje jesmo, mislim da postoje ljudi koji bi nas mogli izvući iz tih problema. Sigurna sam da je svima u intresu da živimo u boljoj i uređenijoj državi. Možda će ovo zvučati naivno (tj. sigurno će zvučati naivno), ali kada bi se pronašli sposobni i odgovorni ljudi koji su se već dokazali u svom području, poduzetnici i znanstvenici, i kada bi im se ponudilo da zajedničkim snagama vode ovu državu i izvuku nas iz žabokrečine u kojoj se valjamo sigurno bismo nešto postigli. I trebali bismo zanemariti političku obojenost i prošlost. Jer žalosno je da se još uvijek u 21. stoljeću ovi fosili na vlasti obračunavaju sa antifašizmom i dokazuju tko je veći demokrat. Ma nabijem vas sve skupa nesposobne.

Dakle, imali bismo ekipu sposobnih ljudi, svatko bi upravljao svojim sektorom i što je još važnije – znali bi što rade. To bi bila jezgra od 5 do 7 ljudi koji bi bili izravno odgovorni za sve velike odluke i sve bi morali zajedno odlučivati, a za dobrobit ostatka.

Prvih par koraka, po meni, koji bi se trebali napraviti bilo bi:

- Smanjivanje državnog aparata
- Revizija mirovinskog sustava i ukidanje kojekakvih lažnih (braniteljskih i invalidskih) i povlaštenih mirovina, te reorganizacija mirovinskog sustava
- Revizija privatizacije i pretvorbe, uhićenje svih onih koji su nas sustavno pljačkali godinama i oduzimanje silne imovine
- Orijentacija na turizam (budući da je to očito naša najunosnija grana privrede) u smislu poboljšanja ponude, što ljetnog turizma, a što danas vrlo popularnog tzv. eko – turizma
- Zaštita prirodnih bogatstava i resursa (pogotovo izvora vode), te njihovo iskorištavanje u svrhu turizma i znanstvenog istraživanja
- Zaštita kulturnih i povijesnih bogatstava i njihovo iskorištavanje u svrhu turizma
- Ulaganje u poljoprivredu, prvenstveno za vlastite potrebe ali i za izvoz i orijentacija na organski proizvedenu hranu (s obzirom na popularnost takve poljoprivrede danas)
- intenzivno rješavanje problema inozemnog duga

Naravno, ovo bi bili prvi koraci, dok se ne oporavimo, a nakon nekiliko godina, možda i nakon nekoliko desetaka godina kada bismo konačno stali na noge, mogli bi dalje:

- Ulagati u znanost i obrazovanje, te postati konkurentna zemlja na svjetskoj znanstvenoj karti, jer potencijal imamo, ali nemamo poticaj
- Ulagati u infrastrukturu
-Ulagati u razvoj novih izvora energije (jer fosilnih goriva još malo pa nestalo)
- Itd.

Mogućnosti je bezbroj.

Kada bismo samo mogli prijeći preko tih nekih duhova iz prošlosti. Kada bismo samo mogli svladati taj svoj ogromni ego i pseudoaltruizam. Koliko bi ovo bilo lijepše mjesto za živjeti. Koliko god ovaj moju drugi prijedlog bio moguć i ostvariv, jasno mi je gdje živim i s kojim mentalitetom i predrasudama se treba boriti.

Politika je kurva i neće samo tako dozvoliti da ju se izbaci iz njezine ulice i sa njezinog teritorija.

To su moji konkretni prijedlozi. Trenutno mi ništa pametnije ne pada na pamet. A i tako sam ovo smislila, jer mi je bilo slabo danas kada sam slušala onog Šukera i njegova sranja. A i ta cijela situacija sa novcem od MMF-a me potakla da pogledam malo koliko smo zaista dužni, pa sam i počela razmišljati o mogućim rješenjima.

Moglo bi teći med i mlijeko, a ovako imamo samo jad i bijedu.

- 01:49 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.08.2009.

Kruha i igara

Prekrasno je bilo ljeto. Ali pomalo prolazi. Bez obzira na prekrasno vrijeme, koje će nadam se pratiti nas i dalje, polako stiže jesen. Jesen u obliku lišća zlatnožutog i onih prekrasnih nijansi smeđe boje. Zatvara se još jedan prirodni ciklus. Odlazi sa posljednjim rajčicama i krastavcima, pa sve do kestena i grožđa. Ali dolazi nešto drugo, dolazi vesela i po svemu sudeći burna jesen. I nakon dana provedenih u uživanju na suncu i moru, i napunjenih baterija, vraćam se u stvarnost.

Ne, neću pisati još jedan bijesni post, kao što to obično bude kada se uhvatim dnevnopolitičkih zbivanja u gradu mi najdražem Zagrebu ili državi. Ništa posebno mi nije diglo živac, iako na većinu stvari koje su neprihvatljive više i ne trzam, jer ih je naprosto previše (podsjeća me na maksimalni prag podražaja, kada mišić ili živac reagira maksimalno, iako je podražaj puno jači i duži, ali naprosto više od toga ne može).

U zadnje vrijeme sam počela promatrati. Samo promatrati, bez suvišnih komentara. Ne trošiti previše energije, jer ionako u većini slučajeva nema smisla, i čuvat ju za ono kada zaista bude bilo potrebno.

Evo onoga što mi je nevjerojatno. Kako ljudi mogu biti toliko žedni i gladni za privatnim životom drugih ljudi? Relativno poznatih ljudi u Hrvatskoj. Na tu temu smišljaju viceve, pjevaju pjesmice i slično. Oduševljavaju se tim nekim detaljima i padaju gotovo u delirij kada čuju neki novi ubergenijalan vic. I pitam ja tako (polunaivno) očekujući neki smislen odgovor: „Kako možete čitati i slušati te gluposti, dok je situacija krajnje ozbiljna, pa benzin je poskupio 0,50lp, a ostali energenti samo što nisu?“ i dobijem odgovor: „Ovo je smiješno i zabavno, a na cijenu benzina i tako ne mogu utjecati.“

Na moju konstataciju da me boli briga tko se, gdje, kako i s kim jebe i u kojim pozama, i da me beskrajno živcira konstantno bombandiranje s tim informacijama, kao i popratnim sadržajima u vidu pjesama i viceva, jer to nikako neće pomoći da mi svi skupa bolje živimo i da se izvućemo iz govana u kojima se nalazimo, dobila sam odgovor da sam ja ionako čudna i posebna. I da baš znam ljudima pokvariti zabavu.

Pa ako je to pojam zabave, onda ajmo se svi kolektivno ubit. But, that's just me.

Ali to je zapravo idealno, za situaciju u kojoj se nalazimo. Takve priče zazimaju polovicu naslovne stranice u novinama. I ljudima se mažu oči. A oni, svjesno ili nesvjesno bježe od svakodnevnih problema koji ih bombardiraju sa svih strana.

Jer lakše je gurnuti glavu u pijesak zar ne?

Teško je pomiriti se sa činjenicom da teško zarađena plaća nije dovoljna da se preživi mjesec. Teško je djetetu objasniti da mama i tata nemaju novaca da dobije novu školsku torbu, i da je ona od prošle godine dovoljno dobra. Teško je plaćati račune kada oni rastu gotovo eksponencijalnom brzinom. Teško je gledati vijesti svaki dan i očekivati nove, crne vijesti. Teško je boriti se protiv vjetrenjača.

Jer, kriza je. To je odgovor na sve.

I naravno da je ljudima lakše na taj način. No ono što mene rastužuje, jest činjenica da se ne mičemo s mrtve točke. Dok god ljudi misle da ne mogu ništa promjeniti – ništa se neće promjeniti.

Ono što me veseli jest činjenica da postoje ljudi koji su odlučili da više ne žele ovako, odlučili su se pokrenuti. Razgovara se o problemima i traže se rješenja. A i to je bolje nego ništa. Koliko će biti uspješno, ne znam, ali svakako je ohrabrujuće.

U četvrtak bi seljaci trebali na ulice, tj. granične prijelaze. Nadam se da će postići ono što žele. I nadam se da će oni biti poticaj ostalima da izađu na ulice i izbore se za svoja prava.

Jer igre više nisu dovoljne da zabave narod. Kruha će još malo nestati. A možda da počnemo jesti kolače?

- 15:06 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 21.08.2009.

Ajmo malo o sexu...

Moram priznati da mi je poprilično falilo pisanje zadnjih dana dok sam bila na moru. Zadnja dva posta sa iPhone se ne računaju, to je ionako bila više zafrkancija. Na moru mi je bilo super, ali nema smisla pisati o tome kako sam se svaki dan kupala, jela, čitala i ništa drugo radila. Bilo je zabavno jer smo išli čoporativno, ali isto tako lijepo je vratiti se kući. Možda stavim koju zanimljivu slikicu kada ih sestra prebaci s fotića. Bumo vidjeli...

Nego, vratimo se na temu ovog posta, a to bi bio sex. Ne, neću vam pisati o kama sutri, tantričkom sexu i sličnim temama (ako vam je naslov slučajno sugerirao nešto slično, ali malo sam zafrkantski danas raspoložena :).

Ali, jeste li znali da plavetni i grbavi kit imaju penis dug gotovo 2,5 metara i promjera 30 centimetara? Mužjak slona ima penis dug 1,5 metar, dok penis vepra ima 45 centimetara i može ejakulirati oko pola litre sjemena.

No uozbiljimo se.

Dakle, pročitala sam knjigu RAZUM I RAZMNOŽAVANJE [Kako je izbor seksulanih partnera oblikovao ljudsku narav] (THE MATING MIND [How sexual choice shaped the evolution of human nature]), autora Geoffreyja Millera. I zaista mislim da bi bilo šteta da se ne osvrnem na nju, budući da me se prilično dojmila zaslužuje par redaka na ovom blogu.

Kada me osmogodišnji bratić, s kojim sam ljetovala na moru, pitao: „Tko je glavni lik?“, odgovorila sam mu da je glavni lik MOZAK. Knjiga se zapravo bavi evolucijom mozga i kako je on nastao. Jer kao što znamo, mozak je vrlo skup organ (dnevno tijelu odrasle osobe potrebno je oko 160g glukoze, dok mozak od toga potroši 120g, što bi bilo 75% ukupne glukoze potrebne tijelu) i čistom Darwinovom prirodnom selekcijom on se ne bi tako jednostavno razvio. Jer naprosto nema potrebe za tako skupim organom, kao što znamo, majmuni jako lijepo preživljavaju sa svojim mnogo manjim mozgom od našega. Glavno pitanje u knjizi je: „Zašto bi se razvio tako skup organ, iako nije neophodan za preživljavanje?“

Glavna sila koja je pokretala razvoj tako skupog organa bila bi ni manje ni više nego seksualna selekcija. Čak je i sam Darwin shvatio važnost seksualne selekcije, te ju je opisao u svom remek djelu The Descent of Man, and Selection in Relation to Sex (Podrijetlo čovjeka i selekcija s obzirom na spol) koje je objavio 1871. godine. Primjer koji je njega mučio je bio paunov rep. Nikako mu nije bilo jasno zašto mužjaci pauna razvijaju tako veliki i energetski zahtjevan ukras. Jer im ne služi apsolutno ničemu, u njega se ulaže mnogo energije, teže bježe pred predatorima. Ali, postoji jedno veliko ALI. Sviđa se paunicama. Ženke paunova se naprosto oduševljavaju njihovim prekrasnim repovima. To je shvatio i Darwin, ali njegova teorija da ženke biraju nije baš naišla na plodno tlo u 19. stoljeću. Zapravo trebalo je proći mnogo godina da se to prihvati, jer u patrijarhalnom društvu kakvo vlada na ovoj planeti, bilo je teško pojmiti da ženke – žene nešto same biraju i odlučuju.

Koja je zapravo razlika između prirodne i seksualne selekcije?

Prirodna selekcija bi bilo puko preživljavanje, tj. to bi bile sve one promjene koje nastaju i oblikuju neku vrstu (u genetičkom smislu), a temeljene su na sposobnostima koje jedinke imaju da opstanu i razmnožavaju se. S druge strane, seksualna selekcija bi bila evolucijska promjena temeljena na razlikama u sposobnosti jedinki neke vrste da se privuku seksualni partneri, otjeraju seksualni suparnici ili čini bilo što drugo što pozitivno utječe na razmnožavanje.

Dakle, analogno paunovom repu, mozak u ljudi se razvio kao spolni ukras. Nešto što privlači suprotni spol. I prema tome, ženke bi birale mužjake koji imaju bolje sposobnosti, a koje su direktna posljedica razvoja mozga. I naravno, takvom selekcijom razvijale bi se jedinke sa većim mozgom. Međutim, to bi vrijedilo samo za mužjake naše vrste, jer kao što znamo, samo paunovi imaju veliki rep, a ženke ne. Nameće se očito pitanje: „A zašto bi onda i žene razvile tako veliki mozak, ako je on samo spolni ukras u mužjaka dok žene biraju?“

Na to pitanje i još mnoga druga koja se kasnije javljaju možete naći odgovor, naravno ako pročitate knjigu. Jer mislim da nema smisla da vam sada pričam o teroji bijega u seksualnoj selekciji, načelu hendikepa i još nekim objašnjenjima koja su dana u knjizi. Činjenica je da je mozak neobičan organ koji se razvio međudjelovanjem nekoliko različitih evolucijskih pritisaka.

Budući da znamo da je evolucija najjača i nezaustavljiva sila u prirodi (druga je stvar što mi to ne osjetimo i teško percipiramo), savršeno je logično da se u relativno kratkom vremenu razvio mozak. Neki će za to kriviti samo evoluciju, neki će reći da je Bog onaj koji je imao prste u svemu, treći će reći da su mali zeleni bili poprilično aktivni tamo negdje prije 5 milijuna godina kada je živio zadnji zajednički predak nas i ostalih danas živućih primata.

Bitno je da svatko nađe svoje objašnjenje i da ga zadovoljava u potpunosti. Jer jedna od najvažnijih stvari u životu je pronaći smisao, zar ne?

Moj dojam knjige je izrazito pozitivan. Naprosto sam oduševljena, doslovce sam ju pročitala u jednom dahu, i moram reći da je to bilo izrazito dobro uloženih 169,00 kuna. Pisana je jezikom koji svi razumiju, a na kraju ima i kratki pojmovnik za one koji baš najbolje ne barataju biološkim pojmovima i izrazima. I jako mi se sviđa što je autor pisao na taj način, s ciljem da znanost približi ljudima, jer znanstveni jezik je samo alat koji se koristi, ali nikako ne smije biti nešto što će ostatak populacije udaljavati od znanosti.

Ono što me fascinira jest činjenica kako se na izrazito argumentiran način mogu ljudska složena ponašanja svesti na čistu biologiju i evoluciju. To me je zapravo najviše iznenadilo. Inteligencija, moralnost, govor, udvaranje, izbor spolnog partnera... Sve su to osobine koje svi mi posjedujemo i upravo zbog njih se vrlo često osjećamo superiorni i posebni u odnosu na ostali živi svijet. No jesmo li uistinu? Možda se priroda samo poigrala s nama? Ili možda nije? Svatko treba pronaći svoje odgovore, a mislim da je ova knjiga dobar početak za one koji ne znaju gdje bi tražili, ali isto tako odlična i za sve ostale koji vole imati sve činjenice u rukama da bi mogli na najbolji mogući način pronaći svoje odgovore.

- 00:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 15.08.2009.

Sretan mi rodjendan

Dvadeset i prvi. :)

(i devedeseti post)

cerek

- 21:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 12.08.2009.

Samo da isprobam čudo tehnologije

Pišem post sa iPhona samo da probam kako funkcionira. Uživam u gusteranju na plaži. Danas smo bili u Njivicama, dobila sam blagi popizdits naravno zbog parkinga. Parking se plaća 30kn za cijeli dan i to ne bi bio niti najmanji problem da se ne plaća na na jebeni automat koji ne prima papirnate novce. Jebale vas kovanice vaše i nemogućnost da promijenim pare. To se zove wannabe turistička zemlja. Eto morala sam frustraciju podijeliti s vama. Bilo kuda problemi s parkingom svuda!!!

Ali sam se zato dobro zabavila vadeci jezeve iz mora i pokušavajući uhvatit susu (Pahigrapsus marmoratus) tj. raka koji živi u zoni plime i oseke.

Ne da mi se vise ovako tipkati pa vas sva lijepo pozdravljam. Pusek :)

- 15:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.08.2009.

More... +update

...jedva čekam

+Update

Nnn... da. Već i ptice na grani znaju kolika mi je muka od pomisli da se moram spakirati. Umjesto da ostavim ovaj post takav kakav je, more veselim ti se i točka, ja ne bih bila ja da me upravo sada puca najveća inspiracija za pisanje. A naravno kad će drugo nego sad. Nisam počela niti razmišljat šta ću sve nosit sa sobom. Uff. Tlaka. Da ne pričam da moram izribat naš autić iznutra i izvana (sister ga je prala zadnji put sad je na meni red). I nakon toga moram ići naći neku prihvatljivu benzinsku u blizini (čitaj OMV ili Tifon), a da je dostupna, jer naravno Maksimir je pod opsadom, a iskreno rijetko da točim benzin igdje drugdje nego na Branimirovoj (da baš tamo na onom križanju di onaj kreten zadnja dva dana gađa aute sa kamenjem, a u neposrednoj je blizini stadiona) tako da nemam pojma gdje ima još prihvatljivih benzinski. Fala U2.

Dakle, neposredni povod ovom postu je jučerašnji odlazak u Avenue Mall, točnije u Algoritam. Sestre su se sjetile da bi si išle tamo kupiti neke knjige za čitanje, budući da imaju akciju uzmeš 3 knjige, platiš 2. Naravno onu najjeftiniju dobiješ besplatno. Naravno da su i mene uspjele odvući sa sobom. I sad mislile smo da si svaka uzme jednu knjigu i onda ukupnu cifru podijelimo na tri. Naravno, čim sam ušla našla sam 5 knjiga koje bih si uzela, a njih dvije su jedva uspjele naći nešto što ih zanima. Na kraju si je svaka kupila tri knjige.

E sad, knjige koje sam ja izabrala su popularno – znanstvenog tipa (Razum i razmnožavanje, Geni, narodi i jezici, Ispiranje mozga), dok je Amy izabrala nekakav chick lit, Lily nekakve krimi-hororčiće, nemam pojma, nešto u tom stilu. I sad pitam ja njih dvije, pa kako vam se da čitati tako nešto površno i gubit vrijeme na to? A Lily mi odgovara kako joj je to idealno jer ne mora niti najmanje naprezati mozak i to im je zabavno.

Sestre su mi i volim ih neizmjerno, ali ne razumijem to.

Volim čitati svakakve knjige i svakom žanru dajem priliku, ali jedno je jako bitno: knjiga me mora potaknuti na razmišljanje. Mora imati neku poruku. Inače, žali Bože potrošenog vremena.

Nekakvi krimići ili ljubići sa jednodimenzionalnim likovima koji su uvijek pisani po istom algoritmu me ne oduševljevaju niti malo. Da ne pričam da me takve stvari ne 'odmaraju'. Nego su mi naporne za poludit. Istukla bi pisca takve knjige tom istom knjigom.

But, that's yust me.

A sada, kako bi Nick Praskaton rekao – kombiniram, razmišljam ja tako o tim knjigama i likovima i populaciji koja to sve čita. (I da, znam da se o ukusima ne raspravlja.) Ako se takve knjige pišu i izdaju, dakle očito postoji tržište koje to čita. Postoji potražnja. I sama ta činjenica me fascinira. Ali dobro, sto ljudi sto čudi. Koga veseli neka čita.

I jedino što se pitam u zadnje vrijeme, zbog puno situacija koje su se dogodile, zašto nisam malo više prosječna. U smislu da čitam takve glupe knjige, da ignoriram politiku jer je 'naporna', da se oblačim kao što se svi oblače, da odjednom postanem najzagriženiji U2 fan, a nikada ih nisam slušala, no eto dolaze u Zagreb, svirat će na 2,5km zračne udaljenosti od moje kuće, pa zašto ne bih bila dio masovne histerije.

I zašto me više oduševljava žohar kojeg vidim na cesti, nego npr. nove cipele?

Jednom mi je netko rekao da je prosječnost dobra i najbolja, jer onda optimalno funkcioniraš u društvu. I slažem se s time. A ovako sam samo čudak s vremena na vrijeme.

- 17:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 07.08.2009.

Šta će selo reći??

Zaboli me neka stvar šta će selo reći!!!

Objašnjava li ova gore rečenica dovoljno jasno moje mišljenje o 'selu'?

Davnih dana sam naučila da se ljudi vrlo često prikazuju onakvima kakvi bi htjeli biti. A to zapravo nisu. Svi traže neko savršenstvo, koje je samo u njihovim glavama, a nikako da shvate da savršenstvo ne postoji. Što znači biti savršen? Savršeno se uklapati u neki izmišljeni okvir koji je nametnulo društvo, pojedinci, mediji? To bi značilo plesati kako drugi sviraju, zar ne?

Postoje određena pravila kojih bi se svi kao morali držati. Ako se ne držimo dotičnih, ispadamo u najmanju ruku čudni. U očima sela naravno. Jer bitno nam je šta će selo reći. Jer selo nas definira. Jer smo onoliko važni koliko se priča o nama. Osjećate ironiju naravno.

Najbolje je imati svoj film u glavi i ne obazirat se na okolinu. No neki to nikada neće shvatiti.

Ta potreba da se prikažemo drugima bolji nego što uistinu jesmo me fascinira. Stvaramo fasade oko nas, gradimo kule u zraku, a ono što ostaje unutra jest praznina. Žudimo da budemo prihvaćeni. Treba nam tuđe odobravanje, jer to godi našem egu. A ego je gadna stvar.

Ne, nisam ništa bolja, niti lošija od ostatka ljudske populacije na ovoj plavoj loptici. Možda sam od nekih malo obrazovanija, možda sam od nekih puno manje obrazovana. Vjerojatno živim u boljim uvjetima nego puno ljudi, ali to me ne čini boljom od njih. Jer svi smo mi isti. Svi smo dio iste cjeline. Svi dišemo isti zrak i imamo jednaka prava živjeti. Svi smo se rodili na isti način i svi ćemo jednog dana prestati disati.

Nisam savršena, jer niti ne znam što je to savršenstvo, pa prema tome to niti ne mogu biti, niti želim (Zar nam ne bi bilo dosadno da smo svi savršeni? Pa bili bismo isti). Ne želim biti dio nikakvih kalupa, jer to me ograničava. Ne obazirem se što će drugi misliti o meni, jer da sam tako radila, ne bih bila tu gdje jesam.

Ono što znam i ono što želim jest maksimalno ostvariti sve svoje potencijale. Istraživati svoje granice je vjerojatno najlijepše putovanje koje netko može iskusiti. Jer to je jedino što uistinu imam – potencijal. Doživljavam ga kao bezbroj mogućnosti i prilika koje me samo čekaju, a ja im samo moram doći u susret.

Briga me što će drugi misliti o mom načinu života, jer on je samo moj i odgovorna sam jedino sama sebi.

I zato, boli me ona stvar šta će selo reći.

- 13:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 05.08.2009.

Rodos - 2008.

I gledam ja tako stare slike koje imam pohranjene na kompu. Imam ih hrpetinu, sa kojekakvih putovanja, rođendana, glupiranja i slično. Može se primjetiti nekoliko zanimljivih stvari kada se tako gledaju slike jedne individue. Npr. kod mene se može primjetiti nevjerojatna evolucija raznoraznih frizura, uvijek nezaboravne kombinacije odjeće i fetiš slikanja kojekakvih čudnih detalja (iz meni još uvijek nepoznatih razloga imam fetiš na slikanje moje obuće).

I tako, negdje u ovo vrijeme prošle godine sam bila na Rodosu u Grčkoj. Bilo bi šteta da tako lijepo putovanje bude zaboravljeno u nekom folderu na mom kompjuteru, a i budući da ove godine (još uvijek) nemam u planu nikakvu egzotičnu destinaciju, mogla bih se prisjetiti te prošlogodišnje avanture.

Krenimo od početka...

Na put sam išla sa najmlađom sestrom, kolegicom s faxa i njezinom mlađom sestrom.

Prvo što me ostavilo bez daha je prekrasno plavo more, a kada je jako lijepo vrijeme vidi se Turska obala (najbliže što sam bila Azijskom kontinentu).

Budući da se grad Rodos nalazi na samom vrhu otoka (kao što možete vidjeti na slici ispod), dolazi do dodira Egejskog (sjeverna strana) i Sredozemnog mora (južna strana). Nevjerojatno je da su na Egejskoj strani valovi ogromni i ne može se plivati (ova gore slika je slika Egejskog mora), a na Sredozemnoj je gotovo bonaca (sliku te strane nemam), valjda zbog specifičnog geografskog položaja. Mogu ponosno reći da sam se kupala i u Egejskom i u Sredozemnom moru.

Na samom rtu, gdje se spajaju dva različita mora, nalazi se Akvarij - "Hydrobiological Station of Rhodes". Naravno budući da smo nas dvije budući biolozi, odvukle smo mlađe sestre sa sobom tamo. Komentar je – malo ali slatko. Naravno njima nije bilo ni približno zanimljivo kao meni, doslovce se nisam dala van.

Ovo na zidu je Mola mola ili na hrvatskom bucanj. Riba je zanimljiva zato što je to najveća koštunjača, a može narasti do 2,3 tone. Impresivno zar ne? Obožavam ekstreme u biologiji, uvijek su nevjerojatni.

Ovo je nekakav morski puž. Bila sam fascinirana veličinom njegovog stopala.

Kolonija smeđih vlasulja (Anemonia sulcata), predivno ih je vidjeti u prirodnom okolišu malo za promjenu od onih formaliniziranih preparata koje stalno gledam na faxu (budući da ne znam roniti – još).

Ispred Akvarija je preslatki parkić sa neobičnim čudovištima, kao što je ova sirena (svaka čast Odiseju što je odolio njihovoj pjesmi).

A sada krenimo u šetnju gradom...

Sa Egejske strane grada Rodosa su uglavnom poredani hoteli. Hrpetina njih, i plaža je prilagođena turistima, sve je puno ležaljki. Tipični izležavačko – na – suncu – pržiteljski – turizam. Sa druge strane je i druga priča.

Postoji stari grad unutar srednjovjekovnih zidina i novi dio grada izvan zidina.

Na ovoj slici je Ethnikon Theatron ili Narodno kazalište.

Ovo je ulaz u glavnu luku Mandraki, a baš na tom mjestu je nekada stajao slavni Kolos s Rodosa, koji je bio jedan od sedam svjetskih čuda antičkog svijeta. Danas su tamo simbolično dva stupa sa dvije koze, kao što vidite jedna fali, jer koliko se sjećam bila je na renoviranju.

U samom gradu Rodosu ima jako malo antičkih ostataka, tj. gotovo ih niti nema, jer su vitezovi koji su ga držali u svojoj vlasti u Srednjem vijeku arhitektonski obilježili. To se najbolje vidi po starome gradu koji je opasan velikim srednjovjekovnim zidinama, a i antička akropola se nalazi izvan grada, na udaljenosti od 3 kilometra, te ju na žalost nismo vidjele.

Srednjovjekovne zidine ( i da moram spomenuti da sam baš na toj cesti oko zidina vidjela tipa kako se u zavoju na dvostrukoj punoj crti polukružno okreće, prema mom iskustvu uz Talijane, Grci su najgori vozači)

Dobar dio ulica u unutrašnjosti starog grada je prekriven ovakvim kamenčićima. To je posebna tehnika koja se koristi i jako malo ljudi zna to raditi, to je zanat koji izumire. Upozorili su nas naravno da ne idemo u stari grad u cipelicama na petu, naravno meni to nije predstavljao nikakav problem budući da ih ne nosim, kao ni curama, ali bilo je zanimljivo gledati bisere koje su obukle petice kako jedva balansiraju i održavaju ravnotežu.

Unutrašnjost grada. Ove male uličice su mi preslatke. Zbog njih obožavam gradove na moru.

Prekrasna mi je ova slika, baš sam ga uspjela uhvatiti prije nego je odletio.

Lindos je drugi grad koji smo vidjele.

Na stari grad smo mogle pješice ili na magarcima. Izabrale smo noge. Što je sigurno je sigurno.

Stari grad zajedno sa antičkom akropolom je mješavina antičke arhitekture i srednjovjekovnih ostataka. Na žalost nemam boljih slika, sve ostale su umjetničke slike mene ili moje sestre kako grlimo stupove ili se glupiramo, a bolje vam je da to ne gledate, ako želite mirno spavati zujo .

Ovako izgleda unutrašnjost jedne slastičarnice, nije li fora? A i sladoled je baš odgovarao na +35. Sjećam se da su baš taj dan kada smo imale turu po otoku bjesnili požari. Kada su nas zvali iz Zagreba, svi su bili zabrinuti, jer se čak i kod nas na vijestima prenosilo. Mi nismo vidjele ni v od vatre.

Ovo bi bila pravoslavna crkva, no unutrašnjost je na žalost bilo zabranjeno slikati.

Zadnji krik mode. Apsolutni must have rofl .

I zadnje mjesto koje ću vam pokazati je Dolina leptira. Ah kako sam samo nasjela na tu foru. Nitko nije ni spomenuo da je tamo samo jedna jedina vrsta leptira. Ja očekivala nevjerojatnu biološku raznolikost. Al dobro, možda imam malo prevelika očekivanja.

I evo tih famoznih leptirića, nadam se da ih vidite na deblu. To je vrsta Euplagia quadripunctaria, a ima ih i kod nas. Dakle ništa posebno, jedino što ih ima u malo većem broju. Pretpostavljam zbog produženja vrste.

Lijepa je priroda, ali ima puno lijepših mjesta kod nas, zar ne?

Ah baš je bilo prekrasno... Obožavam se prisjećati svojih putovanja...

- 23:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.08.2009.

Moj zvjerinjak

Da se konačno maknem od politike malo. Dosta mi je što se živciram svaki dan, ne moram još svaki put kad otvorim svoj blog vidjeti kako sam vatru prosipala prošli tjedan. Nego idemo malo na veselije teme.

Želim vam predstaviti moj zvjerinjak. Neke ste već upoznali, a neki će tek sada doživjeti premijeru. Pa ajmo od najmlađih članova.

Matko

Matko je najmlađi član naše familije. Još je beba. Po mojoj procjeni ima nekih dva mjeseca, sigurno ne više od toga.

Dolutao nam je prije nekih dva tjedna. Naravno da sam se odmah zaljubila u njega. Samo se mazio, a i ima tako prekrasne velike okice. Iako nitko od mojih ne voli mačke, jer smo mi dog family, sve ih je osvojio. Najvažnije je bilo da mamu sredi, a nakon toga je sve bilo lako. Tata ga i danas gleda ispod oka, ali pristao je da bude tu, samo ne smije ulaziti u kuću.

Sestra mu je izabrala ime. Ne pitajte me po kojoj logici.

Šta nije mala zvijerka preslatka? Bit će glavna faca u kvartu kad naraste. Malo je mršav, ali intenzivno radimo na tome da bude pravi mačor. Kada se vratim s mora, vodimo ga veterinaru.

Ne razumijem što je toliko hipnotizirajuće u špagama i koncima? smijeh

Zdravkica aka Činči

Činči sam dobila za 18 rođendan. Htjela sam ovnolikog kunića, i dobila sam ga, međutim uginuo je nakon dva dana. Uginuo je oko 6 ujutro pred mojim očima, dva sata sam plakala ko kišna godina, jer sam bila potpuno bespomoćna i nisam mu mogla pomoći. Kasnije mi je veterinar rekao da često znaju u pet shopovima prodavati bolesne životinjice. Nikad više neću kupiti životinju u pet shopu.

Budući da sam bila prilično jadna nakon toga, i mama mi je htjela kupiti novog kunića, ali ja sam kategorički odbijala bilo kakvu novu životinju, dobila sam iznenađenje u obliku činčilice.

Tatin bratić uzgaja činčile i prodaje ih za krzno, pa su meni poslali jednu malu, dva mjeseca staru. Kao poklon za rođendan.

Oni su se zafrkavali, budući da se njegova žena zove Zdravka, da bi se činčila trebala zvati Zdravkica, jer sam od njih dobila. Naravno to joj je službeno ime, ali budući da ta žena meni nikako nije draga ni simpatična, a i inače je zločesta, činčilu zapravo zovemo Činči.

Nisam imala pojma o činčilama, što trebaju, žele i vole. Jedino su me upozorili da znaju prilično jako gristi. I naravno, od početka sam imala taj neki strah od nje. Mazim ju i dragam, ali samo dok je u kavezu. Tvrdoglava je i ima svoju volju, i ako nešto ne želi – ne želi. Uglavnom ju puštam na miru, a najmlađa sestra se više bavi s njom. Volim ju, ali to jednostavno nije životinja kakvu sam ja htjela. Kunić je miran, drag i pitom, a Činči je divlja i svojeglava.

Ali bez obzira na sve, nije li preslatka? cerek Tješi me činjenica da smo ju spasili od sigurne smrti, jer do sada bi već sigurno bila integrirana u nečiji kaput.

Oscar

Oscara ste do sada vjerujem već upoznali. I o njemu ne moram previše niti pričati. To je moja najdraža velika zvijer. To je malo štene zarobljeno u tijelu osmogodišnjeg psa.

Obožavam ga, i ljubav je obostrana. Sjećam se da sam dva mjeseca mamu pilila u mozak kako želim psa. Kupila sam Plavi oglasnik i našla sam baš tog psa kojeg hoću. Moji su planirali uzeti Newfoundlandera, ali ne još. Ali ja sam bila uporna. I tako smo ga kupila, a izgovor je bio da smo ga kupili kao poklon za tatin rođendan.

I nikada ni u jednom trenu nisam požalila što ga imam. On mi je definitivno sreća i veselje. kiss I kad mi je bilo zaista teško u životu, sjela bih kraj njega, mazila ga po glavi i pričala mu sve što me muči, a on bi me slušao. Znam da je sebično, ali zaista mi je on bio i još uvijek jest velika utjeha. Svjesna sam činjenice da ima osam godina, i da psi te vrste ne žive duže od 10 – 12 godina. Sama pomisao da ga neću imati kraj sebe me užasno rastužuje, i ne želim ni razmišljati o tome...

Toliko o mojim zvjerima. Volim ih beskrajno, i bez njih bi mi život zaista bio siromašniji.

- 16:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>