Kruha i igara

Prekrasno je bilo ljeto. Ali pomalo prolazi. Bez obzira na prekrasno vrijeme, koje će nadam se pratiti nas i dalje, polako stiže jesen. Jesen u obliku lišća zlatnožutog i onih prekrasnih nijansi smeđe boje. Zatvara se još jedan prirodni ciklus. Odlazi sa posljednjim rajčicama i krastavcima, pa sve do kestena i grožđa. Ali dolazi nešto drugo, dolazi vesela i po svemu sudeći burna jesen. I nakon dana provedenih u uživanju na suncu i moru, i napunjenih baterija, vraćam se u stvarnost.

Ne, neću pisati još jedan bijesni post, kao što to obično bude kada se uhvatim dnevnopolitičkih zbivanja u gradu mi najdražem Zagrebu ili državi. Ništa posebno mi nije diglo živac, iako na većinu stvari koje su neprihvatljive više i ne trzam, jer ih je naprosto previše (podsjeća me na maksimalni prag podražaja, kada mišić ili živac reagira maksimalno, iako je podražaj puno jači i duži, ali naprosto više od toga ne može).

U zadnje vrijeme sam počela promatrati. Samo promatrati, bez suvišnih komentara. Ne trošiti previše energije, jer ionako u većini slučajeva nema smisla, i čuvat ju za ono kada zaista bude bilo potrebno.

Evo onoga što mi je nevjerojatno. Kako ljudi mogu biti toliko žedni i gladni za privatnim životom drugih ljudi? Relativno poznatih ljudi u Hrvatskoj. Na tu temu smišljaju viceve, pjevaju pjesmice i slično. Oduševljavaju se tim nekim detaljima i padaju gotovo u delirij kada čuju neki novi ubergenijalan vic. I pitam ja tako (polunaivno) očekujući neki smislen odgovor: „Kako možete čitati i slušati te gluposti, dok je situacija krajnje ozbiljna, pa benzin je poskupio 0,50lp, a ostali energenti samo što nisu?“ i dobijem odgovor: „Ovo je smiješno i zabavno, a na cijenu benzina i tako ne mogu utjecati.“

Na moju konstataciju da me boli briga tko se, gdje, kako i s kim jebe i u kojim pozama, i da me beskrajno živcira konstantno bombandiranje s tim informacijama, kao i popratnim sadržajima u vidu pjesama i viceva, jer to nikako neće pomoći da mi svi skupa bolje živimo i da se izvućemo iz govana u kojima se nalazimo, dobila sam odgovor da sam ja ionako čudna i posebna. I da baš znam ljudima pokvariti zabavu.

Pa ako je to pojam zabave, onda ajmo se svi kolektivno ubit. But, that's just me.

Ali to je zapravo idealno, za situaciju u kojoj se nalazimo. Takve priče zazimaju polovicu naslovne stranice u novinama. I ljudima se mažu oči. A oni, svjesno ili nesvjesno bježe od svakodnevnih problema koji ih bombardiraju sa svih strana.

Jer lakše je gurnuti glavu u pijesak zar ne?

Teško je pomiriti se sa činjenicom da teško zarađena plaća nije dovoljna da se preživi mjesec. Teško je djetetu objasniti da mama i tata nemaju novaca da dobije novu školsku torbu, i da je ona od prošle godine dovoljno dobra. Teško je plaćati račune kada oni rastu gotovo eksponencijalnom brzinom. Teško je gledati vijesti svaki dan i očekivati nove, crne vijesti. Teško je boriti se protiv vjetrenjača.

Jer, kriza je. To je odgovor na sve.

I naravno da je ljudima lakše na taj način. No ono što mene rastužuje, jest činjenica da se ne mičemo s mrtve točke. Dok god ljudi misle da ne mogu ništa promjeniti – ništa se neće promjeniti.

Ono što me veseli jest činjenica da postoje ljudi koji su odlučili da više ne žele ovako, odlučili su se pokrenuti. Razgovara se o problemima i traže se rješenja. A i to je bolje nego ništa. Koliko će biti uspješno, ne znam, ali svakako je ohrabrujuće.

U četvrtak bi seljaci trebali na ulice, tj. granične prijelaze. Nadam se da će postići ono što žele. I nadam se da će oni biti poticaj ostalima da izađu na ulice i izbore se za svoja prava.

Jer igre više nisu dovoljne da zabave narod. Kruha će još malo nestati. A možda da počnemo jesti kolače?