O odrastanju i djeci

U zadnje vrijeme jako puno čitam i slušam o tome kako današnja djeca nemaju volje za školom, ne poštuju autoritete, nikada nisu manje učili, nikada nisu bili blesaviji...

Oduvijek sam imala drugačiju percepciju odrastanja i učenja. Možda zbog mjesta gdje sam odrastala i gdje sam provela cijelo svoje djetinjstvo. Zapravo, kada bolje razmislim, vjerojatno zbog toga. Živim u zagrebačkom kvartu koji je još do prije par godina bio teška selendra i bogu iza nogu. Iako je autom do centra grada potrebno petnaestak minuta, gradski prijevoz je vrlo slabo zastupljen, tj. postoji jedna autobusna linija, ali vozni red joj je katastrofalan. Iako je ovo danas elitni kvart, sjećam se kada još nije bilo asfalta, a bome se i sjećam dana kada su ga stavili. Zapravo, imala sam privilegiju odrastanja u seoskom okruženju u glavnom gradu naše male zemljice.

E sad, u tom nekom, moglo bi se čak reći kontroliranom okruženju, bez previše štetnih vanjskih utjecaja sam odrastala. Nakon vrtića, a kasnije i škole dok su se druga djeca igrala na užarenom asfaltu, moja sestra, prijateljica i ja (nerazdvojni trio) smo trčale po okolnim šumama, lovile žabe po Bliznecu (sve dok ga nisu upropastili, tj. regulirali njegov tok i uništili svu faunu, a i okolnu floru), uzgajale puževe golaće (ne pitajte), kuhale savršena jela od pijeska i kojekakvih dodataka, igrale se sa barbikama, radile piknike, penjale se po drveću, pomagale mamama u vrtovima, sadile cvijeće, hodale po šumi i tražile kestene, gljive i šumske jagode... Uglavnom, nema što nismo radile.

E sad, moglo bi se reći da sam odrasla u praktički idiličnom okruženju, a kada razmislim i jesam, no ono bitno u cijeloj priči jest to da nas roditelji nisu puštali da se sami odgajamo. Uvijek su bili tu negdje i uvijek su nam posvećivali dovoljno vremena. Usmjeravali su nas i nisu nam dozvoljavali da vrijeme provodimo u cijelodnevnom hipnotizirajućem druženju sa televizorom. I kasnije, kada smo mogli gledat tv koliko smo htjeli nama je to bilo dosadno, jer vani je uvijek bilo uzbudljivije. Iako bi njima naravno bilo lakše da sjedimo ispred te dosadne kutije i ne postavljamo nikakva pitanja.

Nikada neću zaboraviti kako sam cijelog Olivera Twista (bože dosadne li knjige) u 5. osnovne pročitala ispred kuće, svaki dan sam sjedila na nekakvoj skeli koja je ostala sa strane nakon nekakvih građevinskih radova, i bila sam udaljena 1,5 metar od pogleda na bakinu lozu sa grožđem i ruže s moje strane ograde. I tko ne bi uživao u čitanju knjige u takvom okružju, ma koliko dosadna ona bila.

Jedna stvar koja je također bitna u cijeloj priči su susjedi. U mojoj ulici je uvijek vladalo to neko obiteljsko okruženje, dakle nikada nisi bio prepušten sebi i svi se međusobno poznaju. Uvijek bi i susjedi pazili na nas, jer svi živimo na istom području i to neko zajedništvo je uvijek bilo prisutno, pa čak i danas kada ima puno novih susjeda i ljudi u ulici.

Promatram ja tako mlađe generacije u svojoj ulici i može se reći da trenutno imamo pravi čopor djece. A i nevjerojatno je kako se vole igrati baš tu negdje oko naše kuće ili čak u našem dvorištu, naravno da nam ne smeta, a i tata im svako malo dijeli lizalice i bombone. Jako ga veseli kada mu djeca kažu da je baš zakon. Isto tako i ja, kako su nekad pazili na mene, tako i ja pazim na njih. I to je najnormalnija stvar. Kada mi netko od njih dođe i kaže da je žedan ili mora na wc, naravno da im pomognem sve što žele. I to je nekako normalno.

Ono što se trudim, i uživam u tome jest kada idem s Oscarom u šetnju, a cijeli čopor djece odluči da bi bilo baš fora da i oni idu samnom, onda im hvatam kojekakve bube. Dajem im da ih prime i učim ih da se ne boje. Isto tako im berem kojekakve biljke pa im pričam o njima, pa im dajem da jedu šumske jagode i općenito ih učim tim nekim sitnicama, za koje znam da će zapamtiti kroz igru. Jer tako su i mene učili. Na taj način se kod djece razvija znatiželja i intresi za druge stvari koje ih do tada nisu zanimale.

I sve to skupa zvuči idilično, ali na žalost nije. Sva ta klinčadija naravno ima internet i imaju određeno vrijeme koliko ga dnevno smiju koristiti. I nećete vjerovati, svi su na Fejsbuku. Neki od njih još nisu ni u osnovnu školu krenuli. Kada sam pričala sa bratićem prije par dana i pitala ga jel i on ima Fejsbuk (budući da je tek nedavno dobio internet), odgovorio mi je da ne. Kada sam ga pitala zašto, odgovorio mi je da mu je to bezveze, jer se sada svi puno manje druže nego prije. Svi vise na tom glupom Fejsbuku, i više se uopće ne žele igrati onoliko koliko su se prije igrali. Naravno, oduševio me njegov odgovor, pametno moje malo :).

Uglavnom, nadam se da će djeca iz ulice i dalje biti tako dobra i pametna kao što i inače jesu, a da je Fejsbuk samo jedna faza koju će prerasti i koja će im dosaditi.

No, da nastavim dalje sa pozitivnim primjerima. Želim spomenuti svoju najmlađu sestru. Završila je prvi razred Klasične gimnazije, i moram reći, bez imalo skromnosti da je mala genijalka. Ne, nema sve petice, ali to uostalom nije niti bitno. Bitno je to da je mala svestrana, rastura u školi, voli čitati knjige, bavi se streličarstvom, sad planira krenuti na talijanski u školi stranih jezika... Ima jasnu viziju što želi u životu. Nešto sam ju bila zafrkavala, a ona je meni mrtvo ozbiljno odgovorila da ona želi nešto učiniti od svog života, da ne želi biti propalitet i da ju pustim na miru. Karakterne osobine su joj naravno upornost i odlučnost, ali sve ostalo je dobila odgojem.

I to je poanta ovog već ionako predugačkog posta. Djeca su nevjerojatna, ponekad mi se čini da bi odrasli trebali učiti od njih, a ne obrnuto. I ono malo vremena što im trebaju posvetiti im je previše. Slažem se da je teško i da se mora puno raditi, ali što nam znače svi novci ovoga svijeta ako su djeca nesretna. A upravo zato što su nesretna i zapostavljena, djeca i rade različite gluposti u školi. Iako su djeca koju ja poznajem sretna, pametna i perspektivna, vjerujem da ima i onih drugih i da svi ti učitelji i profesori ne lažu. Jer djeca su naša ogledala i naša budućnost, zar ne?