Ajmo sada malo o (ne)realnim rješenjima za naše probleme

E da, teško je izaći iz zatvorenog kruga. Kada imamo kretene i kretenčiće na svakom koraku, nije ni čudo da smo tu gdje jesmo. A i uvijek su nam neki drugi krivi. To nam je u mentalitetu tako, zar ne? Onako po defaultu pričamo već godinama o krivcima, onima koji naravno nisu mi. Isto tako, uzimamo primjere iz drugih zemalja i gledamo u nebo i deremo se: „Božeeee zašto, ali zašto je baš uvijek trava zelenija kod njih, a kod nas nije?“ Uvijek ljudi postanu religiozni kad su u govnima. Jeste li to primjetili? Onda se sjete zazivati i Boga, i Alaha i Jahvu i Zeusa i Krišnu i nemam pojma koga sve ne. A di ste bili do sada, sunce vam vaše?

I zato odbijam okrivljavati bilo koga drugoga za svoje probleme. Da, priznajem, odgovorna sam ja sama. I stalno ponavljam da je život upravo onakav kakvim si ga sam stvoriš. Dakle, nije mi kriv neki Pero Perić iz Mrduše donje. A ne.

E sad, budući da ne živim sama u ovoj državi, onda dakle i nisam jedini i odgovorni pojedinac za septičku jamu u kojoj se nalazimo. Nego krivi smo svi mi zajedno. Mogu ja sad opravdavat sebe i svoju familiju, kao nismo glasali za ovu gamad na vlasti, ali ovo je demokracija, koju ja mogu voljet ili ne voljet, i narod je izabrao što je želio. Legitimno (barem se tako čini). Dakle, mi smo si svi sami izabrali što smo željeli. Pa smo i sami odgovorni.

I da ne bi sve bilo samo na pustom teoretiziranju i pričanju u vjetar, kao što to obično biva, predlažem rješenja. Jer svi samo seru, seru i seru protiv ovih na vlasti, a nitko živ ne daje prijedloge što i kako dalje. Pa predlažem sljedeća moguća rješenja:

Prijedlog broj jedan:

Povijest je pokazala, a i mi smo sami dokazali da smo nesposobni samostalno voditi svoju državu. Budimo realni. Brojke dokazuju našu nesposobnost. Ajmo konkretno:

Vanjski dug RH u prosincu prošle godine iznosio je 36 milijardi američkih dolara (36 000 000 000$ = 183 600 000 000kn). U prosincu 2000. godine iznosio je samo 11,022 milijardi američkih dolara. Dakle, u razdoblju od 8 godina porastao je za nevjerojatnih 24,978 milijardi, što bi bilo više nego dvostruko.
Da stvari malo približimo, uz jednostavnu matematiku, ako podijelimo ukupan vanjski dug sa ukupnim brojem stanovnika (prema posljednjem popisu iz 2001. nas 4 437 460 dijeli zajedničku muku) dobivamo da je svatko od nas dužan 8113 USD (što bi ugrubo prema tečaju od 26.08. iznosilo oko 41 377,00kn (1USD iznosi oko 5,1kn)).
.
Netko će reći da je puno, netko da je malo. Ja tvrdim da je to itekako puno.

Prema podacima sa internet stranica Državnog zavoda za statistiku prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za lipanj 2009. iznosila je 5 370,00 kuna. Budući da nisam pronašla podatke koliko iznosi potrošačka košarica za mjesec lipanj ove godine, našla sam za prosinac prošle godine. Potrošačka košarica četveročlane obitelji za prosinac 2008. iznosila je 6.588,58 kuna. Sada je vjerojatno i malo veća.

Kada bi u idealnom slučaju u četveročlanoj obitelji i majka i otac radili i primali prosjećnu plaću, zarađivali bi zajedno 10 740,00 kuna. Ako bi se tome oduzela košarica, ostalo bi im 4152,00 kuna. I da nemaju nikakvih drugih troškova, a da te novce mogu stavljati sa strane svaki mjesec, tek za jednog od njih četvero za deset mjeseci bi uštedili 41377kn.

A njih je četvero. A i to bi bila neka idealna situacija. A takve, idealne situacije, kod nas nema. Neka mi netko pokaže takvu osobu tj. takvu familiju. A i radno sposobnog stanovništva je puno manje od stvarnog broja stanovništva (moramo oduzeti penziće i djecu). Dakle da bi skupili te silne pare koliko iznosi vanjski dug, morali bi se dobro dobro potruditi.

E sad, nakon ovog kratkog (ali slatkog:) izračuna, mislim da vam je jasno u kakvim smo govnima. I sami smo se tu doveli. Nesposobni smo. I ok, sada kada smo utvrdili činjenično stanje, možemo nastaviti dalje sa prijedlogom broj jedan, a to bi bilo da se pripojimo nekoj pametnijoj i uspješnijoj državi. Kao što smo bili dio Austro–ugarske, mogli bi isti sistem ponovo uvesti. Dobro ne baš potpuno isti, ali da netko drugi upravlja našim parama (kad već ne znamo sami), a mi imamo određeni stupanj autonomije, u smislu pravosuđa, školstva, policije, itd.

Zar ideja nije genijalna? Budući da smo nesposobni do bola, pomirimo se s tim i prepustimo svoju sudbinu nekome tko je sposoban. Nekome tko se dokazao da može i da zna upravljati sa novcima svojih poreznih obveznika. A sigurna sam da bi bilo koja državica prihvatila da im budemo neka kolonija, jer i tako plaćamo najveće poreze na cijeloj planeti (barem smo u nećemu broj jedan), pa mi smo zapravo el dorado.

Jer očito smo narod koji voli dobro jest, pit i zajebavat se. Fali nam discipline. Sami ne možemo. Barem ne mogu ovi na vlasti. Dokazuju nam to već godinama.

E sad, mnogi će me kritizirati zbog ovoga, jer kao falit će nam sloboda, bit ćemo tuđa radna snaga i kmetovi, bla bla... Ali da vas pitam, šta vam znači sva sloboda ovoga svijeta ako ste gladni i ako vam je obitelj gladna? S tom slobodom ne možeš ništa. A i tako smo pola države rasprodali strancima, ovo bi bio samo jedan mali, formalni korak.

I ne, nemojte se smijati. Jer nije smiješno. Tužno je što smo u takvoj situaciji i što smo toliko (dokazano) nesposobni. A ovo rješenje, što više razmišljam o njemu, mi se čini kao maksimalni dobitak, sa minimalnim ulaganjem energije.



Prijedlog broj dva:

Koliko god prvo rješenje bilo genijalno i za nas stvoreno, trebamo ipak biti realni i razmisliti o onome što je zaista moguće. Jer ipak, nikada nije sve baš tako crno. Kod nas je tamno sivo.

Prosvjedi koji se najavljuju za deveti mjesec su dobar početak. Ali što onda? Možda ćemo srušiti ovo što sad imamo na vlasti, a doći će isti takvi samo druge boje. Ali to nije rješenje. Vrtimo se u krug i to je jasno ko dan. Ok jesam liberalno orijentirana, ali smatram da naša oporba, ovakva kakva jest, nema političke niti snage, niti volje da išta učini. To je naprosto činjenica, ma koliko bolna ona bila.

Glavni problem jest u tome (a i mnogi to naglašavaju) što nam fali novih i svježih ljudi. Ljudi sa karizmom i ispravnim moralnim i etičkim stajalištima. Fali nam neistrošenih ljudi sa novim idejama. I fali nam ljudi kojima novac nije ispred drugih ljudi. Fali nam ljudi koji znaju svoj posao i dobri su u njemu.

Naravno, neće nam pasti s Plutona takvi pojedinci koji bi mogli nešto promjeniti. Tko normalan bi išao u politiku kakvu mi ovdje imamo? Pa ja prva mislim da bih se potukla tamo u Saboru. Bez imalo pretjerivanja, mislim da bih počela dijelit šamarčine kada bi mi počeli lagati u facu, kao što to stalno rade, a i više ne razlikuju istinu od laži. (Što me podsjeća na onu legendarnu scenu na kraju Orwelove Životinjske farme kada su ovce kroz prozor gledale u kuću i za stolom su sjedile svinje i ljudi, i više nisu mogle razlikovati tko su svinje, a tko ljudi. Ista je situacija i sa ovima u Saboru, toliko ponavljaju laži da i sami vjeruju u njih, a i dobar dio naroda puši te njihove fore.)

Iako su nam Vlade već godinama kronično nesposobne i doveli su nas ovdje gdje jesmo, mislim da postoje ljudi koji bi nas mogli izvući iz tih problema. Sigurna sam da je svima u intresu da živimo u boljoj i uređenijoj državi. Možda će ovo zvučati naivno (tj. sigurno će zvučati naivno), ali kada bi se pronašli sposobni i odgovorni ljudi koji su se već dokazali u svom području, poduzetnici i znanstvenici, i kada bi im se ponudilo da zajedničkim snagama vode ovu državu i izvuku nas iz žabokrečine u kojoj se valjamo sigurno bismo nešto postigli. I trebali bismo zanemariti političku obojenost i prošlost. Jer žalosno je da se još uvijek u 21. stoljeću ovi fosili na vlasti obračunavaju sa antifašizmom i dokazuju tko je veći demokrat. Ma nabijem vas sve skupa nesposobne.

Dakle, imali bismo ekipu sposobnih ljudi, svatko bi upravljao svojim sektorom i što je još važnije – znali bi što rade. To bi bila jezgra od 5 do 7 ljudi koji bi bili izravno odgovorni za sve velike odluke i sve bi morali zajedno odlučivati, a za dobrobit ostatka.

Prvih par koraka, po meni, koji bi se trebali napraviti bilo bi:

- Smanjivanje državnog aparata
- Revizija mirovinskog sustava i ukidanje kojekakvih lažnih (braniteljskih i invalidskih) i povlaštenih mirovina, te reorganizacija mirovinskog sustava
- Revizija privatizacije i pretvorbe, uhićenje svih onih koji su nas sustavno pljačkali godinama i oduzimanje silne imovine
- Orijentacija na turizam (budući da je to očito naša najunosnija grana privrede) u smislu poboljšanja ponude, što ljetnog turizma, a što danas vrlo popularnog tzv. eko – turizma
- Zaštita prirodnih bogatstava i resursa (pogotovo izvora vode), te njihovo iskorištavanje u svrhu turizma i znanstvenog istraživanja
- Zaštita kulturnih i povijesnih bogatstava i njihovo iskorištavanje u svrhu turizma
- Ulaganje u poljoprivredu, prvenstveno za vlastite potrebe ali i za izvoz i orijentacija na organski proizvedenu hranu (s obzirom na popularnost takve poljoprivrede danas)
- intenzivno rješavanje problema inozemnog duga

Naravno, ovo bi bili prvi koraci, dok se ne oporavimo, a nakon nekiliko godina, možda i nakon nekoliko desetaka godina kada bismo konačno stali na noge, mogli bi dalje:

- Ulagati u znanost i obrazovanje, te postati konkurentna zemlja na svjetskoj znanstvenoj karti, jer potencijal imamo, ali nemamo poticaj
- Ulagati u infrastrukturu
-Ulagati u razvoj novih izvora energije (jer fosilnih goriva još malo pa nestalo)
- Itd.

Mogućnosti je bezbroj.

Kada bismo samo mogli prijeći preko tih nekih duhova iz prošlosti. Kada bismo samo mogli svladati taj svoj ogromni ego i pseudoaltruizam. Koliko bi ovo bilo lijepše mjesto za živjeti. Koliko god ovaj moju drugi prijedlog bio moguć i ostvariv, jasno mi je gdje živim i s kojim mentalitetom i predrasudama se treba boriti.

Politika je kurva i neće samo tako dozvoliti da ju se izbaci iz njezine ulice i sa njezinog teritorija.



To su moji konkretni prijedlozi. Trenutno mi ništa pametnije ne pada na pamet. A i tako sam ovo smislila, jer mi je bilo slabo danas kada sam slušala onog Šukera i njegova sranja. A i ta cijela situacija sa novcem od MMF-a me potakla da pogledam malo koliko smo zaista dužni, pa sam i počela razmišljati o mogućim rješenjima.



Moglo bi teći med i mlijeko, a ovako imamo samo jad i bijedu.