Pregled posta

Teren - dio prvi

Još jedna terenska nastava je iza mene. Kao što sam rekla u prethodnom postu, bilo je predivno i naporno. Pa ajmo redom.

Iz Zagreba smo krenuli u petak ujutro. Vozili smo se autocestom do Karlovca, a nakon toga smo sišli na staru cestu (koja je po mom mišljenju puno živopisnija od dosadne autoceste). Prvo stajanje je bilo u Borju, gdje smo imali kratku pauzu, a nakon toga smo se vratili par kilometara natrag do Rudanovca. Mjesto ni po čemu posebno za nekog vulgaris čovjeka, naime tamo je samo šuma. No, nije to bilokakva šuma. To je raj za biologe, točnije botaničare, miješana šuma bukve i jele. Posebna je po tome što je to autohtona vegetacija tog područja, i te šume su jako stare. Od mnogih vrsta koje smo tamo nabrali za herbar, izdvojla sam jednu jako zanimljivu. Naime, nju nismo ubrali, nego samo gledali, budući da pripada u porodicu orhideja (a one su sve zaštićene u RH i najstrože ih je zabranjeno brati).

Ovo je Neottia nidus – avis ili u prijevodu „ptičje gnijezdo“.



Kao što vidite, prilično je neobična, moglo bi se čak reći neugledna. Posebna je po tome što je to parazitska vrsta orhideja. Ne fotosintetizira i zato ima takvu boju. Voli bazična tla i dolazi u simbiozi sa mikorizalnim gljivama, tj. gljivama na korijenu koje su spojene na domaćinsku biljku koja fotosintetizira, te na taj način orhideja dobiva potrebne nutrijente. Zove se ptičje gnijezdo, zato što podzemni sustav korijenja izgleda kao gnijezdo ptica.


Nakon još nekoliko sati vožnje u autobusu kojem je krepala klima (Mijenjali smo autobuse 5 puta!!! Svi su bili bez klime, a ako su je i imali, jedva je radila, promet Makarska nas je vozio, strašno, strašno i još jednom strašno!!!!) te je radilo grijanje, tako pečeni i kuhani smo konačno stigli u Ježević. Malo selo kraj Vrlike u podnožju Dinare. Ako vam ni to ništa ne znači, najbliži veći grad je Knin, udaljen kojih 45 minuta od tamo.

Evo slike, tu gdje je X, tamo smo se nalazili. Obnovljena škola u kojoj smo se nalazili je sada biološka postaja Ježević i nalazi se kojih 300 metara od Peručkog jezera.




A evo i škole.




Mi smo prva generacija koja je boravila u njoj, u potpunosti je bila zapuštena. Fax ju je dobio na korištenje od grada Vrlika, pod uvjetom da ju urede, što je i učinjeno. Smještaj je zaista bio odličan. Ništa nam nije nedostajalo. Bilo nas je 27 u jednoj sobi, a ostatak je bio u dvije manje. Ja sam bila u ovoj najvećoj, i ok priznajem, nije kao da sam imala privatnosti i mira i tišine, ali što sad, pa nisam otišla na godišnji odmor tamo, nego raditi. Navečer kada bih legla u krevet, naravno da nisu svi bili u krevetu, stalno je netko hodao, palio – gasio svjetlo, pričao, pjevao... No, meni to ništa nije smetalo, budući da sam svaku večer bila toliko umorna da bih zaspala u roku od 5 minuta nakon dodira sa krevetom i uslijedio bi totalni black – out do jutra. Na žalost nisu svi bili te sreće. Jadna Ulfuz se nije uopće naspavala na terenu, a ni Medo se nije baš proveo što se spavanja tiče.


Pogled na Dinaru, predivna je zar ne?




Drugi dan (subota) smo prvo bili na Cetini, tj. hodali smo uz rijeku i tražili gmazove i vodozemce. Kad kažem gmazove mislim na guštere i zmije, a kad kažem vodozemce mislim na žabe.

Konfiguracija terena je kao stvorena za zmije i guštere, no na žalost, nismo našli niti jednu zmiju, samo nekoliko malih gušterica i jednu žabu. Inače, kao što sam u prethodnom postu rekla, hodali smo upravo po onakvim mjestima gdje bi vam roditelji govorili da ne smijete jer je opasno.





Budući da je bila paklena vrućina, sve živo i neživo se sakrilo u nekekav hlad, pa smo zato imali vrlo slab ulov. No bar je bilo zabavno šetati po terenu i zavirivati pod svaki kamen.




Cetina u punom sjaju. Bilo je toliko vruće da mi je došlo da se bacim u nju.




Rana dalmatina ili „smeđa šumska žaba“. Mala je i simpatična. Uočila sam ju na nekom kamenu u debelom hladu, zavukla se u pukotinu u kamenu, pa ju je asistent uspješno istjerao van.

Kada smo završili sa zoološkim dijelom, na povratku prema mjestu sastanka sa botaničarima, uočila sam na zemlji izmet neke životinje. Stavljam ovu sliku jer mi je predobra. Držim u rukama ključ za determinaciju životinjskih tragova. Pogađajte što je na slikama.




Nakon priče sa hvatanjem gmazova i vodozemaca, počela je priča sa skupljanjem biljaka. Po najvećem suncu, točno u podne smo krenuli prema Paškom polju (mislim da se tako zove), te smo idućih sat i pol skupljali biljke. Ulfuz, Medo i ja smo razvili savršen sustav koji je funkcionirao tijekom cijelog terena. Ulfuz je brala biljke, Medo ih je slagao u terenski herbar, a ja bih trčala za profesorom i zapisivala kako se zovu. Botanički dio nije naporan, ali na tom suncu je doslovce bilo za krepat. Bili smo došli do nekog jadnog potočića i svi smo se zalili sa tom vodom, međutim osvježenje nije dugo trajalo, nakon samo deset minuta, već smo svi bili suhi ko barut.

Nakon te torture na +40 imali smo pauzu za ručak, te smo se popodne uputili na izvor Cetine.



Također ostavlja bez daha. Predivan krški izvor.

I ovdje je opet prvo bio zoološki dio, a nakon toga botanički. Hodali smo uz rub šume po kamenjaru sa nešto malo trave. Opet idealno za zmije i guštere. Vidjela sam jednu zmiju, najvjerojatnije je bio poskok, međutim dok sam dozvala asistenta i kad se on bacio za njom, zmija je pobjegla. Bacila bih se i ja za zmijom da znam da nije otrovna, međutim, nemam iskustva niti ikakve prakse sa lovljenjem zmija, tako da bolje je ne igrat se. Inače, zmija se ne bojim, držala sam ih u rukama i baš su fora.

Nakon zoologije, opet je bila botanika. Tu opet nema potrebe ništa dodatno pisati. Jedino je bilo dobro što se sunce konačno bilo malo spustilo, pa nije bilo toliko pakleno.

I za kraj kod izvora se nalazi ova crkva



To je pravoslavna crkva svetog Spasa. Našla sam na netu da je podignuta negdje oko 1939. godine. Sada je napuštena.

Kada smo dolazili prema izvoru vidjeli smo još jednu crkvu, koja se isto zove crkva svetog Spasa, na žalost nismo ju uspjeli slikati jer nismo došli crkve gledat, pa smo nastavili sa vožnjom prema izvoru, ali ovo sam našla na netu o njoj: