Pregled posta

Koliko zapravo znamo?

Trenutno čitam jednu fenomenalnu knjigu. Zove se „Teorija neobrazovanosti – Zablude društva znanja“, a napisao ju je Konrad Paul Liessmann. Nisam ju pročitala do kraja, ostalo mi je još četrdesetak stranica. Iako sam ovaj post htjela napisati tek kada ju pročitam do kraja, ali trenutno moram raditi nešto, pa bih mogla malo o knjizi. Zašto ne učim ili ne pročitam ju do kraja, druga je priča, jer koncentracija mi je vrlo malena, a misli su mi daleko. Tako da, barem ovako se mogu natjerati raditi nešto barem donekle konstruktivno, dok ne krenem na fax (u šest je nekakvo predavanje o primjeni palinologije (znanost o peludi biljaka) u forenzici, to bi trebalo biti jako zanimljivo, gošća je neka predavačica iz Austrije ili Njemačke čini mi se).

No vratimo se temi, vidite kako mi misli lete, kažem koncentracija zadnjih dana je nula bodova. Dakle knjiga. Opazih ju prošle subote u Algoritmu kada sam išla u kino. I naravno, znala sam da ju moram kupiti.

Autor izvrsno secira pojam obrazovanja i današnjeg „obrazovanog“ društva. Kroz razne društvene fenomene pokušava objasniti kakvo je današnje društvo i koliko je zapravo daleko od pravog znanja. Daje svoj osvrt na igre znanja, poput „Tko želi biti milijunaš“. Izvrsno zaključuje da danas ljudi imaju samo partikularno znanje, dakle poznaju hrpu činjenica, a kada ih treba povezati, tu već zapinju.

Jedan od mnoštva citata koji mi je zapeo za oko:

"Znanje pojedinca ne može se, dakako, poistovjetiti s onim što mu je u glavi. Kojekakvi podaci nagomilani u pamćenju još uvijek nisu znanje. Akrobati pamćenja koji su u stanju zapamtiti bezbrojne pojedinosti, hodajući leksikoni koji umiju riješiti svaku križaljku u doslovnom smislu baš i ne znaju mnogo. Te pojedinosti i pojmovi postaju znanjem tek onda kada ih je prema logičkim i konzistentnim kriterijima moguće međusobno povezati tako da rezultiraju smislenim i povjerljivim suodnosom.

Taj se suodnos, međutim, ne ravna prema eksternim kriterijima, nego prema logici baš tog znanja. Povijesni podaci, primjerice, koji se međusobno ne povezuju prema logici povijesnih znanosti i njihova konteksta nego se grupiraju prema političkim i emocionalnim okolnostima, ne rezultiraju znanjem nego ideologijom; prirodoslovni podaci koji se ne podvrgavaju logici te znanosti nego političkim strahovima ili čežnjama postaju pozitivnim ili negativnim mitom, fantazmom koja se također može razviti u kolektivnu histeriju."

Ovaj drugi dio citata mi je posebno drag, jer u jednoj rečenici govori ono čega bi se svi trebali držati. Ljudi danas povijesne činjenice koriste onako kako njima u datom trenutku treba. Jer ako dođe netko sa hrpom povijesnih činjenica i stihijski ih nabaca u nekom razgovoru, sugovornici ga doživljavaju kao intelektualca i autoritet, a vrlo lako se može dogoditi da dotična osoba nema blagog pojma o dotičnoj problematici. Takvom silovanju povijesti smo svjedoci svakim danom. Jer prema mom mišljenju, povijest se mora gledati jednim drugim očima, svaki događaj treba smjestiti u određeno vrijeme i prostor, ukratko treba vidjeti širu sliku. To je izrazito kompleksna problematika, i treba ju shvatiti ozbiljno, a to ne može svatko, zar ne?

Ista je stvar i sa prirodoslovljem. Osobno sam primjetila da se danas ljudi smatraju intelektualcima i vrlo obrazovanima, ako su poznavatelji opće kulture, povijesti, umjetnosti, filozofije i suvremenih političkih događaja. Prirodne znanosti su u lošoj poziciji. Neoprostivo je ako ne znaš ništa o Drugom svjetskom ratu, međutim, ako ti je poznavanje fotosinteze na klimavim nogama, pa to i nije tako strašno. Ispravite me ako sam u krivu, međutim to je moj dojam. Iako, imam osjećaj da se stvari vrlo vrlo sporo mijenjaju (ali se ipak mijenjaju) i ljudi shvaćaju da ako žele težiti nekakvom intelektualcu, moraju barem malo prst umočiti i u prirodne znanosti. Slično kao i sa povijesti, ovdje je glavni problem neznanje. Dakle, ljudi se osjećaju pozvanima komentirati apsolutno sva prirodno – znanstvena dostignuća. Znaju što valja, a što ne valja. A zapravo ne znaju ništa. I naravno, kada se političari (koji su najčešće orijentirani prema humanističkim znanostima) ili gore opisani intelektualci, uhvate razglabati o temema o kojima pojma nemaju, tada nastaje kaos. A ako je tema osjetljiva, može se pretvoriti u masovnu histeriju. Što svakako može postati izrazito opasno.

Recimo, jedan friški primjer koji mi je sad pao na pamet. Krajem ove godine, naš Sunčev sustav će se naći u istoj ravnini kao i središte naše galaksije. Nešto u tom stilu je u pitanju, nisam sto posto sigurna. Uglavnom, krenule su priče kako će to biti kraj svijeta (sasvim slučajno se sa istim datumom poklopio i kraj majanskog kalendara). Dakle, pitali su nekog NASA – inog znanstvenika što misli o tom fenomenu. On je rekao: „Pa to se događa svakih ne znam koliko godina, u čemu je problem?“ Njegov smiren i nadasve racionalan odgovor je samo dokaz da se ne treba petljati u ono o čemu pojma nemamo.

Dalje u tekstu autor se osvrće na problem vrednovanja znanja. Dakle, Europa je upala u tu zamku u kojoj pokušava znanje i obrazovanje strpati u kategorije i dati im vrijednost u nekom opipljivom smislu. Kao posljedica toga su PISA testovi i Bolonjski proces. Dakle, sve se mora evaluirati, mora se točno znati koliko što vrijedi, ili možda bolje rečeno koliko što košta. I to je zapravo odgovor na sva pitanja. Dolazimo do toga da sve ima svoju cijenu. Novac je zapravo pokretač cijelog sustava. A teško je odrediti tržišnu vrijednost znanja, zar ne?

Problem koji se javlja u svim europskim sveučilištima je taj da u želji da što bolje konkuriraju Americi (nikad neću shvatiti zašto je ta Amerika svima pojam savršenstva u mnogim aspektima, pa tako i obrazovanju), stvaraju kojekakve nove programe i ostale divote. Tako je zbog Bolonjskog procesa uveden novi sustav obrazovanja na fakultetima 3 + 2 + 3. Događa se da se nakon tri godine stvara radna snaga koja teoretski pripada visokoobrazovanoj kategoriji, međutim, oni su negdje na pola puta. Jer sustav je zamišljen da se u te tri godine nauče osnove, međutim nitko ne zna što bi truštvo trebalo sa toliko de facto poluobrazovanih stručnjaka. Titula koja se dobiva je baccalaureus, mi to onako simpatično i baš posve biološki zovemo, bakalarom.

Ono što se događa jest to da neki ljudi polako shvaćaju da ovaj sustav zapravo ne funkcionira. Konkretno što se bolonje tiče, smatram da je svima više nego jasno da je to bio potpuni promašaj. Međutim, teško je pomiriti se sa vlastitim neuspjehom i priznati prvo sebi, a onda i ostalima: „Gle zasro sam stvar“. Činjenica je da će se morati dogoditi nešto da se sve skupa popravi.

A sad mi je na pamet palo nešto. Koji paradoks? Vidite li ga? Obrazuje se hrpetina ljudi, na način na koji se obrazuje. Ne uči ih se razmišljat, ne uči ih se kako povezati stvari. Dakle, sve se promijenilo. I sada kada razmišljam što bi se moralo dogoditi, znam da bi ljudi trebali nešto pokrenuti. No ironija je u tome, kako će nešto promijeniti onaj koji ne vidi u čemu je problem? Kada nije niti naučen da vidi problem? Jer sada sam shvatila koliko su ljudi zapravo nezaintresirani i misle da im je dobro, pa dovoljan mi je dokaz ova situacija na fakultetima u Hrvatskoj i masovna letargija studenata. Vrlo mali broj ih pokušava nešto pokrenuti i promijeniti, a ostatak su ovce, dok se svinje zabavljaju negdje drugdje i samo se smiju jadnim ovcama.

Pitanja su svuda oko nas. A ono pitanje koje je u mojoj glavi jest: „Koliko zapravo znam?“ Govore mi da sam pametna. A ja se pitam: „Znači li to što studiram, da sam automatski pametna? Znači li to što sam završila Klasičnu gimnaziju da sam pametna? Znači li to što znam kako nastaje izmet i zašto je smeđe boje da sam pametna?“

I jedino što mi pada na pamet jest činjenica da je sve relativno... Nije li teško prihvatiti činjenicu da su i pamet i znanje i obrazovanje relativni? Koji je to udarac na ego mnogima, koji se smatraju pametnima i obrazovanima. A to bi i mogao biti odgovor zašto znanje ne može imati cijenu, barem ne u novčanom smislu, jer je relativno, a stoga i neprocjenjivo.

Koliko samo ljudi ponavlja onu poznatu Sokratovu: "Znam da ništa ne znam." No pitanje je, jesu li oni uistinu svjesni značenja te rečenice?

I za kraj knjiga je fenomenalna i zaista ju preporučam svima da ju pročitaju. I ja ću je dovršiti do kraja ovih dana, samo da malo koncentracije uhvatim. Stvarno me lijepo inspirirala za ovaj popriličan post. Nevjerojatno je kako mi nevjerojatni zaključci padaju na pamet, kada imam inspiracije kao sada.





Post je objavljen 13.05.2009. u 15:16 sati.