Semiramidini vrtovi

nedjelja, 31.05.2009.

Zašto je Sanader genijalac?

Da se razumijemo, organski ga ne mogu podnijeti. Nije mi simpatičan nikako. Naprosto mi je užasan iz mnogo razloga, međutim ovdje nije tema moja averzija prema dotičnome, nego da ja vama objasnim zašto ja mislim da je on genijalan.

Nakon dužeg razmišljanja o politici i političkoj situaciji u ovoj državi (da, trudim se pratiti politiku, i za razliku od mojih vršnjaka koje boli briga za sve, meni je BITNO u kakvoj državi živim i tko i kako ju vodi) došla sam do zanimljivog zaključka. Sanader je genijalac. (i svi se grohotom nasmijaše) Ne to nije ironija, zaista to mislim.

Zašto je genijalac?

Osvrnimo se na par zadnjih značajnih događaja u državici našoj. Na lokalnim izborima HDZ je uvjerljivo izgubio, međutim Sanader je to prikazao kao izbornu pobjedu. Optičku varku u kojoj je večina zemlje plavo obojena (jer su tamo pobijedili) itekako koriste da bi dokazali da su pobijedili, međutim, nitko ne spominje da na tom većem teritoriju zapravo živi puno manji postotak stanovništva. Ali to nije niti bitno. Oni su pobjednici. Iako je realno stanje stvari toliko drugačije, od dvadeset najvećih gradova, oni su pobijedili u možda pet ili šest. Nema šanse da priznaju poraz. Treba imati itekakva muda da bi se poraz prikazao kao pobjeda. Budimo realni, on ih ima.

Dalje, jeste li gledali vijesti zadnjih dana? Ako niste, sad ću ja vama reći što se krucijalno dogodilo za ovu našu državicu. Naime, Država se zadužila više nego ikad u povijesti. Nikad prije nismo bili toliko dužni. I zamislite, oni to nisu prikazali kao neuspjeh. A ne, oni su to prikazali kao pobjedu, kao najveći uspjeh. Zamislite taj mentalni sklop samo. Najveće zaduženje u povijesti prikazati kao uspjeh. Pa zar to nije genijalno?

Ključ njegove genijalnosti

To je jednostavno. U njegovom rječniku ne postoji riječ „poraz“. Ima stav pobjednika ma što bilo. I upravo to je razlog njegove genijalnosti. Treba imati želudac za to. Ali kao što vidite funkcionira i više nego savršeno. On uspijeva, on preživljava. U bilo kojoj državi na svijetu Vlada kao što je naša bi pala sto puta do sada, ali ne kod nas. Oni su otporniji od bilokakvih nametnika. Nema tih insekticida kojima bi ih mogao uništiti. Meni zaista, ali stvarno ne može pasti na pamet situacija koja bi se morala dogoditi da se ta Vlada sruši. Može li vama? Takva sranja im se događaju, ali kada oni sve prikažu kao pobjedu, onda naprosto neki običan čovjek iz nekog sela negdje ne vidi u čemu je problem. I još je problem što intelektualci ove države laju u prazno. Ne pokreću se. Nema akcije, nema želje, nema volje. I Sanader to iskorištava maksimalno. I zato je on genijalan.

Druga stvar koja mu ide u korist je izrazito slaba oporba. Mislim da njih itekako živcira taj Sanaderov pobjednički – stav – bez – obzira – na sve, ali oni ništa ne poduzimaju po tom pitanju. Svaka čast Milanoviću, ali on je beba. Umjesto da grize i reži na sve strane, ti njih niti čuješ niti vidiš. Jednostavno su preslabi i nemaju političke snage niti volje. I naravno da Sanader ima sve predispozicije za pobjedu. Tako da smo osuđeni na Sanadera, jer mogu se kladit da će on i na idućim izborima pobjedit (pogotovo dok je mrtvih koji glasuju). Jer on je pobjednik, pa makar i izgubio. On će se kao i feniks dići iz pepela, bez obzira na afere koje mu se događaju. Još jači, sa još sjajnijim perijem i sa još čvrstijim stavom.

Koja genijalnost... A najbolje od svega što mi imamo tu privilegiju da nam baš ON bude premijer. Blago nama.

p.s. drugi post o terenu će bit uskoro, ali naprosto sam morala ovo napisat

- 12:21 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 27.05.2009.

Teren - dio prvi

Još jedna terenska nastava je iza mene. Kao što sam rekla u prethodnom postu, bilo je predivno i naporno. Pa ajmo redom.

Iz Zagreba smo krenuli u petak ujutro. Vozili smo se autocestom do Karlovca, a nakon toga smo sišli na staru cestu (koja je po mom mišljenju puno živopisnija od dosadne autoceste). Prvo stajanje je bilo u Borju, gdje smo imali kratku pauzu, a nakon toga smo se vratili par kilometara natrag do Rudanovca. Mjesto ni po čemu posebno za nekog vulgaris čovjeka, naime tamo je samo šuma. No, nije to bilokakva šuma. To je raj za biologe, točnije botaničare, miješana šuma bukve i jele. Posebna je po tome što je to autohtona vegetacija tog područja, i te šume su jako stare. Od mnogih vrsta koje smo tamo nabrali za herbar, izdvojla sam jednu jako zanimljivu. Naime, nju nismo ubrali, nego samo gledali, budući da pripada u porodicu orhideja (a one su sve zaštićene u RH i najstrože ih je zabranjeno brati).

Ovo je Neottia nidus – avis ili u prijevodu „ptičje gnijezdo“.

Kao što vidite, prilično je neobična, moglo bi se čak reći neugledna. Posebna je po tome što je to parazitska vrsta orhideja. Ne fotosintetizira i zato ima takvu boju. Voli bazična tla i dolazi u simbiozi sa mikorizalnim gljivama, tj. gljivama na korijenu koje su spojene na domaćinsku biljku koja fotosintetizira, te na taj način orhideja dobiva potrebne nutrijente. Zove se ptičje gnijezdo, zato što podzemni sustav korijenja izgleda kao gnijezdo ptica.

Nakon još nekoliko sati vožnje u autobusu kojem je krepala klima (Mijenjali smo autobuse 5 puta!!! Svi su bili bez klime, a ako su je i imali, jedva je radila, promet Makarska nas je vozio, strašno, strašno i još jednom strašno!!!!) te je radilo grijanje, tako pečeni i kuhani smo konačno stigli u Ježević. Malo selo kraj Vrlike u podnožju Dinare. Ako vam ni to ništa ne znači, najbliži veći grad je Knin, udaljen kojih 45 minuta od tamo.

Evo slike, tu gdje je X, tamo smo se nalazili. Obnovljena škola u kojoj smo se nalazili je sada biološka postaja Ježević i nalazi se kojih 300 metara od Peručkog jezera.

A evo i škole.

Mi smo prva generacija koja je boravila u njoj, u potpunosti je bila zapuštena. Fax ju je dobio na korištenje od grada Vrlika, pod uvjetom da ju urede, što je i učinjeno. Smještaj je zaista bio odličan. Ništa nam nije nedostajalo. Bilo nas je 27 u jednoj sobi, a ostatak je bio u dvije manje. Ja sam bila u ovoj najvećoj, i ok priznajem, nije kao da sam imala privatnosti i mira i tišine, ali što sad, pa nisam otišla na godišnji odmor tamo, nego raditi. Navečer kada bih legla u krevet, naravno da nisu svi bili u krevetu, stalno je netko hodao, palio – gasio svjetlo, pričao, pjevao... No, meni to ništa nije smetalo, budući da sam svaku večer bila toliko umorna da bih zaspala u roku od 5 minuta nakon dodira sa krevetom i uslijedio bi totalni black – out do jutra. Na žalost nisu svi bili te sreće. Jadna Ulfuz se nije uopće naspavala na terenu, a ni Medo se nije baš proveo što se spavanja tiče.

Pogled na Dinaru, predivna je zar ne?

Drugi dan (subota) smo prvo bili na Cetini, tj. hodali smo uz rijeku i tražili gmazove i vodozemce. Kad kažem gmazove mislim na guštere i zmije, a kad kažem vodozemce mislim na žabe.

Konfiguracija terena je kao stvorena za zmije i guštere, no na žalost, nismo našli niti jednu zmiju, samo nekoliko malih gušterica i jednu žabu. Inače, kao što sam u prethodnom postu rekla, hodali smo upravo po onakvim mjestima gdje bi vam roditelji govorili da ne smijete jer je opasno.

Budući da je bila paklena vrućina, sve živo i neživo se sakrilo u nekekav hlad, pa smo zato imali vrlo slab ulov. No bar je bilo zabavno šetati po terenu i zavirivati pod svaki kamen.

Cetina u punom sjaju. Bilo je toliko vruće da mi je došlo da se bacim u nju.

Rana dalmatina ili „smeđa šumska žaba“. Mala je i simpatična. Uočila sam ju na nekom kamenu u debelom hladu, zavukla se u pukotinu u kamenu, pa ju je asistent uspješno istjerao van.

Kada smo završili sa zoološkim dijelom, na povratku prema mjestu sastanka sa botaničarima, uočila sam na zemlji izmet neke životinje. Stavljam ovu sliku jer mi je predobra. Držim u rukama ključ za determinaciju životinjskih tragova. Pogađajte što je na slikama.

Nakon priče sa hvatanjem gmazova i vodozemaca, počela je priča sa skupljanjem biljaka. Po najvećem suncu, točno u podne smo krenuli prema Paškom polju (mislim da se tako zove), te smo idućih sat i pol skupljali biljke. Ulfuz, Medo i ja smo razvili savršen sustav koji je funkcionirao tijekom cijelog terena. Ulfuz je brala biljke, Medo ih je slagao u terenski herbar, a ja bih trčala za profesorom i zapisivala kako se zovu. Botanički dio nije naporan, ali na tom suncu je doslovce bilo za krepat. Bili smo došli do nekog jadnog potočića i svi smo se zalili sa tom vodom, međutim osvježenje nije dugo trajalo, nakon samo deset minuta, već smo svi bili suhi ko barut.

Nakon te torture na +40 imali smo pauzu za ručak, te smo se popodne uputili na izvor Cetine.

Također ostavlja bez daha. Predivan krški izvor.

I ovdje je opet prvo bio zoološki dio, a nakon toga botanički. Hodali smo uz rub šume po kamenjaru sa nešto malo trave. Opet idealno za zmije i guštere. Vidjela sam jednu zmiju, najvjerojatnije je bio poskok, međutim dok sam dozvala asistenta i kad se on bacio za njom, zmija je pobjegla. Bacila bih se i ja za zmijom da znam da nije otrovna, međutim, nemam iskustva niti ikakve prakse sa lovljenjem zmija, tako da bolje je ne igrat se. Inače, zmija se ne bojim, držala sam ih u rukama i baš su fora.

Nakon zoologije, opet je bila botanika. Tu opet nema potrebe ništa dodatno pisati. Jedino je bilo dobro što se sunce konačno bilo malo spustilo, pa nije bilo toliko pakleno.

I za kraj kod izvora se nalazi ova crkva

To je pravoslavna crkva svetog Spasa. Našla sam na netu da je podignuta negdje oko 1939. godine. Sada je napuštena.

Kada smo dolazili prema izvoru vidjeli smo još jednu crkvu, koja se isto zove crkva svetog Spasa, na žalost nismo ju uspjeli slikati jer nismo došli crkve gledat, pa smo nastavili sa vožnjom prema izvoru, ali ovo sam našla na netu o njoj:

Po narodnoj predaji, u vrlički kraj je stigao Kluks, jedan od petero braće koja su dovela Hrvate u ovaj ugodni kutak naše domovine. Brojni starohrvatski spomenici govore o njihovoj nazočnosti. Jedan od najvrijednijih spomenika je crkva Sv. Spasa u Vrh Rici iz 9.- 10. stoljeća. Donator crkve bio je župan Gostiha, vjerojatno iz vremena hrvatskog kneza Branimira ( 879.- 892.). Oko crkve nalazi se do sada najveća istražena i proučena starohrvatska nekropola s preko 1000 grobova.

A ovako izgleda

I eto, toliko za početak, nastavak slijedi uskoro...

- 21:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 26.05.2009.

Evo me natrag

Vratih se sa terena. Bilo je odlično i naporno. Stvarno sam oduševljena, prepuna dojmova i kojekakvih anegdota. Svakim danom sam sve sigurnija da prirodu naprosto obožavam u svakom pogledu. Obožavam biljke, fascinirana sam životinjama, ma sve mi je apsolutno savršeno. smijeh smijeh

Ovo je bilo pet prekrasnih i nezaboravnih dana provedenih u Dalmatinskoj zagori i okolici. Puno sam toga vidjela, puno sam toga naučila, dobila sam volju da se više posvetim nekim područjima biologije koja me prije nisu toliko zanimala.

Mozak mi se na suncu redovito pretvarao u tekuću fazu, ali ja sam zajedno sa kolegama uporno hodala po terenu tražila guštere, zmije i brala biljke. Hodala sam po prekrasnim mjestima, na kojima bi ti roditelji rekli da nikako ne hodaš jer možda ima zmija i sličnih životinjica, ali nas pedeset je bilo sretno kao što je malo dijete sretno kada dobije lizalicu.

No dobro, o svim zgodama i nezgodama će biti opširnije u idućem postu ili idućih nekoliko postova, budem vidjela kako ću to izvesti, ali očekujte uskoro detaljan izvještaj s obzirom da moram prvo nabavit slike (nadam se da ću sutra dobit) jer nisam imala fotić sa sobom.

A sad, samo još jedna sitnica. Odvela sam psa najdražeg na kupanje na potok, ipak me nije bilo pet dana, a bile su gadne vrućine, a on obožava vodu, a nitko ga nije vodio, pa sam ja usrećila moje najdraže pseto. Uglavnom, krenuli smo on i ja, i kako je cesta bila puna dječurlije, htjeli su nam se pridružiti moj bratić i još jedna curica koja živi par kuća dalje. I kako smo šetali tamo, našli smo kojekakve bube, i između ostalog i muškog jelenka (Lucanus cervus). Mali bratić ga je htio doma nosit, ali budući da ga se bojao primit u ruku, stavila sam mu ga da ga nosi na listu, jer ja ga nisam mogla nosit, budući da je Oscar prilično zahtjevna živinica i sva moja pozornost je obično usmjerena na njega. I tako smo hodali, i na cesti smo kasnije još našli i ženkicu jelenka, pa sam im jako lijepo mogla usporediti razlike i kako da ih prepoznaju. Bili su oduševljeni, stvarno ih je zanimalo. Baš sam happy happy zbog toga. I onda smo došli pred kući i moj otac najdraži je zgazio neku bubu, nisam bila sigurna što je jer je bio mrak već lagani, pretpostavljala sam da je rovac (Gryllotalpa gryllotalpa), budući da je vrlo karakterističnog izgleda, samo što mi nije bilo jasno šta on radi na cesti. Uzela sam ključ za determinaciju (Collinsov naravno) i našla ga bez problema. Bio je rovac, a klinci su bili oduševljeni. Gledali su kakvih još buba ima i ispitivali me hrpu pitanja. Baš sam bila sretna ko malo dijete. I sutra će mali bratić odnijet jelenka u školu da ga pokaže svima, da vide. Baš sam sretna, takve sitnice me naprosto oduševe. Klinci su zakon i treba ih odmalena poticati ako vidiš da im se nešto sviđa. sretan sretan

Dosta od mene za danas, baš sam se raspričala, a nisam imala namjeru.

- 22:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 20.05.2009.

Biološki sat

Prepoznajete gornju sliku? Mali spermij oplođuje jajnu stanicu. Dolazi do singamije. Spajaju se dvije stanice, koje su se sasvim slučajno našle u isto vrijeme na istome mjestu (kod sisavaca je to obično u prvoj trećini jajovoda). I tu sve počinje. Stanice se dijele mitozom, i to rade do kraja naših života, u većoj ili manjoj mjeri.

No, ovo je nešto što se događa na kraju priče o kojoj danas želim nešto reći. Naime, slušala sam danas na tv-u sasvim slučajno, neku reportažu o starijim roditeljima. I podatak koji mi je ostao u uhu i potaknuo na razmišljanje jest taj da je najbolje razdoblje da žena rodi u periodu kada ima između 20 i 24 godine života.

Ne, ne pere me biološki sat, niti želim imati djecu još, ali potaklo me na razmišljanje. I shvatila sam da stvari mogu gledati iz tri perspektive. Biološke, društvene i moje osobno. Pa ajmo redom.

Gledano kroz biološke oči, u potpunosti razumijem i slažem se sa navedenim podatkom, te me utoliko nije niti malo iznenadio. Period rasta i razvitka završava negdje krajem teenagerskih godina, kod nekoga prije, kod nekoga kasnije. I razdoblje između 20 i 24 godine je razdoblje kada bi svaka zdrava žena trebala biti u naponu snage, naime, tada bi tijelo trebalo najlakše podnijeti sve te promjene koje se događaju.

Naša vrsta je specifična po mnogo stvari, pa tako smo i ovdje posebni. Gledano čisto biološki, imamo vrlo dug period odrastanja. Mladunčad se jako dugo zadržava sa roditeljima. Mladunčad je poprilično dugo apsolutno nesposobna za samostalan život. Iako djevojčice već sa nekih deset – jedanaest godina dobivaju prve menstruacije, to ne znači da su spremne za rađanje djece. Naime, tijelo se tek priprema, i tek mora doći do potpune anatomske razvijenosti. Naravno, psihičku komponentu u cijeloj priči sada ne spominjem.

Isto tako, s obzirom na te specifičnosti naše vrste, ako se djeca rode dovoljno rano, veća je vjerojatnost da će ih roditelji odgojiti do kraja, tj. da će biti uz njih dok ne budu bili sami u potpunosti spremni za samostalan život.

E sad, zašto nakon 24 godine biološki sat kuca sve brže?

Pa više je razloga. Utjecaji okoliša dolaze do izražaja. Tijelo stari, to je neminovno. Događaju se neke promjene koje su neizbježne. Nije toliko problem u tome da tijelo ne može podnjeti trudnoću kasnije, naravno da može, svjedoci smo tome svaki dan, jer trend je danas da žene sve kasnije i kasnije rađaju. No ono glavno je to što s vremenom spolne stanice ili gamete nisu više toliko dobre kao što bi trebale biti. Postoji veća vjerojatnost od raznoraznih bolesti. Greške na kromosomima su ćešće što su žene ili muškarci stariji. Veća je vjerojatnost da će nakon stapanja spolnih stanica doći do krivih odvajanja kromosoma. Veća je vjerojatnost od neželjenih mutacija. Ukratko, veća je vjerojatnost za sve ono što ne želimo, jer su gamete najosjetljivije i vrlo podložne promjenama.

Postoji jedan jako zanimljiv fenomen u našem društvu. Naime, zato što muškarci proizvode spermu praktički do smrti, a žene samo do klimakterija (do pedesetih godina ugrubo generalizirajući), smatra se da su žene jedine odgovorne za to ako se djeca rode bolesna, tj. njihova jajašca su za to kriva, jer su žene prestare. Naravno, to je jako daleko od istine. Jer svi oni procesi koji se događaju sa ženskim gametama se jednako tako događaju i sa muškima. I naravno da je sperma dvadeset i nešto godišnjeg muškarca puno kvalitetnija od sperme nekog pedesetogodišnjaka. Dakle što su i muškarac i žena stariji, veća je vjerojatnost za neke poremećaje.
I naravno, biološki gledano to je jako loše, jer na taj način se stopa mutacija u populaciji povećava, što rezultira raznim bolestima, a jedinke zahvaćene takvim promjenama ne sudjeluju u daljnjim procesima za opstanak populacije.

Gledano kroz oči društva situacija se mijenja za 180 stupnjeva. Ako promatramo situaciju na našem kontinentu i našoj državi, generalno su trendovi takvi da ljudi sve kasnije imaju djecu. Dok odrastemo, dok završimo škole, dok se zaposlimo, dok osiguramo krov nad glavom... godine lagano prolaze. I nisi se niti okrenuo, već imaš oko 30 godina. Znači, kasniš već 6 godina. I dok ti se sve kockice poslože u životu, jednostavno biologija nije bitna. Nadaš se da nećeš biti dio statistika, uzdaš se u medicinu i njihova dostignuća. Tješiš se da živiš koliko – toliko zdravim životom. I većina ne bude dio statistika, ali zbog onog malog dijela koji se nađe u tim brojkama, podaci su statistički relevantni.

Tu dolazi do jednog očitog paradoksa. Ako imaš djecu ranije, veća je vjerojatnost da nećeš biti financijski osiguran, i općenito veća je vjerojatnost da ćeš imati niži standard, jer ga nisi stigao osigurati, budući da ti je potomstvo bilo prioritet (ili se samo zalomilo). No s biološke strane, živiš u skladu sa biologijom svoje vrste i veća je vjerojatnost zdravih potomaka. Analogno tome, ako imaš djecu kasnije, veća je vjerojatnost da si se pobrinuo za svoju ekonomsku situaciju, živiš u stabilnim uvjetima, dakle osiguran si, međutim biološki gledano, veća je vjerojatnost od potomstva koje neće biti zdravo. Sad je samo pitanje što je bolje?

Dolazi do kolizije, brže evoluiramo kao društvo, nego kao vrsta. To je tako jasno, iz aviona se vidi. Evolucija je spor proces, ali isto tako, evolucija je i najjača sila u prirodi. Nezaustavljiva je. Trebalo mi je poprilično vremena da shvatim njezinu snagu. Pitanje je samo kada će se ta dva procesa ujednačiti (a budu sigurno).

I na kraju, pogled iz moje perspektive. Prije nekih godinu dana (dakle kada sam imala 19 i nešto sitno) bila sam u svojoj sobi, ležala na krevetu i gledala neki film. Ušao je moj mlađi bratić. Sjeo na krevet i počeo me ispitivat svašta. Sjedio je tako desetak minuta i rešetao me kojekakvim pitanjima, imao je tada sedam i pol godina. Odjednom me pitao: „Semmy, a kako to da ti nemaš dečka?“ Nakon prvotnog šoka i nakon što mi je mozak obradio to pitanje, odgovorila sam mu: „Pa eto, tako, nitko me neće. Uostalom, ima vremena, kud mi se žuri...“. On je skočio sa kreveta, stavio ruke na bokove i rekao: „Kako to misliš da imaš vremena?? Nemaš vremena!!!! Kad ćeš se udati i djecu rodit???!!!“. Okrenuo se i izašao van iz sobe. Ja sam bila u šoku još danima, i svima živima sam pričala tu anegdotu i naravno smijala se ko luda.

Budimo realni, imam dvadeset godina (bliže sam dvadeset i prvoj), fax ću završiti kroz tri godine, dakle sa nepune dvadeset i četiri bih trebala diplomu u rukama držat. A onda posao, pa seljenje od staraca, ma tisuću stvari, ako mi pukne ići na doktorat (što mi trenutno nije u planu, međutim nikad ne znaš) godine se pomiču... Društvo je danas takvo, da jednostavno neke stvari moraš prije obaviti, i nisi se niti okrenuo, a već imaš određen broj godina. Naravno, želim imati djecu jednoga dana, ali polako treba prvo sve ovo započeto završiti.

I teško je sada uskladiti biologiju i ono što bi se trebalo napraviti. Bez obzira na biološke i statističke podatke, smatram da je prihvatljivo imati djecu kasnije, barem prvo do tridesete godine. I isto tako smatram da je nakon trideset i pete već teže. Jer ne treba biti sebičan. Mislim da treba djecu imati dovoljno rano (ne prerano), zato da bi se moglo uživati u njihovom odrastanju. I prema tome mislim da je užasno nepravedno prema djeci imati ih kasnije, jer ne možeš im se posvetiti onako kako bi želio i sa jednakom energijom. Jer velika je razlika dal' imaš malu bebu sa 35 ili 45 godina. Ali naravno, to je samo moje mišljenje.

Što će biti samnom i kako će se stvari odvijati, zaista ne mogu niti predvidjeti trenutno. Ali ono što znam jest to da mi je trenutno prioritet diploma, a kasnije ćemo vidjeti...

p.s. Idućih dana me neće biti na blogu, u petak odlazim na teren, vraćam se sredinom idućeg tjedna. Gledala sam prognozu i kažu da će idućih dana biti najtoplije temperature u svibnju otkad je mjerenja. Naravno, ma tko ne bi uživao u lovljenju zmija i guštera na +35 u podnožju Dinare cool . Nadam se da će biti slika, jer trenutno je velika vjerojatnost da neću imat fotić, jer sestra isto u petak putuje, ide u Istru, a fotić je njezin... No bez obzira na sve, očekujte izvještaj idući tjedan. wave

- 20:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 19.05.2009.

Bosonoga

Nakon što se riješim okova oko mojih nogu, prsti su slobodni!!!

Koji fenomenalan osjećaj. Koja sloboda. Koja uživancija.

Na travi

Nema mi većeg gušta nego izaći van iz kuće i šetati po dvorištu. Tiho, nečujno, da me Oscar ne bi čuo i dotrčao iz svog brloga i srušio me na travu. Koji dobar osjećaj, polako šetati kroz travu. Oprezno, uvijek sa onim osjećajem da bih mogla stati na nešto, što bi moglo biti bolno. Taj izazov zbog kojeg imam lagane i nesigurne korake me uvijek iznova privlači da šećem po travi.
A još veće zadovoljstvo od toga je kada bosa ljeti zalijevam ruže i travu. Mokre noge po toj vrućini su idealno rješenje. I kada dođu sestre ili bratići, onako zločesto ih pošpricam i smočim, i onda počinje borba za crijevo sa vodom, i na kraju svi završimo potpuno mokri. Koja zabava i smijeh. Sve dok ne dođe netko od odraslih i pokvari nam zabavu.

Na betonu

Hladan beton iza kuće. Kada idem hraniti Oscara ili skupiti odjeću koja se suši. Pogotovo predvečer. Koji dobar osjećaj. I kada uđem u kuću, ostavljam prašnjave tragove stopala, i mama dobije slom živaca.

Na asfaltu

Sjećam se kada sam bila mala i kada smo cijelo ljeto provodile bose. Navečer bi mi noge bile tako crne, da bi ih morala ribati sa onim bijelim kamenom, plovučac se zove čini mi se. I danas dok hodam bosa po asfaltu, prisjećam se tih trenutaka.
Jučer, bilo je podne i nešto, izašla sam na cestu, koja je bila toliko vrela, da sam morala brzo trčati po njoj, skakutala sam, dok nisam došla do bakinog dvorišta (koja živi kuću do moje).

U kući

Obožavam hodati bosa i po kući, ali nekako mi je u zadnje vrijeme ušlo u naviku nošenje papuča zimi, jer bude hladno, pa se roditelji ljute što bosa hodam. Kao prehladit ću se. Ali još bolje mi je zimi, kada nosim određene čarape, pa se mogu sklizati po parketu. E to je zabava. Naravno, samo kada sam sama doma, ostali nisu oduševljeni mojim glupiranjima.

Na plaži

Pješčana, šljunčana ili kamena, zaista nije bitno. Svaka je posebna na svoj način i izazov na svoj način. Naravno, samo ako je plaža čista i bez opasnosti neželjenih ozljeda uzrokovanih otpadom koji se tamo ne bi smio nalaziti.

Kako volim biti bosa!!!!!

A vi? Jeste li djeca asfalta i živite u cipelicama cijele godine ili odvažno uživate u bosonogim avanturama?

- 18:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.05.2009.

Bol

Ona fizička

Imala sam svakakvih zgoda i nezgoda u svom životu. Lomila sam se nekoliko puta (uglavnom zbog svoje nespretnosti). Kada se sjetim svega toga, zapravo mi bude fascinantno kako niti jednom zbog toga nisam suzu pustila. Kada se sjetim tih, zaista gadnih bolova, nije mi jasno kako sam preživjela toliku bol. I uvijek kada pomislim na nekakav lom, samo se stresem i mislim si kako je to nemoguće izdržati. Ali zapravo, točno znam svoj slijed razmišljanja u takvim situacijama.

Prva faza je šok. Boli ko ludo. Zapravo se tresem od boli. Druga faza je kada netko spomene, da sam možda slomila nešto. A ja kažem da sigurno nisam, ma kada se slomiš sigurno boli jače. Uvijek boli jače. Onda slijedi faza kada shvaćaš da bol zapravo ne prestaje, i da ne možeš baš hodati (zadnja dva puta sam noge lomila). Zatim slijedi faza samozavaravanja. Razmišljam si o mogućnostima, ma možda sam samo istegnula mišić neki (yeah right). I na kraju, zadnja faza – suočavanje s istinom. Onaj osjećaj kada sjediš u gipsaoni i kada ti stavljaju gips je neopisiv. Ne znaš dal' bi se histerično smijao ili plakao od muke, jer si svjestan da ćeš idućih nekoliko tjedana biti invalid.

Dalje, tu su ciklusi. To su zaista trenutci kada se pitam jesam li zaista sretna što sam ženskog roda. A inače sam sretna zbog toga. Zahvaljujući genetici, sve žene u mojoj obitelji su uvijek imale izrazito bolne „one dane u mjesecu“. Naravno da ja nisam iznimka. Štoviše, u odnosu na sestre, mislim da mene ti bolovi najjače peru. Kada sam bila mlađa, teže sam se nosila s time, ali sada, uglavnom onaj prvi, najgori dan, provedem u krevetu, na toplome i onda sve bude lakše.

Zubi me nikada ne bole, tj. ako i bole to vrlo kratko traje, jer mi je zubarka susjeda. Baš imam sreće.

Uglavnom, zaključak je da izrazitu fizičku bol zaista mogu podnjeti. A to je samo zato što u tim trenutcima uvijek razmišljam: „Pa zašto da se žalim, uvijek može biti gore.“

Ona psihička

E tu je već druga priča. Uvijek sam bila osoba koja je jako dobro znala držati svoje emocije za sebe. one najdublje, one najintimnije. Malo tko može doprijeti do tih mojih strahova. Zapravo, samo se jednom to dogodilo do sada, i bilo je vezano za obitelj, tj. dogodila se teška svađa uzrokovana vanjskim utjecajima, a ja sam se osjećala toliko nemoćno da pomognem na bilo koji način, i taj strah i bol koju sam osjećala su bili itekako vidljivi. Osim tog događaja, uvijek sam bila za cijeli svijet dobre volje, vedra i vesela. Dobro, gotovo uvijek. Jer i inače se trudim biti vedra i vesela osoba. Pa mi to sve dođe prirodno. Međutim, postoje trenutci kada se zaista osjećam loše. Jednostavno, film u glavi krene u nekom drugom smjeru. Svaka nepravda koja se dogodi meni ili mojim prijateljima me boli deset puta više. Tada ne izgledam tužno, tada izgledam zamišljeno. I samo oni najbolji prijatelji znaju da nije baš sve ok. Ali ja samo kažem da imam puno posla na faxu i tu svaki razgovor prestaje.

Jer iako volim puno pričati, i volim slušati druge ljude, nekako mi je teško govoriti o vlastitim strahovima. Uvijek, kada se nađem u nekom konfliktu s nekim bliskim, puno mi je lakše toj osobi napisati pismo. Sjećam se, prije dvije godine sam se gadno posvađala sa sestrom. Nismo razgovarale preko tjedan dana. Napisala sam joj pismo od pet stranica. I dok sam ga pisala, tako sam plakala. Ali kasnije mi je bilo lakše.

Nikada ne plačem u javnosti. Dogodilo se dva puta, i to samo pred N. mojom najboljom prijateljicom. Jednom je bilo baš pred njom, a drugi put preko telefona. I oba razloga, sad kada gledam, možda i nisu bila toliko grozna, međutim, zajedničko im je to što sam oba puta osjećala kao da sam doživjela veliku nepravdu.

To je ono što me zapravo i dovodi na rub, taj prokleti osjećaj nepravde. Ne mora biti usmjerena prema meni, može biti prema bilo kome. Recimo, kada vidim da muče životinje, ili kada slušam neke tužne životne priče, tada osjećam veliku nepravdu, i bol u srcu.

Najteži trenutci u životu su mi bili oni kada sam morala biti skoro mjesec dana u krevetu, jer sam koljeno iščašila. Doktor je bio naredio strogo mirovanje. Nikada prije toga, i nikada poslije toga se nisam osjećala toliko usamljeno i napušteno. Iako su roditelji stalno bili negdje u blizini, i prijatelji su dolazili, ali ja sam se zaista osjećala kao najjadnije i najusamljenije stvorenje na svijetu. U tom periodu sam postala toliko cinična i ogorčena. Sada kada pogledam, zaista je teško bilo živjeti samnom tada. Ali glavni razlog tome je bio taj, što sam ja po tjedan dana bila zatvorena u sobi, nisam vidjela ni Sunca niti Mjeseca. To mi je valjda bilo najgore. Ali, i to je prošlo. Iz cijele te epizode sam izašla jača, i od tada sve one sitnice koje sam uzimala zdravo za gotovo cijenim neopisivo više.

Ne plačem često. A kada i plačem, to je uvijek skriveno od očiju javnosti. Ponekad mi jednostavno dođe. Pogledam se u ogledalo, i osjetim takvu tugu, da ne mogu sebi doći. Ne događa se to često, ali ipak dogodi se. I plačem, i osjećam se jadno. Ali svaki put mi u jednom trenutku dođe misao da to nema smisla. I bude mi lakše. Ustanem se, još jača i još odlučnija. Jer, nepravde me zaista najviše slome, ali nikada ne dopuštam protivniku da pobjedi, jer ja sam borac. Možda dobije koju bitku, ali rat je uvijek moj. Jer ako ništa drugo, tvrdoglava sam, i borim se ko lavica, do zadnje kapi krvi.

- 00:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 16.05.2009.

Ljubav na prvi pogled

Prošlo je od tada, sad već 7 godina... Ajme kako vrijeme brzo prolazi...

Tada, prije sedam godina, rodila se moja ljubav prema grčkom jeziku. Taj čarobni svijet koji mi se otvorio me nevjerojatno fascinirao. Te riječi, toliko divne, tako lijepoga zvuka, pa svatko bi se zaljubio u njih. Budući da sam zaista fascinirana tim drevnim jezikom, mislim da zaslužuje nešto više od pjesme u ovom boxu sa strane.

Kada izgovaram te riječi, kada recitiram Ilijadu, kada čitam neki tekst, imam osjećaj kao da se kroz te zvukove oživljavaju neka stara, drevna vremena. Dvije i pol tisuće godina su prošle od zlatnog doba Atene. I sada, ja, jedan običan čovjek, izgovaaram te predivne riječi.

Ta melodija koja postoji me oduševljava. Svima je francuski najlijepši jezik na svijetu. E pa samo da znate, meni nije. Meni je grčki jezik baš sexy.

Sjećam se kada sam na prvom satu učila alfabet. I sada kada gledam svoje bilježnice iz prvog srednje i svoj tadašnji rukopis, vidim kako je evoluirao. Od onog početnog, nesigurnog pisanja, do sada već suverenog vladanja nad bijelim papirom koji treba biti pokoren slovima grčkog alfabeta.

Prva riječ koju sam naučila je bila ova:

Ánthropos ili čovjek na hrvatskom. To je bila prva riječ koju sam naučila deklinirati. Sada kada gledam te zapise u bilježnici iz prvog razreda, moram priznati, nostalgija me hvata.

Svi se uvijek groze grčke gramatike. Međutim, koliko god opširna bila, koliko god imala iznimaka, nakon nekog vremena shvatiš da je to divan logični sustav, koji ima toliko smisla.

U srednjoj su prijevodi tekstova uvijek bili zabavni. Najveći izazov je zapravo pronaći riječ u rječniku. Ponekad neka riječ ima takve dodatke, u tako nekom čudnom vremenu i još da bi sve bilo zabavnije u nekom drugom dijalektu (mi smo učili jonsko – atički dijalekt, koji je bio službeni u vrijeme zlatnog doba Atene). Stvar je sa tim prijevodima, što moraš to stalno raditi, inače izgubiš onu nit. Praksa je ovdje zaista ključna. Tako da sam ja sad već lagano zahrđala po tom pitanju. Ali uvijek mi je drago kada me sestra pita da joj nešto pomognem ili objasnim, jer princip prevođenja je uvijek isti. Prvo odrediš što bi glagol vremenski mogao biti, barem približno, ako ne znaš točno, onda probaš pretpostavit i uz malo sreće, možda ga nađeš u rječniku. Zatim se bacaš na subjekt i njemu pripadajuće pridjeve. I na kraju što ostane. I da, moram ovdje spomenut, gdje ću ako ne sad, iako je tema grčki, a ne latinski. Gledala sam jednom Indianu Jonesa, nemam pojma koji nastavak, nije ni bitno. Uglavnom, naš dragi gospodin Jones je naletio na neki kamen sa latinskim tekstom. Fascinantno mi je bilo, do te mjere da mi se kosa na glavi digla, s kojom je lakoćom on taj tekst preveo. Tako tečno je to preveo i bez zastajkivanja, kao da je čitao američki ustav, a ne prastari kamen sa nekim natpisima. A svatko tko imalo zna latinski, zna da je glagol uvijek na kraju, al to njega nije diralo. Isto kad čitaš te natpise, jako je teško odrediti gdje je početak, a gdje kraj riječi i rečenice. Jer je sve pisano zajedno da bi se uštedilo na prostoru. Ali on je Indiana Jones, a ja sam samo običan smrtnik.

I tako, volim taj grčki, volim njegov zvuk, volim njegova slova, volim ono što on predstavlja, volim to što me podsjeća na srednju. Ljudi, grčki je zakoooon. yes

- 03:24 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 13.05.2009.

Koliko zapravo znamo?

Trenutno čitam jednu fenomenalnu knjigu. Zove se „Teorija neobrazovanosti – Zablude društva znanja“, a napisao ju je Konrad Paul Liessmann. Nisam ju pročitala do kraja, ostalo mi je još četrdesetak stranica. Iako sam ovaj post htjela napisati tek kada ju pročitam do kraja, ali trenutno moram raditi nešto, pa bih mogla malo o knjizi. Zašto ne učim ili ne pročitam ju do kraja, druga je priča, jer koncentracija mi je vrlo malena, a misli su mi daleko. Tako da, barem ovako se mogu natjerati raditi nešto barem donekle konstruktivno, dok ne krenem na fax (u šest je nekakvo predavanje o primjeni palinologije (znanost o peludi biljaka) u forenzici, to bi trebalo biti jako zanimljivo, gošća je neka predavačica iz Austrije ili Njemačke čini mi se).

No vratimo se temi, vidite kako mi misli lete, kažem koncentracija zadnjih dana je nula bodova. Dakle knjiga. Opazih ju prošle subote u Algoritmu kada sam išla u kino. I naravno, znala sam da ju moram kupiti.

Autor izvrsno secira pojam obrazovanja i današnjeg „obrazovanog“ društva. Kroz razne društvene fenomene pokušava objasniti kakvo je današnje društvo i koliko je zapravo daleko od pravog znanja. Daje svoj osvrt na igre znanja, poput „Tko želi biti milijunaš“. Izvrsno zaključuje da danas ljudi imaju samo partikularno znanje, dakle poznaju hrpu činjenica, a kada ih treba povezati, tu već zapinju.

Jedan od mnoštva citata koji mi je zapeo za oko:

"Znanje pojedinca ne može se, dakako, poistovjetiti s onim što mu je u glavi. Kojekakvi podaci nagomilani u pamćenju još uvijek nisu znanje. Akrobati pamćenja koji su u stanju zapamtiti bezbrojne pojedinosti, hodajući leksikoni koji umiju riješiti svaku križaljku u doslovnom smislu baš i ne znaju mnogo. Te pojedinosti i pojmovi postaju znanjem tek onda kada ih je prema logičkim i konzistentnim kriterijima moguće međusobno povezati tako da rezultiraju smislenim i povjerljivim suodnosom.

Taj se suodnos, međutim, ne ravna prema eksternim kriterijima, nego prema logici baš tog znanja. Povijesni podaci, primjerice, koji se međusobno ne povezuju prema logici povijesnih znanosti i njihova konteksta nego se grupiraju prema političkim i emocionalnim okolnostima, ne rezultiraju znanjem nego ideologijom; prirodoslovni podaci koji se ne podvrgavaju logici te znanosti nego političkim strahovima ili čežnjama postaju pozitivnim ili negativnim mitom, fantazmom koja se također može razviti u kolektivnu histeriju."

Ovaj drugi dio citata mi je posebno drag, jer u jednoj rečenici govori ono čega bi se svi trebali držati. Ljudi danas povijesne činjenice koriste onako kako njima u datom trenutku treba. Jer ako dođe netko sa hrpom povijesnih činjenica i stihijski ih nabaca u nekom razgovoru, sugovornici ga doživljavaju kao intelektualca i autoritet, a vrlo lako se može dogoditi da dotična osoba nema blagog pojma o dotičnoj problematici. Takvom silovanju povijesti smo svjedoci svakim danom. Jer prema mom mišljenju, povijest se mora gledati jednim drugim očima, svaki događaj treba smjestiti u određeno vrijeme i prostor, ukratko treba vidjeti širu sliku. To je izrazito kompleksna problematika, i treba ju shvatiti ozbiljno, a to ne može svatko, zar ne?

Ista je stvar i sa prirodoslovljem. Osobno sam primjetila da se danas ljudi smatraju intelektualcima i vrlo obrazovanima, ako su poznavatelji opće kulture, povijesti, umjetnosti, filozofije i suvremenih političkih događaja. Prirodne znanosti su u lošoj poziciji. Neoprostivo je ako ne znaš ništa o Drugom svjetskom ratu, međutim, ako ti je poznavanje fotosinteze na klimavim nogama, pa to i nije tako strašno. Ispravite me ako sam u krivu, međutim to je moj dojam. Iako, imam osjećaj da se stvari vrlo vrlo sporo mijenjaju (ali se ipak mijenjaju) i ljudi shvaćaju da ako žele težiti nekakvom intelektualcu, moraju barem malo prst umočiti i u prirodne znanosti. Slično kao i sa povijesti, ovdje je glavni problem neznanje. Dakle, ljudi se osjećaju pozvanima komentirati apsolutno sva prirodno – znanstvena dostignuća. Znaju što valja, a što ne valja. A zapravo ne znaju ništa. I naravno, kada se političari (koji su najčešće orijentirani prema humanističkim znanostima) ili gore opisani intelektualci, uhvate razglabati o temema o kojima pojma nemaju, tada nastaje kaos. A ako je tema osjetljiva, može se pretvoriti u masovnu histeriju. Što svakako može postati izrazito opasno.

Recimo, jedan friški primjer koji mi je sad pao na pamet. Krajem ove godine, naš Sunčev sustav će se naći u istoj ravnini kao i središte naše galaksije. Nešto u tom stilu je u pitanju, nisam sto posto sigurna. Uglavnom, krenule su priče kako će to biti kraj svijeta (sasvim slučajno se sa istim datumom poklopio i kraj majanskog kalendara). Dakle, pitali su nekog NASA – inog znanstvenika što misli o tom fenomenu. On je rekao: „Pa to se događa svakih ne znam koliko godina, u čemu je problem?“ Njegov smiren i nadasve racionalan odgovor je samo dokaz da se ne treba petljati u ono o čemu pojma nemamo.

Dalje u tekstu autor se osvrće na problem vrednovanja znanja. Dakle, Europa je upala u tu zamku u kojoj pokušava znanje i obrazovanje strpati u kategorije i dati im vrijednost u nekom opipljivom smislu. Kao posljedica toga su PISA testovi i Bolonjski proces. Dakle, sve se mora evaluirati, mora se točno znati koliko što vrijedi, ili možda bolje rečeno koliko što košta. I to je zapravo odgovor na sva pitanja. Dolazimo do toga da sve ima svoju cijenu. Novac je zapravo pokretač cijelog sustava. A teško je odrediti tržišnu vrijednost znanja, zar ne?

Problem koji se javlja u svim europskim sveučilištima je taj da u želji da što bolje konkuriraju Americi (nikad neću shvatiti zašto je ta Amerika svima pojam savršenstva u mnogim aspektima, pa tako i obrazovanju), stvaraju kojekakve nove programe i ostale divote. Tako je zbog Bolonjskog procesa uveden novi sustav obrazovanja na fakultetima 3 + 2 + 3. Događa se da se nakon tri godine stvara radna snaga koja teoretski pripada visokoobrazovanoj kategoriji, međutim, oni su negdje na pola puta. Jer sustav je zamišljen da se u te tri godine nauče osnove, međutim nitko ne zna što bi truštvo trebalo sa toliko de facto poluobrazovanih stručnjaka. Titula koja se dobiva je baccalaureus, mi to onako simpatično i baš posve biološki zovemo, bakalarom.

Ono što se događa jest to da neki ljudi polako shvaćaju da ovaj sustav zapravo ne funkcionira. Konkretno što se bolonje tiče, smatram da je svima više nego jasno da je to bio potpuni promašaj. Međutim, teško je pomiriti se sa vlastitim neuspjehom i priznati prvo sebi, a onda i ostalima: „Gle zasro sam stvar“. Činjenica je da će se morati dogoditi nešto da se sve skupa popravi.

A sad mi je na pamet palo nešto. Koji paradoks? Vidite li ga? Obrazuje se hrpetina ljudi, na način na koji se obrazuje. Ne uči ih se razmišljat, ne uči ih se kako povezati stvari. Dakle, sve se promijenilo. I sada kada razmišljam što bi se moralo dogoditi, znam da bi ljudi trebali nešto pokrenuti. No ironija je u tome, kako će nešto promijeniti onaj koji ne vidi u čemu je problem? Kada nije niti naučen da vidi problem? Jer sada sam shvatila koliko su ljudi zapravo nezaintresirani i misle da im je dobro, pa dovoljan mi je dokaz ova situacija na fakultetima u Hrvatskoj i masovna letargija studenata. Vrlo mali broj ih pokušava nešto pokrenuti i promijeniti, a ostatak su ovce, dok se svinje zabavljaju negdje drugdje i samo se smiju jadnim ovcama.

Pitanja su svuda oko nas. A ono pitanje koje je u mojoj glavi jest: „Koliko zapravo znam?“ Govore mi da sam pametna. A ja se pitam: „Znači li to što studiram, da sam automatski pametna? Znači li to što sam završila Klasičnu gimnaziju da sam pametna? Znači li to što znam kako nastaje izmet i zašto je smeđe boje da sam pametna?“

I jedino što mi pada na pamet jest činjenica da je sve relativno... Nije li teško prihvatiti činjenicu da su i pamet i znanje i obrazovanje relativni? Koji je to udarac na ego mnogima, koji se smatraju pametnima i obrazovanima. A to bi i mogao biti odgovor zašto znanje ne može imati cijenu, barem ne u novčanom smislu, jer je relativno, a stoga i neprocjenjivo.

Koliko samo ljudi ponavlja onu poznatu Sokratovu: "Znam da ništa ne znam." No pitanje je, jesu li oni uistinu svjesni značenja te rečenice?

I za kraj knjiga je fenomenalna i zaista ju preporučam svima da ju pročitaju. I ja ću je dovršiti do kraja ovih dana, samo da malo koncentracije uhvatim. Stvarno me lijepo inspirirala za ovaj popriličan post. Nevjerojatno je kako mi nevjerojatni zaključci padaju na pamet, kada imam inspiracije kao sada.

- 15:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 12.05.2009.

...

Umorna sam užasno, a što je najbolje od svega sinoć sam zaspala relativno rano, bilo je tek jedan sat. Iako sam bila mrtva umorna još i ranije i sigurno bih zaspala već oko ponoći, međutim kada sam došla doma i podgrijavala si ostatke od ručka (budući da sam cijeli dan bila na faxu), mama me onako pogledala i pitala me što ću sad radit. Ja joj odgovorim, evo da pojedem i onda idem frendicu nazvat. A ona meni, a super onda, ja sam sredila kuhinju i suđe, ti bi mogla pod oprat… Da mama, budem… Svaki put me ulovi na istu foru. Točno znam u kojem će smjeru razgovor ići, i svaki put kada me pita dal' imam što u planu, točno znam da me želi zamoliti da nešto napravim. I grozno se osjećam, jer puno puta se izvučem, ne zato što mi se ne da nešto pospremit, nego zato što sam stvarno umorna. Po cijele dane sam na faxu i jednostavno kad dođem doma ili za vikend sam za ništa. A znam da je I mama umorna I da puno radi. Jedva čekam praznike.

A i taj fax… Jao kad se samo sjetim, muka mi dođe. Bacila sam se u te vode studentskog aktivizma, i drago mi je zbog toga, jer stvarno mijenjam stvari, učim, komuniciram sa ljudima. Ali opet s druge strane ponekad se pitam, za koga ja to radim, jer kad vidiš da ljudi ne cijene… Evo npr. ovaj tjedan smo organizirali tribine na našem faxu, edukativno – informativnog sadržaja. Pozvali smo goste predavače, a nas nekolicina (uglavnom studentskih predstavnika) će biti moderatori. Ja sam moderator za ravno sat vremena na tribini „Direktna demokracija“. Dakle tamo ću za kojih sat vremena, zajedno sa još jednom kolegicom vodit raspravu.

Prije kojih par minuta sam zaskočila profesora M. s kojim trebamo ići na terensku nastavu. Na teren idemo od 22.05. do 31.05. u dvije grupe. A još se ne zna niti kako ćemo biti podijeljeni po turnusima, ni ništa. Znači, prva grupa ide već idući petak, a još se ne zna tko tad ide, I njemu nije jasno, citiram: “kaj se vi bezveze živcirate”. Kako se ne bi živcirala, pa halo, imam planove. Ako me ubace u prvi turnus moram se zamijenit s nekim za to ili se otić tamo svađat, jer mi nikako ne odgovara taj 22.05. Prvo je to što taj dan imam vježbe iz hortikulture I tad ne mogu izostat, a drugo je što već imam neke planove. Ali ne, ne možeš ti imat normalan život pored ovog ludog faxa…

Dalje, danas sam čula nevjerojatnu informaciju. Naime, moja kolegica studentska predstavnica I ja smo odgovorne za to što se privatni podaci (ime I prezime) ne smiju objavljivat na nternetu. Pala sam u nesvijest zamalo kada sam to čula. Naime, to jest izglasano na sjednici VBO-a prije mjesec dana, ali ja, Semiramida, isto kao I kolegica Ulfuz, nemamo apsolutno nikakve beze s tim. Postoji zakon o zaštiti privatnih podataka (mislim da se zove tako nekako), prema kojem se ne smije na internet stavljat podaci poput imena I prezimena I uspjeha na pojedinim ispitima ili kolokvijima. To je donešeno na sjednici, jer pretpostavljam da su se neki ljudi žalili na to, pa je donesena zabrana, jer na kraju krajeva, ljudi imaju dobre osnove za tužbu, ako to žele (neću ulazit u to dal’ treba ili ne, to je jedna druga priča). I sad zamisite, samo zato što sam studentski predstavnik, ja sam odgovorna… Priča se tako… Ne diraju me ti razgovori niti najmanje, samo sam u šoku, kako ljudi uspjevaju povezati nepovezano, ili još bolje, šta nemaju pametnijeg posla, nego se baviti mojim životom.

Uglavnom, trenutno se pitam, puno toga. Ima li to sve smisla. Duboko u sebi I znam odgovor. Ali svejedno, pitanja ostaju I tu su da me zabavljaju. Jer poznajem sebe. Jednog dana bi mi bilo žao, kada bih znala da sam mogla nešto promijeniti, a nisam niti probala. Ok, to je I jedan od mnogih razloga zašto će mi se ova treća godina odužiti malo, I ne, ne žalim zbog toga. Nego samo je ovo trenutno jedno od mnogih pitanja koja si postavljam.

Sada moram lagano ići. A ovo je još jedan od onih postova u kategoriji besmislenih. Međutim meni je lakše, a na kraju, nije li to I smisao ovog internetskog jadanja na blogu?

- 13:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.05.2009.

Sva moja putovanja

Našla sam ovu sliku, slučajno kopajući po starim slikama. Gledala sam slike sa Rodosa prošle godine i onda je došla ova s kojom sam malo eksperimentirala u photoshopu. I počela sam razmišljati o svim tim svojim putovanjima. I nekako sad mi je ta slika gotovo trenutno simbol postala za sva moja putovanja i ona daleka, i ona u blizini i ona u mojoj glavi.

Koliko sam samo sreće imala. Što sam sve vidjela. I nije mi dosta, uvijek želim još. Na kraj svijeta bih otišla, samo da vidim što tamo ima.

Kada dođem negdje, sve mi je tako zanimljivo i novo. Znatiželjno promatram svaku zgradu, svaki kamen, ljude. I divim se civilizaciji, koju ponekad toliko mrzim. Divim se tom sustavu u kojem ljudi opstaju. I žive, i bore se. I svaki put kada dođem u neki novi grad, bio on najmanji grad na svijetu ili neka velika metropola, doživljavam ga kao organizam koji živi. I postoji taj neki uzorak koji se pojavljuje i koji primjetiš nakon nekog vremena. Grad je drugi, drugi su ljudi, ali svugdje je zapravo isto. Svugdje su ljudi jednako ponosni na svoju prošlost, svugdje sa jednakim divljenjem pričaju o svojim nacionalnim ili lokalnim herojima, svugdje su ljudi - ljudi i svugdje žive. Doživljaj je toliko različit od mjesta do mjesta, a opet tako isti.

Zatim su tu moja putovanja u prirodu. Moju prirodu, moje dvorište, moju šumu. To su putovanja u jedan drugi svijet. Kada izađem u dvorište i kada se spustim u tu neku drugu perspektivu, kao da sam ušla u neki čarobni svijet. Kada gledam mrave kako užurbano rade, kada gledam puževe kako polako puzaju, kada gledam pauka kako plete mrežu, kada gledam muhu kako se bori za život u toj istoj mreži, kao da osjetim život u svim svojim oblicima. Kada ležim na travi i ona me svojim listovima dodiruje po obrazima, kada se šuljam po šumi i tražim daždevnjaka i osjetim miris humusa putujem kroz jedan drugi svijet. Čisti svijet, bez zločestih ljudi. Surov svijet koji ima samo jedan cilj - preživjeti. Ta iskonska borba traje non - stop, a ja sam samo jedan obični mali promatrač i osjećam se toliko počašćeno što mogu sudjelovati na tim putovanjima. To su moja najdraža putovanja, jer osjećam se dijelom tog savršenog svijeta.

I na kraju tu su moja unutarnja, osobna putovanja. Putovanja u kojima tražim smisao. Putovanja na kojima se razvijam i rastem. To su stalne borbe i izazovi. To je igra bez granica. Odlazim na mjesta koja volim i na kojima se osjećam ugodno. Odlazim također i na ona mjesta kojih se bojim, suočavam se sa svojim strahovima. Borim se sama sa sobom. To su putovanja koja se događaju u svakom trenu. Na tim putovanjima upoznajem sebe i tamo sam ja svoja. Nema skrivanja, nema maski, nema pretvaranja, nema šutnje. Samo ja...

I sada kada razmišljam, mogla bih reći da je i ovaj blog jedno svojevrsno putovanje.

Volim putovati u svakom smislu te riječi, jer svako putovanje me mijenja i obogaćuje.

A vi? Putujete li?

- 17:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 05.05.2009.

Klek

Da, moram učiti. Ali isto tako moram i napisati post o Kleku. Dok mi je još friško naravno. A smotana kakva jesam i u gužvi koja je veoma aktualna zadnjih par tjedana jednostavno je ovako bolje. A i duga je noć za učenje. I tako sam sinoć spavala ravno 13 sati. No, ajmo redom.

Noć prije sam spavala ravno 45 minuta. Razlozi su brojni, tako se poklopilo, da ne objašnjavam sad previše. No imalo je to i svoje posljedice. Nakon tih fascinantnih 45 minuta sna probudila sam se u petak ujutro i prvo što sam morala je bilo pranje kose i pakiranje. Naravno u zadnji tren, jer sve ostalo mi je jednostavno prerano.

Nakon svih potrebnih priprema sestra me odvezla na Glavni kolodvor i avantura je počela. Nas petero se našlo ispred Glavnog kolodvora, a ostatak ekipe (još četvero) smo skupljali putem. Ušli smo u vlak i zabava je počela. Početak je bio veoma zanimljiv, jer smo skoro fulali stanicu (trebali smo sići u Karlovcu). To je bio znak da će sve biti spontano i zabavno. Jer smo se samo smijali non – stop.

Nakon što su nas kolege pokupili u Karlovcu, krenuli smo prema Generalskom stolu gdje smo pokupili zadnjeg kolegu. Dakle sve skupa nas je bilo devet.

Prva postaja nam je bio Đulin ponor u Ogulinu.

Đulin ponor je veoma zanimljiv, budući da je to mjesto gdje rijeka Dobra ponire i čini mi se da je ona jedna od naših najdužih ponornica, jer se u podzemlju zadržava oko 100 kilometara. Nemojte me držat za riječ, kolega je o tome pričao u petak, a svašta se još dogodilo nakon toga.

Uglavnom, ime je dobio po jednoj djevojci koja se zvala Đula ili Zulejka i bacila se tamo, za vrijeme Napoleona, ako se ne varam, za svojim dragim koji je poginuo u ratu.

Ima čak i svoju ulicu.

A ovo smo išli osvojiti (pogled na Klek iz Ogulina)

Ekipa spremna za pokret

Kada smo završili sa razgledom Ogulina, lagano smo krenuli prema podnožju Kleka. Ne moram niti pričati da je cijeli krajolik naprosto predivan. Sutra bih mogla tamo živjeti.

I onda je počeo uspon. Imali smo hrpu stvari i to nas je poprilično usporavalo. Dvoje kolega i ja smo bili lagano zadnji, trebalo nam je samo dva i pol sata (za uspon koji inače traje sat vremena). Došla bih ja i prije gore, međutim moja crijeva su imala popriličan party zbog kojeg sam dva puta morala tražiti nekakvo grmlje (Neverine tebe se sjetih:). Ti bolovi su me poprilično usporili. Pa smo nas troje lijepo laganini.

Evo malo da vidite kako staza izgleda

Kada smo konačno došli gore, pogled je bio prekrasan.

A i evo planinarskog doma. Koja sreća kada sam ga ugledala.

Nakon što sam dovela svoja crijeva u red, malo sam legla da se odmorim, jer sam bila strašno umorna i iscrpljena. Slika sobe sa mog kreveta.

Planinarski dom je bio super. Stariji bračni par ga vodi i moram priznati da su veoma simpatični i susretljivi. I naravno, u potpunosti su razumjeli sve naše potrebe za pjevanjem do pet ujutro :)
Na raspolaganju smo imali i kuhinju gdje smo si sami kuhali.

Nakon što sam se probudila, taman sam se spustila na kuhano vino. To je bilo tek zagrijavanje za drugi dan. svi smo bili umorni, pa smo već oko pola dvanaest bili u krevetu.

U subotu smo bili na nogama već oko devet ujutro. Nakon doručka smo se razišli malo po brdu i krenuli u istraživanje prirode. Kolega i ja smo krenuli sami šetati okolo i tražili smo zanimljive pripadnike flore i faune.

Našli smo nekoliko orhideja. Kojih ima oko 30 vrsta na samom Kleku (dok ih u cijeloj RH ima oko 100). Naravno, sve su endemi i zaštićene.
Evo jedne orhidejice, ne znam latinsko ime, iako mi je kolega rekao... Sram me bilo

Evo jedne lijepe biljčice koja je isto zaštićena i taman je u cvatu, a zove se Erica carnea ili proljetna crnjuša.

Zatim evo još jedne jako jako zanimljive biljčice. Naime, ona je stenoendem, što znači da raste samo ovdje i nigdje drugdje. Nju nam je pokazao asistent iz botanike, koji je došao vidjeti kako cvate kitajbelov jaglac ili Primula kitaibelii (majke mi tako se zove biljka i sad cvate). I da, to mi je bio dokaz: „Bilo kuda, biolozi svuda“
Rekao nam je puno ime biljke, ali ja biser zapamtila samo ime roda koje je Cerastium. Ostatak ću saznati kada sliku budem stavila u herbar za ispit.

A onda sam slučajno u travi opazila jednog lijepog pripadnika faune. Sunčao se i skupljao energiju.

Naravno uslijedio je fotosešn iz svih kuteva, no vama ću staviti samo ove dvije slikice, čak sam ga pokušala uhvatiti, ali naravno bio je prebrz, iako je bilo jutro.

Šta nije prekrasan? Onda je bila rasprava jel to vrsta Lacerta agilis ili Lacerta viridissima. Zaključili smo, nakon poduže rasprave, da je to jako lijepi primjerak vrste Lacerta viridissima.

Jedan zanimljiv lišaj. Pokazuje samo koliko je priroda lijepa u svim svojim oblicima.

A pogledajte mene kako sam sladak.

Sex u prirodi

Nakon odličnog ručka koji smo jeli u subotu (pripravljen od nekih sastojaka koje smo nabrali u okolici doma), opet sam malo odmarala, čak sam i zaspala, jer je počela kiša i nismo baš mogli vani previše šetati. U jednom trenutku se čak i magla spustila, te nam je bilo jasno kako je nastala legenda o vješticama s Kleka. Sve je gore bilo mistično u tom trenu.

Poslijepodne sam krenula sama u šetnju okolicom, te sam slikala biljčice okolo. Čak sam bila raspoložena za uspon do vrha, međutim odustala sam od tog nauma, budući da sam bila sama i svjesna svoje nespretnosti, nakon male šetnje vratih se natrag u dom.

Cvijetići biljke Pulmonaria officinalis (ljekoviti plućnjak)

Zanimljivo je gore to što neke biljke, kao i ovaj ljekoviti plućnjak, tek sad cvatu, zbog visine. Dok su one u nizinama već davno završile sa tim poslom.

Malo igre sa kapima kiše.

Mahovina nekakva. Svidjela mi se zelena boja i lijepa morfologija.

Jedna biljka, nimalo posebna, raste svuda, ovdje još nije niti procvala (cvate slično kao maslačak), međutim meni smiješna zbog imena. Zove se praseće zelje ili latinski Aposeris foetida.

Biljka zapela u puževoj kućici

Zanimljiv lišaj

Nakon lagane šetnje vratih se u dom, budući da se počelo spremati nevrijeme. Kao što se lijepo vidi na slici.

Nakon večere započela je zabava. Kompromitirajuće slike neću stavljati na blog :). Stvarno se dugo nisam tako dobro zabavila. Ubili smo oko 17 litara kuhanog vina i litru medice (koja mi se btw ne sviđa). Ovo mi je bio prvi alkohol nakon godinu i pol, ali mi je stvarno pasao. Pjevali smo, plesali, pričali viceve, glupirali se, igrali još gluplje igre. Neki su se napili i trčali van goli u boksericama, neki su se samo smijali, neki su samo bacali blesave fore. Ali svi smo se odlično zabavili.

U nedjelju ujutro smo krenuli prema vrhu, nas nekoliko, međutim dvije kolegice i ja smo se vratile natrag, budući da nismo bile baš svoje. Malo smo spavale (noć prije smo bili budni do pet ujutro, a ustali smo se prije devet) a i alkohol je ostavio malo traga na nas. Nismo bile tako orne za penjanje kao dan prije.

Par slikica iz kratke šetnje.

Nakon što su se svi vratili natrag krenuli smo lagano prema civilizaciji.

Spuštanje je bilo zabavnije od uspona. Dobila sam nadimak Sunce, zbog žute kabanice koju sam nosila.

Nakon što smo se uspjeli svi u komadu, i manje – više uspješno spustiti krenuli smo prema Generalskom stolu. Kolega nas je pozvao na ručak. Njegova mama nam je pripremila fenomenalnu puricu s mlincima i rižoto od povrća (budući da imamo kolegicu koja nije vegetarijanka, ali ne jede meso:). Svi smo se tako lijepo najeli kao da pet dana nismo jeli.

Nakon svega smo krenuli na vlak za Zagreb.

Nakon tri dana uživancije i zabavljanja, vratih se u civilizaciju. Ovaj izlet ću pamtiti po nevjerojatnoj zabavi. Savršenom društvu, koje se slučajno skupilo (inače se ne družimo previše, samo s vremena na vrijeme na faxu). Zrelosti svih nas. Opuštenosti. Ludim nadimcima i još luđim forama koje će nam sada ostati vjerojatno za cijeli život (poput pozdrava: „Živio aorist“:). Pamtit ću ga zasigurno još jako jako dugo, jer zaista se ne sjećam kada sam se zadnji puta ovako fenomenalno zabavila.

Biolozi su pokorili Klek.

- 00:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>