Moj zvjerinjak

Da se konačno maknem od politike malo. Dosta mi je što se živciram svaki dan, ne moram još svaki put kad otvorim svoj blog vidjeti kako sam vatru prosipala prošli tjedan. Nego idemo malo na veselije teme.

Želim vam predstaviti moj zvjerinjak. Neke ste već upoznali, a neki će tek sada doživjeti premijeru. Pa ajmo od najmlađih članova.



Matko


Matko je najmlađi član naše familije. Još je beba. Po mojoj procjeni ima nekih dva mjeseca, sigurno ne više od toga.





Dolutao nam je prije nekih dva tjedna. Naravno da sam se odmah zaljubila u njega. Samo se mazio, a i ima tako prekrasne velike okice. Iako nitko od mojih ne voli mačke, jer smo mi dog family, sve ih je osvojio. Najvažnije je bilo da mamu sredi, a nakon toga je sve bilo lako. Tata ga i danas gleda ispod oka, ali pristao je da bude tu, samo ne smije ulaziti u kuću.

Sestra mu je izabrala ime. Ne pitajte me po kojoj logici.





Šta nije mala zvijerka preslatka? Bit će glavna faca u kvartu kad naraste. Malo je mršav, ali intenzivno radimo na tome da bude pravi mačor. Kada se vratim s mora, vodimo ga veterinaru.





Ne razumijem što je toliko hipnotizirajuće u špagama i koncima?



Zdravkica aka Činči


Činči sam dobila za 18 rođendan. Htjela sam ovnolikog kunića, i dobila sam ga, međutim uginuo je nakon dva dana. Uginuo je oko 6 ujutro pred mojim očima, dva sata sam plakala ko kišna godina, jer sam bila potpuno bespomoćna i nisam mu mogla pomoći. Kasnije mi je veterinar rekao da često znaju u pet shopovima prodavati bolesne životinjice. Nikad više neću kupiti životinju u pet shopu.

Budući da sam bila prilično jadna nakon toga, i mama mi je htjela kupiti novog kunića, ali ja sam kategorički odbijala bilo kakvu novu životinju, dobila sam iznenađenje u obliku činčilice.





Tatin bratić uzgaja činčile i prodaje ih za krzno, pa su meni poslali jednu malu, dva mjeseca staru. Kao poklon za rođendan.

Oni su se zafrkavali, budući da se njegova žena zove Zdravka, da bi se činčila trebala zvati Zdravkica, jer sam od njih dobila. Naravno to joj je službeno ime, ali budući da ta žena meni nikako nije draga ni simpatična, a i inače je zločesta, činčilu zapravo zovemo Činči.





Nisam imala pojma o činčilama, što trebaju, žele i vole. Jedino su me upozorili da znaju prilično jako gristi. I naravno, od početka sam imala taj neki strah od nje. Mazim ju i dragam, ali samo dok je u kavezu. Tvrdoglava je i ima svoju volju, i ako nešto ne želi – ne želi. Uglavnom ju puštam na miru, a najmlađa sestra se više bavi s njom. Volim ju, ali to jednostavno nije životinja kakvu sam ja htjela. Kunić je miran, drag i pitom, a Činči je divlja i svojeglava.





Ali bez obzira na sve, nije li preslatka? Tješi me činjenica da smo ju spasili od sigurne smrti, jer do sada bi već sigurno bila integrirana u nečiji kaput.



Oscar


Oscara ste do sada vjerujem već upoznali. I o njemu ne moram previše niti pričati. To je moja najdraža velika zvijer. To je malo štene zarobljeno u tijelu osmogodišnjeg psa.





Obožavam ga, i ljubav je obostrana. Sjećam se da sam dva mjeseca mamu pilila u mozak kako želim psa. Kupila sam Plavi oglasnik i našla sam baš tog psa kojeg hoću. Moji su planirali uzeti Newfoundlandera, ali ne još. Ali ja sam bila uporna. I tako smo ga kupila, a izgovor je bio da smo ga kupili kao poklon za tatin rođendan.





I nikada ni u jednom trenu nisam požalila što ga imam. On mi je definitivno sreća i veselje. I kad mi je bilo zaista teško u životu, sjela bih kraj njega, mazila ga po glavi i pričala mu sve što me muči, a on bi me slušao. Znam da je sebično, ali zaista mi je on bio i još uvijek jest velika utjeha. Svjesna sam činjenice da ima osam godina, i da psi te vrste ne žive duže od 10 – 12 godina. Sama pomisao da ga neću imati kraj sebe me užasno rastužuje, i ne želim ni razmišljati o tome...






Toliko o mojim zvjerima. Volim ih beskrajno, i bez njih bi mi život zaista bio siromašniji.