Marketing
Oda jednom prijateljstvu
Inače ne volim kategorije i superlative kada se o prijateljstvima radi. Teško je odrediti razlike između ljudi koji nam obogaćuju život, jer svatko je poseban na svoj način. I svi zauzimaju posebna mjesta u mom srcu. Imam nekoliko bliskih prijateljica i svaka od njih mi jako puno znači, ali naravno jedna se izdvaja. I kada razmišljam o kategoriji najbolje prijateljice, jedino bi ona mogla dobiti taj epitet 'najbolja'.
Sada, za koji dan, ne znam točno datum, bliži se sedma godišnjica kako se poznajemo i družimo. Naime, upoznale smo se na početku srednje škole. Nismo odmah počele sjediti zajedno, nego tek nakon dva ili tri tjedna, kada se situacija sa početka malo slegla i iskristalizirala. Tek kasnije mi je priznala da je mislila da sam muško, tj. prije početka škole gledala je popis učenika koji su trebali s njom biti u razredu i mene je brojala pod muški spol, zato jer imam vrlo rijetko i neuobičajeno ime za ove krajeve i prvi puta ga je čula (kao uostalom i svi s kojima se upoznam), pa je krivo pretpostavila. Sada se tome naravno smijemo, kao što sam se i ja smijala kada mi je to ispričala, jer zaista sam svakave stvari doživljavala na račun imena, ali ovako nešto još nisam (hehe sada se sigurno pitate kakvo to neobično ime imam).
Prošle smo sve i svašta zajedno. Bile smo zajedno na hrpi putovanja. Vidjela me vjerojatno u svim mogućim fazama, bojama i oblicima.
Koliko god je srednjoškolsko razdoblje bilo lijepo i zanimljivo, bilo je i teških trenutaka. Ponekad sam imala osjećaj da smo nas dvije same protiv cijeloga svijeta. Ali preživjele smo to zajedno i sa svakim novim iskušenjem veza između nas dvije je jačala.
Ona je prva osoba s kojom sam imala i još uvijek imam isti odnos, u smislu kada nešto vidimo ili doživimo zajedno neku situaciju, dovoljno je da se pogledamo, jer znamo da isto mislimo. A i prije smo se zezale, kada bi nešto vidjele negdje, jedna od nas bi rekla: „Misliš li isto što i ja B1?“, a druga bi odgovorila: „Mislim B2.“ Kao u onom blesavom crtiću Banane u pidžami.
Obožavala sam naše povratke doma i zajedničke odlaske u školu. Budući da ona živi bliže školi nego ja, samo smo dio puta zajedno prolazile. Hodale bi zajedno od džamije, pa po Zvonimirovoj, kroz Bauerovu i Laginjinu do Petrove crkve. I od tamo bi ja na tramvaj, a ona još malo pješice. A prije škole bi se našle kod Petrove crkve i onda dalje zajedno istim putem. Od tada sam rijetko tim putem hodala, jer mi općenito taj dio grada nije usput, ali svaki puta kada bih prošla onuda, hodala bih sa osmjehom od uha do uha.
Stvari su se naravno promijenile odkada smo krenule na različite faxeve. To je dodalo jednu novu dimenziju našem prijateljstvu. I ona je imala neke svoje faze i ja svoje. I bez obzira na sve, preživjele smo te male oluje, na inače mirnom moru. I trebale su nam te neke situacije, jer na kraju i odrasle smo malo u odnosu na one srednjoškolske djevojčice koje smo bile.
Jedna je od rijetkih osoba za koju znam da ju mogu nazvati u svakom trenutku, u bilo kakvoj situaciji. I znam da bi sve ostavila i došla po mene i pomogla bi mi, bez suvišnih pitanja i bez bilo kakvih osuđivanja. Isto vrijedi, naravno i obrnuto.
Ona je moja obitelj.
Draga moja N. nisam sigurna hoćeš li ovo čitati, budući da je ovaj blog još uvijek samo moj mali dijelić svemira, i iako znaš za njega poštuješ moju želju da trenutno bude tako. Znam da smo svašta prošle, i znam da ćemo još svašta proći zajedno, i veselim se svim novim događajima koji nas čekaju. Neopisivo sam sretna što si dio moga života i što sam ja dio tvoga. Prava i iskrena prijateljstva neki ne dožive cijeli život, a ja mogu reći da sam tu zaista imala sreće.
Hvala Ti draga što me trpiš i što imam tu čast da mi budeš prijateljica.
Volim Te. 
Post je objavljen 29.08.2009. u 14:34 sati.